black wrote:lord-executioner wrote:
Mislim da je pojam "bog" nastao kao posljedica ljudskog neznanja. Ocito je napredovanje ljudskog znanja direktno proporcionalno povecanju broja skeptika, ateista i agnostika. U davna vremena, kada je ljudsko drustvo jos uvijek bilo izuzetno primitivno u pogledu percepcije stvarnosti, udar groma, kisa, izlasci i zalasci sunca, zemljotresi, vulkani i slicne prirodne pojave bilo je najlakse objasniti povezivanjem tih pojava sa nekim vrhovnim bicem koje ih izaziva. To je ujedno bio i povod nastanku odbrambenog mehanizma pred strahom od pojedinih pojava: molitvi i zrtvi kao postupaka za koje se vjerovalo da ublazavaju gnjev vrhovnih, svemocnih, nevidljivih bica, a ujedno, samim cinom molitve ili prinosenja zrtve, ublazavao se i covjekov strah sukladno povecanju nade da ce cin izazvati odsustvo prijetnje. Tradicija i prenosenje s koljena na koljeno pomoglo je vjerovanjima da se ukorijene, "uspjeh" molitvi i prinosenja zrtve pomogao je sirenju prividne spoznaje, i prouzrokovalo institucionaliziranje spoznaje u obliku religije. Sad se moze debatirati da li su religije kao institucije zasnovali oportunisti ili duboko predani ljudi...s obzirom na ljudsku prirodu, vjerovatnije je prvo...
Pretpostavljam da ovaj slikoviti komentar znaci da se ne slazes, ali sve se to namece. Stvar je percepcije i vremena u kojem zivi posmatrac; ako covjek koji je tri dana mrtav ozivi, neko ce prvo pomisliti na cudo bozije, neko na cudo prirode, neko samo na cudo, a neki ce geneticar procackati po DNA uskrsnulog, i pronaci nesto u DNA smecu sto se aktiviralo samo kod tog covjeka, i sto efektivno znaci da on ne moze umrijeti prirodnom smrcu, nego da mu organizam hibernira dok "DNA smece" ne aktivira do tad nepoznata antitijela koja za ta tri dana "poprave" ostecena tkiva i organe i okoncaju hibernaciju. Zvuci smijesno, prica a la X-Men, a la Heroes, a la X-Files, ali historija sa sobom nosi mnostvo slicnih slucajeva i mogucnosti, samo sto nama nisu fascinantni kao sto bi bili nekome prije hiljadu godina. Recimo da se vratimo u proslost, u vrijeme starog Rima, sa najobicnijim pistoljem ( ili mozda jednim od onih pistolja skrivenih u stapu, radi efekta ) kojim bismo ubili Klaudija ili Tiberija, u nasem bi dobu historijske citanke pisale o razdoblju u kojem je, "po legendi", Rimom poslije Tiberija zavladao bog Mars, koji se spustio s nebesa i spalio srce porocnog cara ognjem iz bozanskog zezla. Sta to govori? Da su Rimljani, pagani, prije pomislili na to kako se neki od bogova spustio medju njih i dosao da preuzme vlast od zemaljskih zlocinaca, nego da se neki papak zavitlava sa orijentalnim izumima, i uz to im iz fazona krsi dinastiju. Vjera je individualna stvar; ona je vise nego ista drugo nepokolebljivo, neprikosnoveno unutarnje uvjerenje pojedinca u bice ili silu apsolutnih i savrsenih svojstava, ili u najmanju ruku svojstava koji visestruko nadilaze obicnog covjeka. Vjeri ne treba interpretacija, ne treba joj uvjeravanje. Ona je vjera zato sto to
