Forum Klix.ba

strongwoman wrote:

theTruePath wrote:no pasaran bas si iznio niz gluposti

Evo čekamo da nas "bezgrješni" prosvijetli, i mene interesuje.

no pasaran ja nisam vehabija ne brini ,ali hajd kako bi rekagovo na ilahiju "Husejne grijesnike tewbu cini Allahu"!


e onda tu dodaj da je Ebu Bekr cak i blizi poslaniku a.s!!

theTruePath wrote:
e onda tu dodaj da je Ebu Bekr cak i blizi poslaniku a.s!!

Nisam znala da je poslaniku je Ebu Bekr bio sin

theTruePath wrote:no pasaran nije primjereno da on kaze ashabu,jednom od tri pravednih ,da je grijesnik i da cini tewbu ako ti to nije ocito onda ja i ti nemamo sta raspravljati dalje,jer onda je ocito "koliko je sati"

Eh sad je sve drugačije, sad sam prosvijetljen...

Kad uvidiš da je robu svojstveno i da se podrazumijeva da je grješnik, prestat ćeš vrijeđati Allaha dodajući mu druga u Bezgrešnosti Njegovoj Prelijepoj.

Osmanlije su dugo ratovali sa sijama o tome svjedoce i mnoge knjige koje su napisane od strane dervisa, citao sam dosta knjiga od halidija naksibendija koji forsiraju imama Rabbanija i moram ti reći da su dosta žestoki prema sijjama.

theTruePath wrote:no pasaran ja nisam vehabija ne brini ,ali hajd kako bi rekagovo na ilahiju "Husejne grijesnike tewbu cini Allahu"!


e onda tu dodaj da je Ebu Bekr cak i blizi poslaniku a.s!!

Rekao bih HAK! Allah je Bezgrešan, čist od mahana! I mi se Njemu približavamo kroz tewbu trudeći se da nas On očisti kako bi Mu što više sličili i što više prišli. Svi su se dobri robovi čistili i tewbu činili, ako ništa onda za one grijehe kojih nisu ni svjesni. I iako su znali da im je Džennet zagarantovan oni su u svojoj tewbi istrajali znajući da ih Allah tako više voli i da je jednom robu to i priliči.

strongwoman wrote:

theTruePath wrote:
e onda tu dodaj da je Ebu Bekr cak i blizi poslaniku a.s!!

Nisam znala da je poslaniku je Ebu Bekr bio sin

nisam znao ni ja da je Husein bio sin Muhammeda? bio je unuk,,a Ebu Bekr mu je bio najblizi drugi,prijatelj,saputnik,,njegov nasljednik,najpravedniji od pravednih


ajd Bogati ne pravi dalju fitnu, vidis da pravis "klimu" da se svadjamo oko toga ko je bolji od njih dvojice

Sta je rekao Alija.r.a na dzenazi EbuBekrovoj.r.a. knjigu je jedan halidija napisao
http://img219.imageshack.us/img219/4549/96518609.jpg
http://img139.imageshack.us/img139/6159/70935494.jpg
iz knjige Osman i Alija
Mehmed Ćeman

ragib wrote:Osmanlije su dugo ratovali sa sijama o tome svjedoce i mnoge knjige koje su napisane od strane dervisa, citao sam dosta knjiga od halidija naksibendija koji forsiraju imama Rabbanija i moram ti reći da su dosta žestoki prema sijjama.

Znam to

ragib wrote:Osmanlije su dugo ratovali sa sijama o tome svjedoce i mnoge knjige koje su napisane od strane dervisa, citao sam dosta knjiga od halidija naksibendija koji forsiraju imama Rabbanija i moram ti reći da su dosta žestoki prema sijjama.

Pa Osmanlije su osvajačka nacija, nemoj da i njih ubrajamo u ove "bezgrešne"

Oni su osvajači, nisu ratovali sa šijama nego su osvajali teritorije. A to šta se sitnoj buraniji nudilo ko izgovor... taj sistem ni danas nije puno drugačiji.

edit

Evo malo procitaj o Osmanlijama ako te interesira
Prije nego što se počne ozbiljnije govoriti o Osmanskom carstvu, neophodno je oslikati prilike i vrijeme u kojem se ono pojavilo, kako bi se potpunije razumjela njegova uloga na svjetskoj pozornici, a posebno njegova uloga u očuvanju islama. Napravit ćemo kratak pregled razvoja događaja u islamskom svijetu nakon četvorice pravednih halifa pa do pojave Osmanlija.



Prvi dinastijski halifat u islamu je osnovan 661. godine. Bili su to Emevije, čija je prijestolnica bila u Damasku. Vladali su do 750. godine kada halifat prelazi u ruke Abbasija, a prijestolnica je prenešena u Bagdad. Abbasije će vladati sve do 1517. godine, s prekidom od tri godine (1258-1261). Za vrijeme Abbasija učinjeno je vrlo mnogo na polju nauke, kulture, arhitekture, proširenju islamske države i svega što je napredno i civilizovano. Međutim, nakon prvog stoljeća vladavine, Abbasije su posustale, pa njihova moć i uticaj opadaju, te se formiraju lokalne dinastije, prije svega u Perziji, a zatim u Španiji, Maroku, Tunisu i Egiptu.

U XI stoljeću jedan novi elemenat počinje sve više da utiče na razvoj događaja u islamskom svijetu. Bili su to Turci Seldžuci koji vladaju sve do kraja 13. stoljeća i to na području Male Azije, zatim u Palestini, Siriji i Jerusalimu, u Perziji i u Iraku. Svi ovi sultanati i halifati su načelno priznavali abbasijskog halifu, osim jednog potpuno samostalnog, Fatimidskog halifata. Ovaj halifat je osnovan u Tunisu 909. godine, da bi se kasnije proširio na Egipat, cijelu sjevernu Afriku, Siriju i dijelove Arabije. Fatimidi su bili šiije, a abbasijskog halifu su smatrali uzurpatorom. Salahuddin Ejubija, kurdski vojskovođa, je godine 1171. pokorio Fatimidski halifat i svrgnuo šiije s vlasti.

Zatim dolazi jedan od najcrnjih trenutaka u historiji muslimana, najezda divljih Mongola, koji su u nekoliko navrata porušili i popalili glavninu islamskog svijeta. Bila je to neuporediva rušilačka mašina koja je, skoro u trenu, razorila skoro sve ono što je građeno stoljećima. Najstrašnije što su ovi divljaci učinili je to da su godine 1258., predvođeni divljim zločincem Hulagu-kanom, razorili i popalili Bagdad, ubivši na desetine hiljada muslimana, među kojima i posljednjeg abbasijskog halifu. Bio je to nenadoknadivi gubitak za cijeli civilizirani svijet. Neki historičari kažu da se nikako ne može pretjerati u opisima razmjera mongolskih razaranja. Međutim, muslimani su preživjeli ova divljanja, a Mongole su islamizirali. Tri godine nakon razaranja Bagdada, Turci Memluci u Kairu proglašavaju halifat, kao nastavak Abbasijskog hilafeta.

Nakon mongolskih razaranja, i pada njihovog značaja, iskristalisalo se pet centara islamske moći.
Prvi je bio Memlučki sultanat u Egiptu, Palestini i Siriji. Dugo je bio glavno uporište arapsko-islamske kulture. Smjenjuju ih Čerkezi Memluci koji su uglavnom bili nesposobni, a historičari nisu sigurni da li su posljednji od njih uopće bili pravi muslimani. Pošto su bili okrutni, neobrazovani i slabe vjere, nisu predstavljali nikakvu značajnu silu, bez obzira na veličinu teritorije kojom su vladali i bogatstva kojim su raspolagali.

Drugi su bili Perzijanci, stara moćna nacija. Međutim, odavno su već bili skloni šiizmu, a početkom 16. vijeka šiizam proglašavaju državnom religijom. Bio je to oblik šiizma koji apsolutna većina ehli-sunnetske uleme svrstava u nevjerništvo. (Napomena autora: Današnje šiije u Iranu su uglavnom daleko od ovog oblika šiizma).

Treći centar je bio na širem području današnje sjeverne Indije, gdje su vladale Turske dinastije, a u XVI vijeku ih smjenjuju Moguli, koje je osnovao Babur, islamizirani potomak Timura Lenka. Moguli će se u tom području zadržati sve do dolaska Britanaca.

Četvrti su bili islamizirani Mongoli koji uspostaviše Hanat Zlatne Horde na području današnje južne Rusije i Čagatajski Hanat na području Srednje Azije.

Peti i posljednji su bili Turci Osmanlije, čije je carstvo u usponu godine 1402. raskomadao Timur Lenk. Bila je ovo i posljednja najezda Mongola. Međutim, sultan Mehmed I je relativno brzo ponovo ujedinio carstvo i uspostavio kontrolu nad njim.

U XII i XIII stoljeću krstaši iz Evrope punih 195 godina organizuju kontinuirane pohode na islamske zemlje s izlikom zauzimanja „svetog groba”, a stvarni razlog je bio napad na islam i pokušaji uništenja muslimana. Turci Memluci, Turci Seldžuci, Salahuddin Ejubija i drugi su uglavnom uspješno odolijevali ovim napadima, ali su se svi vremenom umorili. Bila je potrebna jedna nova snaga koja će zaštititi islam i muslimane. Perzijanci su tada uglavnom bili šiije, čime se isključuje svaka mogućnost nošenja zastave islama. Čerkezi Memluci ni po čemu nisu bili dostojni predvoditi muslimane, muslimanske dinastije u Indiji su bile preokupirane unutarnjim problemima, a netom islamizirani Mongoli su bili suviše mlada muslimanska nacija da bi preuzeli tako važnu ulogu. Arapi su, nakon mongolskog razaranja Bagdada, potisnuti na margine islamskog svijeta.

