Forum Klix.ba

INTERVJU: Hrvoje Šarinić, 16 godina nakon Karađorđeva



Podjela BiH bila je nezaobilazna tema

Međunarodna zajednica bila je protiv podjele jer su se bojali da bi to otvorilo Pandorinu kutiju * Tuđman i Milošević samo su dva puta razgovarali direktno - u Karađorđevu i Tikvešu

Nekada svemoćni čovjek Hrvatske, najbliži saradnik predsjednika Franje Tuđmana, čovjek koji je uživao povjerenje i njega i Slobodana Miloševića, Hrvoje Šarinić, bio je iznenađen kada je čuo da se navršilo punih 16 godina od sastanka u Karađorđevu.

Dva sastanka

- Bila su dva sastanka na kojima su predsjednici Milošević i Tuđman razgovarali lično, u četiri oka, i na kojima je govoreno o podjeli BiH. Njihovih susreta bilo je, međutim, više, na marginama nekih međunarodnih konferencija, tokom kojih bi oni uzeli jednu sobu i sjedili i pričali. BiH je bila lajt motiv, da se tako izrazim. Razrješenje balkanske situacije bilo je nemoguće bez razrješenja statusa BiH. U tom kontekstu govoreno je i o podjeli BiH - rekao je Šarinić.

Kako je prošao taj prvi sastanak u Karađorđevu?

- Bio sam prisutan samo u prvom dijelu - koji je trajao nekih 15-20 minuta, a onda su njih dvojica otišla u dugu šetnju kroz šumu i razgovarali. Kada je BiH u pitanju - ona je bila nezaobilazna. Prema njoj bilo je apetita i s jedne i s druge strane. No, moram reći da je Tuđman bio mnogo više rezervisan nego Milošević. Stav predsjednika Hrvatske bio je ako se nije mogla održati Jugoslavija, tako se ne može održati ni BiH. I imao je povijesni otklon k tome. Sastanak u Karađorđevu bio je uvertira.

Uvertira čemu?

- Nekih mjesec kasnije uslijedio je susret Miloševića i Tuđmana u Tikvešu. Ti razgovori duže su trajali i bili su obimniji. Milošević je pokušao Tuđmana navući papirićima kako muslimani hoće cijelu Bosnu, kako su poboli zeleni bajrak na Romaniju, kako svima prijeti opasnost od tog radikalizma... Tuđman ga je slušao, ali nije nešto posebno reagirao na to. Kasnije mi je samo rekao - komentirajući taj papir koji su srpske specijalne službe fabricirale - “ima nešto u ovome”.

Ponuda u Ženevi I to je sve?

- Ne. Milošević je želio i direktnu telefonsku liniju s Tuđmanom, ali ovaj to nije prihvatio. No, nisu samo njih dvojica bili za podjelu BiH.

Ko je još bio za to?

- Negdje 1993. godine bili smo u Ženevi na nekom sastanku gdje je bio i Alija Izetbegović. Predsjednik BiH je u jednom trenutku pozvao Tuđmana da porazgovaraju kod njega u sobi. Predsjednik Tuđman i ja smo otišli, a tamo su nas dočekali Izetbegović i Haris Silajdžić. U jednom momentu Alija kaže - uzmite vi Hercegovinu sebi, mi protiv toga ne bismo imali ništa. BiH bi bila manja, ali bi imala svoje međunarodne granice, a mi bismo bili mnogo sigurniji. Tuđman mu je na to odgovorio - sada smo za cjelovitu BiH, šta će biti u budućnosti, vidjet ćemo! Želim vam, dakle, reći da tada niko nije bio za cjelovitu BiH, pa čak ni Alija!

Šta je Silajdžić rekao na tu ideju?

- Ništa. On je šutio i imao sam dojam da su njih dvojica već ranije govorili o ovome.

Izetbegovićev sin Bakir tvrdi da takve priče nisu tačne.

- Ja sam živi svjedok tog razgovora i te Alijine ponude.

Ako su svi htjeli podjelu BiH, zašto do nje onda nije došlo?

- Pa najviše zbog međunarodne zajednice. Oni su smatrali da bi takvo nešto dovelo do otvaranja Pandorine kutije. No, BiH za mene nije cjelovita. Kakva je to cjelovitost kada je RS uzela 49 posto teritorije! Nisam veliki optimista da će BiH odista biti cjelovita. I time niko u BiH nije zadovoljan.

Dodikova vizitka

- Nedavno sam se susreo s Dodikom. On i njegova ekipa neće ići s Beogradom jer im je bolje ovako. Bolje žive, a privredno će se naslanjati na Hrvatsku, kao i uvijek. Vidio sam Dodikovu i vizit karte njegovih saradnika. Na engleskoj verziji piše i “Bosnia and Herzegovina”, a na ćiriličnoj strani Bosne nema. Umjesto toga piše - “RS”- pojašnjava Šarinić.

Hercegovci su željeli nama

- Dio BiH je više htio ići ka Hrvatskoj, nego što je Hrvatska htjela dio BiH. Hercegovci su smatrali da je Tuđman predsjednik svih Hrvata, uključujući i one u BiH. Oni i danas, mada u mnogo manjoj mjeri, žele isto. Svi su htjeli podjelu BiH, uključujući i Tuđmana. Neki su bili tu suptilniji, a neki brutalniji. Tuđman je smatrao da nije bilo Drugog svjetskog rata, postojala bi banovina Hrvatska, s velikim dijelom BiH u njoj - navodi Šarinić.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sve u svemu nista novo cak i danas. Sve se vrti oko Sporazuma Cvetkovic-Macek a to je podjela BiH izmedju Hrvata i Srba. Stara zelja, stari san, koji se pokusava realizirati zavisno od politickih prilika. Bosnjake prije nisu cak ni konsultovali. Danas Bosnjaci aktivno ucestvuju u tome. Da li nas predstavljaju pravi ljudi veliko je pitanje??? Mnogo toga ostalo je zagonetno cak i danas nakon toliko godina od potpisanog Dejtonskog sporazuma.??? Najveci zagovaraci njegovih promjena bili su aktivni sudionici u njegovom nastajanju a bili su prisutni i prilikom njegovog potpisivanja. Danas ne postoji drzava ni u teoriji ni u praksi kao sto je BiH. Ja bar ne znam drzavu koja se sastoji iz federacije i republike, a da republika nije republika i da federacija nije federacija, nego su i jedno i drugo samo entiteti ali entiteti kojim svakim danom dodaju po neki od atributa drzavbnosti.







