Forum Klix.ba

tempora wrote:

shalaedin wrote:
nista zlo ne moze minimalizirati, ni rastaviti na proste faktore, ali mislim da poznavanje zla sprecava sirenje istog... takodjer nametanje zdravih principa dovodi do suzbijanja zla, isto tako i svaka korisna prica o dobru i td. ljudi se zdusno trebaju boriti protiv zla.

Ljudi se trude da suzbiju zlo, nikoga ne moze ubiti. Ja ipak vjerujem da sve ima svoj uzrok i posljedicu. Na pitanje sta je to sto na neke ljude isti uzroci u istim situacijama tjeraju da naprave drugacije izbore, odgovor mi je dala vjera. Ponekad sam pokusao da sve to sebi objasnim cistom logikom, ali to nije bas lako ...

Shalaeidn, poznavanje zla u ovom slucaju Karahasanovim izjavama nije upoznato cini mi se vec je stavljeno izvan samog Karadzica objasnjavajuci ga kao nekakvu istorijsku zrtvu. I po meni nema tu nikakvog postavljanja zdravog principa koji moze dovesti do suzbijanja zla vec naprotiv - zlo se u ovom slucaju postavlja kao neka veca sila, koja je izvan covjeka. Izvan licnih odabira , izvan licnih odgovornosti. I iz toga, covjecanstvo nema sto nauciti.
I neko je vec rekao, u zemlji u kojoj se zlo negira i za koje se ne odgovara ovakve izjave samo podrzavaju klimu brisanja svih zdravih temelja jednog drustva.

Kamenolom Rosetta

Mirza Purić reklamira vlastiti genij
31.08.2009.
Karahasan, Dževad - intervju za Frankfurter Allgemeine Zeitung, 23. 07. 2008

Za hatar nekolicine prijatelja prevodim intervju sa piscem Dževadom Karahasanom, dat povodom hapšenja Radovana Karadžića. Karahasan iznosi prilično skandalozne stavove, uostalom, pročitajte sami. Napominjem da je prijevod završen doslovno prije pet minuta, te ga još nisam provjerio i ''zategao'', a u narednim danima ću, ako stignem, objaviti uređenu i lektoriranu verziju.


Karadžić – žrtva?



Ovaj proces neće ništa izgladiti



23. 07. 2008



Bosanski musliman Dževad Karahasan pobjegao je 1993 iz opkoljenog Sarajeva, u kojem danas ponovo živi. On zagovara izdiferenciran odnos prema povijesti – i prema srpskom vođi Radovanu Karadžiću.



U ratu ste izgubili članove porodice, stan i biblioteku, za šta je, među ostalima, odgovoran i Radovan Karadžić. Kako ste reagirali na vijest o njegovom hapšenju?



Sjedio sam u pola dvanaest navečer sa svojom suprugom Draganom pored radija kad je stigla vijest o hapšenju. Samo smo se zgledali. Osjetio sam na par trenutaka veliko olakšanje, gotovo radost. Ali samo na par sekundi. Onda sam se sjetio da su mrtvi mrtvi a protjerani i dalje protjerani, da danas gotovo svi koje poznajem žele napustiti Bosnu – dakle, da se ljudska pravda teško može ponovo uspostaviti. I tu me je obuzela golema tuga.



Zbog čega su ga, po vašem mišljenju, tek sada otkrili?



Veoma važno pitanje. Prije nekoliko dana bivši uposlenik CIA-e, Steven E. Meyer, sada profesor na National Defense University u Washingtonu dao je intervju „Nezavisnim novinama“ u Banja Luci. U njemu on tvrdi da je Bosna neprirodna tvorevina. Zbog čega jedan washingotnski profesor daje intervju s takvim tezama jednoj lokalnoj novini? Ostavimo sada po strani činjenicu da jedan bivši zvaničnik CIA-e vjeruje da je država prirodna pojava, ostavimo po strani činjenicu da su sve države neprirodne, jer su izraz ljudske kulture i civilizacije, pa i činjenicu da Bosna postoji već stoljećima, i da je čak uživala duge periode mira; ja, dakle pretpostavljam, da bi ovaj zastanak mogao upućivati na određeni proces, te da je hapšenje povezano s tim procesom.