Allah Uzvišeni je obećao da će čuvati svijetli islam. U svakom vremenu je On Uzvišeni odabirao pojedince između svojih dobrih robova, te preko njih održavao Svoje obećanje. U tom trenutku historije Uzvišeni Gospodar je odabrao svoje dobre robove Osmanlije, pozicionirao ih u srce Anadolije i dodijelio im ovaj časni zadatak. Od male vazalske kneževine Osmanlije će vrlo brzo na temeljima pobožnosti, pravednosti, učenosti i hrabrosti izgraditi neslućeno snažnu silu, koja neće sjediti u Aziji i drhteći čekati prodore krstaša i navale Mongola, nego će predziđe islama prenijeti na zapad, duboko u Evropu i na taj način zamijeniti uloge s neprijateljima islama. Punih 300 godina Evropa će drhtati od straha pred osmanskom vojskom koja će izrasti u nepobjedivu borbenu mašinu. Nekada moćno Bizantijsko carstvo će biti potpuno uništeno, šiijama će biti podrezana krila, a zatim će preuzeti hilafet od onih koji ga nisu bili dostojni, a koji će u njihovim rukama ostati 407 godina. Nakon Osmanlija, do danas, neće se pojaviti niko dostojan da ga nosi.

Osmansko carstvo je formirano 1299. godine proglašenjem nezavisnosti Osman Gazijinog begluka, a prestalo je postojati 1922. godine. Dakle, postojalo je 623 godine pod upravom jedne dinastije. Utemeljivač Osmanskog carstva je Osman Gazi koji potiče iz plemena Kaji, najuglednijeg od 24 plemena koja su činila Oguski klan. Duhovni otac Osmanskog carstva je šejh Edebali. Gazi Osman i njegov babo Ertugrul Gazi su bili muridi ovog velikog šejha. Gazi Osman je još bio i zet šejh Edebalija. Orodivši se ovim Allahovim evlijom, Gazi Osman je obezbijedio rađanje časnog potomstva. Slijedivši primjer svojih predaka, svaki potonji sultan je imao šejha.

Osmansko carstvo, za kratko vrijeme dobija važne bitke protiv Bizantije i begluk s površinom od 48. 000 km2, koji je Osman Gazi nasljedio od svog oca, za vrijeme njegove vladavine proširuje se na 160. 000 km2. Vremenom se ovo carstvo u brzom usponu proširilo zahvaljujući velikim osvajanjima i pokoravanjima ostalih turskih begluka, tako da u vrijeme vladavine dvanaestog padišaha, sultan Murata III, zahvata prostor od 19.902.000 km2. Granice Osmanske imperije u ovom periodu dosezale su od Atlanskog okeana na zapadu do Kaspijskog mora na istoku, od Baltičkog mora na sjeveru do polovine Afričkog kontinenta na jugu. Sredozemno more tada je bilo samo jedno od osmanskih jezera.

U razdoblju 623 godine postojanja Osmanskog carstva, na njegovom prijestolju izmjenilo se 36 sultana. Od 1516. godine, kada je deveti vladar po redu, sultan Selim Javuz (žestoki), preuzeo halifat od Arapa, osmanski sultani su počeli nositi zvanje "muslimanski halifa" i to je trajalo narednih 407 godina. Među svim sultanima najduže je trajala vladavina desetog sultana, Sulejmana Veličanstvenog, koji je carstvom rukovodio punih 46 godina, dok je najkraća bila vladavina trideset trećeg sultana, Murata V, a trajala je samo tri mjeseca. Svi osmanski sultani su bili predmet neosnovanih i nemilosrdnih kritika nekih zapadnjačkih i turskih historičara zadnjih namjera, a zapravo su sultani još u ranom djetinjstvu sticali visoki stepen naobrazbe u skladu s tadašnjim potrebama. Svakom mladom princu bi bio dodijeljen učitelj. Učitelji su pažljivo birani iz redova najbolje uleme. Posebna pažnja se posvećivala princu prijestolonasljedniku. Kod ponajboljih alima tog vremena prinčevi su izučavali discipline iz islamskih znanosti, strane jezike (arapski i perzijski obavezno), književnost, historiju, vještine ratovanja i upravljanja. Kad bi mladi princ dostigao petnaestu godinu, pa i manje, bio bi upućen u jednu od osmanskih pokrajina gdje bi sticao iskustva u vođenju države. Mnogi od njih su se ubrajali u prave umjetnike svoga vremena. Među njima je bilo 22 pjesnika, 12 kaligrafa, 8 kompozitora, jedan draguljar, jedan majstor streljaštva, te jedan rezbar. Svi, bez izuzetka, bili su sportisti i ratnici. Sultan Murat IV se odlikovao vještinom jahanja i dizanjem tegova, a sultan Abdulaziz je bio majstor hrvanja.

Zapadni historičari su, pokušavajući se osvetiti, do u detalje opisali raspad Osmanskog carstva, dok o njegovom usponu govore tek u natuknicama. Samo rijetki od njih su opisali i uspon Osmanlija, ali i tada s neskrivenom mržnjom i zavišću, sistematski ih ocrnjujući.

Nerijetko su Osmanlije, iz pera zapadnjaka, opisivani kao gramzivi osvajači koji su ognjem i mačem osvajali sve pred sobom i silom ugonili u islam. Ali, Allah Uzvišeni je htio ostaviti lijep spomen ovim Njegovim dobrim robovima, pa se pobrinuo da njihova znamenja u vidu džamija, čaršija, česmi, kupatila, karavan saraja, književnosti, poezije i ostalih grana umjetnosti ostanu sve do današnjih dana i tako jasno svjedoče o sasvim suprotnoj osmanskoj prirodi. Ova mržnja prema Osmanlijama potiče od toga što su Osmanlije u presudnom trenutku historije uradili nešto što zapadnjaci do danas nisu uspjeli "ispraviti". Suviše je kasno. Osmansko carstvo jest propalo, ali je propalo s takvih visina do kakvih se nikada nijedna zapadnjačka civilizacija nije popela.

Osmanski duh je bio neopisivo širok. Istovremenom širinom duha i strogim pridržavanjem Šerijata, Osmanlije su čitavim muslimanskim pokoljenjima održali lekciju izgradnje muslimanskog društva i ličnosti. Vasijjet (testament) koji je utemeljivač osmanske Imperije, Osman Gazi, neposredno prije svoje smrti 1326. godine, ostavio svome sinu Gazi Orhanu, od svih potonjih sultana je usvojen i sačuvan kao jedna vrsta državnog konstitutivnog dokumenta.

Vasijjet glasi ovako:
"Prva oporuka koju ostavljam mojim sinovima i mojim dobrim dostovima je, kada budete vodili borbu na Allahovom putu uvijek pokazujte veličanstvenost prave vjere islama, kada budete postizali uspjehe na putu džihada, uvijek visoko podignite sveti barjak islama. Uvijek činite hizmet islamu, jer je Dženabi Hak jednom svom slabom robu povjerio dužnost osvajanja zemalja na Njegovom putu. Odnesite kelimei tevhid u daleke krajeve kroz vaše bitke i džihad. I ako bilo ko iz moje loze skrene s pravog puta i nanese nepravdu, neka na Sudnjem danu bude lišen Muhamedovog, a.s., šefa’ata.
Sine! Ne postoji insan koji je na dunjaluk došao, a da se smrti nije pokorio. I meni se sada, Allahovom odredbom, približila smrt. Ovu državu ostavljam tebi na amanet, a tebe ostavljam Allahu na amanet! Neka ti u svakom poslu pravda bude na prvom mjestu."

U upravljanju, prema ovom vasijjetu, pravda je usvojena kao temelj u izvršavanju svih državnih poslova kao i u ispunjavanju dužnosti, kako prema muslimanskim tako i prema nemuslimanskim podanicima. Radi toga su neki nemuslimanski narodi koji su se suočavali s velikom nepravdom i nasiljem, izrazili volju da žive pod Osmanskom upravom i na taj način Osmanlijama olakšali pojedina osvajanja. Primjer pridržavanja principa pravednosti bile su i posljednje riječi koje je sultan Murat izgovorio nakon atentata koji je nad njim kukavički izvršio Miloš Kobilić, prerušen u ranjenika: "Nemojte povrijediti zarobljenike! A sada vas i našu pobjedničku vojsku ostavljam Allahu na amanet." Kao rezultat njihovog islamskog vaspitanja, naučili su se ophoditi bez mržnje i bijesa, bez pohlepe i oholosti, i na taj način su uspijevali izbjeći sebičnost.

Svrha postojanja osmanske države je bila promicanje islama, a ne sticanje bogatstva radi njega samog. Istorija pokazuje da Osmanlije nikada nisu gomilale bogatstva, naprotiv, neprestano su ga trošili na Allahovom putu, pa im se ono uvećavalo. U osmanskoj tradiciji postojao je običaj da za vrijeme svečanosti održavane povodom ustoličenja sultana na vlast, zapisničar jako dovikne sultanu: "Ne oholi se moj sultanu, Uzvišeni Allah je iznad tebe!"

Osmansko rukovodstvo ni u jednom periodu nije slijedilo politiku nacionalnih i rasnih podjela. Ponajbolji primjer za ovo načelo je veliki vezir Mehmed Paša Sokolović, po rođenju Srbin, ali po odgoju Osmanlija. Važna je bila odanost sultanu i osmanskoj državi. Građani nemuslimanske vjeroispovijesti nikada nisu bili tlačeni i silom uvođeni u islam. Kao rezultat ovakve vjerske i kulturne slobode, određene etničke grupe su stekle suverenitet takvom lahkoćom kao da nisu bile pod osmanskom vlašću. Čak se može reći da ovi narodi, u drugim uvjetima, pa čak i u uvjetima nezavisnosti, ne bi mogli do tog stepena sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet.