Ono sto mi najvise bode oci je nepovezanost teritorija na kojima zive Bosnjaci. Da li su nasi prestavnicu u Dejtonu mogli uciniti nesto vise, bar kad su u pitanju teritorije i njihova povezanost. Kakva je sudbina Gorazda i njegovih stanovnika u nekom buducem ratu?????? Slicnu sudbinu iako nesto malo bolju imaju i druge regije. Da li je bas sve moralo biti tako????? Ako se stanovnistvo prisilno selilo i preseljhavalo, da li se moglo uraditi nesto bolje????? Da li bosnjacki predstavnici u politickim pregovorima imaju bilo kakvu jasnu viziju, sta oni ustvari zele????? Ko je odobrio ili ko odobrava neki od pristupa u rjesavanju problema Bosnjaka???? Da li je dobro da to cini predstavnik samo jedne stranke i da ne nabrajam dalje. Sve mi se cini da nas nasi politicari polako ali sigurno izdaju?????

BOSNA I HERCEGOVINA SE NE MOŽE ODRŽATI BEZ SLOGE BOŠNJAČKIH POLITIČARA
Autor: Adnan Balo


Silajdžić i Tihić sa međusobnim svađalačkim manirima daju šansu fašistima da razbijaju državu BiH.
Bošnjaci takvoj politici moraju stati u kraj!!!

Jedini sustavni branioci cjelovitosti Bosne i Hercegovine, u stopostotonom procentu, jesu Bošnjaci. Nema svrhe to negirati. Tako je od 1992. godine pa nadalje. Svakako da Bošnjaci nisu isključivo vodili borbu za Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali u kolektivitetu, tj. u združenom političkom djelovanju jednog naroda, jedino je bošnjački narod sa svojim predstavnicima djelovao u cilju odbrane cjelovitosti RBiH. Prema tome, jedino predstavnici bošnjačkog naroda mogu svojim djelovanjem i da očuvaju državu Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica prihvata "realno stanje na terenu" - srpsko-hrvatski političari to stanje ostvaruju

Međunarodna zajednica nema interes raspada Bosne i Hercegovine. Da joj je to interes bio, ostvarila bi ga u dogledno vrijeme. No, njen interes nije ni cjelovita BiH u formi kao npr. Republika Hrvatska. A dokaz tome je isti kao prvom primjeru. Sa time, nije lahko odgovoriti šta interes MZ zaista jeste, no možemo se složiti da nije po volji niti srpsko-hrvatskim niti bošnjačkim vodećim strujama u bh. politici. Ipak, kroz djelovanje MZ može se prozdrijeti jedna sveprisutna pasivnost, što u ratnom što u poratnom periodu. Pasivnost koja se očitava u prilagođavanju stavova i pregovaračkog mentorstva "realnom stanju na terenu". U biti, srpski i hrvatski političari su ti koji ovo stanje pokušavaju formirati, a to je stanje podijeljene Bosne i Hercegovine koja će služiti kao poligon za daljnje stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske. Jer, sasvim je jasno da ove dvije ideje u BiH, ni najmanje nisu mrtve, već naprotiv dišu punim plućima, za razliku od države BiH. Samo politički naivac može vjerovati da su ideje velike Srbije i velike Hrvatske mrtve, ili pak u stanu "spavača". Naprotiv, one djeluju veoma aktivno na političkom planu još od stvaranja nakaradne dejtonske BiH, a u to se može uvjerit svaki građanin jednostavnom posjetom Banja Luci ili Stocu.

Prema tome, bošnjački političari se ne mogu uzdati u slijeđenje pravnih normi i moralnih načela od strane MZ, kada je jasno da je njena uloga u BiH od samog početka ili jako promišljena ili jako izgubljena u prostoru. Zapravo, MZ i nije ništa drugo do skup svjetskih velesila, koje štite svoje interese sukladno vremenskim prilikama. Genocid u Srebrenici, cijeloj BiH, ili pak Rwandi je samo dokaz toga.

Ostvarivanje rezultata na terenu, u ratnom periodu vojno a sada politički, je jedino sredstvo za očuvanje države Bosne i Hercegovine. Ili pak postizanje krajnjeg cilja, uspostave nelegalno ukinute Republike Bosne i Hercegovine. Ostvarivanje tih rezultata ne postiče se u Sarajevu, Tuzli, Zenici ili Goraždu, već se postiće u Banja Luci, Prijedoru, Srebrenici, Trebinju, Stocu, Mostaru, Prozoru... BiH u ovim mjestima je de facto mrtva, i niko osim Bošnjaka je tamo ne može ni oživjeti. Ako bošnjački političari žele dokazati da im cilj nije i zapravo vlastita begovina, iliti smanjena Bosna, moraju poduzeti korake protiv veliko-srpskog i veliko-hrvatskog fašitičkog zla.

Nesloga bošnjačkih političara je jedina šansa fašistima

Srpski političari u BiH su svi do posljednjeg izuzetno složni. Niti jedna politička scena na svijetu, sem čistih diktatura, nije toliko homogena kao politička scena bosanskih Srba. Pored manjih nesuglasica i rivalstva, svi do jednog stoje iza zadatog cilja, Republike Srpske. Karadžićev entitet je sveto slovo za sve relevantne srpske političare u BiH, i neće se među njima naći nesuglasice po tom pitanju. Dakako, da bošnjački političari nisu inferiorni suprotno srpskih, ali jedna žešća volja i djelatnost srpskih političara se ne može promašiti. Hrvatski političari pak sadrže jedan manji dio sa suprotstavljenim mišljenjima, tj. zagovarače cjelovite BiH, no većina, zagovaraju puki nastavak Bobanovog projekta zvani "Herceg-Bosna". Na tom putu su ujedinjeni sa Srbima. Jedino Željko Komšić, kao relevatniji hrvatski političar, se može istaći na bosanskom putu. No već je poznato da njegove stavove ponajviše odobrava i podržava bošnjačko stanovništvo. Sa time, Komšić se može vrlo lahko svrstati u tabor za BiH, iza kojeg najvećim dijelom stoje Bošnjaci.


Oni zloupotrebljavaju glasove bosansko-hercegovački naroda

Nesloga bošnjačkih političara, ponajviše na relaciji Tihić - Silajdžić, ali i unutar-stranačke nesloge u SDA su najveće oružje u rukama Milorada Dodika. U političkoj igri kakva je u BiH, nesloga po pitanju suprotstavljanja neprijatelju nije prihvatljiva. Ipak, lični interesi i sujete bošnjačkih političara, kao i uskostranački interesi onemogučavaju slogu po bilo kakvom pitanju. Zapanjujuća je i tišina Željka Komšića, koji bi se morao uključiti u ove procese bar kao pojedinac, član Predsjedništva, i izjasniti svoj stav prema budućnosti ove zemlje. Izostavljanje Komšića u bilo kakvim pro-bosanskim političkim djelovanjima radi čistih stranačkih ili političkih diferencija, što od njegove što od vanjske strane, nije moguće. Uz to, da se napomenuti da je on jedini od sadašnjih pro-bosanskih političara koji je bio pripadnih Armije RBiH.Ukoliko političari na putu Bosne i Hercegovine ne ujedine svoje stavove i djelovanje, iako predstavljaju najbrojniju grupaciju u BiH, prosperitetna budućnost BiH će biti jako upitna.