To zvuči kao teorija zavjere.



Gospoda koja od 1993 vedre i oblače nad nama su u svakom trenutku znala gdje se Karadžić nalazi, ja u to ni najmanje ne sumnjam. Sad su ga uhapsili, kako bi pažnju javnosti skrenuli s drugih dešavanja, primjerice konačne privatizacije ekonomije ili konačne podjele Bosne. Taj čovjek je ustvrdio da Srbi ni u kom slučaju ne žele ostati u Bosni – otkud on to zna?



Je li to sad iz Vas govori „Bivši profesionalni Jugosloven“, kako Vas je nazvao Peter Handke?



Ja jesam bivši Jugosloven, čak sam i jugonostalgičar (smijeh), ali ne profesionalni. Ljuti me što se Handke kao pisac tako slijepo predao jednoj ideologiji. Uzgred, on je od bivše Jugoslavije puno više profitirao nego ja.



Karadžić je pod lažnim imenom radio u liječničkoj ordinaciji. Teško se može zamisliti da bi se neko liječio kod doktora Dabića.



Radovan Karadžić je dugi niz godina bio liječnik, i to ne loš liječnik, kako su mi potvrdili mnogi poznanici. Ja ga pomalo poznajem i lično. Vjerujem da on nije bio zlonamjeran karakterom. Imao je tu nesreću da u trenucima dubokog povijesnog previranja sebi na leđa natovari pretežak teret. Vjerujem da bi malo ko na njegovom mjestu bio kadar u tom vremenu ponijeti se značajno drukčije.



Iz usta jedne žrtve koja je morala pobjeći iz Sarajeva, to zvuči prilično pomirljivo.



Za mene je jedna stvar ključna: vrlo je važno Karadžića izvesti pred sud. Ja čvrsto vjerujem u moć izgovorene i pisane riječi. Stoga je po meni sjajna stvar što se svi ti zločini zapisuju i protokoliraju. Ali ne smijemo se odati oduševljenju i pomisliti da će ovaj proces bilo šta izgladiti. Također se ne bi trebala poricati mrvica dobrote u ovom ili bilo kojem drugom čovjeku. Pojednostavljivanje stvari je uvijek pogrešno.



Vidite li Vi paralelu između Karadžića pjesnika i Hitlera – nadobudnog umjetnika koji nije mogao prodrijeti u umjetničke kružoke pa je odlučio postati političar?



Ta slika nije odgovarajuća. U tom kontekstu moram spomenuti jednu anegdotu: u decembru 1991 raspravljalo se u bosanskom Parlamentu o referendumu za nezavisnost. Nakon sati i sati debate, Karadžić je, skoro očajan, molio da se od referenduma odustane. I dan danas mi u ušima odzvanja njegov plačan glas, preklinjući ton kojim je upozoravao da bi jedna takva odluka mogla uništiti bosanski narod. Nakon njegovog hapšenja ponovo mi je pao na pamet taj prizor. Neko ko planira genocid ne govori takve stvari, ne govori tim tonom. Karadžića je povijest u slijepom bijesu pregazila i zatrpala. Nisam za to da ga se sad stilizira i prikazuje kao monstruma.



Ima li on – ovo pitam pomalo cinično – potencijala za književni lik?



Ako ima, ja bih ga predstavio kao žrtvu povijesti. Ali u čisto emocionalnom smislu, ja nisam u poziciji za tako nešto. No, povijest je puna takvih ljudi. Karadžić je izmanipuliran od strane onih koji su stajali iza njega, a koji i danas neometano uživaju moć. Uprkos tome, moramo se nadati pravdi, potpuno svjesni da ona ne postoji.



