Sv.Dežulović Boris i forumski heretici

[Ridjobrki]

Toliko što se tiče Dežulovića u Nezavisnim.

U skladu sa planiranim rezanjem troškova moralo se fraknuti negdje. To ni u kom slučaju nema veze sa ovakvim tekstovima (kako će to medijski plaćenici, reketaši i teroristi iz neslobodne Federacije željeti prikazati):

e-novine.com/kolumna/boris_dezulovic/43 ... rpska.html

[ultima_palabra]

Izgleda da ćemo Borisa odsad čitati svakog četvrtka u Oslobođenju Danas bila prva kolumna...

[-LIBERO-]

Solidna kolumna..cak je malo i Zlatka zakacio,i platformu...vidjet cemo koliko ce izdrzati i u Oslobodjenju.

[VjecitiStudent]

Solidna kolumna..cak je malo i Zlatka zakacio,i platformu...vidjet cemo koliko ce izdrzati i u Oslobodjenju.

Dok god ne bude pisao o skupom kruhu, pivu, lokalnim novinarima - marionetama ... izdrzat ce.

[dr.gog]

Da li je iko snimao ove njegove nastupe sa Predragom Lucićem, čiji je djelić prikazao Bakir na 60 minuta ili da stalkerišem po FTV ?

[Ridjobrki]

Radije pogledaj na atv, mislim da su njihove ili onda od Buke kamere bile na BL nastupu u dfk. Bio sam i bilo je haos!

[ja.neron]

čita se sax jel de

[VjecitiStudent]

Briljantni Dezulovic, o Sarajevu i Divjaku

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"
Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.
Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.
Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.
Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.
Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.
Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.
Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=14059

[doktor78]

Ugo i Boris u istoj recenici?

[Hipatija]

Čovjek koji ima sposobnost "netipičnog" zapažanja i razmišljanja. Čovjek vrijedan poštovanja i divljenja:
Boris Dežulović
----
Bosansko demokratsko čudo
Autor: Boris Dežulović
Objavljeno: 30.03.2011 u 06:42

Da je Bosna i Hercegovina prostor neviđenih i nečuvenih čuda, neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta vizantijskih kupola, dubaijskih zvonika, saudijskih minareta i egipatskih piramida, u čijim vječnim hladovinama ljudi po cijele dane ništa drugo ne rade doli domišljaju kako da sami sebi nekako otežaju život, opće je poznata i u znanstvenoj javnosti odavno prihvaćena činjenica.



Davno je bilo kad se takozvani svijet prestao čuditi Bosni, pa malo što otamo više može iznenaditi bijelog čovjeka, koji je ukinuo čak i sportska čuda, dugo već svikao da čuda mogu biti samo tehnološka i ekonomska, a samo u Bosni svakojaka druga, u najkraćemu svaka osim tehnoloških i ekonomskih.

Nema, recimo, u svijetu bijelog čovjeka demokratskih čuda. Posljednje čudo demokracije bilo je još kad su ono ženama dali pravo glasa. Sve od tada demokracija je više-manje nepromijenjena, vazda ista, kao onaj toalet-papir uglednog njujorškog filozofa Georgea Constanze. Velikom Constanzi, istinabog, nije u toj epizodi Seinfelda na umu bila prvoloptaška analiza zahodske funkcije glasačkog listića i demokratske funkcije onog zahodskog, već više filozofsko promišljanje o tome kako ništa nije isto kao prije deset, a kamoli stotinu i pedeset godina, i kako se sve na svijetu mijenja osim - toalet-papira.

Takva je po prilici i moderna demokracija, uvijek ista, kao rola toalet-papira, jednaka vazda i vazgdje, u Peruu i Indoneziji kao u Velikoj Britaniji: članovi jedne stranke nagovaraju ljude da glasaju za nju, a ne za onu drugu, članovi druge stranke nagovaraju ih da glasaju za nju, a ne za onu prvu, ljudi onda glasaju i ta stranka - prva, druga ili neka treća - vlada zemljom sljedeće četiri godine.

Kad bi se u Peruu, Indoneziji ili Velikoj Britaniji nekim čudom dogodilo, na primjer, da jedna stranka stane nagovarati članove druge da ne glasaju za svoga kandidata, već ostanu kod kuće, ako već ne mogu glasati za njihovog, bilo bi to zaista bizarno demokratsko čudo, od onih koji se događaju samo u američkim filmskim komedijama, u kojima političari polude pa iznebuha postanu iskreni. U stvarnom životu, dakle negdje izvan Bosne i Hercegovine, takvi bi političari već poslijepodne bili na psihijatrijskim pretragama, a javnost bi se još mjesecima zabavljala polemikama između onih što su oduvijek za bavljenje politikom tražili liječničke potvrde o uračunljivosti, i onih što hvale demokratska načela po kojima i budala ima pravo birati i biti izabran.

U stvarnom životu i stvarnom svijetu takve su stvari nezamislive, jer nijednog čuda nema da se takvim nekim čudom to zaista i dogodi. U Bosni, međutim, samo čuda ne nedostaje - Bosna i Hercegovina je, što bi rekao Bosno-i-Hercegovac Antun Branko Šimić, "čuđenje u svijetu" - pa se našlo tako i jedno da čelnicima HDZ BiH padne na pamet upravo to: apelirati dakle na suparničke glasače da na izborima ostanu kod kuće. Čudo, shvatili ste dosad, nije u tome da je nekome u Bosni palo na pamet pozvati "protivničke" birače da apstiniraju, već što je tako kolosalno glupa ideja u padu uspjela uopće pogoditi tako malenu pamet.

"Poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti,

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive", kaže se na početku dramatičnog apela bosanskohercegovačkog HDZ-a, kojim se "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" pozivaju da dokinu "izbornu praksu iz 2006. godine koja omogućuje Bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH", te upućuje "apel biračima bošnjačke nacionalnosti da omoguće Hrvatima u BiH pravo na biranje svog legitimnog predstavnika".

Kako bi "poštovani birači Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" omogućili "Hrvatima u BiH pravo na biranje svog predstavnika"? Lako: "suzdržavanjem od glasovanja za SDP-ova kandidata Željka Komšića". Zašto bi se, međutim, "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" sada iznenada valjalo "suzdržati od glasovanja za Željka Komšića"? Zato što će time "učiniti snažan politički iskorak za stabilniju i bolju Bosnu i Hercegovinu".

Valja ukratko ponoviti, za one koji se boje da nisu najbolje razumjeli: HDZ BiH poziva glasače Željka Komšića - dakle one koji su za Željka Komšića glasali kako HDZ-ov kandidat ne bi bio član Predsjedništva BiH - da se suzdrže od glasanja za Željka Komšića, kako bi HDZ-ov kandidat bio član Predsjedništva BiH. Što bi rekao drugi jedan Bosno-i-Hercegovac Aleksa Šantić - "ostajte doma, predstavnik tuđeg entiteta/neće vas predstavljat kao onaj prije/jebeš člana Predsjedništva bez identiteta/gdje svoga nema i gdje brata nije".

Zašto bi pak "poštovanim biračima Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" - kakvi god bili i kakav god bio Željko Komšić - uopće stalo do "stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine"? Recimo da je to jasno, barem u onom dijelu gdje im je stalo do bilo kakve, pa makar i stabilnije i bolje Bosne i Hercegovine. Zašto bi, međutim, do Bosne i Hercegovine, a naročito bolje i stabilnije, stalo Hrvatskoj demokratskoj zajednici - to je možda pravo, u svakom slučaju pravije pitanje.