Sporazum iz Pruda - nelegelan kao takav

Sporazum u Prudu, sklopljen između lidera SDA, SNSD i HDZ BiH predstavlja jedno kompletno ignoriranje i zloupotreba bosansko-hercegovačkog izbornog sistema i djelotvornosti bosansko-hercegovačkih državnih organa. Sva tri bh. naroda imaju svoje predstavnike u Predsjedništvu BiH, sa punopravnom legitimnošću da ih predstavljaju. Ipak, niti jedan od njih nije bio na "historijskom sporazumu" iz Pruda. Milorad Dodik je po funkciji Premijer jednog od dva bh. entiteta, sa time ne obavlja nikakvu funkciju predstavljanja srpskog naroda i nema legitimitet za to. Sulejman Tihić također tu legitimnost nema pred bošnjačkim narodom, niti Dragan Čović pred hrvatskim. Puka činjenica da su ova trojica lideri tri najjače bh. stranke, svaka u jednom od tri konstitutivna naroda, nedaje njima nikakvo pravo predstavljanja ovih naroda. Sva tri naroda su jasno izabrali svoje predstavnike u najvišem državnom organu, pa tako i na svim pregovorima što se države tiče, i tu završava priča o legitimnosti. No, pošto se radi o BiH, MZ prihvata da trojica totalno (ne)ovlaštenih ljudi kroje budućnost države, na račun njenih građana. Ne navodeći to da se radi o sporazumu koji krši pravne osnove države, predajući njenu imovinu njenin entitetima.

STA SU GOVORILI IZRAELSKI UGLEDNICI


A.Sharon,bivsi predsjednik Izraela

„Svako mora da se pokrene, požuri i otme što više vrhova brda da poveća naselja, jer sve što uzmemo sada ostaće naše....Sve što ne otmemo otići će njima.“ (Ariel Sharon, tada izraelski ministar vanjskih poslova, na sastanku sa militantima iz ekstremne skupine Tsomet , France Presse,15.novembar 1998.godine)

„Mi moramo učiniti sve da osiguramo da se oni (palestinske izbjeglice) nikada ne vrate.“ ( David Ben Gurion u svom dnevniku, 18.juli 1948, citiran u „Ben Gurion - naoružani prorok“ od Michael Bar Zohara, Prentice-Hall, 1967, str 157.


Ben Gurion, bivski predsjednik Izraela

„Moramo se pripremiti da krenemo u ofanzivu. Naš cilj je da razbijemo Liban, Transjordan i Siriju. Slaba tačka je Liban, zbog toga što je muslimanski režim umjetan i lagan za nas da ga potkopamo. Mi ćemo uspostaviti tamo kršćansku državu, a onda ćemo razbiti arapsku legiju, eliminirati Trans-Jordan; Sirija će pasti u naše ruke. Mi ćemo nastaviti bombardirati i napredovati, te zauzeti Port Said, Aleksandriju i Sinaj.“ „David Ben-Gurion, maj 1948.godine, Glavnom štabu. Iz “Ben Gurion, biografija“ od Michael Ben-Zohara, Delacorte, New York 1978.)

Hodali smo vani, a Ben Gurion nam je pravio društvo. Allon je ponovio svoje pitanje:“ Šta će biti urađeno sa palestinskim stanovništvom?“ Ben Gurion mahnuo je rukom u maniru:“ Istjerajte ih van!“ (Yitzhak Rabin, verzija njegovih memoara koja je „procurila“ u javnost, objavljeno u New York Timesu, 23. oktobar 1979.godine)
Rabinov opis okupiranja Lydda-e, nakon završetka plana Dalet. „ Mi ćemo ograničiti arapsko stanovništvo na zajednicu drvosječa i konobara.“ (Uri Lubrani, specijalni savjetnik premijera Ben Guriona,1960.godine. Preuzeto iz knjige „The Arabs in Israel" od Sabri Jiryasa.

„ Ovdje ima nekih koji vjeruju da bi nežidovsko stanovništvo, čak i u velikom procentu, unutar naših granica bilo efektivnije pod našom prismotrom; ovdje ima o onih koji vjeruju u suprotno tj. da je lakše nadzirati aktivnosti komšija nego onih koji su unutar zemlje. Ja podupirem drugi prijedlog i imam dodatni dokument:... potrebu da se održi karakter države koja će od sad biti židovska...sa nežidovskom populacijom ograničenom na 15%. Ja sam već zauzeo ovaj osnovni stav u 40-tim godinama (XX stoljeća) i to sam uvrstio u svoj dnevnik.“ (Joseph Weitz, šef Jevrejske agencije za kolonizaciju. Iz „From Israel: an Apartheid State“, od Uri Davisa, str. 5)


„Mi moramo koristiti teror, smaknuća, uznemiravanje, konfiskaciju zemlje i presijecanje svih socijalnih usluga da oslobodimo Galileju od njenog arapskog stanovništva.“ (Israel Koenig, "The Koenig Memorandum" )


M.Dajan, bivski general

„Židovska sela su sagrađena na mjestima arapskih sela. Vi čak i ne znate imena ovih arapskih sela, i ja vas ne krivim jer geografske knjige više ne postoje. Ne samo knjige više da ne postoje, nego ne postoje više ni arapska sela. Nahlal je podignut na mjestu Mahlul; Kibbutz Gvat na mjestu Jibte; Kibbutz Sarid na mjestu Huneifisa; Kefar Yehushua na mjestu Tal al-Shumana. Ne postoji niti jedno mjesto izgrađeno u ovoj zemlji da u prošlosti nije imalo arapsku populaciju.“ (Moshe Dayan, obraćanje Technion-u, Haifa, prenešeno u Haaretz-u, 4 april 1969. godine)

-„ Dužnost je izraelskih vođa da objasne javnosti, jasno i hrabro, izvjestan broj činjenica koje su zaboravljene tokom vremena. Prva od njih jeste da ne postoji cionizam, kolonizacija ili židovska država bez protjerivanja Arapa i oduzimanja njihovih posjeda.“ (Yoram Bar Porath, Yediot Aahronot, 14 juli 1972)

-„ (Slomiti)duh siromašnog stanovništva duž granice tako što će im se uskratiti zaposlenje... Oba procesa, oduzimanja posjeda i odstranjivanje siromašnih mora biti izvedeno diskretno i oprezno.“ (Theodore Herzl,osnivač Svjetske cionističke organizacije, govoreći o Arapima u Palestini, Complete Diaries, 12 juni, 1895)