Dostojan pažnje je gest sultan Abdulhamida Hana II kao vladara Imperije koja se suočavala s raspadom, kada je u tako teškim vremenima izdvojio velika materijalna sredstva za restauraciju bizantijskih dijelova Ajasofija džamije u Solunu, dok su Grci 1950. godine, uništili raskošna obilježja iz XVI stoljeća tog istog zdanja, kao što su minber koji je predstavljao umjetničko djelo, kjurs, mahfil ili mjesto gdje je stajao mujezin, pri tom ne ostavivši nijedan trag islamske kulture.

Sultan Murat II je, umoran od ratovanja, predao princu sultanu Fatihu državu na upravljanje, a on se s bliskim prijateljima povukao u tišinu planine Uludag. Budući je sultan Fatih tada imao svega 12 godina, neprijatelj je pokušao iskoristiti ovu priliku i uništiti Osmanlije. Sultan Fatih je, iako vrlo mlad, osjetio da nije dorastao ovom problemu, pa je svom babi sultanu Muratu II poslao kratko pismo u kojem je stajalo: "Ako si ti sultan, onda dođi i komanduj svojim trupama, a ako sam ja sultan, tada ti naređujem da dođeš komandovati mojim trupama." Stari ratnik je prekinuo odmor, poveo svoju nepobjedivu vojsku i do nogu potukao neprijatelja. Ubrzo zatim Fatih sultan Mehmed Han će definitivno preuzeti carstvo pa će u svojoj 22. godini života osvojiti Istanbul na način koji sve do danas nije izgubio ništa od svoje genijalnosti.

Sultan Bajazit II, kojega njegovi savremenici zbog njegove velike pobožnosti prozvaše Bajazit Evlija, primijetivši mnogo sjajnog posuđa u svom dvorcu, jedanput je naredio da se svo to posuđe iznese na ulicu i da se tri dana iz njega hrani sirotinja. Naravno, nijedna posuda nije vraćena u rezidenciju.
U pohodu na Egipat, sultan Selim Javuz je sa svojom vojskom za samo 13 dana prešao Sinajsku pustinju, a ista ta pustinja je u I svjetskom ratu, s tadašnjom tehnikom, pređena za 11 dana. Do danas ostaje nejasno kako mu je to uspjelo. Ovaj briljantni vojnik je, prema svjedočenju njegovih savremenika, čitav život jeo jednu vrstu jednostavnog jela i to iz drvene posude.
Sultan Mehmed III bi pri svakom spominjanju Pejgamberovog, a.s., imena, ustajao na noge iskazujući time svoje poštovanje prema Pejgamberu a.s.

Vijekovi su prohujali, osmanska Imperija postala je historija. Ali civilizacija, koju je ova imperija, s neuporedivim uspjehom formirala, je i danas živa. Turci, Kurdi, Bošnjaci, Albanci i ostali koji žive na tlu čiji je svaki pedalj plaćen krvlju, djeca su iste civilizacije.

Duh, koji je u prošlosti ovjekovječen kao seldžučki, a potom kao osmanski, ustvari je duh islamske čovječnosti. Taj duh i dalje čuvamo i njegujemo i on će jednog dana iznova biti predstavljen modernom svijetu koji se počeo preobražavati u mrtvo tijelo. Ovaj svijet to očekuje.


Autor: Mehmed Ćeman
Izvor: Semerkand
Obrada: IslamBosna.ba

ragib wrote:

no_pasaran wrote:

ragib wrote:Osmanlije su dugo ratovali sa sijama o tome svjedoce i mnoge knjige koje su napisane od strane dervisa, citao sam dosta knjiga od halidija naksibendija koji forsiraju imama Rabbanija i moram ti reći da su dosta žestoki prema sijjama.

Pa Osmanlije su osvajačka nacija, nemoj da i njih ubrajamo u ove "bezgrešne"

Oni su osvajači, nisu ratovali sa šijama nego su osvajali teritorije. A to šta se sitnoj buraniji nudilo ko izgovor... taj sistem ni danas nije puno drugačiji.

http://img818.imageshack.us/img818/3695 ... vuzbr1.jpg

Prijatelju, gledaj ba to realno. Činjenica da se takvo što desilo davno ne znači da je odmah treba romantizirati.

Zamisli da se to dešava danas i poslaži kockice: Aha, Sultanu treba potpuna vlast, jak mu je saigrač vjera (ko danas Reis i Bakir recimo) ipak pojavio se neko ko je odlučio da neke varijacije u vjeri upotrijebi tako što će dići ustanak protiv centralne vlasti, dakle taj se predstavio ko Mehdi i pokupio šije kako bi osigurao autonomiju i nezavisnost kako bi mogao on onda pare uzimati od tih šija umjesto što ih uzima sultan (ko danas Dodik što se prodaje ko zaštitnik srpstva pa mu treba jaka autonomija da bi sam valjao sve pare i da nema nikog na glavi). Onda se naravno sultan zaputi da to zaustavi a ovaj se trudi da to očuva, sve u borbi za moći i parama.

Ako griješim i ako je neko od njih stvarno nešto od toga radio u ime Allaha i na pravom putu, neka mi Allah oprosti. Ali ako prihvatim romantične teorije tipa sukob vijera, sukob civilizacija, itd. onda ću garant pogriješiti.

Dakle to su prosto priče za laku noć, buranija za malu raju, to je bilo prije, to je sad, i to će tako ostati. Pa kako bi natjerao ljude u rat da im kažeš da je to samo onako, da Sultan ili da taj "Mehdi" ima više vlasti i para...

@Ragib Upravo ti o tome govorim, ti mi nisi poslao naučni historijski tekst nego priču za laku noć.

To ti je ko da danas vjeruješ da je SDA zapravo čuvar i brana Islama od ljutog i zlog zapada. Ili da je SNSD i SDS to isto za Pravoslavlje, ili HDZ za katoličanstvo... U suštini to je država ko i svaka druga, još osvajačka i kolonijalistička.

Jedino za koga ne tražim naučnu osnovu je El-Fatih i njegova vojska jer je njih Poslanik a.s. direktno pohvalio. Parafraziram: Veliki je onaj vladar i ona vojska koji osvoje Konstantinopolj. Ti vjerovatno znaš tačno kako to zvuči.

Uglavnom taj je čovjek pohvaljen od Poslanika a.s. što znači njegovu nesumljivu ispravnost u vjeri i postupcima. Taj je čovjek bio hanefijskog mezheba i bio je derviš - Praktikovao je dakle Islam u onakvom obliku u kakvom ga je donjeo u BiH i meni ne treba bolji razlog da vjerujem da sam na ispravnom putu. Vjeru mi je donjeo neko kog je Poslanik a.s. pohvalio ( a ne Britanski agenti ).

Sve prije i poslije ovog čovjeka prihvatam samo pod strogim i empirijski preciznim naučnim uslovima. Inače rizikujem da budem glup, a vjera mi to ne dozvoljava

no_pasaran wrote:@Ragib Upravo ti o tome govorim, ti mi nisi poslao naučni historijski tekst nego priču za laku noć.

To ti je ko da danas vjeruješ da je SDA zapravo čuvar i brana Islama od ljutog i zlog zapada. Ili da je SNSD i SDS to isto za Pravoslavlje, ili HDZ za katoličanstvo... U suštini to je država ko i svaka druga, još osvajačka i kolonijalistička.

Jedino za koga ne tražim naučnu osnovu je El-Fatih i njegova vojska jer je njih Poslanik a.s. direktno pohvalio. Parafraziram: Veliki je onaj vladar i ona vojska koji osvoje Konstantinopolj. Ti vjerovatno znaš tačno kako to zvuči.

Uglavnom taj je čovjek pohvaljen od Poslanika a.s. što znači njegovu nesumljivu ispravnost u vjeri i postupcima. Taj je čovjek bio hanefijskog mezheba i bio je derviš - Praktikovao je dakle Islam u onakvom obliku u kakvom ga je donjeo u BiH i meni ne treba bolji razlog da vjerujem da sam na ispravnom putu. Vjeru mi je donjeo neko kog je Poslanik a.s. pohvalio ( a ne Britanski agenti ).

Sve prije i poslije ovog čovjeka prihvatam samo pod storim i empirijski preciznim naučnim uslovima. Inače rizikujem da budem glup, a vjera mi to ne dozvoljava

Vjera ne dozvoljava čovjeku da sudi sta je neko nosio u prsima, dali ljubav prema Allahu ili prema vlašću. Sigurno da je bilo i onih mozda koji su vise volili vlast zato je na kraju krajeva i propala ta islamska drzava valjda ce je Erdogan opet uspostaviti.

no_pasaran wrote:@Ragib Upravo ti o tome govorim, ti mi nisi poslao naučni historijski tekst nego priču za laku noć.

To ti je ko da danas vjeruješ da je SDA zapravo čuvar i brana Islama od ljutog i zlog zapada. Ili da je SNSD i SDS to isto za Pravoslavlje, ili HDZ za katoličanstvo... U suštini to je država ko i svaka druga, još osvajačka i kolonijalistička.

Jedino za koga ne tražim naučnu osnovu je El-Fatih i njegova vojska jer je njih Poslanik a.s. direktno pohvalio. Parafraziram: Veliki je onaj vladar i ona vojska koji osvoje Konstantinopolj. Ti vjerovatno znaš tačno kako to zvuči.

