Nije trafiking od jucer na prostorima BiH, nije od jucer ni zaradjivanje na prisiljavanju drugih na prostituciju. Onome ko je pratio sta se desava bilo je odavno sve jasno, ali nije cini mi se vlastima. Cekalo se... Vjerujem da su pojedinci iz "grupe onih odozgo" takodjer upetljani u taj posao.
Objavljeno u broju 102 DANA, 14. maj / svibanj 1999. wrote:DJEVOJCICA U KREVETU ZA DVADESET MARAKA
Obecavajuci im posao dadilja, stan i hranu, Sena i Nane su odvodili maloljetne djevojke iz njihovih kuca. Poslije su ih prodavali gazdama kafica za stotinjak maraka, a gazde su neke maloljetnice seksualno iskoristavali i onda ih tjerali da imaju odnose sa muskarcima za novac. Lanac trgovine bijelim robljem i prostitucije sa maloljetnim Bosankama razvija se u unosan biznis i problem za koji pravosudje nema rjesenja
Pise: Dzenana KARUP
PETNAESTOGODISNJA MEJRA IGRALA SE
sa dvogodisnjom sestrom u zapuste noj avliji. Iza nje, u kuci, maloj neuglednoj jednospratnici na kojoj se po ostacima fasade nazirala nekada bijela boja, bili su majka, ocuh i godinu starija sestra Selma. Prije rata zivjeli su na podrucju opcine Sanski Most. Oca su jednu noc srpski vojnici odveli i ubili, a one su poslije rata doselile u ovaj grad. Niko iz porodice nije zaposlen. Ocuh povremeno radi u sumi, zaradjuje dnevnicu sjecom drveca. Zive uglavnom od pomoci koju dobijaju od "daidze iz Ljubljane". Mejrin brat je u Sanskom Mostu i navodno na njihovom imanju pravi kucu. Kako zivi sam, ona je otisla na mjesec dana da mu pomogne. Tako je napustila skolu iako je bila tek sesti razred. Ni Selma nije isla dalje. Znaju citati i pisati.
Mejra je krenula prema obijenom betonskom koritu (u njihovom naselju nema vode) da opere prljavo sudje od rucka kad je cula da se po prasnjavom makadamskom putu priblizava auto. Iz bijelog "golfa" su izasli muskarac i zena. "Izgledala je lijepo i bila prijatna", tako je Mejra pri prvom susretu dozivjela Senu (puno ime i prezime, kao i ostali podaci poznati redakciji). Pitala je da li joj je sestra kod kuce. Kad je odgovorila potvrdno, Sena je objasnila da je dosla po njih jer joj trebaju djevojke za cuvanje djece u Bihacu. Obecala im je stan, hranu i platu od 300 maraka. Iz kuce je izasla i majka. Pocela je plakati. Sena ju je tjesila uz obecanje da ce se brinuti o njima dvjema kao da su joj rodjena djeca. Muskarac je stajao po strani i sve vrijeme sutio. Mejra i Selma su spakovale ono malo stvari sto su imale i krenule. Nisu dosli ni do pola puta kad je Sena pocela psovati, vrijedjati djevojke i vikati na njih. Rekla je da nece cuvati nikakvu djecu vec ce raditi u kaficu ciji je vlasnik Zeba (puno ime i prezime, kao i ostali podaci poznati redakciji), muskarac koji ih je vozio.
Batine za neposlusnost
U kasno poslijepodne stigli su na odrediste. Sena je otisla. Odmah poslije toga je Zerina, Zebina sestra koja je vodila kafic, naredila Mejri da ustane i pocne raditi. Prvu noc sve je bilo u redu. Prespavale su u jednoj sobi gdje su im rekli da ce boraviti dok tu budu radile. Sutradan, Mejra se pozalila da je boli zub. Zbog toga je od Zerine dobila batine. Djevojke su shvatile da se ne smiju ni na sta zaliti i da moraju raditi sve sto im narede. Jedanput je navratio neki momak duze kose s kojim je Mejra razmijenila nekoliko rijeci. Kad je to primijetila, Zerina im je odmah prisla, scepala Mejru za kosu i odvukla je u WC. Opalila joj je nekoliko samara vicuci da ne smije razgovarati s gostima. Potom ju je otjerala za sank i rekla joj da nastavi raditi. Proslo je deset dana. Batine i maltretiranja su bili svakodnevni. Mejra vise nije mogla izdrzati i odlucila je da pobjegne. "Zerina me je stigla svojim autom, ugurala unutra i vratila nazad. Tukla me je kad su dosli Sena i neki muskarac. Sena je zatrazila od Zerine da me prestane tuci i da me da njoj."