-„ Milion Arapa nije vrijedno židovskog nokta...“ (rabin Yaacov Perrin, 27.februar 1994.godine, N.Y Times, 28.februar 1004.godine str. 1)

-„ Mi Židovi, mi smo razarači i mi ćemo ostati razarači. Ništa ne možeš kada se susretneš sa našim potrebama i željama. Mi ćemo razarati vječno zbog toga što želimo naš vlastiti svijet“ (You Gentiles, od jevrejskog autora Mauricea Samuelsa, str 155)

- „Mi ćemo imati svjetsku vladu svidjelo se to vama ili ne. Jedino pitanje je da li će ta vlada biti postignuta osvajanjem ili pristankom.“ (židovski bankar Paul Warburg, svjedočenje pred američkim Senatom, 17.februara 1950.godine)

-„Mi ćemo se ustoličiti u Palestini svidjelo se to vama ili ne... Možete ubrzati naš dolazak ili ga usporiti. Međutim, bolje je za vas da nam pomognete i da tako izbjegnete da se naša konstruktivna snaga pretvori u destruktivnu koja će srušiti svijet.“ (Chaim Weizmann, objavljeno u "Judische Rundschau", 4.novembra 1920.godine)

Slijedi nastavak

Nastavak II

STA SU PRICALI IZRAELKI UGLEDNICI
Jerusalem Post August 30, 2000. godine)


Asad, Karter i M.Begin

- „(Palestinci su) zvijeri koje hodaju na dvije noge“ (Menahim Begin, govor u Knessetu, cirirano prema Amnon Kapeliouk, "Begin and the Beasts". New Statesman, 25 June 1982. godine)


- „'Palestinci' će biti zgaženi poput skakavaca ...glava smrskanih o stijenje i zidove.“ (izraelski premijer u to vrijeme u govoru židovskim doseljenicima, New York Times, 1. april 1988. godine)



- „Kada mi naselimo zemlju, sve što će Arapi moći uraditi po pitanju toga jeste da tumaraju okolo poput drogiranih žohara u boci.“ (Raphael Eitan, Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, New York Times, 14. aprila 1983. godine)

„Otvoreno objavljujemo da Arapi nemaju pravo da se nasele ni na jedan centimeter Eretz Israel... Sila je sve što oni razumiju ili što će razumijeti. Mi ćemo korisiti krajnju silu sve dok nam Palestinci ne dođu pužući na sve četiri.“ (Rafael Eitan - Šef ureda izraelskih odbrambenih snaga, Gad Becker, Yediot Ahronot 13. april 1983, New York Times 14. april 1983. godine)

- „Kako da vratimo okupirane teritorije? Pa nema nikoga da se vrati na njih.“ (Golda Maier, 8. marta, 1969. godine)



- „Ne postoji tako nešto kao što su Palestinci, oni nisu nikada postojali.“ ( izraelska premijerka Golda Maier 15. juna 1969. godine)

- „Teze da je opasnost od genocida visjela iznad nas u junu 1967. godine i da se Izrael borio za svoj fizički opstanak bile su samo blef, koji je rođen i razvijen nakon rata.“ (izraelski general Matityahu Peled, Ha'aretz, 19. mart 1972. godine)

- „David Ben Gurion (prvi izraelski premijer): “Da sam ja arapski lider, nikada ne bih potpisao ugovor sa Izraelom. To je normalno; mi smo uzeli njihovu zemlju. Pravi Bog nam je to obećao, ali kako da to njih interesuje? To je naš Bog, nije njihov. Bilo je antisemitizma, nacista, bio je Hitler, Auschwitz, ali da li je to bila njihova krivnja? Oni vide samo jednu stvar: mi smo došli i mi smo ukrali njihovu zemlju. Zašto bi oni to prihvatili?“ (citirano prema Nahum Goldmann u „Le Paraddoxe Juif“ (The Jewish Paradox), pp121)



- Ben Gurion je 1948. godine upozorio: “Mi moramo učiniti sve da osiguramo da se oni (Palestinci) nikada ne vrate“. Ubjeđivao je svoje kolege cioniste da se Palestinci nikada neće vratiti svojim kućama. „Stari će umrijeti, a mladi će zaboraviti.“




„Mi moramo ubiti sve Palestince osim ako se oni ne predaju i odluče da žive ovdje kao robovi.“ (predsjednik Komiteta za reizbor generala Shlomo Lahata, gradonačelnik Tel Aviva, Heilbrun, oktobar 1983. godine)



- „Svaki put kada mi uradimo nešto vi mi kažete Amerika će uraditi ovo ili ono...Želim nešto otvoreno da vam kažem: ne brinite o američkom pritisku na Izrael. Mi, jevrejski narod, kontrolišemo Ameriku,i Amerikanci to znaju.“ (riječi izraelskog premijera Ariela Sharona, kako je objavio Kol Yisrael radio 2. oktobra 2001. godine).

Sve ove izjave najpoznatijih izraelskih politicara nisu nepoznate Palestincima i Arapima. Nacin na koji se oni njima suprostavljaju za mene je kranje neprihvatljiv. Ima ona narodna " sujav se sa rogatim ne bode". Ako nemas ono naoruzanje koje ima tvoj protivnik, ne zapocinji nikakve borbe.

Sta je dobio Hezbolah za otmicu nekoliko izraelskih vojnika? Dobio je razrusene gradove, unistenne puteve i mostove i na hiljade ubijenih civila, medju kojima je bilo i puno djece. Dakle, sve ono sto su popravili i izgradili nakon poslednjeg rata u Libanu prakticno je unisteno.

Sta je dobio Hamas za za ispaljivanje nekoliko raketa koje nisu imale za posedicu neka veca rusenja i ljudske zrte. Dobio je potpuno razrusenu Gazu, na hiljade ubijenih civila, medju kojima je bilo i puno djece.

Na osnovu svega ovoga, moglo bi se postaviti ozbiljno pitanje, za koga to prakticno radi Hezbolah i Hamas. Da li oni rade za dobro svoga naroda ili pak rade protiv njega. Sta se dobija organizvovanjem bombasa samoubica. Prakticno nista, strada sam bombas i nekoliko neduznih civilnih zrtava.Nakon toga sva se svjetska stampa raspise o bezobzirnim teroristima i nevinim zrtvama, okrivljuuci Palestince. Sta je postgla Al Kaida u korist Palestinaca. Prakticno nista. Okupirane su i razrusene dvije islamske drzave Irak i Avganistan. Cak da se okupoatori odmah povuku, njima treba najmanje 50 godina da se vrate na pozicije koje su nekad imale.Gdje ce tada biti njihovi neprijatelji, na kakvom stupnju ekonomske i vojne moci. Dakle, sve su to ludi i promaseni pokusaji koji nisu u skladu proklamovanih ciljeva, pa se onda spravom postavlja pitanje, ko usmjerava Al Kaidu, Hezbolah i Hams, da cine to sto cine a na stetu Palestinaca i Arapa uopste.