Uglavnom taj je čovjek pohvaljen od Poslanika a.s. što znači njegovu nesumljivu ispravnost u vjeri i postupcima. Taj je čovjek bio hanefijskog mezheba i bio je derviš - Praktikovao je dakle Islam u onakvom obliku u kakvom ga je donjeo u BiH i meni ne treba bolji razlog da vjerujem da sam na ispravnom putu. Vjeru mi je donjeo neko kog je Poslanik a.s. pohvalio ( a ne Britanski agenti ).

Sve prije i poslije ovog čovjeka prihvatam samo pod strogim i empirijski preciznim naučnim uslovima. Inače rizikujem da budem glup, a vjera mi to ne dozvoljava

Mislis na ovaj hadis
Zaista ce Konstantinopolj (Carigrad-Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajac, divna li je njegova vojska.

Bilo bi vam bolje da ste im svima redom proucili po jednu fatihu ...

no_pasaran wrote:


Tačno je da su u BiH muslimani suniti, i to Hanefije. Najuvaženije, najrasprostranjenije i međusobno priznate šerijatske škole u Islamu su: Hanefije, Malikije, Šafije i Hambelije (kao najuvaženije sunitske škole) i Džaferije kao najuvaženija i najrasprostranjenija šitska škola. Dakle mi se međusobno uvažavamo i poštujemo te stoga je svako pljuvanje po šijama koje ovdje primjećujemo apsulutno nepotrebno i protivi se osnovama samog Hanefijskog mezheba. Oni imaju svoje običaje, mi svoje, uvažavamo i poštujemo tuđe a praktikujemo svoje.

Dakle prekinite sa zavadom prema šijama! To je Vehabijski posao, a kao što vidite Vehabije ne spadaju ni u jednu od priznatih škola, mada se pokušavaju šlepati i nametnuti pogurani crnim zlatom.

Ta konstatacija da šije obilježavaju Kerbelu a suniti Dan potopa je totalna glupost.

Svi muslimani obilježavaju ovaj datum kao dan na koji se desilo mnoštvo bitnih stvari na neki specifičan način Božijom voljom isprepletenih i simboličnih. Šiti, tačno je akcenat stavljaju više na Kerbelu dok neki od sunita, tačno je, akcenat više stavljaju na Dan potopa.

Međutim to nije slučaj u BiH. Ovdje su islam donijeli derviški misionari koji su išli ispred Osmanske vojske i koji su nakon kolonizacije Bosne kroz tekije širili Islam. Ti derviši su također bili(kao što su i danas njihovi nasljednici) sufije hanefijskog mezheba (Interesantno je da Vehabije mrze i njih i šije, kao i to da Vehabije njih nazivaju sektom, a zapravo su oni jedini sektaši u priči).

Kod tih sufija/derviša se tada, kao i danas, dan kerbele obilježavao kao višestruko bitan..... Jelo koje se sprema ne aludira samo na jelo u Nuhovoj lađi, to je jelo korišteno i prije konačnog pokolja na kerbeli kada su šehidi kerbele uoči dana pokolja nakon višednevne opsade izmoreni od žeđi i gladi skupili svu hranu i vodu u jedan kazan. Bila je to "gozba" pred njihovu časnu šehidsku smrt.

Hvala ti na ovom postu sa postovima poslije ovog ne bih se baš složila posebno za Muaviju r.a. iz razloga što Umejr r.a. rekao: ”Ne spominjite Muaviju osim po dobru, ja sam čuo Poslanika s.a.v.s. da kaže: “Gospodaru moj, upućuj preko njega”.” (bilježi Tirmizi), ali hvala ti što si objasnio značaj i bitnost Karbele (neke rečenice sam iz tvog posta obrisala, nadam se da ne zamjeraš)

strongwoman wrote:Bilo bi vam bolje da ste im svima redom proucili po jednu fatihu ...

, upravu si na dugo, na široko iscrpljivanje, a to je sve =

no_pasaran wrote:

Splinter wrote:
Ma ti si jerane prototip. Baš nam je takav trebao da sublimira sav belaj na relaciji Bosna - Kerbela.

Tačno je da su u BiH muslimani suniti, i to Hanefije. Najuvaženije, najrasprostranjenije i međusobno priznate šerijatske škole u Islamu su: Hanefije, Malikije, Šafije i Hambelije (kao najuvaženije sunitske škole) i Džaferije kao najuvaženija i najrasprostranjenija šitska škola. Dakle mi se međusobno uvažavamo i poštujemo te stoga je svako pljuvanje po šijama koje ovdje primjećujemo apsulutno nepotrebno i protivi se osnovama samog Hanefijskog mezheba. Oni imaju svoje običaje, mi svoje, uvažavamo i poštujemo tuđe a praktikujemo svoje.

Dakle prekinite sa zavadom prema šijama! To je Vehabijski posao, a kao što vidite Vehabije ne spadaju ni u jednu od priznatih škola, mada se pokušavaju šlepati i nametnuti pogurani crnim zlatom.

Ta konstatacija da šije obilježavaju Kerbelu a suniti Dan potopa je totalna glupost.

Svi muslimani obilježavaju ovaj datum kao dan na koji se desilo mnoštvo bitnih stvari na neki specifičan način Božijom voljom isprepletenih i simboličnih. Šiti, tačno je akcenat stavljaju više na Kerbelu dok neki od sunita, tačno je, akcenat više stavljaju na Dan potopa.

Međutim to nije slučaj u BiH. Ovdje su islam donijeli derviški misionari koji su išli ispred Osmanske vojske i koji su nakon kolonizacije Bosne kroz tekije širili Islam. Ti derviši su također bili(kao što su i danas njihovi nasljednici) sufije hanefijskog mezheba (Interesantno je da Vehabije mrze i njih i šije, kao i to da Vehabije njih nazivaju sektom, a zapravo su oni jedini sektaši u priči).

Kod tih sufija/derviša se tada, kao i danas, dan kerbele obilježavao kao višestruko bitan ali je primat dat Kerbeli kao događaju koji se nas najviše tiče. Jelo koje se sprema ne aludira samo na jelo u Nuhovoj lađi, to je jelo korišteno i prije konačnog pokolja na kerbeli kada su šehidi kerbele uoči dana pokolja nakon višednevne opsade izmoreni od žeđi i gladi skupili svu hranu i vodu u jedan kazan. Bila je to "gozba" pred njihovu časnu šehidsku smrt. Na dan Kerbele derviši (koji su u Bosni raširili islam davno prije nego će Vehabizam biti izmišljen i raširen uz pomoć engleskih obavještajaca) oblače crvene odore kao simbol ovog krvavog dana, spremaju Hašuru (što bi rekli kompot) i zikre dugo u noć. Također je poznat i post u sjećanje na nemile događaje kako iz Nuhova vremena tako i iz dana izgladnjivanja poslanikova a.s. unuka Huseina.

Za nas je možda glavna pouka Kerbele upravo u tome da nam oni koji se nazivaju "muslimanima" i kojima čela znaju biti crvena od "sedžde" a usta puna Kur'ana, vjere i poslanika a.s., zapravo mogu biti najveći protivnici - zavedeni, opčinjeni, zlonamjerni, glupi, kratkovidi, koristoljubivi. (Sad kroz ovu priču nekako misteriozno mi opet naumpadaju Vehabije, što li?)

Hajde da čujemo šta derviši o šiizmu kažu

stina o šijama

Radd-i-ravafid - Istina o šijama (Imam Rabbani Ahmed Sirhindi), I dio[/b]




Ovaj siroti sluga, (Ahmed, sin Abdul-Ehad Faruqija (Hadrat Imam-i-Rabbani misli na sebe)), koji je u velikoj potrebi za Allahovom milošću, Obskrbnikom potreba svakog bića, i koji je sluga Uleme Ehli-Sunneh, je nedavno vidio jednu knjižicu. Ova knjižica izgleda kao da je napisana od strane Šija kao odgovor Sunni učenjacima iz "Mevera'un-nehra" (medresa u Transoksaniji) tokom Šitske opsade Mešhed grada. Ovi učenjaci pišu da, osobe koje kritikuju Ashabe, su nevjernici (kafiri). Kada sam pročitao tu knjižicu uvidio sam da šije nazivaju trojicu prvih halifa nevjernicima i ocrnjuju hadrat Ajšu (časnu suprugu Poslanika i kćerku Ebu Bekra, koji je bio prvi halifa) optužbama kojima samo idiot može povjerovati.


Ja sam čuo da su neki jadnici među studentima pročitali ovu knjižicu te su je počeli kopirati i rasturati na sve strane pa čak i među državnim službenicima pa i samim Sultanima. Ovaj fakir, (Imam-i-Rabbani misli na sebe) je već prije iznosio logične i naučne komentare i objašnjenja o ovakvim neistinitim tvrdnjama i potvaranjima, razbijajući zbunjenost i nedoumice običnog naroda. Ipak, velićina mog zalaganja na tom predmetu mi nije zadovoljavajuća, ako uzmem u obzir trenutnu fitnu koja se pojačava iz dana u dan. Hadis kaže, Kada se fitna (smutnja) i bidat (novotarije) pojave i moje Ashabe blate, onda osoba koja zna istinu mora obavjestiti i ostale o tome. Ako to ipak ne uradi, neka je onda pod kletvom Allah , Meleka i svih ljudi! Allah Te'ala neće prihvatiti ibadet takvog učenjaka, bio to farz (obavezni) ili nafil (dobrovoljni). Nešto mi gori u prsima nukajući me da ponovo komentarišem na ovaj problem. Ne mogu da prikrijem duboku žalost zbog širenja ovakvih neistinitih i gnusnih potvara. Mislim da je najbolje da moj komentar bude zapisan jer ću inače opet zažaliti zašto nisam nešto više rekao o ovom predmetu. To je jedini razlog mog pisanja ove knjižice. Allah Te'ala je naš Vlasnik i Pomoćnik.