Odveli su ih u drugi dio grada, u kafic koji je drzao Nane (ime, prezime i ostali podaci poznati redakciji). Pitali su da li im se svidja. Selma i Mejra su odgovorile potvrdno. I tu ostale raditi. Osim njih u kaficu su kao radnice bile Jasna iz Kljuca (rodjena 1983. godine), Mediha (1981) iz Mrkonjic-Grada, Sada (1980) iz Lukavca i Amira (1974) iz Bihaca. (S obzirom da se vecinom radi o maloljetnim osobama redakcija stiti njihov identitet.)
Prva dva dana je sve bilo u redu. Medjutim, Nane je jednu noc Mejru pozvao u svoju sobu. Naredio joj je da se skine. Ona ga je placuci molila da je ne dira. Na kraju je "morala spavati s njim".
U smjeni su, poslije nekoliko dana, zajedno radile Mejra i Amira. Nane ih je pozvao u kuhinju i, gledajuci na sat, rekao im da moraju sa dvojicom muskaraca otici u obliznje naselje, a razlog ce saznati usput. Jedan muskarac je bio "debeo i visok, a drugi stariji, imao je vise od cetrdeset godina". Smjestili su ih u crveni auto marke "Sierra" i krenuli, ne objasnjavajuci im gdje i zasto idu. Zaustavili su se pred nekom privatnom kucom. Muskarci su zeni koja se pojavila na vratima dali 80 maraka, a onda su svi usli. Amira je sa debelim otisla na sprat, a Mejra je sa drugim ostala u jednoj sobi u prizemlju. Cim su usli, naredio joj je da se skida, sto je ona odbila. Poceo je vikati govoreci da ce traziti od Naneta svojih 300 maraka koje je dao da bi spavao sa njom! Nakon toga: "Bojeci se gazdinog bijesa, morala sam..." U sobama su ostali do iza ponoci. Po povratku u kafic gdje su radile, drustvo koje je sjedilo s Nanetom za stolom pocelo im se smijati pitajuci ih gdje su bile. Nane je sjedio i podsmjesljivo ih gledao. Mejra mu je prisla i rekla da vise nece ni s kim spavati za pare. Mirno je odgovorio da ce je istuci bude li puno pricala. Dodao je da ce im dati po sto maraka zato sto su dobro odradile posao. Nije im dao nista.
Nisu prosla ni tri dana, a Nane im je naredio da idu sa trojicom muskaraca. Amira je zapamtila da je jedan od njih bio policajac: "Dosta nizak, krace kose, a na desnoj strani ima jedan zub puknut." Poznavala ga je, kaze, odranije, drugu dvojicu nije. "Audijem" crvene boje ponovo su otisli u privatnu kucu. Dvojica nepoznatih su jedan po jedan odvodili Amiru u sobu i spavali sa njom, a policajac je odveo Mejru. Rekao joj je da je platio za nju i da ona mora spavati sa njim. Bila je sa njim oko dva sata. Poslije ovoga muskarci su ih vratili u lokal. Nane ih je pozvao za sto i pitao sta je bilo. Mejri je dao 20, a Amiri 50 maraka.
Prodavane su za sto-dvjesto maraka
Odlasci sa musterijama bili su stalni. Gazda je sebi uzimao novac, a djevojke nisu dobijale nista. A ako bi se pobunile, dobijale su - batine. Mejra se sjeca da je Nane tjerao Amiru da spava i sa njim. Sjeca se i Mirele koja je kod Naneta radila samo nekoliko dana i za to vrijeme on ju je stalno tukao, a na kraju i otjerao.