Punih dvadeset godina HDZ se bori protiv upravo takve, bolje i stabilnije Bosne i Hercegovine, i svakako je zanimljiv taj iznenadni strateški obrat stranke kojoj odmila tepaju kao stožernoj hrvatskoj stranci u Bosni. Kao da je jučer bilo - možda zato što to zapravo i jest bilo jučer - kad je Milorad Dodik, fanatični borac protiv bolje, stabilnije i bilo kakve Bosne i Hercegovine, na otvaranju Političke akademije HDZ-a u Mostaru izrazio punu podršku svoje stranke kandidatkinji HDZ-a Borjani Krišto.

Bit će da se zbog toga čelnici HDZ-a još ne snalaze najbolje u poštovanju "birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti", pa pripadnike te nacionalnosti praktički već u sljedećoj rečenici iz dužnog poštovanja nazivaju "bošnjacima", dakle malim početnim slovom, kako su uostalom oduvijek častili i poštovali narode malih početnih slova, one koji nisu Hrvati ili Srbi.

Upravo dvadesetogodišnjim pregnućima na razbijanju Bosne i Hercegovine hrvatski su politički lideri na kraju i došli do toga da bosanskim Hrvatima predstavnik u troglavom Predsjedništvu bude izabran glasovima bošnjaka s malim "b". Nije, naime, "bošnjacima izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH" omogućila "izborna praksa iz 2006. godine", već je "izbornu praksu iz 2006. godine" omogućilo razbijanje hadezeovskog monolita i kaos među stratezima političke artikulacije takozvanih hrvatskih interesa, kojima se čekić za razbijanje Bosne odbio ravno u glavu, posred čela.

Sad, kad se iznenada otkrilo da ima u Bosni i Hrvata koji misle drugačije od hadezeovske elite - pa makar bio samo jedan i zvao se Željko Komšić - odjednom HDZ-u odgovara ne samo da Bosne i Hercegovine ima, nego i da bude bolja i stabilnija. Jer "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina" je ona Bosna i Hercegovina u kojoj se zna red i poredak, i u kojoj je netko najprije Hrvat, pa tek onda Željko Komšić.

Kad bi naime bilo obrnuto, kad bi svi ljudi u Bosni imali ime i prezime, bilo bi moguće - kao što su jučer Bošnjaci glasali za Komšića - da sutra Hrvati glasaju za Bošnjaka, ili za Srbina, ili Srbin za Hrvata, ili Bošnjak za Srbina, Hrvata, svatko dakle za svakoga, zavladala bi opća ta, kako se zove, demokracija, i otišlo u vražju mater sve ono na čemu počiva "bolja i stabilnija Bosna i Hercegovina".

Prostor dakle neviđenih i nečuvenih čuda, stabilni neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta "poštovanih birača Željka Komšića bošnjačke nacionalnosti" i "HDZ BiH koji, u okviru političkog realiteta, ozbiljno promišlja i traži modalitete uređenja Bosne i Hercegovine kakva bi odgovarala svim narodima i građanima koji u njoj žive".

[Hipatija]

Boris Dežulović - bistrinom uma često zapaža i ono što "obični smrtnici" i ne uočavaju.
-----
Lud je lud, al sud je sud

Autor: Boris Dežulović

Da sam ja advokat Republike Hrvatske pred međunarodnim sudom, kao što hrvatski advokat nisam niti mi pada na pamet biti, i da moram Hrvatsku braniti od tužbe za obeštećenje članova obitelji onih Srba kojima je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj oduzeta sva imovina, ili im je u jasenovačkom logoru pobijen sav bliži rod, ja bih kao svjedoke obrane pozvao suce Okružnog suda u Banjaluci, a kao krunskog među njima pozvao bih gospodina Slobodana Radulja, sudskog vještaka za pitanja državnog terora, u slobodno vrijeme pravobranioca Republike Srpske.



- Gospodine Radulj - pitao bih ga teatralno - vi ste pravnik, zar ne?

- Da, moglo bi se tako reći - odgovorio bi gospodin Radulj sa superiornom ironijom.

- Vrlo dobro - sad bih se teatralno okrenuo prema poroti. - Objasnite nam, kao pravnik, imaju li žrtve ustaškog terora pravo na obeštećenje od hrvatske države?

- Ne, naravno - odgovorio bi s nadmoćnim, autoritativnim smješkom Slobodan Radulj. - Ne budite smiješni.

- Ne ljutite se na nas, mi smo ipak juristički laici - nasmiješio bih se sad i ja. - Možete li nam, molim vas, to objasniti?

- Vidite - namjestio bi se pravobranilac RS u ekspertski položaj i poklopio dlanove vrhovima prstiju - tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba za pravičnu nadoknadu ljudskih i materijalnih gubitaka mogla biti podnesena u tom periodu. No, ona je podnesena tek mnogo kasnije.

- Razumijem - klimnuo bih glavom. - Ukratko, Srbi pobijeni u logoru "Jasenovac" mogli su podnijeti tužbu nadležnom sudu NDH u vrijeme kad su navodno ubijeni, dakle najkasnije do 1945?

- Do maja 1945, preciznije. To je normalna i uobičajena pravna procedura.

- Optužba, međutim, tvrdi da su Srbi u NDH ubijani upravo po zakonima te marionetske države.

- To je, naravno, točno - blago bi se iznervirao gospodin Radulj. - Maloprije sam vam rekao da su tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj normalno radili i sudovi i tužilaštva.

- Ali ako su Srbima životi i imovina oduzimani po zakonima NDH - pravio bih se sad i glup - jesu li oni mogli vjerovati u pravnu državu i žaliti se istim sudovima koji su im oduzimali imovinu i sudili ih na smrt?

- Naravno. Činjenica da su ti sudovi Srbe osuđivali na smrt ili im oduzimali imovinu po tadašnjim zakonima, bjelodano jasno govori da su ipak poštivali zakone i da je NDH bila pravna država.

- Hvala - napravio bih dramsku pauzu, pa se okrenuo prema svjedoku. - Oprostite, još samo jedna stvar.

- Izvolite?

- Gospodine Radulj, vi ste po nacionalnosti...?

- Srbin.

- Hvala - okrenuo bih se podrugljivo prema zastupnicima otužbe. - Nemam više pitanja.

Tako bi gospodin Slobodan Radulj pred sudom autoritativno pokopao tužbu rodbine oštećenih Srba. Krv nije voda, al' sud je sud, tu su paragrafi, pa zagrabi, nek' isto je i đavolu i đakonu. A pošto bi proces pred međunarodnim sudom išao po anglosaksonskom pravu, pravobranilac Republike Srpske bi kao presedan iz arhiva izvukao predmet "Islamska zajednica Bosne i Hercegovine protiv Republike Srpske", slučaj koji je ovih dana dobio epilog na Okružnom sudu u Banjaluci, koji je poništio prvostepenu presudu zbog rušenja svih šesnaest džamija u tom gradu 1993. godine i odbio odštetni zahtjev Islamske zajednice BiH u visini od 64,7 milijuna maraka, potvrdivši stav Pravobranilaštva Republike Srpske da je presuda Osnovnog suda bila "zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava".

Što to točno znači, pojasnio je Slobodan Radulj, pravobranilac RS: "Tokom ratnih sukoba u Banjaluci su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu, no ona je podnesena tek sedam godina kasnije."

Je li to sve? Ne, naravno, ne budite smiješni. Osim što je zastarjela, tužba IZ je bila i krivo adresirana, objašnjava pravobranilac RS namjestivši se u ekspertski položaj i poklopivši dlanove vrhovima prstiju: "Islamska zajednica nije ni mogla tužiti Republiku Srpsku, jer RS je entitet, već isključivo BiH kao državu!"