Razgovor vodio Hannes Hintermeier.

Tri postavke paljanske televizije

Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?
Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!
Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".
Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.
Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.


Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"

"Cool je biti na Dabićevoj strani"

Ni Hitler nije bio divljak, bio je "civilizirana" osoba, vegetarijanac, volio umjetnost i sam pisao i slikao, hodao mnogim ulicama kojima i danas Karahasan hoda. No, to ne umanjuje Hitlerovu monstruoznost i odgovornost za Drugi svjetski rat i sistematsko ubijanje i protjerivanje miliona Židova i ostalih "nearijevaca" diljem civilizirane Europe


Sjećam se, bilo je to negdje u kasnu jesen 1993. godine. Mjesto, Wolfsberg. Događaj, književna večer. Ja sam se, nekoliko mjeseci ranije, sa svoje 23 godine, još uvijek s indeksom Sarajevskog univerziteta u džepu jakne u kojoj sam preživio logor, obreo u tom malom austrijskom gradiću kao izbjeglica. Iza sebe sam imao staž logoraša u jednom od prijedorskih kazamata. A kako sam, ja Srebreničanin, tamo dospio i kako sam živu glavu izvukao, duga je priča, koja se, zbog pijeteta prema svima onima koji nisu preživjeli, ne priča tek usput.

Sarajevo je te jeseni bilo pod blokadom i ulazilo u najtežu ratnu zimu. Srebrenica, Goražde, Žepa i Bihać su bili na umoru. Foča, Višegrad, Prijedor, Bijeljina, Brčko, Bratunac, Zvornik, Sanski Most, Rogatica, Derventa i desetine drugih bosanskih gradova i stotine sela su već bili umoreni. Nekoliko stotina kilometara zapadnije od Bosne, te je večeri moj izbjeglički centar - koji je ustvari bio đački dom - u društvu nekih Austrijanaca posjetio književnik Dževad Karahasan sa suprugom Draganom. Nas pedesetak izbjeglica i bivših logoraša smo slušali o svojoj boli kroz ono što je Karahasan opisao u svom Dnevniku selidbe. Njegova supruga Dragana je čitala pisma djevojčice iz Sarajeva i plakala... Bili smo šaka bosanske boli, meso sklonjeno s dometa topova, s dušama punih gelera koje nikakve daljine nisu mogle odstraniti. Te nas je jesenje večeri u Austriji više zbližila zajednička bol nego književnost. Pričao sam sa Dževadom Karahasanom te večeri dugo, intimno i naširoko. Sve vrijeme sam ga oslovljavao s profesore. Darovao mi je i potpisao svoje dvije knjige prevedene na njemački jezik. Žalio sam te večeri i Karahasana, bivšeg sarajevskog profesora, i sebe, bivšeg studenta, i žalio za našim bivšim životima kojih nikada više neće biti. Za domaći, austrijski svijet oko nas bili smo samo nesretne izbjeglice iz Bosne koji su se konačno dočepali sigurnosti Zapada. Bili smo im atrakcija; ja sam bio logoraš, a Karahasan ugledni književnik koji je bio izvan BiH za našu kolektivnu dobrobit, da širi istinu. "Ne smijemo nikad zaboraviti, niti šutjeti", rekao mi je profesor Karahasan te večeri. Od te, sada već davne jesenje večeri se nikad nisam prestao družiti s Karahasanom kroz sve ono što je napisao i piše, tražeći u tome i one po(r)uke drugima nevidljive. Nekako, kao da mi je postao rod, možda i zbog sjetnog pogleda koji me podsjeća na jednog od mojih ubijenih amidža njegovih godina. Nemam ni jednu sliku amidže Naske, pa kad vidim Karahasana, kao da vidim zrnce njega.