Djevojke su kod Naneta prezivljavale razna maltretiranja. Jedna od njih je zavrsila u bolnici, gdje se jos uvijek nalazi na lijecenju. Mejra kaze da joj je stomak sav izrezan, a na pitanje ko je to uradio, odgovara: "Oni sto su je vodali sa sobom. I drogirala se sa njima." Uspjeli smo saznati da djevojka nije ni psihicki zdrava i da je ta bolest karakteristicna za cijelu njenu porodicu. I kod Mejre i njene sestre primjecuje se nervoza, dok, s druge strane, zaprepascuje lakoca s kojom pricaju o svemu sto su prezivjele. Selma se sjeca sta se desilo kad je jednom pokusala pobjeci. Sena i Zeba su je nasli i vratili. Cim je izasla iz auta, pojavio se Nane: "Udario me je nogom u stomak. Joj, kako me je zaboljelo. Savila sam se, nisam mogla disati. Sva sam se tresla koliko sam se prepala. Trazili su da obecam da vise necu bjezati. Ma, obecala bih ne znam sta..." Po godinama i izgledu Mejra i Selma su djevojcice: ravna kosa do ramena, niske rastom, mrsave... Ali, njihove oci imaju pogled iskusnih osoba.
Sve djevojke koje su radile kod Naneta dovedene su na iste ili slicne nacine kao Mejra i Selma. Sena i Zeba su isli na adrese djevojaka za koje su pretpostavljali da ce krenuti sa njima. Najcesce su to bile maloljetnice kojima je porodica razorena u ratu, mnoge bez oca i u izuzetno teskoj materijalnoj situaciji. To su bili "dobri" preduslovi koji su stvarali pretpostavke da ce djevojke i roditelji prihvatiti ponudjeni posao "cuvanja djece". Sena je od djevojaka koje je ranije odvela trazila da joj daju imena i adrese svojih drugarica. Onda bi isla kod njih i, pozivajuci se na imena onih koje su je uputile, dobivala povjerenje novih djevojaka. Tako se krug sirio. Zebin kafic je najcesce bio mjesto gdje su djevojke prodavane. Cijena je bila od sto do dvjesto maraka. Mora se naglasiti da nisu sve zavrsile kao prostitutke, ali su bile u lancu trgovine.
Mejra i Selma su Nanetu prodate za sto maraka i hiljadu austrijskih silinga, a Jasna za 200 maraka. Ova posljednja je uspjela pobjeci, a po Medihu, kad su culi da radi u nekom kaficu, dosli su majka i ocuh i odveli je. U tome im je pomogla policija, jer se nisu usudili sami tamo otici. Medihin ocuh kaze da je u kaficu vidio jos djevojaka, ali je jedino prepoznao Mejru jer su iz istog mjesta. "Dok smo vani cekali da policajci pronadju Medihu, izasao je neki covjek izuzetno duge kose i stao pored nas. Kasnije sam shvatio da je to gazda tog kafica. Policajac mu je rekao da ne smije vise dovoditi maloljetnice jer ce inace imati problema. Kad se pojavila Mediha, rekao sam joj da smo dosli da je vodimo kuci. Vidio sam kako je Nane gura laktom. Govorio joj je da ne smije ici", prica Medihin ocuh. Sa njima je krenula jos jedna djevojka koja je zeljela ici kuci.
Pocelo je sa Ukrajinkama i Rumunkama
Nane priznaje da je placao Seni i Zebi za radnice koje su mu dovodili, ali tvrdi da nije imao pojma na koji nacin su djevojke odvodjene od kuce. To je saznao, navodno, tek nakon dolaska policije u njegov objekat: "Prilikom odvodjenja djevojaka oni bi od roditelja trazili saglasnost da ih puste da idu cuvati djecu. Onda bi djevojke vodili po lokalima i nudili ih gazdama, a za svoj trud trazili su, naravno, protuuslugu." On negira bilo kakvu prostituciju i podvodjenje s njegove strane: "Znam samo ono sto mi je rekla Senina snaha: neke djevojke koje su bile kod nje u stanu Sena je davala muskarcima za 20-30 maraka. Ta njena snaha mi je rekla da je i sama bila s nekim muskarcem za 50 maraka, a da ju je na to nagovorila Sena." Ovdje treba pomenuti da je Nanetu prosle godine bilo sudjeno zbog umijesanosti u prostituciju. Tada su "radnice" bile Ukrajinke i Rumunke. On, naravno, i to negira, objasnjavajuci da mu je sve namjesteno i da su "te strankinje ranije radile u nekim drugim objektima i niko ih nije dirao, a kad je meni jedan gazda doveo i ponudio te djevojke na prodaju, policija se odmah upetljala".