Ne znam što će na ovu hladnu pravnu argumentaciju reći Milorad Dodik, kojemu je jednom jedinom rečenicom njegova pravobranitelja Republika Srpska ostala bez atributa države i vraćena u ustavno pravni poredak Bosne i Hercegovine, ali znam što bih rekao ja, barem da sam, kako rekoh, advokat Republike Hrvatske. Ili, štajaznam, Republike Kosovo. Na primjer: "Zbog rušenja manastira na teritoriju Kosova i Metohije Srpska pravoslavna crkva ne može tužiti kosovske vlasti, već isključivo Republiku Srbiju kao državu!" Bilo bi zabavno. Tim više što se meni, za razliku od gospodina Radulja, živo jebe što bih se tim stavom narugao i srpskim i albanskim državotvorcima.

Gospodin Slobodan Radulj se, međutim - za razliku od mene - uopće ne zajebava. On mrtav ozbiljan misli da je Republika Srpska samo mali, folklorni entitet koji nikakve veze s rušenjem džamija nema i da su tamošnji muslimani mogli i morali tražiti pravdu na sudu još 1993, dok su nebom nad Banjalukom letjele džamije, da su "tokom ratnih sukoba normalno radili i sudovi i tužilaštva" i da je "tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu". Pravi se lud pravobranilac Radulj, pa se živ snebiva kako muslimani, koji su se po cijele dane izležavali u logorima ništa ne radeći, baš ništa, nisu odvojili petnaest minuta da sastave tužbu zbog rušenja banjalučkih džamija. Lud je lud, al' sud je sud.

Blažen u svojoj patriotskoj ekspertizi, Slobodan Radulj niti vježbajući svoj čvrsti stav pred ogledalom nije pretpostavio da bi ga neki pravni laik mogao pitati zašto onda banjalučki sudovi i tužilaštvo, ako su zaista i u vrijeme rata "normalno radili", nisu ni tada ni kasnije, u ovih šesnaest godina "normalnog rada", optužili i osudili nijednog jedinog počinitelja džamijocida u Banjaluci. I zašto Tužilaštvo RS u svih tih šesnaest godina nije zbog rušenja šesnaest banjalučkih džamija tužilo državu Bosnu i Hercegovinu.

To je zato što pravni laici ne razumiju pravo. Ako je, naime, pravosuđe Republike Srpske "normalno radilo", ako su se dakle poštivali zakoni, a džamije su srušene, ako nitko za to nikad nije odgovarao i ako je tužba za obeštećenje neosnovana, jednostavnom se pravnom logikom dolazi do pravosnažnog zaključka da su džamije srušene - po zakonu. Da ne bi ispalo da se to opet ja zajebavam, pozivam za svjedoka nekadašnjeg potpredsjednika banjalučke općine Vitomira Popovića, koji je onomad izjavio da su džamije "uklonjene" zato što je to bio jedini način da se "manjina nauči da poštuje srpski zakon".

A može i ovako: "Ako smo i strijeljali, radili smo to na temelju zakona. Ja vam samo kažem da je funkcionirala pravna država."

Eh, da: to nisu ni Radulj ni Popović rekli, to su riječi trećeg svjedoka - Dinka Šakića, uglednog hrvatskog pravnika, u slobodno vrijeme upravitelja logora "Jasenovac".

Gospodine Šakiću, hvala, nemam više pitanja.

Nezavisne novine

[Hipatija]

Listajući arhivu članaka koji su mi "posebni" naiđoh i na sljedeći (zaželih da ga i ovdje ostavim, nek svjedoči):
Sjećanje na Ramu
Datum: 15.07.2009 22:58
Autor: Boris Dežulović

U donjem desnom uglu piše: 13. juli 1995, 16.05. Na ledini sjedi nekoliko desetaka muškaraca tupih pogleda i posve nejasne nade, a jedan stariji, mršavi u sivoj majici stoji na nogama, dlanovima usmjerio glas ka šumi na rubu proplanka i viče.
Boris-Dežulović

- Ajte dolamo! Ja sam dolamoooo!!!

- Kod koga, kaži - govori mu grubi glas iza kamere.

- Kod Rameee!

- Jebo te Ramo - kori ga glas. - Kaži "kod Srba"!

- Kod Srbaaa!

- Tako kaži, "kod Srba".

- Nermineee - nastavlja čovjek koji se, sad znamo, zove Ramo. - Ajte dolamo, ja sam dolamooo, slobodno kod Srba!

- Kaži "svi ajte".

- Svi ajte! Ooo, Nermineee, slobodno, ja sam kod Srba, svi ajte!

To su bile, što se zna, posljednje riječi Rame Osmanovića iz Srebrenice. U dnu slike pisalo je - 13. juli 1995, 16.06. Što je dalje bilo s Ramom, ne znamo, snimak nam ne kaže. A opet, znamo. Znamo da je godinama kasnije njegov šesnaestogodišnji sin Nermin dolazio u rodnu kuću u Dobrak, kraj Srebrenice, uvijek noću. "Dođe ovako", priča svoje snove njegova majka Saliha. "Na njemu sam vidjela farmerice, a majica ne znam kak'a je bila. A ono kosa mu crna, naviše, on je volio, i dođe meni: 'Mama, nemoj da plačeš.' Možda do jedno do deset dana, sedam dana, vičem baš konama: 'Meni je sve neki išaret da će ih pronaći.' Ali nisam nikom pričala da sam ja njega vidjela. Bio mi je u očima."

Znamo i to da se, prije nego će majci u snove, šesnaestogodišnji Nermin Osmanović prestravljen krio u šumi, kad je čuo oca gdje ga doziva i došao "slobodno kod Srba". Znamo da ih je vojska potrpala u neke kamione i da su ih onda razdvojili. Znamo to jer je Nerminov leš mnogo kasnije pronađen u masovnoj grobnici u Snagovu, kod Zvornika, a ostaci njegova oca Rame u Zelenom Jadru, kod Srebrenice.

Još godinama stajat će njihovi ostaci u vrećama, prekriveni bijelim plahtama, u tunelu nekadašnjeg rudnika soli u Tuzli, prije nego novembra 2008. godine budu identificirani, a 11. jula 2009. - nakon četrnaest godina lutanja Salihinim snovima - u tabutima pod rednim brojevima 412 i 415, zajedno s još 532 identificirana Srebreničanina, konačno spušteni u zemlju u Potočarima.

Zahvaljujući snimku s proplanka iznad Srebrenice - jednom od onih svjedočanstava devedesetih koja su se usjekla u kolektivno pamćenje - četrdesetdvogodišnji Ramo Osmanović jedini je od tri hiljade osamsto do danas identificiranih i sahranjenih Srebreničana čije živo lice i glas pamtimo. To preko noći ostarjelo lice i glas straha, međutim, nama malo što znače: Ramo koji svog sina doziva u smrt tek je jedna od YouTube-atrakcija, kratki snuff film za izazivanje površnog užasa, poput kakve saobraćajne nesreće uhvaćene kamerom mobitela, složen u golemu YouTubeovu arhivu šarenih senzacija, uz Muharema Serbezovskog kako uživo pjeva "Ramo, Ramo, druže moj, da li čuješ jecaj moj".

"Svojim" Bošnjacima Ramo Osmanović je nacionalni simbol, ime stradanja ispražnjeno od vlastite biografije, poput socijalističke tvornice čarapa nazvane po kakvom heroju, dok Srbima, kod kojih su onog jula "slobodno" došli, Ramino i Nerminovo ime, kao i nijedno od ostalih 8.370 imena uklesanih u Potočarima, ne znače baš ništa: i ove godine 11. juli je dočekan kao provokacija, datum izmišljen za historijsko ponižavanje Srba, i ovoga je 11. jula grupa mladića iz Bratunca i Beograda u majicama s likom Ratka Mladića skandirala "nož, žica, Srebrenica", a srpska medijska industrija veličanstvenom tišinom ignorirala srebrenički genocid.

