kecher II wrote:detroit-mercy wrote:Mada odosmo od teme da je bolje grob nego job, sto mislim da je idiotarija kakvu mogu smisliti samo moderni internet anarhisti.
bas to sto sam i ja od pocetka potenciro i pogotov iz tog razloga sto je to i napisao lik koji uziva sve blagodeti kapitalizma i naso da sere et bolje grob nego job, jest kad imas 15-17godina ali to i jest ciljana grupa doticnog tekstopisca.
i ovde i ne diskutuju anarhisti vec ono kao kapitalizam ne valja, daj slobodu, meni 100kvadrata tebi 100kvadrata i gotova prica, i to je anarhija, to nije anarhija to je sistem ''svima jednako''
gadno je stezalo a ja se davio,
a drug je rekao: ''svima jednako"
E, jeste zakuhali, prosto ne znam koga da citiram nakon par dana apstinencije
kecheru, ja tebi već rekoh da anarhija nije opšti haos kakvim je tim zamišljaš. Jeste ona nekome ovo a drugome ono, i ima dosta podvrsta, ali da je jednakija od drugih sistema - jeste. Za mene je to stanje svijesti. Vidiš, ja osuđujem anarhiste tipa Unabomber-a i zaslužio je doživotne ( za cilj ne smiju padati mrtve i nevine glave ) ali ću sa aminovanjem pročitati njegov esej. Za mene anarhizam nije nasilje, a btw. nasilja su puni svi dosadašnji sistemi. Revolucionarno nasilje je neizbježno, ali samo za one koji drugačije ne znaju.
Anarhizam je individualan u prijemčivosti. Baš kao što kapitalizam znači jedno za gazdu, drugo za radnika, tako i anarhizam nije isti za anarhiste. Imaš primitiviste koji bi ponovo bili lovci sakupljači, a imaš i one koji se ne odriču tehnologije, samo bi dokinuli državu. Neki gotive rad, drugi bi ga ukinuli. Mnogi razmišljaju kao anarhisti ali se ne nazivaju tako. Neki se nazivaju tako samo da bi ih ljudi bolje skontali, da bi jednom rječju obuhvatili što više.
Svako ko se osjeća anarhistom - on to jeste. Neki smatraju da je samo akcija tipa bacanja bombi na ambasade anarhija, ali ja lično nisam od te fele, jer sam usput i za sveopšti mir, nenasilje. Moj anarhizam je iznad nasilja, koje opravdavam samo u krajnjoj samoodbrani, i više je sagledavanje sveukupnosti Svijeta odozgo.
Ovo bi moglo zazvučati umišljeno, kao - ja si umišljam da imam bolju perspektivu, da se bog-iram, ali vjeruj nije. To je samo način razmišljanja koji vjeruje da su ljudi jednaki, da rase ne postoje, da smo svi rođaci, da su nacije glupost, da su podjele glupost, da su države izmišljotina, da je kapitalizam nefer, da je priroda ugrožena, da su ljudi istovremeno najpametnija i najgluplja bića na Planetu itd.
Većina ljudi ZNA da su nacije, rase, države, kapitalizam, sav svjetski poredak, sav današnji duh vremena - izmišljena glupost, potpuno nevažni za pojedinca i čovječanstvo, ali se prave ludi i uklapaju se u sistem jer ''svi to rade''. Za jedne je zov blagostanja a za druge opstanak to što ih drži u sistemu, za mnoge je i kukavičluk.