Famozni Arapski riječnik, (Qamus), napisan od strane Muhammed bin Jakub Firu-abadija 1413. godine, u Jemenu, kaže: Šijah ili Ši'i znači "osobni suporteri", ljudi koji čine osobu jačom. A Rafidije ili Rafida znači onaj koji napušta ili dezertira. Rafidije kažu Zejd bin Zejnel-abidin Ali je bio Imam. Oni su rekli Zejdu da mrzi Ebu Bekra i Omera (RadiAllahu anhum). On im je rekao da on ne može mrziti one koje je njegov pradjed, Resulullah, volio. Nakon toga oni su ga napustili, te su tako dobili ime Rafidi. Rafidije kažu da vole Alija (radiallahu anh), i da ljubav prema njemu podrazumjeva mržnju prema skoro svim Ashabima. Srećom, obrazovane iranske šije, koji su većinom naučnici, ne prate ovakvo vjerovanje. Za naziv "Alevi", preneseno je tri različita značenja:

1- Hadrat Alijevo (radiallahu anh) potomstvo u svakom stoljeću se nazivalo Alevi. U knjigama napisanim u prvim stoljećima Islama djeca hadrat Hasana i Husejna, su se spominjala kao Alevi. Kasnije, hadrat Hasanovo potomstvo se nazivalo Šerifima, a hadrat Husejnovo potomstvo se nazivalo Sejjidima 'radiAllahu anhuma'.

2- Ljudi koji vole hadrat Alija (radiallahu anh) i nauče ispravno i prate njegov put, jer je to put Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se trebaju nazivati Alevije. Oni koji prate njegov put će zasigurno voljeti sve Ashabe. Ovo je put koji prate sunni muslimani. To znači da sljedbenici Ehli Sunneh imaju najviše prava da se zovu Alevi.

3- Danas se neprijatelji Islama nazivaju Alevijama s namjerom da unište Islam iznutra. Oni koriste ovo ime da pokvare vjerovanje Muslimana u Turskoj.

U toj kontroverznoj šitskoj knjižici piše, Poslije Poslanikova napuštanja ovog svijeta, Imam muslimana je Ali (radiallahu anh). Nasljedstvo ove vladavine pripada samo njegovom potomstvu. Niko drugi ne može biti Halifa Muslimanima. Samo nepravedno i silom to pravo može biti oduzeto od Alijevih potomaka, što im naravno ne ostavlja nikakvu opciju. Razne grupacije šija su nastale tokom stoljeća, ali ipak mogu se svesti na 20 glavnih. Prije obrazlaganja našeg glavnog predmeta, mi ćemo pomenuti neke od najekstremnijih i objasniti njihovo vjerovanje. Tako će svako moći spoznati njihovu realnu prirodu, i time jasno razlučiti dobro od zla.


Prva osoba koja je proklela ashabe je bio Abdullah bin Seba.


U riječnicima "Mundžid" i "Qamusul-Alam" piše, Ovaj konvert, koji je porijeklom Židov, je prouzrokovao nered i zavjeru u Egiptu, stvorivši pobunjeničku grupu, čiji krajnji rezultat je bio ubistvo trećeg Halife Osmana (radiallahu anh).

Ali (radiallahu anh) je protjerao tog židova (Abdullah bin Seba') u Medejn grad. On (Abdullah bin Seba') je običavao govoriti, Ibni Muldžam nije ubio hadrat Alija. Satana je uzeo oblik Alija, te je Ibni Muldžam u neznanju ubio Satanu. Imam Ali je među oblacima. Grom je njegov glas a munja njegov bič. Seb'ijje, Šije koje prate ovog židovskog hipokrita Abdullah Seba', kada čuju grmljavinu kažu, O Amirul-Muminin (lider vjernika)! Neka su blagoslovi na tebe.

U gradu Esterabad u Iranu, heretik po imenu Fadlullah je ubacio još mnogo drugih supersticija i laži u originalnu Sebijjsku sektu i nazvao je onda Hurufi sekta. On je ubijen 1393. Hurufije su se stopile sa šitima, iako oni nemaju ništa sa šijama.

Kamilijja grupa, je ozloglašena po mržnji prema ashabima. Oni nazivaju ashabe nevjernicima zato što nisu postavili Alija za prvog halifu. Oni takođe kažu da je Ali (radiallahu anh) bio nevjernik zato što nije insistirao na svom pravu da bude prvi halifa (Imam).

Benanijja grupa, su sljedbenici Benan bin Džem'an. Oni kažu, Naš Bog je u ljudskoj formi (obliku). Vremenom on je nestao. Samo je njegovo lice (vedžh) preostalo. Njegova duša je bila u Aliju. Onda je ta duša prešla u Alijevog sina, Muhammed bin Hanefijja, a od njega opet na njegovog sina Ebu Hašima. Trenutno je u Benanu.

Dženahijja grupa. Njihov lider je Abdullah bin Muavija. Oni vjeruju u transmigraciju, tj, selenje duša iz jednog tjela u drugo. Oni kažu, Božja duša je prvo ušla u tijelo Adama ( alejhi selam ) pa onda u Šita (alejhi selam). Tako, transmigrirajući od jednog do drugog Poslanika na kraju je ta Božja duša ušla u Alija i potom u njegove sinove. Trenutno se nalazi u Abdullahu bin Muaviji. Oni ne vjeruju u proživljenje poslije smrti. Oni kažu halal za mnoge stvari koje su ustvari haram, kao što je pijenje alkohola, jedenje mesa crknute životinje, blud itd.

Mensurijja grupa su sljedbenici Ebu Mensura Adžlima. On je bio jedan od učenika Imam-i-Muhammed Bakira (radiallahu anh). Kada ga se ovaj Imam odrekao, on je proglasio sebe liderom vjerske sekte. Mensurijja grupa kaže, Ebu Mensur je uzdignut na Nebo gdje ga je Allah nježno pomilovao po glavi i rekao mu: O moj sine! Idi i proglasi moje komande robovima mojim! Po ovim zalutalim bijednicima, riječ 'kisfan' u 44-om ajetu sure Tur se ustvari odnosi na Ebu Mensura. Lanac poslanstva nije još završen. Još neki poslanici trebaju doći u budućnosti. Džennet (Raj) predstavlja ustvari Imama (vjerskog lidera) kojeg mi moramo voljeti. Džehennem (Pakao) predstavlja ljude koje mi moramo mrziti, naprimjer Ebu Bekra i Omera 'radiAllahu anhum'. Fard (obavezne Islamske komande) su ljudi koje mi moramo voljeti. A harami (Islamske zabrane) su ljudi koje mi moramo mrziti.

Hattabijja grupa su sljedbenici Hattab-i-Esedija. On je bio jedan od učenika Imam-i-Džafer Sadika 'rahmatullahi alejh'. Kada je Imam bio uvrijeđen njegovim bezobraznim ponašanjem on ga je otjerao iz svog društva. Ipak, poslije smrti Imam Džafera, taj pokvarenjak je tvrdio da je on novi Imam. Po njegovim pristalicama, Imami su Poslanici. Ustvari, oni su Allahovi sinovi. Džafer Sadik je Bog. Pa ipak Ebul-hattab Esedi je superiorniji i od njega i od Alija. Oni kažu, Halal (dozvoljeno) je lažno svjedočiti da se zaštiti prijatelj od neprijatelja. Džennet (Raj) predstavlja dobar i luksuzan život na ovom svijetu. A Džehennem (Pakao) prestavlja ovosvjetske probleme i teškoće. Nema ni početka niti kraja ovom svijetu. Nema Smaka Svijeta niti Sudnjeg Dana. Je li iko vidio Raj i Pakao? Sa takvim tumačenjima i vjerovanjima oni rade svaki haram i ignorišu farzove.

Gurabijja grupa. Oni kažu, Muhammed (alejhi selam) je fizički puno sličio na Alija. Sličnost između njih dvojice je kao sličnost između dvije vrane ili muhe. Allah Te'ala je naredio meleku Džibrilu da objavi Kur'an Aliju ali je zbog njihove sličnosti greškom objavio Kur'an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Radi te greške oni proklinju meleka Džibrila (alejhi selam).

Dammijja grupa, mrzi Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). Oni kažu, Ali je Bog. On je postavio Muhammeda za svog Poslanika ali je on okupio ljude oko sebe umjesto oko Alija (njihovog boga). Druga njihova podgrupa kaže da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) Bog, tj, neki od njih kažu da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) viši, dok drugi vjeruju da je Ali (radiallahu anh) viši. Opet druga podgrupa ovih budala vjeruje da su Poslanik Muhammed, Ali, Fatima, Hasan i Husejn, koji su Ehli-aba (osobe ispod ćebeta), predstavljaju jedinstvo. Oni vjeruju da je jedan te isti duh ili duša istovremeno ušla u ovih pet osoba. Ovih pet osoba nema superironosti između sebe, tj, svi su na istom stepenu jer je jedna te ista duša u svima. I još vjeruju da je i Fatima muško.


Junusijja grupa, su sljedbenici Junus bin Abdur-Rahmana. Oni kažu, Allah sjedi na Aršu (Božansko prijestolje ili tron). Anđeli (Meleki) su ga postavili na Arš, ali je on ipak moćniji od Anđela.


Mufavvida grupa. Oni kažu, Allah Te'ala je stvorio svijet, te onda predao cijelo upravljanje tim svijetom Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Neki od njih opet kažu da je vlast nad upravljanjem ovim svijetom podarena Aliju. I Ali (karramAllahu vedžh) stvara šta god poželi.


