Nedavno sam sa prijateljicama razgovarala na temu kako utješiti čovjeka! I došle smo do zaključka da nema te riječi koja ti može vratiti vjeru, nadu i ozariti lice bar na tren kako što je iskreni zagrljaj ili stisak ruke.
Riječi su uglavnom isprazne, zagrljaj... Ostaje! Kada sam tužna - samo me zagrli i šuti. Kada mi treba podrška - mani se onoga biće bolje, samo me zagrli i šuti. Kada sam sretna - vrisni sa mnom "jeeeeeeeeee", zagrli me i šuti! Toliko toga možeš reći zagrljajem a nikada ne zaboli.
O "ljubavnim" zagrljajima ne bih! Nedostaju mi, to je sve