detroit mercy misli da treba raditi i zaraditi, i to je ok. Ono što svako od nas treba da preispita je jesu li to naše misli ili nametnute spolja. Šta mi zaista mislimo - to je jedino važno za slobodno bivstvovanje. I ja uživam raditi i zarađivati, ali povremeno, kratkoročno, pod mojim uslovima... ono u čemu ne uživam je potpuna uslovljenost mog mjesta ( govorim uopšteno, ovo važi za sve ) na tržištu rada gdje ja MORAM biti određenih osobina da bih dobila željeno radno mjesto. Evo zgodnog primjera:
Osoba A, 36 godina, žena iz reda Ostalih u Sarajevu, srednja škola. Ide na razgovor za posao u firmu i odbiju je jer: prestara je, nije Bošnjakinja ( neće to reći naglas, ali kad se prijavi 100 ljudi neutvrdivo je zašto nije primljena, a na mjestima gazda itekako sjede red necks-i sa 4 osnovne i religiozno ostrašćeni) i ne ispunjava jedan od standardnih uslova u ''modernim'' firmama ( jezik, kompjuter, vozački, neudatost i sklonost nemanju djece ). I zašto, zaboga, ona nije radila dosad? ( Pazite - vi MORATE da radite u određenom dobu, ako niste radili u 20im, 30-im vi ste: a. lijeni; b. nemate iskustvo. Ona ne valja tržištu rada.
Osoba B, isti opis ličnosti. Međutim, ona ne ide na razgovor za posao jer je prošle sedmice dobila 200 000 maraka Binga, lota, nasljedstva, prodala kuću i sl. Ona ima kapital i pokreće firmu. Odjednom, ona vrijedi, na registraciji firme niko ne pita koje je godište, da li je udata, planira li djecu, zna li jezik, kompjuter i voziti i koje je nacije. Ona valja tržištu rada - jer ima kapital.
To je suština. Kapital valja u kapitalizmu. Čovjek, živo i inteligentno biće, ne valja u kapitalizmu ako nije u odgovarajućem tijelu. To je jasno vidljivo u nekim profesijama o kojima sam već pisala, npr. manekenka. Zašto zaboga, debela žena od 60 ne bi hodala po pisti i pokazivala odjeću namijenjenu debelim ženama od 60 godina? Zašto se vrijeđa žene od 60 godina time što su društveno nepoželjne? Zašto im se trubi da su stare i da moraju po kozmetiku ( aha, zarada ), hirurgu ( zarada ), u butik na make over ( zarada ) kući za šporet ( zarada, neplaćeni rad domaćice )?
Vidite, ne valjamo ovakvi kakvi jesmo. Uvijek možemo više, brže, jače, bolje. Stalno usavršavanje - ideal. A to usavršavanje donosi ogroman profit. Svako usavršavanje, pa i tehnološko. Audi košta više od fiće, zar ne? Mobitel košta više od fiksnog ili poštarine, zar ne? Kozmetika košta bogatstvo, zar ne? Vrlo je važno i da pete budu glatke i namazane specijalnim losionom od 25 KM. Treba si priuštiti, priuštiti jer vi to zaslužujete. Ono što vam ne govore u reklamama je da trebate njima priuštiti ekstra profit jer oni to zaslužuju.
Ono što takođe odozgo ne govore je da smo mi žive osobe rođene na planeti Zemlji ( što je najtačnije za svakog ponaosob, no kad nekog pitate: Ko ste vi? Čime se bavite? a on kaže ''Ja sam Zemljanin, bavim se življenjem'' u mislima ćete ga strpati u Jagomir ), a ne birači, građani, državljani, gospoda, gospođe, drugovi, supružnici, FIZIČKA LICA, stolari, pekari, trgovci, naši dragi KUPCI... Kada otklonite sve ono što vi mislite da jeste, naizgled ostane praznina. Vi možete biti šta god želite, ali je pitanje želite li vi to? Trebam li nabrajati sve one koji se udaju/žene jer svi to rade, zapošljavaju jer svi to rade, oslovljavaju g-đa i gospon jer svi to rade, numerišu se jer svi to rade, prodaju jer svi to rade i kupuju jer svi to rade...
Poenta je sistem sistemlijama, slobodan život - Zemljanima.