Ismailijja grupa, kaže da Kur'an ima unutrašnje tajno značenje i vanjsko literarno značenje. Vanjsko značenje (zahir) naspram unutrašnjeg značenja (batin) je kao orahova ljuska i jezgro. Šta god osoba može da postigne teškim i mukotrpnim praktikovanjem vanjskog značenja Kur'ana vrlo lako to može postići prilagođavanjem unutrašnjem značenju. Stoga, osoba ne treba da se muči praktikujući vanjski Islam i pridržavati se haram i halal odredbi, kada može postići savršenstvo spoznajom unutrašnjeg značenja Kur'ana. Da bi uvjerili ljude u svoju doktrinu oni navode trinaesti ajet sure Hadid, koji govori o brani ili zidu između Dženneta i Džehenema. Oni kažu, Nema Harama (zabrana). Sve je Halal (dozvoljeno). Sedam Poslanika posjeduju religiju (Din) a to su: Adam, Nuh, Ibrahim, Isa, Musa, Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), i Muhammed Mehdi, koji se treba pojaviti u budućnosti prije Smaka Svijeta. Njihov cilj je da demoliraju Islam. Postavljajući lukava i filozofska pitanja oni pokušavaju da ubace sumnju u razum Muslimana. Naprimjer, oni postavljaju pitanja kao ova: Zašto žena treba da naposti propuštene dane Ramazana, koje nije mogla postiti radi menstruacije, a ne mora da nadoklanjava propuštene namaze svakog mjeseca radi istog razloga? Izbacivanje sjemena (sperme) ovavezuje na gusul (ritualno kupanje) a mokrenje ne zahtjeva gusul iako je mokrača (urin) prljavija od sperme, zašto? Zašto neki Namazi imaju četiri rekata, dok drugi imaju samo tri ili dva?. Oni takođe izmišljaju neosnovana i netačna značenja Allahovim odredbama. Naprimjer, oni kažu, Obaviti abdest (vudhu) znači voljeti Imama. A obavljanje Namaza znači voljeti Poslanika. Kaba predstavlja Poslanika a vrata Kabe predstavljaju Alija. Sedam kruženja (tevvaf) oko Kabe predstavlja sedam Imama. Džennet je simbol izbjegavanja ibadeta a Džehennem) je simbol odricanja od harama. Neka još gluplja i bezvjernička vjerovanja su, Allah nije niti postojeći niti nepostojeći, niti je znalac niti je neznalica, niti je moćan niti je nemoćan.

Hasan bin Muhammed Sabbah, školski kolega Nizamul-mulka i famoznog poete Omera Hajjama, je uspostavio Ismailijsku državu u Rej gradu 1081. godine, proglasio sebe Imamom tog vremena, i prisilio Sunni Muslimane da se pridruže njegovoj sekti. On i njegovi nasljednici su, sve do 1255. godine, sprovodili velika mučenja i nasilje nad onima koji nisu htjeli da prihvate njihova vjerovanja. Učenjaci Ehli Sunneh su istrunuli u tamnicama pod zemljom, gdje su pali kao šehidi ostajući dosljedni Pravom Putu. Po ovim idiotima, svako vrijeme mora imati Imama. Oni brane da neuki ljudi čitaju knjige i onima koji su obrazovani brane da čitaju starije knjige koje se naravno ne slažu sa njihovim bulažnjenjima. Oni moraju da prikriju svoja zlodjela i pokvarenost time što će onemogućiti ljudima da nauče istinu o Islamu i toj zalutaloj sekti. Oni vole Grčku filozofiju, koja je puna spekuliranja. Oni se izrugivaju vjerskom naučavanju. Drugo ime ove sekte je Karamite. Zato što je luđak po imenu Hamdan Karmut, iz sela Vasit, blizu Bagdada, osnovao Karamitsku Državu 891 godine, podvrgavajući Sunni Muslimane vrlo grubom i krvavom tretmanu, prisiljavajući ih da se pridruže Ismailijskoj sekti. Ova sekta se ugnijezdila u Nedždu (Saudi Arabija). Ebu Tahir, koji je postao njihov lider 929 godine, je izvršio invaziju na Mekku i poklao hiljade Hadždžija. Ti nevjernici su izvadili čak i crni kamen (Hadžerul esved) iz zida Kabe i odnijeli ga u svoj glavni grad Hedžr blizu Basre. Ovaj blagoslovljeni kamen je ostao u njihovom vlasništvu pune 22 godine. Njihova država je kolapsirala 328 poslije Hidžre, oslobodivši Muslimane velikog zla i terora.

Zejdijja grupa je bila privržena Zejdu bin Ali Zejnel-abidin. (Zejnel-abidin Ali bin Husejn je bio četvrti od 12 Imama. On je bio 12 godina star kada je preživio pokolj kod Kerbele. On je preselio na vječni svijet u Medini 713. godine. Njegov kabur se nalazi kraj kabura njegovog amidže, Imam Hasana 'radiAllahu anhum'). Zejdijja grupa se podjelila u tri podgrupe: grupa po imenu Džarudijja tvrdi da Halifat je pripadao Aliji. Ashabi su postali nevjernici time što ga nisu postavili prvog za halifu. Druga grupa, Sulejmanijja, vjeruje da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) imali pravo na halifat. Oni pak kažu, Ashabi su napravile grešku što su postavili njih za halife umjesto Alija. Ova njihova greška pak nije grijeh ili nepravda sa njihove strane. Osman, Talha, Zubejr, i Ajša 'radiAllahu anhum' su postali nevjernici. Treća grupa se zove Tabirijja. Oni su identični sa Sulejmanijom. Jedina razlika je da Tabirijje ne smatraju Osmana (radiallahu anh) niti krivim niti nevjernikom. Večina Zejdija su u ovo vrijeme u jednoj od ove tri grupe; njihovo vjerovanje ( akaid ) je isti kao u Mutazilita, a ibadet, tj, praktikovanje Islama je isti kao u sljedbenika Hanefi mezheba.

Imamijja grupa, kaže, Jasno je naređeno da hz. Ali treba biti prvi Halifa. Ashab su postali nevjernici zato što su odbili da izvrše tu naredbu. Apsolutna je činjenica da je halifat dospjeo do Imam Džafer Sadika kroz očevu lozu. Nije sigurno koga je naslijedio u halifatu. Ipak, većina ih vjeruje da je, poslije Džafer Sadika sedmi Imam bio njegov sin, Musa Kazim, ukopan u oblasti Kazimijja u Bagdadu; poslije njega, Ali Rida 148.-203. godine, ukopan u gradu Mešhed (Tus), u istočnom Iranu; onda njegov sin Muhammed Taki 194-220 godine, u Kazimijji; onda Ebul-Hasen Ali bin Muhammed Hadi Naki 213.-254. godine u oblasti Asker u Sermen Rej gradu; onda jedanaesti Imam, Hasan bin Ali Askeri 232.-261. godine, ukpan pored svog oca u Bagdadu; i zadnji dvanaesti Imam, Muhammed bin Hasan Mehdi; on se rodio u 255-oj godini poslije Hidžre, i kada je imao deset godina starosti ili sedamnaest po drugima, on je ušao u neku pećinu i od tada ga niko nije vidio. Oni vjeruju da će taj dvanaesti Imam po imenu Mehdi izići iz te pećine pred kraj svijeta da uspostavi Islamski hilafet.

Postoji još nekih grupa koje se bitno ne razlikuju od ovih navedenih. Sve su one skrenule sa Pravog Puta; vremenom se mjenjajući, neke nagore a neke nabolje.

(Prevodilac: U današnjem Iranu, sve ove krivojerničke sekte postoje među neukim narodom. Ipak, uviđa se sa radošću i zahvalnošću, da oni koji su obrazovani postepeno mjenjaju svoja mišljenja kroz studiranje autentičnih Islamskih knjiga, te se time približavaju vjerovanju Ehli Sunneh. Naprimjer, navodi se u riječniku Doktora Muhammeda Mukremije, koji je tiskan u Teheranu 1954. godine: Hulefa Rašidin: Ebu Bekr, Omer, Osman (radiAllahu anhum) i Ali (keramullahu vedžhu).

Svaka osoba sa normalnim razumom će poslije čitanja gore navedenih informacija uvidjeti da su te razne sekte besmislene i na krivom putu. Očevidno je da su njihova vjerovanja neosnovana, sujevjerna i iluzorna. Prazna je tvrdnja ovih ljudi koji tvrde da vole Ehli Bejt, kada imaju ovakva vjerovanja, jer niti je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) a niti dvanaest Imama ikada vjerovali ili propagirali ovakve gluposti. Nijedan od tih Imama nije zahtjevao nerazumnu ljubav i odanost samo u riječima, nego su tražili praktikovanje Islama onako kako su ga primili od Ashaba. Tvrdnja hurufija, da je njihova ljubav prema Ehli Bejtu kao ljubav kršćana prema Isau (Isusu) (alejhi selam), je dovoljan dokaz da su i zalutali kao i kršćani. Nerazumna ljubav prema Isau je odvela kršćane na stranputicu da mu pripišu Božansku prirodu i ono što mu ne dolikuje kao Allahovom robu. Isa (alejhi selam) ne želi takvu ljubav i on se odriče onih koji Allahu pripisuju druga u Božanskoj prirodi (Biću). Nerazumne i ekstremne šije isto tako od pretjerane ljubavi prema Aliju prate isti put kao i kršćani proglašavajući Alija Bogom ili dijelom Boga. Ali (radiallahu anh) je ustvari prenio hadis od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem): O Ali! Tvoj slučaj je sličan Isau (alejhi selam). Židovi su postali neprijateljski raspoloženi prema njemu, potvarajući njega i njegovu časnu majku, sa nedoličnim stvarima. Kršćani su ga na drugoj strani od pretjerane ljubavi uzdigli na stepen Božanstva. I jedni i drugi će otići u Džehennem

no_pasaran wrote:
Ma ti si jerane prototip. Baš nam je takav trebao da sublimira sav belaj na relaciji Bosna - Kerbela.

