@soulSeeker
Ja sam otisla prosle godine, udala se, ali ne "sponzorski" nego "zaoprave", za jednu staruuuuu simpatiju, od prije 20-ak godina, koja ovdje zivi od 93. I nisam u USA, nego na sjeveru Europe, i meni je super, zasada. Jos cekam papire, ucim jezik, nista ne radim, skitam se po ovoj ljepoti (priroda je fantazija) osim kad nije -20
Navikla sam se da moram zaboraviti da imam diplomu faxa dok ne naucim jezik do savrsenstva, onda imam nekih raznih mogucnosti, da mi institucije kazu koliko mi vrijedi diploma, da polazem razliku .... ili da je skroz zaboravim, da se bavim necim drugim.
Ali meni je drugacije, ja ovdje imam sve, ne samo muza
nego i sve njegovo u paketu, ukljucujuci i prijatelje itd, tako da nemam logistickih problema.
I osim toga, ovdje ima puno azilanata, uuuhhhh nije bas veselo. Kao prvo moras biti iz zemlje u kojoj se konstantno krse ljudska prava, gdje mozes zavrsiti u zatvoru ili na vjesalima zbog rase, boje koze, politickih uvjerenja itd... Ili gdje je rat. Ovdje ih ima puno Afrike, Irana, Vijetnama, Cecenije.... itd....Samo je problem sto su ti azili smjesteni po sumama i ljudi dobijaju da jedu i nista vise, i to godinama, samo sjede. Ne mogu cak ni na kurs jezika (osim ako ne plate
), samo djeca moraju u skolu i sa njima je super, oni uce jezike brzinom svjetlosti.
Upoznala sam zenu iz Cecenije, zavrsila farmaciju, udovica dosla sa malom bebom (muz joj ubijen) i 4 (CETIRI!!!!!) godine je cucala u azilu kao biljka, da joj nije bilo djeteta, skrenula bi.... Sad radi u fabrici lijekova, ali jos nije naucila jezik, jer je 4 godine izgubila u vakumu birokracije i nebrige, sve je puno lijepih rijeci, samo nema se volje, znanja, a i sredstava je sve manje. Sve je vise migracije na planeti, kriza drma, ni "bogate" zemlje nisu vreca bez dna, jednom ce i one biti prenaseljene, sa viskom radne snage, a pogotovo sa viskom socijalnih slucajeva.
Krvna zrnca komsijinog cuke ce prebrojati, to im je posao.