Sistem je prisilne prirode. Sama ta činjenica je problem. Čovjek treba imati slobodu čovjeka sve dok ne ugrožava drugo biće i to je anarhistički ideal, a ne nasilje. Da bi anarhija funkcionisala, važna je dobrota. Ljudi mogu da postanu bolja bića. Evo, uzmimo sistem poduke. Zašto učitelji, roditelji, nacionalni i vjerski lideri djecu uče mržnji, odvajanju, stereotipima, netoleranciji? Ovakav svijet imamo jer imamo pogrešno obrazovanje i odgoj. Kada bi sutra sve promijenili i novorođene odgajali dobrotom i bez kalupljenja, za 100 godina ovaj svijet bi bio čudo. To ne možemo postići jer da bi to postigli morali bismo odbaciti države, nacije, religije, kapitalizam, bjelačku dominaciju, patrijarhat, angloameričku dominaciju, vojsku, komparacije po svakom osnovu itd. Neki će se upitati šta bi ti Zemljani, za ime svijeta, uopšte radili na Planeti? Pa, šta god radili, bilo bi bez MORANJA, a sam takav odgoj bi odgajao mislioce koji bi željeli učiti, raditi, zabavljati se. Svijet ne bi bio drukčiji fizički, nego psihički. Ne mogu svi biti pametni kao Bill Gates ali svi bi mogli biti Mahatma Gandi ili Majka Tereza ili vlasnik DM-a što se odreče bogatstva - ultimativne dobrice. To nije nemoguće postići. Samo bi urođene sociopate bile problem, ali bi se to u takvom društvu brzo sredilo. Eto, to je moje viđenje anarhizma. Anarhoindividualizam sa primjesama osviještenosti i istinske humanosti kod ljudi.
Pogrešno tumačite da ja mrzim kapitalizam i/ ili državu. Ja samo mrzim ono što oni rade ljudima, 36-ogodišnjake svrstavaju u staro gvožđe, potiru ženu modno - kozmetičkom industrijom ( danas MORAŠ biti lijep, a šta to bi prirodna ljepota? Ne datost - nego prilagođenost. Ko je rekao da ljudi sa 200 kg nisu lijepi i zašto vjerujete u to? Možda su zdravstveno ugroženi, ali to je sve. Živo biće ima pravo i na prirođeni izgled ), ubijaju momke po ratištima i poremećuju odnos muško žensko što dovodi do još bjesomučnije kompeticije među ženama pa danas je žena ženi vučica ), stvara bolesno društvo i još bolesniju prirodu, pretvara ljude u robove - potrošače, najbizarniju mutaciju ikad, gdje je jedna osoba pola dana pravi rob novca, a pola dana šef svog novca i mali gospodar koji vedri i oblači svojim malim potrošačkim rajem. I svaka od ovih krajnosti je ekstrem, radimo sve više, kupujemo sve više. Radimo i nepotrebno ( prekovremeno, nepotrebne poslove ) i kupujemo nepotrebno. Umišljamo i izmišljamo potrebe. Tržište nam ih izmisli i mi se primimo k'o tuke bez kritičkog sagledavanja. Totalni rob ( poslu, šefu, kreditu ) istovremeno je i totalni potrošač. Čovjek je samo kanal kroz koji se ispire novac. Primiš novac, daš novac. Ništa više nije besplatno, čak ni stvari kao ljubav. Oni nama prodaju ljubav ( Supa za dušu, koka kola za jedinstvo familije, eurokrem za rast, spa tretman za dušu, darujemo vjerne kupce, ljubav na prvi zalogaj itd. ). Da i ne ulazim u priču što je ljubav projekat sam po sebi, sa utvrđenim pravilima, granicama, normama i rokom trajanja.