Kad su Dani prosle godine pisali o prostituciji i trgovini zenama, strankinjama u BiH, pominjale su se cijene od hiljadu do tri hiljade maraka. Za domace djevojke ovaj isti gazda davao je, kako je vec pomenuto, najvise 200 maraka.
I drugi upetljani u ovaj "biznis" negiraju posredovanje u prodaji i prostituciji maloljetnih djevojaka. Sena prica da su ona i Zeba otisli u grad gdje su zivjele Mejra i Selma, nasli ih, ponudili im posao konobarica i da su one, kao i majka, dale pristanak. Potvrdila je da je Zerina poslije tukla djevojke: "Jednom sam navratila i vidjela da su uplakane. Kad sam pitala sta nije u redu, odgovorile su da ne zele tu vise raditi. Zerina je odmah scepala Mejru za rame i odvukla je u sank. Opalila joj je samar. Mejri je pukla usna i jako je krvarila..." Zeba je reagirao i rekao sestri da ih ne tuce, vec ce ih on odvesti kod Naneta da ih zamijeni za druge djevojke. "Nane je Zebi dao 150 maraka i jednu djevojku za Selmu i Mejru", tvrdi Sena. Poslije toga je opet isla traziti nove djevojke. Dovela je jos dvije. Jedna od njih je bila Mediha. Nakon nekoliko dana, kad joj je djevojka rekla da vise ne zeli raditi kod Naneta, Sena ju je, kako prica, ukrala i odvela u svoj stan. Istu vecer Nane je sa svojim prijateljem Bubom dosao po nju. Vikali su na Senu sto je odvela djevojku. Nane je izvadio i bacio na sto hiljadu silinga i pet puta po deset maraka. Onda se proderao na Medihu pitajuci: "Hoces li da radis kod mene?" Mediha je odgovorila potvrdno, ali Sena je sigurna da je to uradila iz straha.
Ocite su suprotnosti u pricama djevojaka koje su prodate kao bijelo roblje i koristene za prostituciju i ljudi koji su stajali iza toga. Iako je zakon jasan po pitanju prostitucije, pogotovo maloljetnicke, kao i trgovine bijelim robljem, u ovakvim slucajevima je, kazu izvori iz pravosudja, tesko bilo sta dokazati. Jedan ugledni advokat iz Zenice veli da u svojih 20 godina prakse nikad nije dozivio da je neko osudjen za podvodjenje. "Davolji je to posao", veli. Sve ovo dokazati je podjednako tesko i u bilo kojoj drugoj drzavi na svijetu, a pogotovo u BiH, gdje se pravosudje po prvi puta susrece sa ovom problematikom. U krajnjem slucaju, tvrdi ovaj advokat, moze se povjerovati djevojkama na rijec, pogotovo kad ih ima vise koje svojim izjavama potvrdjuju iste dogadjaje.
Domace djevojke su jeftinije
Ipak, velika je razlika izmedju ovakve price i onoga sto ce djevojke u slucaju sudjenja ispricati pred sudijom. Od prve izjave koju daju policiji, a koja je najcesce najbliza istini - priznaje i jedan predsjednik kantonalnog suda - pa do onoga sto one kazu istraznom sudiji, dug je put. Pojave se advokati koji usmjeravaju djevojke kako da svjedoce, zatim, ljudi koji pokrivaju ovakve poslove najcesce su opasni tipovi sa kriminalnom prosloscu, upetljani u sve prljave poslove (droga, sverc i razni drugi oblici kriminala), koji imaju dovoljno novca da (pot)kupe pojedince u sistemu vlasti, ili, jednostavno, zaprijete djevojkama da ne smiju nista reci.