S prigodnim prezirom i klasičnim, bijednim alibijem da je zločina bilo na svim stranama i da Srebrenica nije izuzetak - što je otprilike jedina stvar oko koje se slažu i vlast i opozicija - Skupština Srbije odbila je i pomisao da raspravlja o srebreničkoj deklaraciji, ostajući valjda jedina zemlja u Europi koja nije proglasila dan sjećanja na Srebrenicu.

Srpsko društvo ni danas, četrnaest godina kasnije, nije zrelo da shvati kako je istina da je zločina bilo na svim stranama, ali da je Srebrenica ipak izuzetak. Ne zato što je to jedini pravno definiran i dokazan slučaj genocida u Europi poslije Drugog svjetskog rata, nego zato što je, za razliku od zločina počinjenih nad Srbima u nedalekom Bratuncu, u hrvatskoj Krajini ili na Kosovu, ovaj počinjen u ime srpskog naroda: strašna rečenica kojom Ramo Osmanović doziva sina i ostale nesretnike skrivene u šumi - "Ajte dolamo, slobodno kod Srba!" - ostat će trajni ožiljak na kolektivnoj savjesti srpskog naroda.

Ta rečenica od Srba traži kajanje, iskupljenje i ljudski - ne politički, ne općeniti srpski, deklarativni, skupštinski, birokratski - već ljudski stid. Onako kako kolektivni, a privatni ljudski stid traže žrtve svih zločina, "počinjenih na svim stranama", i kako je svaki izuzetak za onoga u čije je ime napravljen. Utoliko stid u Hrvatskoj traže srpske žrtve "Oluje", koje je Tuđman pozivao da ostanu u svojim domovima i uvjeravao ih, baš kao Ratko Mladić Srebreničane mjesec dana ranije, da im se neće ništa dogoditi, točno toliko hrvatski, a ljudski stid traži Tuđmanovo "Ajte slobodno kod Hrvata!", jednako kao i žrtve "Lore" ili Pakračke Poljane, kao što nečiji stid traže i Hrvati ubijeni u Križančevu Selu, i Bošnjaci ubijeni u Ahmićima, i Albanci ubijeni u Suvoj Reci, i Srbi ubijeni u sarajevskim Kazanima ili na Kosovu.

Na cijelom području bivše Jugoslavije ne postoji, međutim, nijedan spomenik podignut "onim drugima". Sve smo spomenike, sve memorijalne centre i spomen-ploče podigli svojim žrtvama. Nikad u svih ovih dvadesetak godina nijedan zločin počinjen u naše ime nije bio spomenut bez spominjanja "naših žrtava", zločina dakle "počinjenih na svim stranama", nikad nijedna žrtva ubijena u naše ime nije spomenuta bez onog podlog, odvratnog "ali", veznika koji je zamijenio riječi "izvini" i "oprosti" i kojega bi posebnom točkom naših deklaracija valjalo trajno izbaciti iz svih pravopisa.

Zašto je to toliko teško? Direktor Memorijalnog centra "Buchenwald" dr Volkhard Knigge u intervjuu tjedniku "Vreme" podsjeća kako je historijsko sjećanje na patnje koje smo izazvali kod drugih potpuno novi oblik memorije. Zaista, do "Auschwitza" ili "Buchenwalda" naša civilizacija nije poznavala takvu memoriju. Veliki njemački narod dao je tako čovječanstvu najvećeg zločinca u povijesti, ali i dotad posve nepoznatu instituciju "sjećanja na patnje drugih". Kako je to bilo moguće?

"Za to su bili potrebni određeni istorijski preduslovi", kaže dr Knigge. "Na prvom mestu to je bio totalni moralni i vojni poraz nacionalsocijalističke Nemačke. Osim toga, bilo je sudskih procesa, tako i Nirnberški proces (...), koji je bio važan u smislu prvog izvođenja dokaza za ono što se dogodilo. Bilo je potrebno da dođe još i do suđenja krajem pedesetih, a od početka šezdesetih i intelektualci, umetnici i istoričari sve jače sudeluju u raspravi (...), generacija koja je pri kraju rata imala četrnaest ili osamnaest godina i koju će kasnije nazvati 'skeptičnom generacijom'."

To je sve dovelo do onoga što Knigge naziva "širokim savezom onih koji su nekada bili progonjeni, emigranata koji su se vratili kući, preživjelih logoraša i mladih, samokritičnih Nijemaca", savezom potrebnim da bi konačno "od bivših koncentracionih logora postali stvarni memorijalni centri", da se dakle razvije kultura sjećanja na vlastitu krivicu i patnje drugih, osnovni preduvjet za "supstancijalnu rehumanizaciju i demokratizaciju društva".

Nije časni gospodin Volkhard Knigge govorio o nama, niti je to namjeravao, ali svojim nam je riječima precizno objasnio zašto u našim sjećanjima nema ni naše krivice ni tuđih patnji. Nijedna od naših država nije doživjela ni moralni, ni formalni vojni poraz kakav je doživjela Njemačka. Ni zločinački režimi, ni takozvane demokratske političke elite koje su ih zamijenile, ni narod koji ih je birao - nitko nikad, ni sebi ni drugima, nije priznao moralni poraz.

U veličanstvenom historijskom obratu nitko tako nije poražen, ali svi su žrtve: "zločina je bilo na svim stranama". Gospodin Knigge to precizno opisuje: "Mnogi su posleratni Nemci odbacivali odgovornost, tvrdeći da sa zločinima nisu imali nikakve veze, da su to zločini Hitlera i njegove klike, da su oni i sami njegove žrtve, i da, uostalom, nisu radili ništa što nisu radili i drugi, koji su također počinili ratne zločine." Zvuči poznato?

Zbog toga "generacija koja je pri kraju rata imala četrnaest ili osamnaest godina" nije na ovim prostorima imala šansu postati "skeptičnom generacijom", već samo novom klasom regruta i smjenom na straži. U toj mitologiji, gdje su ubojice uvijek nečiji heroji, a njihove žrtve uvijek nečiji zločinci, "sjećanje na patnje drugih" nije samo politički i društveno nepoželjno, već i zabranjeno, kao čin veleizdaje. Zato su rijetki intelektualci, pisci ili aktivisti koji odbijaju zaborav drugih u svim sredinama obilježeni kao izdajnici. Zato mi ne možemo dalje od njemačke - ali i vrlo balkanske - 1945: zato što bi deklaracija o žrtvama Srebrenice, Kazana, Ovčare ili "Oluje" danas bila jednaka naknadnoj kapitulaciji.

Zato, eto, ni danas, četrnaest godina kasnije, nitko u Srbiji ne čuje Ramu Osmanovića. Do danas nismo shvatili da sjećanje na patnje drugih ne treba njima, nego nama, našoj "supstancijalnoj rehumanizaciji". Što se Rame Osmanovića i njegovog sina Nermina tiče, njima naša memorija ne treba - dovoljan im je mali prostor Salihinog sjećanja. Što se, pak, Salihe tiče, ona će se i bez nas sjećati dok je živa. "Ja oca svog nisam zapamtila, mater... zapamtila sam je. Kopali su i našli su je u Sremskoj Mitrovici. Prije godinu dana u Bratuncu je ukopali. Brata nemam, nemam bratića, sestrića, nemam svog druga, moga Nermina i Edina", kaže ona, pa dodaje: "Nešto kad radim, kažem: 'Bože dragi, pa što radim, kome da radim?' Ne može se živ u zemlju."