Tačno je da su u BiH muslimani suniti, i to Hanefije. Najuvaženije, najrasprostranjenije i međusobno priznate šerijatske škole u Islamu su: Hanefije, Malikije, Šafije i Hambelije (kao najuvaženije sunitske škole) i Džaferije kao najuvaženija i najrasprostranjenija šitska škola. Dakle mi se međusobno uvažavamo i poštujemo te stoga je svako pljuvanje po šijama koje ovdje primjećujemo apsulutno nepotrebno i protivi se osnovama samog Hanefijskog mezheba. Oni imaju svoje običaje, mi svoje, uvažavamo i poštujemo tuđe a praktikujemo svoje.

Hajde da čujemo i učenjake tih mezheba

- Kaže Imam Buharija -da mu se Allah smiluje-: "Svejedno mi je da li klanjao za džehmijom i rafidijom (šijom), ili klanjao za Židovom i kršćaninom. Njima se ne naziva selam, niti ih je dozvoljeno posjećivati. Nije dozvoljeno ženiti njihove žene. Njihovo svjedočenje se ne prihvata, niti je dozvoljeno jesti njihovo meso."

(Knjiga "Halku ef`alil-ibad" od Imama Buharije, str.125.)

- Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru kod komentara 29.ajeta iz sure El-Feth sljedećće: " Iz ovoga ajeta je izvukao zaključak Imam Malik u jednoj predaji od njega, da su rafidije koji mrze ashabe nevjernici, jer ashabi izazivaju i naljućuju rafidije, pa onaj ko mrzi ashabe on je nevjernik shodno ovome ajetu. Na istom tumačenju ajeta sa Imam Malikom se složio dio učenjaka."

(Tefsir Ibn Kesira, tom4. str.219., Tefsir "Ruhul-Mea`ni" od Alusija, tom26. str.116.).

- Kaže Imam El-Kurtubi za ovaj komentar od Imam Malika: "Lijepo li je rekao Imam Malik u svom citatu, i pogodio je tumačenje i komentar ovoga ajeta. Jer ko bude umanjio vrijednost samo jednog ashaba ili bude ga uvrijedio, on je odbacio ono što je došlo od Gospodara svijetova, i poništio je šerijat muslimana."

(Kurtubijev tefsir, tom 16. str.297.)

- Također kaže Imam Malik -da mu se Allah smiluje-: "Onaj ko psuje ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ne zaslužuje ime musliman, ili je rekkao (kaže prenosioc): nema nikakvog udjela u Islamu." (Ovu predaju od Imam Malika bilježi El-Hallal djelu Es-Sunneh, tom 2. str.557.)

- Što se tiče Imam Ahmeda od njega su prenesene mnoge predaje da šije nisu muslimani. Jedna od tih predaja je sljedeća:

"Došlo je u "Kitabus-Sunneh" da je rekao Imam Ahmed o rafidijama: "Oni se odriču ashaba Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, umanjuju njihovu vrijjednost i zasluge, te proglašavaju sve ashabe nevjernicima osim četvorice: Alije, Ammmara, Mikdada, Selmana. Nemaju rafidije nikakvog udjela u Islamu."

(Es-Sunneh,od Imam Ahmeda str.82.).

- Rekao je Imam Hafiz Abdur-Rahman El-Mehdijj (umro 198. h.g.): "Rafidije i džehhmije su dva posebna naroda." (Imam Buharija u djelu "Halku ef`alil-ibad" str.125.).

- Prenosi El-Hallal od Muhammeda ibn Jusufa el-Ferjabija (od njega Imam Buhharija prenosi 26 hadisa, među najboljim ljudima u svome vremanu, umro 212 h.g.) : "Kaže Musa ibn Harun ibn Zijad: Čuo sa El-Ferjabija kada ga je čovjek upitao o čovjeku koji psuje Ebu Bekra, pa je odgovorio: On je nevjernik. Rekao je: Hoće li mu se klanjati dženaza? Ne- odgovorio je. Pa šta ćemo uraditi sa njim jer govori la ilahe illallah? Rekao je: Ne dodirujte ga rukama svojim. Podignite ga pomoću drveća, pa ga tako zakopajte u rupu." (Es-Sunneh od Hallala, tom 2. str.566.)

- Takođe rekao je Imam Ebu Zura`h Er-Razi (koji je bio Hafiz hadisa, znao je preko sto hiljada hadisa, za koga se pričalo: "Onaj hadis koga ne zna Ebu Zura`h, taj hadis nema osnove". Umro 264.h.g.): "Kada vidiš čovjeka da umanjuje vrijednost nekkoga ashaba znaj da je taj čovjek heretik (otpadnik). Zato što njegove riječi vode ka poništavanju Kur'ana i Sunneta." ("El-Kifaje" str.49)

- Kaže Ebu Muhammed Abdullah ibn Muslim Ibn Kutejbe (umro 276.h.g.): "Prettjerivanja rafidija u ljubavi prema Aliji, radijallahu anhu, koja se ispoljava preko davannja prednosti nad onima kome je sam Poslanik, sallahu alejhi we sellem, dao prednost nad njim, zatim njihova tvrdnja da Alija učestvuje i dijeli Poslanstvo sa Poslanikom,ssallallahu alejhi we sellem, te da imami znaju gajb, sve to u sebi sadrži laž, nevjerstvo (kufr), veliko neznanje i glupost." ("El-ihtilafu fillafzi ve r-reddu alel-džehmijjeti ve l-musebbiheti", str.47.,štampana 1349.h.g. u Egiptu).

- Kaže El-Kadi Ebu Je`la (poznati učenjak Usula svoga vremena, umro 458.h.g.):"A što se tiče rafidija i šerijatskog stava o njima… ko bude proglasio ashabe nevjernicimma, ili ih okaraktrisao kao pokvarenjake (fasike) u značenju da to pokvarenjaštvo vodi ih u vatru, on je nevjernik." (El-Mu`atemed, str.267.)

- Kaže Ibn Hazm El-Endelusij u svom poznatom djelu El-Fisal: "A što se tiče tvrddnje kršćana koji se brane tvrdnjom da rafidije tvrde da je Kur`an promijenjen, treba znati da rafidije nisu muslimani. Rafidije su sekta koja se pojavila 25 godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem… I to je grupacija koja ide putem Židova i kršćana u laži i kufru (nevjerstvu)." (El-Fisal, tom 2,str.213).

----

Zdravo, nek te Midhat malo bolje nauči

amoninan wrote:

no_pasaran wrote:
Ma ti si jerane prototip. Baš nam je takav trebao da sublimira sav belaj na relaciji Bosna - Kerbela.

Tačno je da su u BiH muslimani suniti, i to Hanefije. Najuvaženije, najrasprostranjenije i međusobno priznate šerijatske škole u Islamu su: Hanefije, Malikije, Šafije i Hambelije (kao najuvaženije sunitske škole) i Džaferije kao najuvaženija i najrasprostranjenija šitska škola. Dakle mi se međusobno uvažavamo i poštujemo te stoga je svako pljuvanje po šijama koje ovdje primjećujemo apsulutno nepotrebno i protivi se osnovama samog Hanefijskog mezheba. Oni imaju svoje običaje, mi svoje, uvažavamo i poštujemo tuđe a praktikujemo svoje.

Hajde da čujemo i učenjake tih mezheba

- Kaže Imam Buharija -da mu se Allah smiluje-: "Svejedno mi je da li klanjao za džehmijom i rafidijom (šijom), ili klanjao za Židovom i kršćaninom. Njima se ne naziva selam, niti ih je dozvoljeno posjećivati. Nije dozvoljeno ženiti njihove žene. Njihovo svjedočenje se ne prihvata, niti je dozvoljeno jesti njihovo meso."

(Knjiga "Halku ef`alil-ibad" od Imama Buharije, str.125.)

- Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru kod komentara 29.ajeta iz sure El-Feth sljedećće: " Iz ovoga ajeta je izvukao zaključak Imam Malik u jednoj predaji od njega, da su rafidije koji mrze ashabe nevjernici, jer ashabi izazivaju i naljućuju rafidije, pa onaj ko mrzi ashabe on je nevjernik shodno ovome ajetu. Na istom tumačenju ajeta sa Imam Malikom se složio dio učenjaka."

(Tefsir Ibn Kesira, tom4. str.219., Tefsir "Ruhul-Mea`ni" od Alusija, tom26. str.116.).

- Kaže Imam El-Kurtubi za ovaj komentar od Imam Malika: "Lijepo li je rekao Imam Malik u svom citatu, i pogodio je tumačenje i komentar ovoga ajeta. Jer ko bude umanjio vrijednost samo jednog ashaba ili bude ga uvrijedio, on je odbacio ono što je došlo od Gospodara svijetova, i poništio je šerijat muslimana."

(Kurtubijev tefsir, tom 16. str.297.)

- Također kaže Imam Malik -da mu se Allah smiluje-: "Onaj ko psuje ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ne zaslužuje ime musliman, ili je rekkao (kaže prenosioc): nema nikakvog udjela u Islamu." (Ovu predaju od Imam Malika bilježi El-Hallal djelu Es-Sunneh, tom 2. str.557.)