Puno godina kasnije, 23. jula 2007. godine, tog nezaboravnog, zimskog, melburnškog jutra, zazvonio mi je telefon. Osoba s druge strane je bio novinar australske ABC televizije koji me, još nerasanjenog i zbunjenog, upitao šta mislim o hapšenju Radovana Karadžića? Ja sam mu tupo uzvratio: "Pa, zar je uhapšen?" Sat kasnije već sam stajao ispred TV kamera i odgovarao na pitanja novinara. Pitali su me da li me vijest o Karadžićevom hapšenju čini sretnim, a ja sam odgovorio da ne čini. Naprotiv, čini me sjetnim. Objasnio sam im da se ne radi o nekakvoj utakmici u kojoj smo mi njima zabili zadnji gol, pa izjednačili rezultat, ili pobijedili. Ništa vezano za Karadžića kod mene ne može izazvati osjećaj sreće, pa ni njegovo hapšenje. Upravo suprotno, Karadžić i njegovo ime su za mene sinonimi za nesreću, a to što je uhapšen je trebalo biti urađeno davno i rutinski.

Helem, tog me je julskog jutra 2007. godine, u mom australskom domu, kao i Karahasana oko ponoći, na njegovoj austrijskoj adresi, obuzela velika tuga. Ne znam kakva je i kolika Karahasanova tuga bila, ali je moja tuga bila od one vrste u koju jednostavno upadneš kao u neku rupu, u koju si se nepažnjom nespreman otisnuo, a ne tuga u koju se polako sam uvlačiš da bi dosegao njeno dno i oćutio je, i koja daje neki viši smisao patnji. Toga sam jutra imao žaliti za puno kim i (pod)sjetiti se egzistencijalnih pitanja: ko sam, gdje sam i zašto sam tu? U takvim trenucima, kad sam sebe stjeraš u izbu razmišljanja, tuga postaje gusta kao bestilj i duboka kao bezdan neizmjerni. Mjerena u ljudskim životima, onih čiji su životi bili i dio mog života, taj broj prevazilazi 100 života. Ponekad zamislim skalu tuge od 0 - 100, nedovoljnu da bi izmjerila rupu u duši nastaloj nestankom tolikog broja ljudi iz moga života. Teško je zamisliti - još teže shvatiti i prihvatiti! - da su svi ti meni dragi ljudi ubijeni, strijeljani. Nisu poginuli u prometnim nesrećama, u zemljotresima, niti umrli od kuge ili leukemije. Neki su već bili sijede glave djedovske, nekima je falilo još dobrih godina do prvog brijanja, kada su stavljeni pred puščane cijevi Karadžićeve vojske. I svi su oni imali svoja imena, svoje šale, svoje želje, svoje strahove - bili su ljudi: Nasko, Senahid, Dino, Fakir, Rasim, Asim, Azmir, Nusret, Nesib, Sabit, Ferid, Kadrija, Avdija, Sabrija, Senad, Suad, Dževad, Mirsad, dva Džemala, dva Ibrahima, dva Ramiza, Saki, Bade, Hilje, Dalko, Lule... i tako do njih preko stotinu. Sa svima njima je umro dio mene, u meni živi dio svakog od njih.

Te i takve ljude je Karadžić osobno, a i - kao predsjednik SDS-a i RS-a i glavanokomandujući VRS-a - sistematski, institucionalno i birokracijski dehumanizirao, najprije im oduzevši pravo na njihovu ljudskost, individualnost i posebnost, da bi im potom uzeo i pravo na gole živote. U najboljem slučaju postali su "Turcima" u koje je i Karadžićev počasni gost pjesnik Eduard Limonov mogao pucati do mile volje. Tako dehumanizirani bili su ubijani, industrijski, kao posao koji se trebao obaviti.