Mi ostali, međutim, imamo što. A zato što sjećanje na patnje drugih treba nama, dok smo živi imamo i za koga.

[Toto]

Od koje je fele ovi Boris. Trebalo bi ga namamiti kod naske u vilajet, pa da ga preselebetimo i poturimo na izbore - kad Zelja odradi mandat.
Ja bih za njega glasovo: taman da je "sejdic-finci" roda, a ne sto smo pobratimi po carsijama...

[Baracka]

Od koje je fele ovi Boris. Trebalo bi ga namamiti kod naske u vilajet, pa da ga preselebetimo i poturimo na izbore - kad Zelja odradi mandat.
Ja bih za njega glasovo: taman da je "sejdic-finci" roda, a ne sto smo pobratimi po carsijama...

Ma nego, kralj je i komplet Feral ekipa

[ultima_palabra]

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, poslao Mujo sina u srednju školu u Tuzlu i upisao ga na vjeronauku. Dobio mali u školi udžbenik, išao vrijedno na vjeronauku i pročitao cijelu knjigu, pa stao širiti znanje i čitati ostalu islamsku literaturu.

Kad, jednog dana mali usred ručka ispričao vic o Allahu. "Odakle ti to?!?", poludio Mujo, majka udarila u plač, a mali ih zbunjeno gleda. "Proučavao sam malo jednog autora islamskih nauka", odgovorio on ocu. "Kakvog bolan autora?", urla Mujo. "Pa iz udžbenika", odgovorio mali lijepo uplašen.

- Odakle je taj, čiji je to autor? Imaš li kod sebe taj udžbenik?

- Splitski - odgovorio mali zbunjeno. - Imam.

Da mi nisu, eto, dojavili džematlije iz Bosne, ne bih ja ni znao da sam postao splitski imam. Pojma ne bih imao da sam ušao u školsku lektiru, i to u Bosni i Hercegovini, i to u udžbenik iz islamske vjeronauke! U udžbeniku "Islamska vjeronauka za prvi razred", u izdanju profesora islamske vjeronauke Muftijstva tuzlanskog, među citate iz Kurana ugurao se samo jedan suvremeni autor: u poglavlju "Doprinos islama razvoju nauke i umjetnosti" objavljen je tako moj tekst "Što nam je katolički džihad donio osim zla?", poučna priča o licemjerju pape Benedikta XVI, koji je islam brzopleto i sporomozgo optužio za širenje zla, zaboravivši podjednako i na veličanstveni doprinos islama zapadnoj civilizaciji i na doprinose katoličke conquiste u širenju zla po krajevima koje su osvajali Benediktovi prethodnici.

Ne bih ja navodio ovu bizarnu epizodu da se hvalim svojim doprinosom islamskom vjeronauku u Bosni i Hercegovini - dobro, možda malo, ali imam čime, nije mala stvar biti jedini zapadnjak i uopće jedini suvremeni autor u islamskom udžbeniku - da nije druge bizarne epizode s vjeronaukom, i fetve s mojim imenom koja je izdana iz svih raspoloživih medijskih oruđa, od Saffa i Avaza do raznih džematskih sajtova s portalom samog Rijaseta na čelu. Pa sam tako odjednom od uvaženog kolege iz udžbenika islamskih nauka postao "Hrvat plaćen da psuje islam i muslimane", "prostak", "budala", "prljava duša", "momčina što se sprda s islamskim svetinjama" i žrtvu na podu "hrabro napucava u glavu", "primitivac najgore vrste" koji "krekeće iz beogradske žabokrečine", sve u društvu Radislava Krstića i Ratka Mladića, i uz "prepoznatljivu muziku Dobrice Ćosića".

Sva je sreća, zapravo, da nisam musliman, jer ni mrtav ne bih imao mira, kao što ga neće imati kantonalni ministar Emir Suljagić, za kojega Muhamed Velić, imam džamije Pačadži hadži Mustafe Nesuha u Sarajevu, predlaže ni manje ni više nego stogodišnju fetvu. Kakva je to stogodišnja fetva?

"To bi značilo da se određena imena ovdašnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih nečasnih namjera i mržnjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, crnim slovima upisali na tu listu", odgovara Muhamed Velić, imam i kolumnist Rijasetovog sajta, pa mrtav ozbiljan pojašnjava: "Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ne. A što se tiče Bošnjaka islamofoba, tu bi važio princip pedesetogodišnje ili stogodišnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane s imenima islamofoba."

Kako bi to izgledalo? "Recimo, ako bi Emir Suljagić (a to je više nego zaslužio) bio obuhvaćen stogodišnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumačiti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet, doći će mu djeca ili unučad da prijave dženazu", piše dalje imam Velić. "Čovjek koji radi na dženazama ukucat će u svoj kompjuter ime Emir Suljagić i po automatizmu će se na ekranu pojaviti oznaka koja upućuje na fetvu u kojoj jasno piše da se tom čovjeku zbog nanešenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne može klanjati dženaza. Fetva ima još 49 godina do isteka. Onda će se djeca ili unučad pitati šta je to njihov otac ili dedo u životu tako sramno i toliko nečasno uradio."

Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad "preseli na bolji svijet" ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.

Ja, međutim, iako jedan od koautora udžbenika za islamsku vjeronauku, nisam musliman, i kad preselim na bolji svijet, bit ću u nadležnosti svetog Petra. Ne hvata me stogodišnja fetva, ali će se zato, kad profesori islamskih nauka budu uređivali udžbenike, po automatizmu na ekranu pojaviti ocjena imama Muhameda Velića - "Boris Dežulović: lupetalo, neznalica i nitkov koji se zbog svog ideološkog oportunizma zasluženo utkao u listu neskrivenih islamofoba". Eno ga, objasnit će imam Velić, na onom stupu srama od crnog mramora, pod B, između Arkana i Chucka Norrisa.

Neće onda više dolaziti do glupavih nesporazuma poput onog s početka priče, pa da djeca koja požele o islamu saznati nešto više, imena autora ukucavaju u Google, umjesto u "hard-diskove s imenima islamofoba". A olakšat će i katolicima. Koordinacija ionako - vidjeli smo na primjeru zajedništva u reakcijama na Suljagićevu odluku - funkcionira besprijekorno.

- Dežulović, je li? - pitat će gore Petrov namjesnik na prijemu, stariji neki gospodin, ovako kad ga gledam isti Joseph Ratzinger. - Da vidimo... hm, vi ste za Raj. Izlaz A. Samo se potpišite ovdje i preuzmite odjeću kod ekonoma.

- Raj?! - iznenadit ću se ja. - Ali, kako?...

- Ne znam ni ja - odgovorit će namjesnik Ratzinger. - Ovdje mi piše "neskriveni islamofob".

