Ne znam koliko vas ce procitati ovaj post, cudan sistem imate za citanje postova... Ovakvo nesto je bilo ocekivano i neizbjezno ali sinoc nisam puno spavao. Budio sam se nekoliko puta i svaki put mislio da to sanjam, da njega nema vise na terenu, bolna je ta istina za mene... Rodjen sam 91' godine, mojoj porodici se 95' pruzila prilika da izadje u Njemacku sto smo i uradili. Ne sjecam se onoga sto smo ostavili za sobom tamo negdje nekoliko hiljada metara daleko, izgubljen sam, dani sporo prolaze, nemam djece sa kojom bih se igrao i provodio dane, na jebenoj televiziji nema nikakvih crtica. Otac je kupio satelitsku antenu ali opet isto sranje, na njoj se gledaju samo vijesti iz nase zemlje. Mala je to zemlja, otac mi je pokazivao na karti, mada kaze da je to dosta puta umanjen snimak ali ne znam sta gleda, jebeno je to mala zemlja. Otac je poceo raditi ali i dalje se zna svadjati sa majkom, ne svidja mi se to ali kako on kaze sve je to iz ljubavi. Usred svega toga vrtim kanale i nadjem utakmicu, komentator se nenormalno dere, nikako se ne mogu sjetiti ni dan danas koja je televizija bila u pitanju. Taman razmisljam da prebacim dalje i zapazim jednog momka, kako taj levati druge to je vic... zabija gol i njegovi ga suigraci okruzuju. Zelio bih da i mene okruze jer sam dosta usamljen. Gledam utakmicu do kraja, ne trepcem uopste samo ne bih li uhvatio ono sto pise na dresu ali ne ide. Medjutim shvatio sam da onaj komentator izgovara imena igraca kad 'voze' loptu i cekam da je on primi. RONALDO. Gdje je samo to ime bilo ispisano, na majicama, patikama gdje god je moglo stati. Novaca za dresove niti je bilo niti sam znao da se nesto takvo moze kupiti. Zainteresovao me taj Ronaldo, iz dana u dan vrtim satelitsku antenu ali bez uspjeha da ga nadjem, taj dan fasujem i podobre batine jer sam sjebao sve moguce kanale.
Proslo je nekoliko sedmica mozda i neki mjesec dok sam ga gledao ponovo na terenu. Borba je za taj jebeni kanal jer se stalno gubi. Ocev prijatelj me posmatrao neko vrijeme i shvatio je sta trazim, nasmijao mi se i rekao da ce to srediti. On danima ne dolazi, otac kaze da je lose lagati a njemu je izgleda poprilicno dobro ide u tome. Dosao je taj prijatelj ali ne spominje niti antenu niti stimanje, stid me je pitati ga o tome. Sutra dan mi je donio 3-4 kasete, kaze da je na njima Ronaldo. E sad... veliki je to problem, TV mi je vec zabranjen, o videu ne smijem ni razmisljati, jer kako otac kaze, krenuo sam u skolu, moram uciti da bih postao neko. Ali skontao sam ja, ustanem kad svi spavaju, ubacim kasetu, smanjim TV i gledam mog junaka, po nekoliko puta istu kasetu dok ocev prijatelj ne donese novu. Svaki put kad dobije loptu ili nabije loptu u mrezu zelio bih slaviti i skakati ali ocev krevet je odmah do mog, ako shvati, problem. Imam problem sa skolom, jako tesko ustajem ujutro, oci su mi nateknute, otac vjeruje da me majka pusta preko dana da gledam TV dok je on na poslu. Oko mene u skoli su sve sami idioti, niko ne zna za Ronalda niti im ja znam to prepricati, tesko mi je. Vrijeme prolazi, nosim naocare jer imam neki minus na lijevom oku. Trebamo se vratiti uskoro u nasu zemlju, to mi se ne svidja jer tamo imaju samo dnevnici, ne znam kako cu pratiti svog miljenika. Otac kaze da ce svjetsko prvenstvo u nogometu prije nego se vratimo kuci, i da bi bilo lijepo da i ja gledam to, heh, ne zna taj sta radim ja dok on spava. Dosta je dosadnih utakmica, nema jos njega, trebao bi valjda, onakav igrac igrati tu... Heh, evo ga, zuti dres, otac pojma nema o njemu, ja znam da ce razbiti ekipe za koje on navija... Nekako brzo prolaze te utakmice, ne znam zasto on ne igra u svakoj. Kazu finale ce, otac navija za neke francuze, kaze tamo ima neki Zidan, pojma on nema. Razocarenje, nismo mogli gledati finale, ocu je drago, jer kako kaze, pobijedila je Francuska. Ronaldo sigurno nije igrao jer on bi ih pobijedio sigurno. Vratili smo se kuci, puno je nepoznatog naroda, muka mi je od njih, dolaze svaki dan, nemam prilike traziti na TVu. Ahhh ti prokleti dnevnici. Procitao sam negdje da je moj Ronaldo povrijedjen, zivot je smrad. Zelio bih poceti trenirati nogomet, ali otac kaze kako je to sranje, da mi je bolje uciti i biti neko i nesto. Proserava se on, znam da smo tanki sa lovom. Vrijeme je prolazilo, 2002. je i svi znamo sta je ta godina donijela
... Svaka utakmica je pracena, finale je doslo i Ronaldo je ocekivano pobijedio Njemacku, naravno otac opet nije navijao za Brazil ali neka, smjeskam se kretenski i osvetnicki nakon ona dva gola i bicikla Ronalda. Pisao bih jos ali puno bi bilo, on je bio cilj onog sto zelim postati pa po cijenu da to i nije nogomet. Cesto se pitam jesam li ja mogao biti takav nogometas i cesto dodjem do istog odgovora, ne, takve je Bog odabrao, takvi se samo jednom mogu pojaviti. Gledam ove malce oko sebe, nemaju kome da se dive kao ja tad, imao sam ja i racunar i igre, ovisnik bio o tome ali kad je moj covjek igrao hljeb se nije jeo, nije se disalo, srce je stajalo i cekao se taj magicni potez, cekao se brz prodor, cekao se gol. Otac je u Njemackoj spominjao neke ekspresne vozove, tada sam vjerovao da Ronaldo prije njih moze stici u Minhen. Spremam se sad da idem na fakultet, pegla mi je to i ne znam kako cu izdrzati danas jer sam sinoc malo spavao, jedno znam, veci od njega se nece pojaviti. RONALDO, hvala ti !!!!!
= 
Tek sto je pocela utakmica, on zabija gol. United se vraca, a ja i dalje vjerujem da ce proci u 1/2 finale. To se ponavljalo citavu utakmicu. Kad god bi se United vratio, on bi ih opet spustio. Na kraju sam shvatio da sam gledao jedan od najboljih meceva u LP ikad, a Ronaldo je bio centar svega. Zasluzen aplauz.
Serie A 1998 i 2002, Liga prvaka 2003 i 2005.