- Što se tiče Imam Ahmeda od njega su prenesene mnoge predaje da šije nisu muslimani. Jedna od tih predaja je sljedeća:

"Došlo je u "Kitabus-Sunneh" da je rekao Imam Ahmed o rafidijama: "Oni se odriču ashaba Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, umanjuju njihovu vrijjednost i zasluge, te proglašavaju sve ashabe nevjernicima osim četvorice: Alije, Ammmara, Mikdada, Selmana. Nemaju rafidije nikakvog udjela u Islamu."

(Es-Sunneh,od Imam Ahmeda str.82.).

- Rekao je Imam Hafiz Abdur-Rahman El-Mehdijj (umro 198. h.g.): "Rafidije i džehhmije su dva posebna naroda." (Imam Buharija u djelu "Halku ef`alil-ibad" str.125.).

- Prenosi El-Hallal od Muhammeda ibn Jusufa el-Ferjabija (od njega Imam Buhharija prenosi 26 hadisa, među najboljim ljudima u svome vremanu, umro 212 h.g.) : "Kaže Musa ibn Harun ibn Zijad: Čuo sa El-Ferjabija kada ga je čovjek upitao o čovjeku koji psuje Ebu Bekra, pa je odgovorio: On je nevjernik. Rekao je: Hoće li mu se klanjati dženaza? Ne- odgovorio je. Pa šta ćemo uraditi sa njim jer govori la ilahe illallah? Rekao je: Ne dodirujte ga rukama svojim. Podignite ga pomoću drveća, pa ga tako zakopajte u rupu." (Es-Sunneh od Hallala, tom 2. str.566.)

- Takođe rekao je Imam Ebu Zura`h Er-Razi (koji je bio Hafiz hadisa, znao je preko sto hiljada hadisa, za koga se pričalo: "Onaj hadis koga ne zna Ebu Zura`h, taj hadis nema osnove". Umro 264.h.g.): "Kada vidiš čovjeka da umanjuje vrijednost nekkoga ashaba znaj da je taj čovjek heretik (otpadnik). Zato što njegove riječi vode ka poništavanju Kur'ana i Sunneta." ("El-Kifaje" str.49)

- Kaže Ebu Muhammed Abdullah ibn Muslim Ibn Kutejbe (umro 276.h.g.): "Prettjerivanja rafidija u ljubavi prema Aliji, radijallahu anhu, koja se ispoljava preko davannja prednosti nad onima kome je sam Poslanik, sallahu alejhi we sellem, dao prednost nad njim, zatim njihova tvrdnja da Alija učestvuje i dijeli Poslanstvo sa Poslanikom,ssallallahu alejhi we sellem, te da imami znaju gajb, sve to u sebi sadrži laž, nevjerstvo (kufr), veliko neznanje i glupost." ("El-ihtilafu fillafzi ve r-reddu alel-džehmijjeti ve l-musebbiheti", str.47.,štampana 1349.h.g. u Egiptu).

- Kaže El-Kadi Ebu Je`la (poznati učenjak Usula svoga vremena, umro 458.h.g.):"A što se tiče rafidija i šerijatskog stava o njima… ko bude proglasio ashabe nevjernicimma, ili ih okaraktrisao kao pokvarenjake (fasike) u značenju da to pokvarenjaštvo vodi ih u vatru, on je nevjernik." (El-Mu`atemed, str.267.)

- Kaže Ibn Hazm El-Endelusij u svom poznatom djelu El-Fisal: "A što se tiče tvrddnje kršćana koji se brane tvrdnjom da rafidije tvrde da je Kur`an promijenjen, treba znati da rafidije nisu muslimani. Rafidije su sekta koja se pojavila 25 godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem… I to je grupacija koja ide putem Židova i kršćana u laži i kufru (nevjerstvu)." (El-Fisal, tom 2,str.213).

----

Zdravo, nek te Midhat malo bolje nauči

ti si ovdje spomenuo rafidije i dzehmije; to su ekstremne siitske sekte, koji, po svojim ucenjima, ne spadaju u muslimane. NJih ima jos, (ismailije i sl), medjutim oni nisu muslimani.

Sije Isnasere i sije zejdije (isnasere cine vecinu sijja) su muslimani, koji se od nas, sunita, razlikuju zbog imameta i jos nekoliko ucenja.

Hocu da kazem, musliman je za mene onaj koji izgovori sehadet i koji ne zagovara sirk i sl.
Nema potrebe da se muslimani u ovim vremenima dijele medjusobno radi (vecinom) nekoliko politickih pitanja, a danas nam je jedinstvo ummeta najpotrebnije

ti si ovdje spomenuo rafidije i dzehmije; to su ekstremne siitske sekte, koji, po svojim ucenjima, ne spadaju u muslimane. NJih ima jos, (ismailije i sl), medjutim oni nisu muslimani.

Sije Isnasere i sije zejdije (isnasere cine vecinu sijja) su muslimani, koji se od nas, sunita, razlikuju zbog imameta i jos nekoliko ucenja.

Hocu da kazem, musliman je za mene onaj koji izgovori sehadet i koji ne zagovara sirk i sl.
Nema potrebe da se muslimani u ovim vremenima dijele medjusobno radi (vecinom) nekoliko politickih pitanja, a danas nam je jedinstvo ummeta najpotrebnije

Rafidija je sinonim koji se koristi za šijje.

Ovo više nije političko pitanje, političko pitanje je bilo prije 1300 godine. Upitanju je Akida. I da zanemarimo doktrinu "bezgrješnosti imama" i pitanje Alijinog r.a. naslijeđa. Meni bratstvo s onima koji moju majku smatraju gorom od svinje, kurvom, ili nevjernicom, i koji časne ashabe omalovažavaju, ne treba! Valja stat pred Allah swt s tim.

Zanima je jedino bratstvo između ehlu sunneta, elhamdulillah, stvari se kreću na bolje. Ne tako davno bilo je nezamislivo da "hanefija" oženi "šafijku"...imali smo 4 minbera u Mekki itd...

Šijjama daleko kuća od moje, sve dok ne počnu prosipati svoju šuplju, meni ne smetaju.

amoninan wrote:

ti si ovdje spomenuo rafidije i dzehmije; to su ekstremne siitske sekte, koji, po svojim ucenjima, ne spadaju u muslimane. NJih ima jos, (ismailije i sl), medjutim oni nisu muslimani.

Sije Isnasere i sije zejdije (isnasere cine vecinu sijja) su muslimani, koji se od nas, sunita, razlikuju zbog imameta i jos nekoliko ucenja.

Hocu da kazem, musliman je za mene onaj koji izgovori sehadet i koji ne zagovara sirk i sl.
Nema potrebe da se muslimani u ovim vremenima dijele medjusobno radi (vecinom) nekoliko politickih pitanja, a danas nam je jedinstvo ummeta najpotrebnije

Rafidija je sinonim koji se koristi za šijje.

Ovo više nije političko pitanje, političko pitanje je bilo prije 1300 godine. Upitanju je Akida. I da zanemarimo doktrinu "bezgrješnosti imama" i pitanje Alijinog r.a. naslijeđa. Meni bratstvo s onima koji moju majku smatraju gorom od svinje, kurvom, ili nevjernicom, i koji časne ashabe omalovažavaju, ne treba! Valja stat pred Allah swt s tim.

Zanima je jedino bratstvo između ehlu sunneta, elhamdulillah, stvari se kreću na bolje. Ne tako davno bilo je nezamislivo da "hanefija" oženi "šafijku"...imali smo 4 minbera u Mekki itd...

Šijjama daleko kuća od moje, sve dok ne počnu prosipati svoju šuplju, meni ne smetaju.

pa ne mislim ni ja na ekstremne sijje, kao sto rekoh, vec na one umjerene, koje ne napadaju na Poslanika s.a.v.s, na njegovu porodciu i njegove ashabe
Poslanik je rekao, parafraziram : Krscanstvo je podijeljeno na 72 sekte, judaizam isto, a moj ummet ce se podijeliti na 73 ili 74.
hocu da kazem, nemojmo se djeliti :
"i čvrsto se držite Allahova užeta, nemojte se razjedinjavati!" (Ali Imran, 103)

sindzerveza wrote:

theTruePath wrote:Mozes li mi reci koja je Ali r.a dao imena svojoj djeci?


sijje koje tvrde kako moramo birati izmedju ehli bjta i ashaba obicno precutuju cinjenicu da je Ali svojoj djeci dao imena po ashabima(omer,osman,ebu bekr itd)

Imena časnih sinova časnoga oca hazreti Alije selamullahi alejhim edžmein svjedoče između ostalog i o privrženosti hazreti Alijinoj Ashabima Muhammedovim sallallahu alejhi ve alihi ve selleme. U prvim danima ime Ebu Bekr je bilo omiljeno kod Ehlibejta, pa tako vidimo da su i hazreti Alija i hazreti Hasan imali sinove pod tim imenom, koje je inače nadimak, pa je očito dato u znak sjećanja na velikog Ashaba, čime se negiraju extremističke tvrdnje nekih koji pretjerujući u ljubavi prema Aliji, zalutaju u područija mržnje prema drugima.. Ali to nije tema, niti nas extremisti i neprijatelji čistoga Dina trebaju zanimati,ali ovo navodim da bih se ogradila od nekih eventualnih bezumnika koji svjesni ili nesvjesni gaje mržnju prema Ehlibejtu i zele da ostanu bez spomena.

Nisam znao ovo za Ebu Bekr, hvala. Očito moram prestati vjerovati wikipediji koja i na turskom i na engleskom nabroji i Omera i Osmana, ali zaboravi Ebu Bekra.