Boris Dežulović
Oslobođenje

[plain vanilla]

kao i obicno

jedina zamjerka sto nije spomenuo Dudua

[ultima_palabra]

kao i obicno

jedina zamjerka sto nije spomenuo Dudua

Pa prošlu kolumnu je pisao o Ceriću i nazvao ga Onaj Čije Se Ime Ne Spominje To izgleda vrijedi i za Dudua

[plain vanilla]

kao i obicno

jedina zamjerka sto nije spomenuo Dudua

Pa prošlu kolumnu je pisao o Ceriću i nazvao ga Onaj Čije Se Ime Ne Spominje To izgleda vrijedi i za Dudua

citala sam i proslu, nije Dudu bio aktualan tada

[plain vanilla]

Lovio Boris Tadić Ratka Mladića, pa mu poručio: Predaj se, ispunit ću ti tri želje


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, probudio se Mujo ujutro i sišao kod njega na kafu, kad ono grad prazan, a Ferhadijom stupa nekakva vojska. Pogleda Mujo malo bolje, a ono - srpska vojska.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Baš im piše na grbu: Vojska Srbije. Pobjegao Mujo glavom bez obzira i otrčao do Sulje, ali ga na Mejtašu zaustavili srpski vojnici i strpali u autobus. Kad šta, tamo i Suljo. Šute Mujo i Suljo, i gledaju putem kako četnici hapse sve živo: hiljadu autobusa beogradskih registracija kupi Bošnjake po Sarajevu. Nakon nekog vremena stigli oni na Golu Jahorinu, a srpski oficir ih na izlazu iz autobusa postrojio u kolonu i potjerao u šumu.

- Šta ovo bi, šta se dešava? - pita bojažljivo Mujo.
- Ne znaš? - pogledao ga Suljo.
- Nemam pojma, zapio noćas kod Kože.
- Oćeš onda prvo dobru ili lošu vijest?
- De najprije lošu.
- Jutros je proglašena Velika Srbija i izdano naređenje da se pohapse svi Bošnjaci.
- Čuj?! A šta je onda dobra?
- Ratko Mladić je izručen Haagu.
- Ratko Mladić u Haagu, a proglašena Velika Srbija i pohapšeni svi Bošnjaci?!?? - zbunio se Mujo.
- Aha - odgovorio Suljo. - Bilo na vijestima, kažu, lovio Boris Tadić Ratka Mladića, pa mu poručio: Predaj se, ispunit ću ti tri želje.
- Zajebavaš?!? - gleda Mujo malo Sulju, malo vojnike s kalašnjikovima, pa se sjetio. - A šta mu je bila treća želja? Sve nas pobit u šumi?
- Ma jok - mirno će Suljo. - Naručio jagode s Jahorine.

Dobro sad, koncept vica je u pretjerivanju, u vicu je sve moguće i dopušteno, pa i to da Bošnjaci prežive Veliku Srbiju, ali ova stvar s već opjevanim Mladićevim jagodama i konobarima iz kafane "Nož, žlica, zeljanica" u zgradi Specijalnog suda u Beogradu, nažalost, nije vic. Ratko Mladić ulovio zlatnog državnog tužioca za ratne zločine, pa domišljao svakojake želje - te hoću jagode, te hoću televizor, te hoću zaostale penzije, te hoću da posjetim kćerkin grob, te hoću da vidim unučad, te hoću knjige Gogolja i Tolstoja, te hoću Dobricu Ćosića, te hoću da me pregleda ministar zdravstva, te hoću da me pregleda predsjednica skupštine, te ovo, te ono - a crni terenci s rotacijskim svjetlima razletjeli se Beogradom, od Kalenića pijace do Narodne biblioteke.

Ja sam, majke mi, samo čekao da poželi i ono što poželi svaki junak vica o zlatnoj ribici, pa da se o državnom trošku pred zgradom Specijalnog suda pojavi na kraju i doktor iz neke beogradske privatne klinike za mušku estetsku hirurgiju.

Da nije bilo tih nekoliko moždanih udara i da je bio samo malo prisebniji, poželio bi Ratko Mladić da ga puste, recimo, na slobodu. Još samo da ostatak života provede s unucima na Košutnjaku, ništa drugo ne traži. Dobro, plus penzija i knjige Dobrice Ćosića. A strogo bi ga srpsko pravosuđe pustilo na slobodu jedino pod uvjetom da nosi na nozi onu narukvicu, kao Ceca. Da ne smije napuštati slobodu. Sad kad razmislim, nemojte se iznenaditi ako saznamo da je Mladić zapravo i bio uhapšen, već sedam puta, sve dok mu nije dopizdio Dobrica Ćosić. I nesmotreno poželio tih i miran apartman na obali mora, s televizorom, kompjuterom, tri obroka dnevno, svakodnevnom medicinskom njegom i bibliotekom s ruskim klasicima.

Ponijelo me malo, primijetili ste, a zapravo nisam htio o Ratku Mladiću, nego o zlatnoj ribici. Autohtonoj balkanskoj vrsti, nepoznatoj suvremenoj ihtiologiji, koja se razmnožava titranjem jaja masovnim ubojicama. Ova koju je ulovio Ratko Mladić jest lijep komad, kapitalac, ali nije jedini primjerak.

Ratni zločinac Mirko Norac, general Hrvatske vojske, svoju je zlatnu ribicu, recimo, ulovio u ćeliji. I sve otada vikendom iz zatvora odlazi svojima u rodni Otok i pijucka kafice na sinjskoj pjaci, ili pak obilazi gradilište svoga golemog betonskog čardaka u Biogradu na Moru, gdje mu je zlatna ribica kao zaslužnom građaninu dodijelila atraktivnu gradsku parcelu.

Zloglasni splitski ratni ubojica Vinko Budiša svojedobno je iz zatvora - ionako osuđen na kaznu ispod zakonskog minimuma - pušten zato što mu nije imao tko čuvati kćerku! Ulovio Budiša zlatnu ribicu i poželio, citiram, "prekid izdržavanja kazne zatvora radi učvršćenja i stabiliziranja očinske veze s kćeri".
Bosanski vicevi o zlatnim ribicama su, kao i uvijek, najbolji: sjetit ćete se one trojice pripadnika Armije BiH osuđenih na po trinaest godina zatvora za ratni zločin i masakr nad Hrvatima u hercegovačkom selu Grabovica, što su svojedobno, skromni kakvi već samo Bošnjaci znaju biti, od zlatne ribice zatražili liječenje od alkoholizma.

- I to je sve? - iznenadio se zlatni sudac Općinskog suda u Sarajevu.
- Kako ba sve? - zbunjeno je gledao Nihad.
- Pa imate pravo na tri želje.
- Dobro, daj nam onda po dvije ljute.

Godinama ova trojica ubojica nisu tako odlazila na odsluženje kazne s liječničkim potvrdama i uputnicama. "Bolje biti pijan nego star"? Ne, upravo obrnuto: bolje biti pijan nego Mladić. Krenuli bi oni ujutro na odsluženje kazne, nije da ne bi, ali znate kako je u Sarajevu. Kreneš se ujutro pozdravljati, trinaest godina nije malo, pa se pozdravi s rodbinom u jednoj kafani, pozdravi se s ratnim suborcima u drugoj, pozdravi se s gradskom rajom u trećoj, nakon četvrte ne bi našli ni Avazov toranj, a kamoli zatvor. I tako svaki dan. Vrag je alkohol.

Kako to, pitat će na kraju neupućeni pitac neki, da kod vas zlatne ribice ispunjavaju želje masovnim ubojicama? Zato što svugdje u svijetu ljudi love zlatne ribice - odgovorit ćemo mi iz našeg malog, tijesnog akvarija - a samo kod nas zlatne ribice love ljude.

[ultima_palabra]

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zaposlio se Mujo kod Zlaje u vladi pa odlučio kupiti novi automobil. Čuo on da je BMW najbolji, i otišao u njihov salon. Dobar dan, dobar dan, koji vam je najbrži?, kaže prodavač - M5. Atmosferski petolitreni V10, petsto pedeset konja, dvjesto pedeset na sat. Kupio Mujo BMW-a em-peticu, izašao na auto-put za Visoko i potjerao ga na dvjesto, dvjesto dvadeset, dvjesto pedeset, kad odjednom, laganim galopom projurio kraj njega pravi, pravcati - konj.