Ja mogu pustiti mozak na pašu i uživati u kapitalizmu. Zapravo, nisam hendikepirana u bilo čemu. Probala sam sve što tržište nudi: rad u većoj firmi, rad za sebe tj. svoj šef sistem, rad za malog gazdu, pa i nezaposlenost. Prošla sam sve kapital-ne škole. Probala moderno ropstvo, radila i do 15 sati dnevno. Znam čari imetka i tegobe sirotinje. I nije mi se svidjelo ništa od toga jer je sve uslovljeno. Ne utičem ja na svoj radni život, nego on određuje mene. Jer, reći nekom: Ja sam nezaposlen i Ja sam gazda ili samo Ja radim tu i tu, je ono što me određivalo, a to nikako nisam ja. Ja sam čak bolja kao nezaposlena, ali takva sam slab potrošač, a zato se i moram zaposliti. Ne da bih imala šta jesti, iako to tako izgleda. Ako prodaješ neki proizvod i taj dan radiš 12 h i ne prodaš ništa, tako ti grah pao, ne da se, ti znači ne zaslužuješ jesti? A zec je i dalje u šumi, plod na grani, samo su zaštićeni privatnim vlasništvom. Kapitalizam vrednuje profit, ne trud i zalaganje iako de jure na papiru vrednuju čudesa, pa i trud, de facto stanje kaže da profita mora biti u sistemu a profit ne ovisi o čovjeku. Ponekad jednostavno - ne uspijevaš ''uspjeti'' tj. ''prodati''. Za takve je socijala ( e baš im hvala!) a usput dražesna etiketa ''propalice'', ''lezihljebovića'', ''neradnika''...
Twisted evil, indeed. Moraš nečim platiti to što postojiš. Ne daju ti da postojiš i budeš svoj na svome. Moraš platiti uspjeh ( mukotrpnim radom, odricanjem od 1/3 života za tuđe interese, ponekad zdravljem, životom itd. ) ali i neuspjeh ( dobiješ etiketu otpadnika, nikogovića, podsmijeh, zgražanje i naravno, mučiš se jer nemaš dovoljno a raditi često puta ne daju jer 'nikad nema za sve'' - ima, ali nije pravilno raspoređeno ).
Tržište je udesilo čitav sistem da ljudi zarađuju da bi mogli trošiti i omogućiti da drugi zarade više da bi mogli više trošiti. Da niko ne radi, opet bi se jelo. Ko je radio prije 10 000 godina? Uloviš jelo, naložiš vatru i ćao. Zato sam protiv rada za potrošnju, rad treba biti slobodna aktivnost a hrane ima za sve. Trgovci će gomilati robu, npr. mliječne proizvode koji traju 7 -10 dana, i naravno neće sve prodati. Poslije se to baca. I to je nama lijepi kapitalizam dao. Neko ima 3 mobitela za pokazivanje, a ne trebaju mu. Malo ko višak vrijednosti poklanja.
Uglavnom, mogla bih ja još pisati ohoho, većina konta i misli isto, samo ima nešto u tom kapitalizmu privlačno što ne da van. To je čisti ego trip. Ubaciš se u sliku koju misliš da želiš za sebe. Vizija: uspješnost. Mi smo danas robovi novca tj. uspjeha. Razmislite malo o uspjehu. Šta je to? Ništa. Tlapnja. Uobrazilja. Otkud nekome uopšte ideja da je uspješniji od nekog drugog kad su svi rođeni uspjeli rađanjem i to je to, pa dokle ide? Uspjeh je vezan uz sistem, vaš hologram, vašu predstavu o sebi. Znate onu veliku mudrost:
Bilo da vjerujete da ste uspješni ili da ste neuspješni, u pravu ste. Ako to osvijestite, dobit ćete na poniznosti, a istovremeno na izvrsnosti. Kad čovjek shvati da je izvrstan takav kakav jest, ponizan je samo pred prirodnom prirodom, ne i vještačkim društvom. Šega je da se ljudi boje izmišljene recesije u izmišljenom kapitalizmu a ne, recimo, mogućeg meteora iz vrlo stvarnog milionskog asteroidnog grumenja. Ljudi su programirani na strah u kapitalizmu, na tjeskobu, to je oruđe kapitalizma. Priroda ima prirodno pravo da odredi da li će se jesti, a ne društvo. Kad bi se desila prirodna globalna katastrofa nastala bi prirodna anarhija, ljudi bi zanemarili zakone i sistem, jer sistema više ne bi ni bilo. I onda bi ljudi shvatili da hrana nije u novcu, nego živa svuda okolo i pripada svima. Ne poričem da je organizacija potrebna, čak nužna. Sporimo se oko načina organizacije. Reda treba biti i u anarhiji, ali do - čovječenjem, znači razvijati ljude, a ne tehnologiju. Razvijati dobrotu u ljudi, i onda se preživjeli neće poubijati nego obnoviti život.