Nasi sagovornici navode jedan konkretan primjer: slucaj restorana "King" u Lasvi, opcina Zenica, kada su djevojke uhvacene na djelu i prilikom istrage priznale sve. Kada su Dani pisali o ovome, Edin Beganovic, vlasnik pomenutog objekta, tada nam je ispricao da je pare za podvodjenje uzimao njegov konobar, a on je pazar kupio iz sanka. Pomenuo je i Omera Skalju, radnika zenickog AID-a, koji mu je pomogao oko papira za strankinje koje su radile u "Kingu". Nakon policijske akcije sud je djevojke protjerao sa podrucja ZE-DO kantona i zabranio im povratak naredne tri godine. Nedavno je jedan sudija, koji je posredno ucestovao u slucaju, iste djevojke vidio u Zenici!? "To je ismijavanje i suda i drzave", prica ljutito ovaj sudija i dodaje: "Edin Beganovic i dalje radi. Neko ga je posavjetovao da promijeni djelatnost. Doveo je djevojke koje se bave prostitucijom kao i ranije, ali to vise ne rade u sobama na spratu vec sa musterijama odlaze u autima. Sve znamo i nista ne radimo. Ko stiti tog Beganovica? Prema Zakonu o javnom redu i miru, mogao mu se zabraniti rad i onda, ako nista, zakomplikovali bismo mu posao jer bi morao praviti preregistraciju objekta." Od sudije smo saznali i da je Edin u medjuvremenu napravio tri krivicna djela: pucanje, nasilnicko ponasanje i nanosenje tezih tjelesnih povreda. Jedan od ovih incidenata napravio je u samom MUP-u ZE-DO kantona naocigled prisutnih inspektora. Pored svega, i dalje je na slobodi.
Iz price nasih sagovornika koji rade u pravosudju namece se pitanje koliko je drzava uopce zainteresirana da se bori sa problemom prostitucije u Bosni i Hercegovini. Ironija je da su domace djevojke, koje su pritom i maloljetne, na trzistu bijelog roblja u BiH jeftinije od strankinja koje dolaze iz propalih socijalistickih zemalja. Logikom ljudi koji se bave ovim poslom dolazi se do sljedece cinjenice: zasto bi onda i radili sa strankinjama? Dani su prije nekoliko mjeseci objavili da samo u Federaciji ima 60-ak nocnih barova - javnih kuca. Svaki zaposljava od pet do deset djevojaka. Matematicki izracunato, to bi bile stotine nasih djevojaka i djevojcica mogucih prostitutki. Da li se neko u drzavi zabrinuo nad ovakvom statistikom?
Razvoju prostitucije ce svakako doprinijeti i poremecaji u moralu koji su nastali od rata naovamo. Djevojke je nuzda natjerala na prodavanje tijela najprije, u najvecem broju slucajeva, stranim vojnicima, a sada i bilo kom muskarcu koji sa parama dodje na mjesto gdje se djevojka moze kupiti. Mejra i njena sestra su neobrazovane, njihova mati takodjer, a, nazalost, i sve ostale djevojke koje su bile kod Naneta. Samo jedna od njih ima zavrsenu trogodisnju srednju skolu. Nemaju oceva, odrastaju bez autoriteta, nemaju sredstava za zivot, neke njihove drugarice se time bave, a zakon im nista ne moze kao ni ljudima koji ih p(r)odaju. Kako ih onda sprijeciti da se bave prostitucijom? Saznali smo da su Mejra i Selma poslije iskustva kod Naneta i odlaska iz njegovog objekta radile u jos nekim kaficima, a postoje, nazalost, indicije da su se nastavile baviti prostitucijom za sitne pare, ali za svoj interes. Za njih, vjerovatno, nema povratka. Jer, niko se ne brine, osim mozda policija, sta one rade. Centri za socijalni rad su zabavljeni izbjeglicama (domacim i stranim) i njihovim problemima i nemaju sredstava, a niti mogucnosti da pomazu ovakvim djevojcicama.
Ko onda moze? U Bosni i Hercegovini postoji samo jedan centar za pomoc u ovakvim slucajevima. To je zenicka "Medika" - Centar za terapiju zena. Oni imaju prihvatiliste za djevojke (istina, ne velikog kapaciteta), te mogucnosti da im obezbijede skolovanje. Ali i osoblje "Medike" postavlja pitanje sta se desava sa djevojkama koje promijene svoj nacin zivota i izadju iz "Medike" bez mogucnosti da nadju posao i stan. Vracanje na ulicu i prostituciji je svakako najgora, ali i najvjerovatnija varijanta. Iskustva Mejre i Selme, kao i ostalih djevojaka iz ove price, trebala bi alarmirati sve nadlezne institucije, jer ako vec njima nije pruzena pomoc, bar bi se sad moralo uciniti nesto da se ovakvi slucajevi ne ponavljaju.