Vratio ljuti Mujo bemvejca u salon i, jasno, tražio natrag pare. Otišao onda u Jaguarov dućan, dobar dan, dobar dan, koji vam je najbrži? Kaže prodavač - XKR-S. Koliko ide?, pita Mujo, veli prodavač trista na sat. Kupio Mujo Jaguara XKR-S, nagazio ga prema Visokom dvjesto pedeset, dvjesto osamdeset, trista, kad iznenada prozujao kraj njega isti onaj konj.

Vratio bijesni Mujo Jaguara u salon i, naravno, tražio natrag pare. Otišao onda kod Ferrarija, jebiga, nema do Ferrarija, dobar dan, dobar dan, koji vam je najbrži? Kaže prodavač - 599-GTO, motor V12, šesto sedamdeset konjskih snaga, trista četrdeset na sat. Kupio Mujo Ferrarija 599-GTO, razvalio ga na tristo, tristo dvadeset, tristo četrdeset, kad odjednom - isti onaj konj opet protutnjao kraj njega i nestao put Visokog.

Popizdio Mujo i vratio se u Ferrarijev salon, šta je bilo?, takva je i takva stvar, ispričao Mujo kako ga je kod Visokog na trista pedeset pretekao konj. "Konj?!" "Bogami konj." "Da nije slučajno bijeli, sa ravno podšišanim repom?", upitao ga onda prodavač. "Aha", zbunjeno će Mujo. "I crvenkastom grivom?" "Jest, taj!" "Znao sam", na to će prodavač. "Znate, taj vam konj nije normalan!"

Dobar ti je taj, rekoh Koži, ali meni treba neki u vezi s razmnožavanjem. Može, spremno će Kožo. Znaš li, veli, kako se razmnožavaju ježevi?
- Nemam pojma. Kako?
- Oprezno.

Ježevi se, eto, naučili smo ovog četvrtka, razmnožavaju oprezno. Za razliku od ježeva, ljudi se - opće je poznato - razmnožavaju neoprezno. Ista je stvar i s ljudskim političkim strankama: jedan trenutak nepažnje bio je tako dovoljan da se začne još jedan HDZ. Zlatko Lagumdžija se kune da je pazio, tvrdi čak i da mali nije njegov, a trudna Hercegovina samo se zagonetno smješka, čeka svoj već treći HDZ, i već mu smislila ime: HDZ Ljubuški.
Fenomen razmnožavanja stranaka, istina, nije nepoznat u hrvatskom političkom korpusu. Najpoznatiji je slučaj Hrvatske stranke prava, koja se usred rata, 1993. godine, podijelila na dvije frakcije - Paraginu i Đapićevu. Ustavni sud dijete je tada dodijelio Tuđmanovom vrtnom patuljku Anti Đapiću, pa je Dobroslav Paraga svoju frakciju registrirao kao HSP 1861. Bio je to tek početak: HSP se nastavio razmnožavati geometrijskom progresijom, svaki hrvatski desničar i državotvorac koji drži do sebe osnovao je svoju pravašku stranku, pa danas uz Đapićev HSP i Paragin HSP 1861 postoje još i Hrvatska stranka prava BiH, Hrvatska čista stranka prava, Autohtona hrvatska stranka prava, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević...

Točan broj hrvatskih stranaka prava do danas nije utvrđen, jer se pretpostavlja da ih u nekim zabitim krajevima Like i Dalmatinske Zagore ima još neotkrivenih. Nedavno je, recimo, ekipa National Geographica u šumama oko Slunja otkrila dosad posve nepoznatu Hrvatsku najčišću stranku prava dr. Josip Frank, a na Kopištu, malom nenaseljenom otočiću zapadno od Lastova, jedan je ribar mobitelom snimio osnivačku skupštinu Čiste hrvatske čiste stranke čistog hrvatskog prava, što je bila prava mala senzacija, jer nitko do tada nije uspio snimiti pravašku osnivačku skupštinu. Kako bilo, insektolozi procjenjuju da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini obitava preko tri stotine vrsta HSP-a, uglavnom - uprkos opakom izgledu - posve bezopasnih za ljude.

Podsjeća to na poznatu priču s Mljeta, na kojemu su se svojedobno razmnožile zmije, zbog čega su vlasti prije stotinu godina na otok naselile mungose. Danas tako na Mljetu nema zmija, ali su se namnožili mungosi, koji su istrijebili pola otočke faune, upadajući čak i ljudima u dvorišta i tamaneći domaću perad.

Tako je početkom devedesetih, u strahu od bosanskih pravaša integralista, Tuđman u Hercegovinu naselio HDZ. Sve je bilo u najboljem redu, pravaši su u Bosni gotovo istrijebljeni, ali se razmnožio - HDZ. Najprije se prije pet godina HDZBiH raspao na dvije stranke, pa je osnovan HDZ 1990, da bi sada, eto, bio osnovan i HDZ Ljubuški.
Osnivači ističu da HDZ Ljubuški neće biti ogranak nijednog znanosti poznatog HDZ-a, već zasebna, autonomna stranka s vlastitim programom. Nije, doduše, još poznato kako će ići stvari s njihovim ograncima - bit će zanimljivo vidjeti, recimo, tablu HDZ Ljubuški Posušje ili HDZ Ljubuški Široki Brijeg. Nezadovoljni članovi čitlučkog ogranka novog HDZ-a registrirat će ga potom kao novu stranku, HDZ Ljubuški Čitluk, njihov će se ogranak u Hamzićima izdvojiti kao HDZ Ljubuški Čitluk Hamzići, i već sutra imat ćemo HDZ Ljubuški Čitluk Hamzići Gornji i HDZ Ljubuški Čitluk Hamzići Donji. A onda, jasno, i HDZ Ljubuški Čitluk Hamzići Donji 1990.

Poučeni iskustvom s hrvatskim HSP-ovima ekolozi stoga opravdano strahuju da bi se i razmnožavanje HDZ-a moglo oteti kontroli, pa hercegovačkim domaćinstvima savjetuju da nabave otrov ili zamke, zaključavaju dvorišta i pripaze na kokoši.

Da, i ježeve.

Jer, za razliku od ježeva, koji najprije vode ljubav, pa čekaju prinovu, hrvatski birači najprije dobiju prinovu, pa tek onda jebu ježa.

Elem, nabavili tako nezadovoljni bosanskohercegovački Hrvati i treći HDZ. Kad su ono nabavili prvi, na izborima 2006. projurio kraj njih Lagumdžijin SDP kao pored turskog groblja. Nabavili onda Hrvati HDZ 1990, kad šta - na izborima 2010. opet Lagumdžija protutnjao pored njih. Nabavili sad i treći, HDZ Ljubuški, a ne shvaćaju da nije do HDZ-a, nego da konj nije normalan.

Oslobodjenje

[Zavatoni]

SJEDIO MUJO U KAFANI I GLEDAO VIJESTI: 'Suljo, evo, izabrali novog reisa!' 'Stvarno?', podigao Suljo pogled s tablice finske lige. 'A koji je?'
Četvrtak | 08.12.2011.
'Neki Muamer iz Tutina', odgovorio mu Mujo. 'E jebiga', rezignirano će Suljo, više za sebe nego za Muju. 'Znači, opet musliman.'

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedio Mujo u kafani i gledao vijesti na televiziji, pa u neka doba zazvao Sulju, što je za svojim stolom dokono analizirao rezultate skandinavskih hokejaških liga. "Suljo", doviknuo mu on, "evo, izabrali novog reisa!" "Stvarno?", podigao Suljo pogled s tablice finske lige. "A koji je?" "Neki Muamer iz Tutina", odgovorio mu Mujo. "E jebiga", rezignirano će Suljo, više za sebe nego za Muju. "Znači, opet musliman."