sammo, ja ne mislim da je bolji grob nego job... dostojanstvo da, ali ne ubijati sebe i bližnje ( koliko je samo tih slučajeva da očevi pobiju komplet familije ili samo sebe jer su pred finansijskim zidom
) nego pružiti otpor. Bolja je i varijanta robinhudovske pljačke, udri po nepoštenim bogatašima, nego ubiti se jer nemaš za hljeba. Kad te zatvore, imaš makar hranu. Bolje je biti lopov nego ubica. Ne treba kapitulirati ako ne znaš kapitalisati. Potpuno dostojanstvo je nemoguće u kapitalizmu za nižu i srednju klasu. Vraćanje dostojanstva ljudskom biću je suština svake anarhističke misli!
Evo i malo dodataka iz literature na temu:
ERICH FROMM ''Zdravo društvo'':
Odnos čovjeka prema samom sebi? Radi se o orijentaciji ka tržištu. U ovoj orijentaciji čovjek doživljava sebe kao stvar koja treba da bude uspješno iskorišćena na tržištu. On ne doživljava sebe kao aktivno biće, kao nosioca ljudskih moći. On je otuđen od ovih moći. Njegov cilj je da sebe uspješno proda na tržištu. Njegova svijest o svome ''ja'' ne proizlazi iz njegove aktivnosti pojedinca koji voli i misli, vec iz njegove društveno – ekonomske uloge. Kada bi stvari moge da govore, pisaća mašina bi na pitanje: Ko si ti? odgovorila riječima: ''Ja sam pisaća mašina'', a automobil ''Ja sam automobil''. Ako upitate čovjeka: Ko si ti?'' on odgovara: ''Ja sam fabrikant'', ''Ja sam činovnik'', ''Ja sam doktor'', ''Ja sam oženjen'', ''Ja sam otac dvoje djece'' i njegov odgovor ima isto značenje kao što bi imao i odgovor stvari.To je način na koji on doživljava sebe, ne kao čovjeka, koji voli, osjeća strah, koji ima ubjeđenje, sumnje, već kao apstrakciju, koja je otuđena od njegove stvarne prirode, a koja ispunjava izvjesne funkcije u društvenom sistemu. Njegovo osjećanje vrijednosti zavisi od njegovog uspjeha: od toga da li može da proda sebe povoljno, da li može da stvori od sebe više nego sa čim je počeo, da li je njegov život uspio. Njegovo tijelo, njegov um i duša su njegov kapital, a njegov životni cilj je da to povoljno investira, da stvori profit pomoću sebe. Ljudske osobine, kao prijateljstvo, učtivost, ljubaznost, pretvorene su u robu, u lični inventar koji se može prodati po višoj cijeni na tržištu ličnosti. Ako pojedinac ne uspije da sebe povoljno investira on osjeća da je promašio; ako mu to pođe za rukom, on osjeća da je uspio. Jasno je da njegova svijest o sopstvenoj vrijednosti uvijek zavisi od faktora izvan njega, od promjenljivih procesa tržišta, koje odlučuje o njegovoj vrijednosti, kao što odlučuje i o vrijednosti robe. Otuđena ličnost, koja se prodaje, neminovno gubi u znatnoj mjeri osjećanje dostojanstva, koje je tako karakteristično za čovjeka, čak i u najprimitivnijim kulturama. On neminovno gubi svako osjećanje svoga ''Ja'', sebe kao jedinstvenog i neponovljivog bića. Stvari nemaju svoje ''ja'', ali ga nemaju ni ljudi koji su postali stvari.
Sredinom XX vijeka autoritet je promijenio svoj karakter; on se više ne ispoljava otvoreno, već je anoniman, nevidljiv, otuđen. Niko ne postavlja zahtjev, ni osoba, ni ideja, ni moralni zakon. A ipak se mi isto tako saglašavamo ili čak i više nego ljudi u izrazito autoritativnim društvima. U stvari, autoritet nije ''neko'', već ''nešto''. Šta je to nešto? Profit, ekonomska nužnost, tržište, zdrav razum, javno mnijenje, ono što ''čovjek'' čini, misli, osjeća. Zakoni anonimnog autoriteta su isto tako nevidljivi kao i zakoni tržišta, i isto tako nepobitni.