jeste, i sto joj ne treba objasnjenje. Ona je samodovoljna. Religija, s druge strane, treba interpretacije, uvjeravanje, potporne stubove koji se cesto urusavaju, i cesto moraju popravljati, da bi njena sustina slijedila vrijeme i nove spoznaje. Religija je kolektivna vanjska manifestacija mnozine bliskih elemenata individualnih unutarnjih vjera. I kao sto nijedan slikar ne moze naslikati dusu ili ljubav u njihovoj biti vec samo u manifestaciji, tako ni religija ne moze utjeloviti vjeru; religija moze samo nastojati da svoja pravila uskladi sa nedoreceno prepricanim unutarnjim uvjerenjima, medjutim, u tom nastojanju, ona precesto prevazidje svoje ograniceno bivstvo, i kao posljedica nastaju razlicita tumacenja manifestnog, pisanog, konkretiziranog, od kojih ni jedno nije pogresno, niti besmisleno, vec je ispravno u svom vremenu, i u okrilju svojih historijskih i drustvenih okolnosti. O tome bi se dale pisati knjige i studije; medjutim je to osnovni razlog zbog cega vjera i prakticiranje vjere trebaju biti ( jer u biti jesu ) stvar svakog pojedinca, zbog cega se religiji pogresno daje znacaj vjere i pogresno se kritika religije shvata kao kritika unutarnje vjere, te zbog cega savremeni vjernici, teisti, deisti, ateisti i agnostici padaju u zamke predrasuda koje izaziva mijesanje pojmova drustva, kolektiva, interesa, religije i vjere. Vjera je dobra u svakom vremenu; bez obzira sta bilo u srzi te vjere, ona daje snagu, uzdize, podrzava, prati i nosi pojedinca u njegovim nastojanjima. Religija, pak, mora evoluirati sa covjekom i sa drustvom, a ako to nije u stanju, ne smije joj se dozvoliti da covjeka povlaci unatrag. Vec ta popratna pojava, tvrdoglavog inzistiranja na religijskim propisima uprkos stvarnosti, suprotna je sa napretkom covjeka, covjecanstva i covjecnog sto monoteisticke religije u segmentima direktno isticu kao cilj kojemu treba teziti. U smislu navedenog, moze se traziti objasnjenje svjetonazora, argumentacija zivotne filozofije, potcrtavanje ili interpretacija religijskih tekstova, ali se ne moze traziti objasnjenje vjere. Duboki osjecaj postojanja bozanske iskre, i osjecaj odsustva vise sile, nastaju u covjeku i oni su tamo; covjek koji vjeruje, koji voli i koji strahuje od boga ne moze se u nutrini odreci tih osjecanja koliko god ih on verbalno odbacivao. Takodjer ni covjek koji ne primjecuje boga u svjetlosti sunca i u vlatima trave, nego vidi sunce i travu, ili neke tokove kojima su oni nastajali da bi u sadasnjem obliku dosli u njegov vidokrug, ne moze ici protiv uvjerenja koje se u njemu razvilo, da ne treba traziti izvan vlati i izvan svjetlosti nesto drugo, nego ono sto jesu. Religija i ideja se mogu argumentovati; i sve sto s jedne strane naglasavaju teisti, to su citati iz njima svetih spisa, a sto navode ateisti, to su citati iz naucnih ili srodnih spisa, citati koji su s obje strane izazvali osjecaj da proizilaze upravo iz njihove vjere, ili da govore ono, sto izvire opet iz njihove vjere. Zbog toga se na ovo pitanje i ne moze odgovoriti drukcije nego slabasnim pismenima; kada bi ateisti mogli zaista predstaviti svoju vjeru u nepostojanje, a teisti svoju u postojanje, umjesto sto suceljavaju religiju sa naukom, onda bi sama stalozena, neprikosnovena, cvrsta ljepota vjere, njena nesalomljiva i vjecno preporadjajuca bit, nosila sobom potpunu sposobnost da ukaze na bliskost, cak jedinstvo i jednih i drugih, pa bi krhki argumenti i suvisne prepirke poprimili beznacajnost prikladnu njihovoj trajnosti i svrishodnosti.