Rekao bi Suljo, zagledan u kladioničarsku ponudu - nema iznenađenja. Sabornici Islamske zajednice i članovi Rijaseta igraju na sigurno, baš kao i vatikanski kardinali ili beogradski Sveti Sinod, i teško da bi se njima moglo dogoditi da se više od godinu ne mogu dogovoriti oko novoga poglavara. Ono što je problem države Bosne i Hercegovine, zbog čega formiranje Vijeća ministara traje sad već oduvijek, njima bi samo olakšalo posao: dajte Saboru Islamske zajednice da novog reisa bira između Huseina efendije Kavazovića, nadbiskupa Vinka Puljića i Gojka Mrđe rečenog vladike Nikolaja, i teško da će tu biti većih iznenađenja. Ako ne računamo, jasno, Cerićev glas za reisu-l-ulemu Nikolaja.

Nije Bosna bila jedina takva, zato su joj valjda i ukinuli onu himnu. "Jedna si jedina, moja domovina" - pjevao bi Dino Merlin - "jedna si a dvije, eto i Belgije". Belgijanci su, naime, vladu dogovarali još i duže od Bosanaca i Hercegovaca. A njima je pritom čak i lakše, jer nemaju tri zainteresirane strane. Pa opet premijera nije bilo godinu i pol.

Punih pet stotina četrdeset dana trajali su ti iscrpljujući pregovori, Flamanci neće Valonca, Valonci neće Flamanca, nacionalisti neće liberala, liberali neće nacionalista, katolici neće protestanta, protestanti neće katolika, muškarci neće ženu, žene neće muškarca, i konačno u ponedjeljak, petsto četrdeset i prvog dana, skontali oni kako je jedino rješenje naći nekoga neutralnog, tko neće smetati ni Flamancima ni Valoncima, ni nacionalistima ni liberalima, ni katolicima ni protestantima, ni muškarcima ni ženama.

Tako je petsto četrdeset drugog dana pred kraljem Albertom II zakletvu položio novi belgijski premijer - Elio de Rupo, koji nije ni Flamanac, ni Valonac, niti u strogom, dakle balkanskom smislu riječi, uopće Belgijanac, već - talijanski imigrant. I koji, nadalje, nije ni nacionalist ni liberal, već socijalist, pa ni katolik ni protestant, već ateist. I najzad, u onom strogom smislu riječi, ni muškarac ni žena, već - deklarirani homoseksualac.

Talijanski socijalistički ateist homoseksualac pomirio je sve belgijske sukobljene strane, šest potpredsjednika mu je iz šest različitih stranaka, od konzervativnog flamanskog demokršćanina do valonskog liberala, pa je Bosna opet jedna i jedina, jedina na svijetu bez vlade, punih četiristo trideset dana, samo stotinu i jedanaest do belgijskog rekorda.

I da je u toj Bosni i Hercegovini pameti, pa da se ugleda na sjevernu braću, svejedno bi belgijski rekord bio srušen, ali samo zato što bi ipak malo potrajalo dok se u BiH nađe neki Elio de Rupo, netko dakle tko nije ni Bošnjak ni Hrvat ni Srbin, ni musliman ni pravoslavac ni katolik, ni ljevičar ni desničar ni Zlatko Lagumdžija.

Svakako bi, međutim, manje trajalo nego dok se nađe ono što bosanskohercegovačke etnopolitičke elite kao spasonosno rješenje traže sada: nekog desničarskog ljevičara iz socijaldemokratskog centra, dakle Bošnjaka od oca Hrvata i majke Srpkinje, tipičnog katoličkog muslimana pravoslavne vjeroispovijesti.

Petsto četrdeset drugog dana konačno bi tako parlament potvrdio novog predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - nekoga tko nije ni Bošnjak ni Srbin ni Hrvat, niti u strogom smislu riječi uopće Bosanac, već, recimo, šta ja znam, Mozambikanac. I koji, nadalje, nije ni fašist ni komunist ni socijaldemokrat, nego, na primjer, britanski laburist, pa onda ni musliman ni katolik ni pravoslavac, već - židov. A kad se takav nađe, posve će biti svejedno je li homoseksualac, biseksualac ili transseksualac.

Da, gospodo, mozambički transseksualni laburist židovske vjere posljednja je šansa za Bosnu i Hercegovinu, i ne treba više čekati ni časa. Nekom neupućenom, istina, to bi moglo izgledati nemogućom misijom, mozambičkih židovskih laburista transseksualaca nema previše ni u Mozambiku, ali Bosna i Hercegovina je zemlja neviđenih čuda, ima tamo u Gornjoj Maoči jordanskih selefija, ima kraj Visokog i egipatskih piramida, i u Živinicama krokodila, i u Zenici mladunčadi dinosaurusa, i na Majevici krava što jedu ugljen, pa što ne bi negdje na Vranici ili Cincar-planini bilo i mozambičkih transseksualnih laburista židovske vjeroispovijesti?

- Jel mora baš židovske? - pitao bi netko u parlamentu, i to bi bila zapravo jedina dvojba.

Ne, jasno, zbog toga što je Bosna jedna netolerantna sredina sa, daleko bilo, fašistima u političkim strankama, nego zato što bi se pred njima našao težak izbor između pedeset punoljetnih mozambičkih židovskih laburista transseksualaca s Vranice. Da se traži, primjerice, mozambički transseksualni laburist šintoističke vjere, bilo bi kudikamo lakše, jer ih u cijeloj Bosni ima, što se zna, samo šest.

- Mora - kratko će onda odgovoriti Zlatko Lagumdžija.

Ne, jasno, zbog toga što je predsjednik SDP-a jedan tolerantan političar, nego zato što je cijelu mozambičku židovsku transseksualnu zajednicu već upisao u SDP u Fojnici, nudeći im upravni odbor Komunalno-zanatskog preduzeća Šćona.

I opet će pet stotina dana trajati pregovori i dogovori, sve dok se u SDP-u ne dosjete genijalnog rješenja. Zazvat će Mujo u kafani, "Suljo!", doviknut će, "evo, izabrali predsjednika Vijeća ministara!". "Stvarno?", dignut će ovaj pogled, "a koji je?" "Neki Elio de Rupo", odgovorit će mu Mujo. "A Zlajo?", pravo će se iznenaditi Suljo. "Lagumdžija?", na to će Mujo. "Otišo za premijera u Belgiju."

Oslobođenje/** No links ** PORTAL/a.k.

Definitivni šampion...
Nema dalje...

[Toto]

nekrunisani kralj satire

[ultima_palabra]

Teško je naći većeg fana Borisa od mene, ali ovaj mi je članak loš za njegove standarde... sav nekakav nategnut.

[dr.gog]

Teško je naći većeg fana Borisa od mene, ali ovaj mi je članak loš za njegove standarde... sav nekakav nategnut.

Meni je iskreno ovaj članak baš dosadan. Ali kad bolje pogledaš, paradoks koji opisuje i ne može biti ništa drugo nego živi gnjavež..

[ultima_palabra]

Teško je naći većeg fana Borisa od mene, ali ovaj mi je članak loš za njegove standarde... sav nekakav nategnut.

Meni je iskreno ovaj članak baš dosadan. Ali kad bolje pogledaš, paradoks koji opisuje i ne može biti ništa drugo nego živi gnjavež..

Ma ako iko može iz tog izvući nešto urnebesno, to je Boris. Ali ovdje je bespotrebno inzistirao na toj paraleli sa Belgijom.