Konformizam je mehanizam pomoću koga djeluje anonimni autoritet. Ja moram da činim ono što svako čini, prema tome, moram da se saglasim, ne smijem da budem drukčiji, ne smijem da ''štrčim''; moram da budem spreman da se mijenjam prema promjenama standarda; ne smijem da pitam da li sam u pravu ili nisam, već da li sam se prilagodio, da nisam nešto ''izuzetno'', nešto različito. Niko nema moći nada mnom izuzev gomile, čiji sam ja dio i kojoj se potčinjavam.
Lewis Mumford (djelo: Conduct of life – Upravljanje životom, 1952. ) sa čijim djelima moje ideje imaju mnogo zajedničkog, kaže sljedeće o našoj savremenoj civilizaciji: ''Najubistvenija kritika koju čovjek može da da o savremenoj civilizaciji je ta da, i pored kriza i katastrofa koje ljudi sami stvaraju, ona nije ljudski zainteresovana...'' Na kraju, takva civilizacija može da proizvede samo masovnog čovjeka: koji je nesposoban da bira, nesposoban za spontane, lične aktivnosti; u najboljem slučaju, strpljiv, poslušan, disciplinovan za monotoni rad u gotovo patetičnoj mjeri, ali sve više neodgovoran, pošto njegov izbor postaje sve rjeđi; na kraju, stvorenje kojim uglavnom upravljaju njegovi uslovni refleksi – idealni tip, iako nikad potpuno dostignut, koji traže agencije za reklamu i prodajne organizacije savremenog poslovanja ili propagandno odjeljenje i biroi za planiranje totalitarnih i kvazitotalitarnih vlada. Najljepša pohvala za takva stvorenja je: ''Oni ne izazivaju nikakve neprijatnosti''. Njihova najveća vrlina je: ''Oni ne štrče iznad drugih''.
Izgrađujući novu industrijsku mašinu, čovjek je postao tako apsorbovan novim zadatkom da je to postao najvažniji cilj njegovog života. Njegova energija koju je nekad posvećivao traženju boga i spasa, sada je upravljena ka dominaciji nad prirodom i stalnom razvijanju materijalnog komfora. Prestao je da koristi proizvodnju kao sredstvo za bolji život, već ju je hipostazirao kao cilj za sebe, cilj kome je život bio potčinjen. U procesu stalno povećane podjele rada, mehanizacije rada i pojačanog društvenog nagomilavanja, sam čovjek je postao dio mašine, a ne njen gospodar. On doživljava sebe kao robu, kao investiciju; njegov cilj je uspjeh, tj. da proda sebe što je moguće unosnije na tržištu. Njegova vrijednost kao ličnosti nalazi se u njegovoj mogućnosti da se proda, a ne u njegovim ljudskim kvalitetima, kao što su ljubav, razum ili njegove umjetničke sposobnosti. Sreća se izjednačila sa potrošnjom novije i bolje robe, sa gutanjem muzike, seksa, alkohola, cigareta. Nemajući osjećanje svoga ''ja'', osim onog koje može da dade konformizam gomile, čovjek je nesiguran, obožava proizvode sopstvenih ruku, vođe koje je sam stvorio, kao da su oni iznad njega, a ne da ih je on stvorio. U izvjesnom smislu vratio se unazad, tamo gdje je bio prije nego što je počela velika ljudska evolucija, u drugom milenijumu prije naše ere.
Svijet je ponovo fragmentizovan, izgubio je svoje jedinstvo; čovjek je ponovo identičan sa raznolikim obožavanim stvarima, jedino s tom razlikom što ih je sada stvorio čovjek, a nisu dio prirode. Naša jedina alternativa protiv opasnosti od robotizma jeste humanistička komunitarna zajednica. .