Kasnije su ti moji isti rođaci dehumanizirani, na drugi način, kroz statistike i kategorije kao "nestali", "ekshumirani", "nekompletna tijela", "sekundarne grobnice", "DNK analize"... Ja ih ne pamtim niti prepoznajem kao brojeve, kao zelenu rijeku tabuta poredanih svakoga jula na ledini u Potočarima, kao nakamarana tijela u blatom raskvašenim grobnicama, otvorenim puno godina nakon što su ti ljudi postali dehumanizirane mete u koje se pucalo na improviziranim streljanama, stadionima, poljanama i farmama, od Srebrenice do Bijeljine. S tim ljudima, s njihovim pomiješanim kostima, ja još dijelim iste gene, a podijelili bismo i istu "sudbinu" da smo bili zajedno. Zato ja nemam pravo na šutnju niti zaborav!

Ali, iz istih razloga, ja ne vjerujem fatalistički u sudbinu kletu, niti je krivim za ono što se desilo mojoj rodbini i rodbini vjerovatno oko milion nas u BiH ili iz BiH. Ne smatram ni kako se historija dešava sama po sebi i da puke historijske okolnosti određuju ko će biti žrtva a ko zločinac. Ne vjerujem ni da su svi zločinci psihopate i monstrumi koji imaju neku genetsku predispoziciju za zlo. Ljudsko zlo je socio-kulturološke naravi, a ne stvar biologije. Stoga ne očekujem vampirske očnjake, đavolje rogove i zakrvavljene oči na licu i u liku Radovana Karadžića, niti da mu otkriju neki Z-hromozom koji ga je načinio zlim. To bi samo umanjilo njegovu ljudsku odgovornost i opravdalo ga za počinjene masovne zločine i genocid. Karadžićev stvarni lik su njegova (zlo)djela koja sam svojim očima vidio, na svojoj koži, svojoj kući i na svojoj duši osjetio. Morao ih je osjetiti i Dževad Karahasan. A ako je već zaboravio, mogao se podsjetiti, prelistati svoje ratne zapise, jal' "proguglati" internet i retrospektivno se uvjeriti kako je Karadžić doista aktivno sijao mržnju u svojim bahatim, agresivnim tiradama i prije nego je otvorio sezonu ubijanja "Turaka" i "ustaša", a potom izdavao, potpisivao i propisivao naređenja za masovne zločine, bio alfa i omega bosanske tragedije. Mogao je Karahasan zaviriti u knjigu Na Drini genocid, autorice Edine Bećirević, u kojoj dr. Bećirević - na osnovu originalnih dokumenata, transkripata sjednica i razgovora te materijalnih dokaza genocida - znanstveno dokazuje ključnu ulogu Radovana Karadžića u formuliranju strateških ciljeva s genocidnom namjerom. Govoriti o Karadžiću kao žrtvi, nekome ko je samo "imao tu nesreću da u trenucima dubokog povijesnog previranja sebi na leđa natovari pretežak teret" - kako Karahasan tvrdi u njemačkim novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung, desetak dana nakon što je još preko 500 dokaza o Karadžićevim zločinima pokopano u Potočarima - je atak na pamet preživjelih i skrnavljenje sjećanja na žrtve genocida. Bazirati svoj sud o Karadžiću na nekom svom izblijedjelom sjećanju Karadžićevog govora u Parlamentu BiH 1991. godine, nakon svih masovnih grobnica, pravomoćnih presuda, izjava svjedoka i izjava onih koji su učestvovali u genocidu, je u najmanju ruku neodgovorno i nemoralno. Uostalom, moje sjećanje vezano za isti događaj na koji Karahasan referira je potpuno drugačije. Dok Karahasanu "i dan-danas u ušima odzvanja Karadžićev plačan glas, preklinjući ton kojim je upozoravao da bi jedna takva odluka mogla uništiti bosanski narod", ja se sjećam Karadžića, koji u svom megalomanskom stilu, dajući sebi ulogu samoga Svemogućeg Boga, najavljuje nestanak jednog naroda. Tom narodu je nažalost pripadao najveći broj moje rodbine i nama se ta Karadžićeva objava prilično u potpunosti i ostvarila.