Po mom misljenju jedni pravi put je osnivanje pokreta u svim arapskim zemljama, za ujedinjene svih arapskih drzva u jednu drzavju npr. Arapske ujedinjene drzave.


G.A.Naser

Ta drzava moga bi biti ekonomski, vojno i politicki dovoljno jaka da se izbori za prava Palestinaca. Merdjutim, ako bi se takvi pokreti pojavili, gotovo u svom arapskim zemljama bili bi odmah zabranjeni a njihove pristalice proganjane pod ovim ili onim izgovorom, svakako uz podrsku Zapada i samog Izraela, jer to nije u njihovom interesu. Tu ideju imao je nekadasnji predsjednik Egipta G.A. Naser, koji je iznenada umro mladu u 52 godini zivota, navodno od srcanog udara.

U ranije prezentiranim tekstoivima imali smo priliku upoznati misljenja najuglednijih izraelskih politicara od kojih su neki bili i predsjednici Izraela. Naravno, u svijetu o njima obicno imaju lijepo misljenje. Takvo misljenje oblikuju zapadna sredstva informisanja a to preuzima i nasa stampa.

Jedan od osnivaca Hamasa od strane Izraela i Zapada proglasavan je najvecim terostristom. Uporedimu price izraelskih politcara sa pricom osnivaca Hamasa i izvedimo zakljucak. Naravno, odavno su mrtvi svi izraleski politicari cija smo misljenja mogli upoznati. Mrtav je i Seih A.Yasin ali su zivi njihovi sledbenici, zbog cega nema mira na prostorima nekadasnje Palestine. Tako ce biti sve dotle, dok se ne promijeni volja medjunarodne zajednice ali i misljenje protagonista rata medju Izraelcima i Palestincima. Za sada drugog izlaza nema.
Pozdrav Zah

Intervju sa osnivačem Hamasa Šejhom Ahmedom Yasinom



Ahmed Ismail Jasin rodjen 1938 godine u selu Dzura juzno od pojasa Gaze. Poslije Palestinske nekbe/nezgode 1948 godine preselio se zajedno sa svojom porodicom unutar pojasa Gaze. Kao mladic, bavio se sportom i u tom vremenu, bio je izlozen nesreci koja je prouzrokovala paralizu njegovog cijelog tijela. Radio je kao predavac arapskog jezika i islamskog odgoja, poslije je bio hatib i predavac po dzamijama Gaze. Tokom okupacije Palestine postaje najpoznatiji hatib i imam kojeg je poznavala Gaza. Razlog tome su njegovi jaki dokazi i nepokolebljivost u cuvanju istine. Prikljucio se organizaciji "Muslimanska braca" jos kao mladic . Poslije bitaka 1967 godine preuzima odgovornost "Muslimanske brace" u preuredjivanju i ojacavanju njihovih redova.

Uhapsen je 1983 godine od strane okupatora pod optuzbom naoruzavanja i organizovanja vojnih aktivnosti, te podsticanja na pokusaj eliminacije postojanja hebrejske drzave. U drzavnoj cionistickoj sudnici biva osuden na 13 godina zatvora . Pod pokroviteljstvom Vrhovne komande 1985. izvresena je zamjena zarobljenika izmedu okupatora i Palestinskog narodnooslobodilackog pokreta, tako da biva pusten na slobodu nakon sto je odlezao 11 mjeseci u pritvoru.

1987 godine Shejh Ahmed Jasin sa grupom Islamski aktivista unutar pojasa Gaze osniva Islamski odbrambeni pokret "Hamas". U pokusaju obustavljanja oruzanog otpora, koji je u to vrijeme uhvatio zamah, te napad bijelim oruzjem na vojsku okupatora i cionisticka naselja, zatim kidnapovanje neprijateljskih saradnika, Palestinska zvanicna vlast je 18.05.1989. uhapsila stotine clanova i simpatizera pokreta "Hamas".

16 .10 . 1991 godine Cionisticka vojna sudnica ga je osudila na dozivotnu robiju, nakon sto je navela spisak optuzbi za koje ga tereti, a koja se satoji od 9 tacaka. Medju tim tackama se nalazi: podsticanje na kidnapovanje i ubijanje Izraelskih vojnika, osnivanje pokreta "Hamas" i njegova sva krila; sigurnosno i vojno krilo...

Pored toga sto je bio potpuno paralizovan, teske zatvorske okolnosti u kojima se zatekao su prouzrokovale pogorsanje njegova zdravlja sto je zahtjevalo da bude nekoliko puta prebacen u bolnicu.
Oslobodjen je u srijedu 10.1. 1997 godine nakon pregovora koji su se odvijali izmedu Jordana i Izraela; da se Shejh Ahmed Jasin zamjeni za dva Izraelska saradnika iz redova MOSADA, koji su uhapseni prilikom neuspjelog pokusaja atentata na politickog predstavnika Hamasa Halida Mish'ala koji se u to vrijeme nalazio u Jordanu.

Jos uvijek shejh Ahmed Jasin je veliki Islamski, arapski i palestinski simbol. I dan danas obnasa funkciju zastupnika pokreta "Muslimanka braca" za Palestinu i vodje pokreta Hamas koji je nastao iz pokreta "Muslimanka braca".

Primirje
Da li primirje znaci obustavljanje otpora?

Ja nisam govorio o potpunom obustavljanju otpora, vec smo dosli do unutrasnjeg sporazumu po pitanju primirja, odnosno sto bi mogli nazvati vojna dejstva i njihova razumjevanja, to nisam, niti pozitivno niti negativno precizirao.

Kakav je stav pokreta Islamskog dzihada i El-Feth o o¬nome sto ste izjavili?

Mi smo predstavili nasu odluku svim pokretima, a sto se tice pokreta El-Feth, njihov predstavnik Mervan El-Bergusi se slaze sa nama, medjutim o¬ni imaju nekih razilazenja unutar pokreta, a mi cemo nastaviti nasim putem kako smo odlucili, slozili se o¬ni sa nama ili ne.

Da li se delegacija Hamasa nalazi u Egiptu, i zasto?

Da, o¬ni se nalaze tamo kako bi iznijeli misljenje koje zastupa Hamas i misljenja koja cemo iznijeti u deklaraciji. Izmedju nas i njih postoji jasan raskol, jer o¬ni zele primirje a mi smo trenunto ponudili plan koji bi mogao biti spona naseg zajednickog stava, i to u odredjenim granicama koje ce biti nakon odredjenog vremena objavljene u javnost.

