smijem li i ja reci dva zeca, tri zeca?

smijem, misljenje je k'o dupence, svi ga imaju

e pa ovako, dragi moji sugradjani sarajlije, a i ostali.. ono sto JA mislim je sljedece.. (mozda ce neko misliti da izmisljam toplu vodu, al' eto..)
prvo i osnovno je da sve vet. stanice, ambulante, kucne varijante i ostale imaju skenere za cipove.. e onda, te sve skenere nekom borgovskom tehnologijom uvezati u maticni komp iz kojeg ce se slati informacije sa slatine na stup, sa stupa na vet. fakultet i tako ukrug.. onda fino svi ljudi koji imaju cuku moraju tog cuku cipovat, htio ga voditi na more, ili ne, i danas-sutra ako ja odlucim da mi moj basta (moj pas, za one koji nisu upratili da se tako zove hehe) vise nije interesantan i fisnem ga nekome pred vrata, da se moj pas skenira i fino u bazi podataka izadje informacija- moje ime i prezime, maticni broj, adresa i broj telefona, i onda da me fino drotovi udare po djepu da mi se zamanta u roku od odmah! kad 10 ljudi bude udareno po djepu, 11ti ce doooobro razmisliti jel' mu jeftinija varijanta dat 50 maraka za ketamin, ako vec ne zeli brigu o cuki, ili ce dat (lupam) 500-1000 i vise para za kaznu napustanja svog "ljubimca" koji mu je dodij'o.. samim tim cemo imati pa ziher stotinu cuka manje na ulici..
sljedeca stvar je ta prica o azilu.. evo, zamislimo da ga imamo (i kakva crna praca, co'ek iz govedica- ako sam fulila naziv mjesta, nek' mi halale oni koji znaju tacan, koji je blize sarajevu nudi svoju zemlju sa vec postojecim objektom na njoj za dz, a godinu dana ceka odgovor hocel' taj "komad" zemlje od par kilometara kvadrata ili nece) cifra od 150,00 KM za brigu o JEDNOM psu mjesecno je previsoka.. dakle, mozete me sad nagrdit, prozvat licemjerom ili statijaznam, ali MOJE misljenje je da se treba naci neko strucan za procjenu ponasanja psa, dobar veterinar i procijeniti u kakvom je stanju pas.. ukoliko je pas star, bolestan ili jako agresivan, uspavati ga pa taman da je moj! dalje, odrediti zakonom vrijeme koliko ce pas boraviti u azilu dostupan za udomljenje.. nek' to bude mjesec, pet mjeseci ili godina, ukoliko se ne nadje neko ko ce ga odvesti kuci, poslati ga u vjecita lovista.. mrzim sto to moram reci, jer volim pse, da nije tako ne bih ga imala i ne bih hranila lutalice, ali jednostavno drugog rjesenja NEMA.. ok, ima, ali kosta k'o svetog petra kajgana, a drzava bi te pare uredno uzela od nas, pa na cuke dala 1/3, a resto na vikendice na hvaru.. mozete me prozvati i cukomrzcem, ali jednostavno smatram da bi psu i taj mjesec, pet, ili 12 koliko bi proveo u azilu, na toplom, suhom mjestu i sa punim stomakom, bilo bolje nego cekati petardu u njusku, odrezane shape, kisobran u guzu ili "najblaze" nogu u glavu od celavih dzibera u ermaksicama (ako se neko pronasao u ovom zadnjem, izvinjavam se).. naravno, i takav pas bi, ukoliko bi prosao procjenu veta i onoga ko vec procjenjuje ponasanje psa, s pika bi morao biti kastriran/sterilizovana i cipovan/a, te zaveden u ovu imaginarnu bazu s pocetka posta.
naravno, ovo sve bi bilo moguce jedino ako bi postojalo vise azilcica na livadicama u i oko sarajeva (evo uzmimo konkretno Sa za primjer, ali tako isto i u ostalim gradovima), pod budnim okom volontera koji ce svoje vrijeme izdvajati da setaju te pse i ciste im boksove, tako da ga ne moze "pojesti mrak" prije isteka ovih mjesec, pet, 12 koliko bi zakonom bilo odredjeno da moze boraviti u azilu prije ketamina..
ukoliko mi se neko zamjerio zbog ovoga sto sam napisala, jos jednom naglasavam da je to MOJE misljenje, pa taman me zamrzili i oni kojima sam do juce bila draga/svejedna, ali ja pokusavam da gledam situaciju REALNO i u sklopu mogucnosti koje ima grad/federacija/drzava, jer ma koliko ja nemam problema sa lutalicama i hvala Bogu nisu me napali, suosjecam se s ljudima koji se boje i kojima razum ne moze nadvladati strah i klecanje nogu kada prodju pored copora pasa.. prvi moji (neki) prijatelji se boje mog psa (dobermana) iako znaju da je fin i ovakav i onakav, a kamol' kad vide njih 10 raznih velicina za koje nisu ziher jesu li ili nisu mirni ili agresivni.. srecom, ja "znam" proci pored razjarenog copora u fazonu j*be mi se sto lajete na mene, necu vam nista, i oni to vide i odu svojim poslom, ali drugi ne znaju ili nece da znaju, pa pocnu panicariti sto u psu budi ono: sto me se to bojis, da mi neces nesto nauditi, pa se prebace u opasan gard i pocnu lajati (sto NIJE napad)
i jos da dodam nesto, svim roditeljima koji svoju djecu sklanjaju od mog ili necijeg psa koji sheta s brnjicom i na povodcu koji je manji od metar ako cemo medju ljude, s rijecima JAO SINE BJEZI UJEST CE TE uredno j*bem zadrti mozak jer ce ta djeca odrasti sa usadjenim strahom od pasa na povodcu a kamoli ovih na ulici..
i tako privedoh ja ovaj roman kraju i zelim samo da vam kazem da ne trebamo da se svadjamo jedni s drugima, nego i jedni i drugi sa vlastima koji su zaduzeni za ovaj problem, ali ih boli spolovilo.. oni su ti kojima trebamo kucat na vrata.. IJAO kol'ko sam napisala..