Karahasan, uz to, kao da pati od Štokholmskog sindroma, opravdava Karadžića, tvrdeći: "Vjerujem da bi malo ko na njegovom mjestu bio kadar u tom vremenu ponijeti se značajno drukčije." Njemački novinar je bio nemalo iznenađen - a ja sam ostao zapanjen - ovakvim "humaniziranjem" osobe optužene za genocid. U nastavku razgovora, upitan za sličnost između Karadžića i Hitlera, Karahasan kategorično odbija mogućnost takvog poređenja. Ipak je Karadžić bio liječnik, "i to ne loš liječnik", koji je bio "izmanipuliran od strane onih koji su stajali iza njega", tvrdi Karahasan. Podsjetimo, ni Hitler nije bio divljak, bio je "civilizirana" osoba, vegetarijanac, volio umjetnost i sam pisao i slikao, hodao mnogim ulicama kojima i danas Karahasan hoda. No, to ne umanjuje Hitlerovu monstruoznost i odgovornost za Drugi svjetski rat i sistematsko ubijanje i protjerivanje miliona Židova i ostalih "nearijevaca" diljem civilizirane Europe.

Zato me boli, ne da mi mira, ovo Karahasanovo "humaniziranje" Karadžića po njemačkim novinama, njegovo traženje "mrvice dobrote" u tom osvjedočenom zlikovcu. Zbunjen sam ovakvim površnim, "alternativnim" šupljiranjem, kao da je sada odjednom, kada su "svi protiv Karadžića", cool biti na Dabićevoj strani; jer nije Karadžić samo loš, ima on i Dabića u sebi. Možda je još više cool i još "alternativnije" dijeliti ovakav stav ako se zoveš Dževad? Tako se nadam - o kako se silno nadam! - kako je ustvari ono što je Karahasan stvarno želio reći izgubljeno u prevodu, da su mu izvadili riječi iz konteksta, da su mu namjerno podmetnuli. Istovremeno strepim da i Karahasan nije izmanipuliran od nekih "iza njega", recimo njegovog novog zemljaka i kolege mu po peru Petera Handkea, koji je do zadnjeg Miloševićevog daha branio "Balkanskog kasapina" i proturao teoriju zavjere po kojoj je i Milošević bio samo pijun u nekoj većoj igri. Još će, po Handkeu i Karahasanu, ispasti da su nas pobili masoni i pripadnici nekih tajnih udruženja o kojima se još ne zna ni ko su, ni odakle su, ni zašto su to učinili. Na kraju, poput Karahasana, i ja čvrsto vjerujem u moć izgovorene i pisane riječi te stoga nestrpljivo iščekujem da čujem šta je ustvari pisac htio reći? Vjerujem da nisam jedini u tom iščekivanju.

Hariz Halilović

hmhaispade wrote:....a da ne prave sudove na osnovu par recenica (pa makar to bio i citav intervju)....

hmhaispade wrote:Prije svega bih preporucio svima da stvarno procitaju nesto od Karahasana a da ne prave sudove na osnovu par recenica (pa makar to bio i citav intervju) izdvojenih od strane nekih ljudi iz nekih njihovih licnih razloga.
Zanimljivo je pogledati argumentaciju koju u Danima od 11.9.09. koristi gosp. Ferida Durakovic i koja je, mora se reci, vise nego pogana jer se cesto ne dotice onoga sto je Karahasan rekao nego ide u privatno, sto MNOGO vise govori o gosp. Durakovic nego o Karahasanu. O njenim razlozima pitati nju samu.
A sada o intervjuu: Umanjujuci ulogu Karadzica (ne govoreci, naravno, da on nije kriv) Karahasan govori o tome da bi se i bez njega desilo ono sto se desilo te da je Karadzic tu samo bio glasilo jedne ideje koja na ovim prostorima postoji vec veoma dugo. U Sarajevu je otvorena skola sa imenom "Srbija". Karadzic uhapsen - problem rijesen?