Hamas je cijelo vrijeme govorio o otporu, kako je moguce ubijediti vodstvo Hamasa da potpise primirje?

Otpor je jedan strateski izbor i mogucnost za palestinski narod, dok je primirje, kao sto smo to obrazlozili, za jedan odredeni period. Tako da ne postoji nikakva kontradiktornost sa osnovnim izborom, jer se radi samo o taktickim koracima koji sluze glavnom cilju.

Da li ocekujete da ce Izrael ispostovati primirje?

Nama nista ne znaci da li ce Izrael ispostovati primirje ili ne, jer je to njihova stvar. Pa stoga, ukoliko Izrael prekrsi dogovoreno i ne postuje sporazum, tada imamo izbor da radimo sta zelimo.

Izrael je izjavio da se ugovor o primirju ne poklapa sa dokumentima na kojima je ispisano o tome?

Mi cemo ostaviti da vrijeme pokaze da li se poklapa ili ne?

Colin Powel je izjavio:"Vasi koraci prema primirju idu ispravnim smejrom." Koje je vase obrazlozenje na ovo?

Neka kazu sta zele, jer mi znamo koji je interes naseg naroda i nase zemlje i na osnovu njega donosimo nase odluke, a ne prema o¬nome sto zeli Amerika i Izrael.

Amerika je izjavila kako je potrebno da se stane u kraj narodnom otporu, a posebno Hamasu?
Nas narod je sposoban da odbaci bilo kakvu zavjeru koja mu se kroji.

Stav vezan za pregovore

Poslije pola stoljeca od gubljenja Palestine, kako gledate na prirodu sukoba sa neprijateljem?

Sukobljavanje sa okupatorom je jos uvijek aktuelno i sada je dospjelo do vrha, i pored toga sto su sva svjetska desavanja i odluke na strani neprijatelja. Gledajuci na slabost arapski zemalja, slabost svjetskog stava, zatim samostalno donosenje odluka u svijetu od strane Amerike, je ucinilo da se Palestinski proces neprestano vraca unazad zbog spomenutih razloga medu arapskim i ostalim zemljama svijeta.

Kakvo je vase misljenje o pregovorima koji su trenutno aktuelni? Da li mislite da ce se time povratiti Palestinsko pravo?

Pregovori nemaju krova iznad sebe, kada propadnu javljaju se novi. Mi ne vjerujemo u te pregovore jer su o¬ni samo kao jedan vid smirenja kako bi neprijatelj uzivao u stabilnosti i sigurnosti na racun naseg palestinskog naroda. Tako kada nam se predloze neki pregovori, koje prihvatimo ili odbijemo, mi gledamo prije svega interes palestinskog naroda u svemu tome, tako da je na kraju vojni otpor osnovni strateski izbor za nasu buducnost i slobodu.

Niste prihvatili pregovore koje je potpisala palestinska zvanicna vlast sa Izraelom. Koji su vasi planovi ka ostvarenju vasih ciljeva?

Rjesenje se krije iza dvije tacke : a: Postizanje cilja putem pregovora, ili predavanje i prihvacanje o¬no sto zeli neprijatelj, tj. da jaci obaveze slabijeg na o¬no sto jaci zeli; b: Istrajnost na vojnom otporu prema neprijatelju sve dok ne prihvati uslove naseg naroda koja se ocrtava kroz potpunu slobodu, samostalnost i povratak palestinaca na njihovu zemlju.

Kako ocjenjujete snagu naprijatelja tokom intifade/ustanka?

Svi pokazatelji koji su pred nama potvrduju da se pokret Hamasa krece cvrstim ravnomjernim koracima, tako da je Hamas zahvaljucji Allahu dz.s, na putu prema vrhu.

Nakon zasjedanja u Sharam-Shejhu i Aqabi ocita je svjetska koalicija protiv vas, kako gledate na to?

Svjetska koalicija nije nesto novo, o¬na traje od prije, podsjecam vas na sporazum Sharam-Shajh jos 1996 godine. Medjutim, novost je da se Amerika osamostaljuje u odnosu prema cijelom svijetu, tako da donosi odluke o¬nako kako o¬na zeli, vrsi pritisak na o¬noga koga zeli i kako zeli, tako da mi gledamo u te pregovore veoma ozbiljno, studirajuci sve dogadaje, i na osnovu njih donosimo nase odluke kako bi postigli jedinstvo palestinskog naroda, a loptu stavljamo u neprijateljsko izraelsko igraliste, kako bi prevazisli ovu opasnu etapu u najmanjem mogucem vremenskom periodu.

Koliko dugo ce te moci podnositi velike Americke napade na vas?

Mi nismo drzava i ne posedujemo posebne centre kako bi nas napadali. Mi smo jedan pokret unutar palestinskog naroda koji se bori za slobodu svoje zemlje i oslobadjanje svetinja. Amerika mu nece moci stati u kraj, niti bilo koja druga zemlja, sve dok vjeruje u mogucnost povratka svojih prava, i dok je god spreman da se zrtvuje zbog toga. Naravno, moguce je da se potpomognu sadasnjom vladom protiv ovog pokreta, medutim volja naroda je jaca od rezima.

Neki smatraju da je palestinski narod umoran, i da je primoran da prihvati izlozene prijedloge. Koji je vas komentar na ovo?

Niko medju nasim narodom ne izjavljuje da je palestinski narod umoran osim o¬ni koji su i o¬nako umorni i koji su se od samog pocetka predali i prihavatili poraz i uzdignuli bijelu zastavu,- o¬ni su ti koji su se umorili. Palestinski narod je svakodnevna zrtva i nije objavio predaju, niti je izjavio da je umoran, jer zna da sloboda ne dolazi tek tako, vec je potrebno platiti slobodu, a u ovom slucaju cijena slobode je da zrtvujemo svoju krv i novac. Okupator nece nikad otici zbog deklaracija, demonstracija i uzvika, vec iskljucivo vojnim otporom. I upravo iz tog razloga, palestinski narod je spreman da se zrtvuje sljedecih stotinu godina.

Ucestvovanje u jedinstvenoj vlasti

Cesto se govori u uredenju ujedinjenje drzavne vlasti,a vi ste bili jedan od clanova, da li se slazete sa tim?

O tome pitanju se cesto vodi polemika. Medjutim, mi ne posjedujemo jasnog aktivnog programa po tom pitanju. Postoji aktivno vodstvo Palestinskog fronta za slobodu, medjutim nismo primjetili njegovo postojanje cijelo vrijeme. Broj o¬nih koji ucestvuju i imaju vodecu rijec je veoma mali. Ukoliko se osposobi zajednicka vlast koja ce sa sobom nositi zajednicki stav koji nije rezultat pojedinaca, mi cemo tada prostudirati taj plan na dostojan nacin. A sto se tice obicnog teoretskog govora, njega ima na izvoz. Ne postoje istinski i prakticni pokusaji za ovakvu vlast. Mi zelimo vlast koja ce biti sposobna da donosi zajednicke odluke i rjesenje i kojoj ce se obracati svi i za sve. A ne zelimo samo vanjsku sliku te vlasti, a unutar nje ustvari ne postoji nista.

Koji je vas stav o osnivanju Palestinske drzave na zemlji u 1967 godini?

Mi iscekujemo tako nesto, medutim pod uslovom da ne bude na racun nase okupirane zemlje od 1948 godine.

Da li bi ucestvovali u eventualnoj vladi koja bi trebala biti aktivna na zemlji koja je pripadala palestincima do 1968 godine?

Kada postignemo slobodu i mir bicemo medju prvima koji ce ucestvovati u vlasti.

Colin Powel kaze: "Primirje je prva stepenica ka palestinskoj drzavi." Da li je to tacno?

Nadamo se da je tako, medutim sumnjamo u obecanja amerikanaca i izraelaca, jer o¬ni komentarisu dogovore kako o¬ni zele, a ne kako to zeli palestinski narod.

Povezanost sa islamskim svijetom

Kako se odnosi Egipat sa Hamasom? I kako je prosao susret sa egipatskom delegacijom?

Egipatska delegacija je iznijela svoje misljenje i svoj plan, a ostavila nam je izbor da prihvatimo ili ne. Prema nama nije vrsila nikakav pritisak. Sastanak sa egipatskom delegecijom prosao je u lijepim prijateljskim i bratskim razgovorima. o¬no sto je izneseno pred nas proculi smo ga i dogovorili se za nastavak razgovora, te da cemo dati nase misljenje na o¬no sto su nam ponudili. A nasa delegacija za Egipat je vec tamo i o¬na ce iznijeti nas stav o svemu iznesenom.

Pojacano se trazi ukidanje vaseg pokreta i da vam se zabrani svaka novcana pomoc, kakve posljedice mogu proizaci iza ovoga?

Novac i zemlja je Allahovo vlasnistvo, a ljudi su samo Alahovi robovi, kazem :"A Allah cini sta hoce, ali vecina ljudi ne zna."

Kakve su vase veze sa Islamskim pokretima u svijetu?

Nase veze sa svim pokretima u svijetu se grade na medjusobnoj ljubavi, postivanju i razumjevanju, bilo to Islamski ili neislamski pokreti. Sa svima njima jasno vodimo razgovore, jer je nas cilj da ljudi budu uz nas, a ne da otvaramo razne frontove sa razlicitim pokretima.

Kako gledate na patnje muslimana u Americi i Evropi?

Patnje muslimana su prouzrokovali cionisticki planovi kako bi svrstali Palestinca u tereoristu. Tako da je palestinska odbrana, koja ima za cilj da oslobodi svoju zemlju, postala teroristicka u politickom pogledu cionista, koja se nametnula Americi i araspkim zemljama. Ovaj stav je nasilnicki i nepravedan i mi odbacujemo ovaj cionisticki stav. Svjetu je potrebno da se probudi gledajuci sa dva oka a ne sa jednim, slusajuci sa dva uha a ne sa jednim.

Sta mislite o cecenskom otporu prema ruskom okupatoru?

Pravo naroda je da ima svoju slobodu, tako da narod zeli da se oslobodi ziveci na svojoj zemlji slobodno i casno. Mi takodjer vodimo takav dzihad, a stojimo sa nasom bracom u Ceceniji.

Kakvo je vase citanje stanja u Afganistanu?

Afganistan je nestabilna zemlja. Amerika i svjetska alijansa sa svojom vojskom su oborili drzavno uredenje te drzave i postavili novo uredjenje. Ovo novo drzavno uredenje doslo je silom, uz pomoc americkih i evropskih tenkova, ali uredenje drzave je nemoguce uspostaviti tim putem, jer narod ne dozvoljava da mu bilo ko gazi njegov ponos i njegovu slobodu.

Sta mislite o Irackom otporu?

Nema sumnje da Iracki otpor pokazuje stavrnu sliku irackog naroda, koji odbija okupaciju i Americku prisutnost u nihovoj zemlji. Ovim otporom o¬ni to dokazuju, jer svakog dana nove zrtve na okupacijsko-americkoj strani. Amerika ce zbog toga imati dva izbora; da se preda volji irackog naroda i da zauvijek napustiti zemlju, ili da nastave sa svojim djelovanjem u ovoj krvavoj mocvari.

Da li vjerujete da ce amerika izvrsiti vojni udar na Iran, Siriju i Saudijsku Arabiju nakon Afganistana i Iraka?

Amerika kada zeli da ostvari svoj cilj pronadje opravdanje za njega. Svijet je trenutno sutljiv i slabasan, a o¬na (USA) namece o¬no sto zeli. Njen napad na Irak je bio neosnovan, van domena svjetskog zakona i Vjeca sigurnosti, nakon sto je samostalno donijela odluku. Pa tako isto je moguce da uradi i sa drugim drzavama i poslije toga nametne svijetu da prihvati o¬no sto o¬na zeli. Medjutim, ako Bog da, nece uspjeti u njenim projektima, jer je narod jak, i njen ulazak u Irak ce je kostati i uz to, naucice lekciju koju nikada nece zaboraviti.

Da li je Amerika u blizini njenog pada sa vrha na dno?

Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti konkretno, ali je ocito da je Amerika skinula masku sa njenog zlocinackog lica i otpocela sa nametanjem svoje vlasti i kontrole nad svjetskom politikom i ekonomijom. Ovaj njen postupak mrze svi narodi i na osnovu njega grade snazan front protiv nje i ubrzo ce otpoceti svoje djelovanje. A to ce biti razlog njenog pada u svim pogledima; ekonomskim, politickim i vojnim, ako Bog da!

Buducnost

Da li jos mislite da ce nestati Izraela?

Danas u to vjerujemo vise nego prije i pobjeda je na pomolu, ako Bog da. I svi moguci pokazatelji potvrdjuju da ce Izrael nestati. Svaki 40 godina se desi promjena kod odredjnog naroda. Sve promjene koje su se desile u Palestini u nasu korist desile su se poslije 40. godina. 1987 je otpocela prva intifada/ustanak koja je promjenila zamisljeni tok povjesti i mi smatramo da ce 2027. Izrael nestati.

Kakva buducnost ocekuje Hamas?

Stvarnu buducnost poznaje samo Allah dz.s.. Medjutim, Allah dz.s. je obecao ispuniti Svoje istinito obecanje i rekao je u Svojoj Mudroj knjizi:"Mi cemo, doista, pomoci poslanike Nase i vjernike u zivotu na ovom svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci". Ovo je Allahovo obecanje. Zato, buducnost Hamasa je buducnost pobjede i uspjeha, uz sve zavjere koje se kroje protiv nje. Allah dz.s. je Sebi zajamcio da ce ocuvati Svoju vjeru.

Na kraju ovog intervjua, koja je vasa poruka koju saljete Islamskom ummetu?

Moja poruka Islamskom ummetu je: da mora da se probudi i opazi zavjere Americkog i Zapadnog okupatora koji zeli da ovlada bogatstvima, vjerom i razmisljanjem naseg ummeta, te da odstranjuje i dodaje o¬no sto se njima dopada. Ovo su veoma opasne stvari. Ovo je razaranje Islamske civilizacije i muslimana. Zato, na muslimanima je da povrate svoju snagu, jer narodi ne mogu zauvijek zivjeti potlaceno. Potlacen se moze promjenuti i postati jak. Ovo smo naucili iz Krstaskih ratova, kada je okupirana muslimanska zemlja, zatim je dosao Salahuddin El-Ejjubi i oslobodio Sveta mjesta i ostalu muslimansku zemlju. Ummet je u mogucnosti danas da povrati svoju snagu. Ummet posjeduje geografijski znacajan prostor, a posjeduje ljudske i ekonomske mogucnosti. Sve potrebno nam je na usluzi kako bi postali jaki. Medjutim, o¬no sto moramo pridobiti i sto nam nedostaje jeste: cvrsta dusa i iskrena odlucnost
NAPOMENA: Preveli sa arapskog Emir H. Intervju napravljen 2003. godine.

@Zah

Zašto ovih par članaka iz tvojih posljednjih postova ne postaš i na temu 'Izrael je opet počinio zločin'. Ako iz nekog razloga ne želiš dozvoli meni da to učinim.

Nermam nista protiv da ove tekstove koristis po svom nahodjenju. Iskreno receno i ja sam se dvoumio ali sam ipak odlucio da ih prezentiram pod ovim naslovom. To je na neki nacin proslost (ranije price, tvrdnje izraelskih politicara najviseg ranga) koje imaju svoju refleksiju na sadasnjost, na dogadjaje u Gazi i uopste na problem rjesavanja problema Palestinaca. Ne treba zaboraviti da je Izrael jedina drzava u svijetu koja nema jasno utvrdjene granice. Koje su njihove namjere kada su u pitanju granice Izraela, to znaju samo oni. Na nasu zalost, u tome ih podrzavaju najace zemlje Zapada, zbog cega se i ne rjesava pitanje Palestinaca.
Pozdrav Zah

KO JE MAHMUD ABBAS, novoizabrani palestinski premijer?
Zasto je on za Zapad i Izrael jedini pregovarac ispred Palestinaca?
Pise, Abdul Kadir Jasin, palestinski knjizevnik

U svom životu se ni trenutak nije libio služiti Izraelu… Čučao je u vrhu palestinskog vodstva, neprimjetan među njegovim članovima, čekao je najbolju priliku u kojoj bi najlakše zadao munjevit udarac u korist cionističke tvorevine a na štetu nacionalnog palestinskog pitanja..



Nikada nije izrekao niti jednu objektivnu riječ u korist intifade, koju vode njegovi sugrađani, niti u korist legalnih akcija, akcija koje se izvode radi oslobođenja njihove domovine… Naprotiv, on je upućivao riječi obeshrabrenja, osude i očajavanja, uporedo sa riječima pohvale i divljenja najprezrenijem stvorenju Šaronu.
Ponekad bi se izgubio iz javnosti, ali kada bi se ponovo pojavio stavljali bismo ruke na naša srca iz straha od onoga što će se preko njega desiti palestinskom pitanju.
Mi to ne govorimo zbog toga što imamo nešto protiv Mahmuda Abbasa, novog premijera Palestinske uprave, čiji izbor je uveliko pozdravljen od cionističkih i zapadnjačkih institucije i vlasti, nego zbog toga što je to njegova istinska biografija i prošlost.
Ako prelistamo njegovu biografiju, vidjet ćemo da je ona više cionistička nego palestinska, arapska ili islamska, vidjet ćemo da je više bio uz zločinca Šarona nego uz intifadu i odbrambene mucenicke akcije.

Behaija, cionistički sluga

Palestinski ljevičarski književnik Abdul-Kadir Jasin o njemu je rekao: «On je behaija, Abbas Mirza…iranskog porijekla. Napustio je Iran kada je iranska vlada počela terorisati behaije.» (Egipatski sedmičnjak «El-Usbu’», 13. 01.2000.god.)
Iz Irana je stigao u Palestinu noseći sa sobom behaijsku doktrinu i tako na svojim plećima ponio grijeh onih koji su prvi donijeli to neispravno vjerovanje u blagoslovljenu zemlju Palestinu… Tamo u Haifi nalazi se njihov hram koji uživa potpunu zaštitu i sve povlastice cionističke tvorevine Izraela.

Behaizam je brat cionizma a dvojnik masonizma. Sve te ideologije proističu iz jednog izvora, iz nevjerstva, borbe protiv islama a služenja Židovima. Imaju i isti cilj, tj. ulijevaju se u jedno ušće iz kog se širi neispravno vjerovanje i promovira zabluda.

Korijeni behaizma

Babije ili behaije su pokret koji je nastao 1844. god. iz jednog pravca u Iranu koji se naziva šejhije. Nastao je pod pokroviteljstvom ruskog kolonijalizma i svjetskog židovstva. Imao je za cilj okaljati islamsko vjerovanje, poljuljati jedinstvo muslimana i odvratiti ih od njihovih temeljnih pitanja.Osnovao ga je Mirza Ali Muhammed Širazi (1266-1235. po Hidžri, tj. 1819-1850. god.) Osuđen je na smrt i ta presuda je izvršena 1266. po Hidžri, nakon što se njegov mezheb raširio i nakon što je Mirza počeo prizivati potpunu inkarnaciju Božjeg bića u njegovo.

Njegov učenik Abbas Efendi poznat je po nadimku Abdul-Behai. Posjetio je Švicarsku i prisustvovao mnogim cionističkim kongresima, među njima i kongresu Bali, održan 1911. god. Među Arapima je nastojao osnovati petu kolonu kako bi osnažio cionističke bande. S velikim počastima dočekao je i engleskog generala Elenbija, kada je ovaj posjetio okupiranu Palestinu. Britanija mu je dodijelila titulu «sir» kao i druga visoka odlikovanja.

Neka behaijska vjerovanja

Behaije, čiji je sljedbenik novi premijer palestinske uprave Mahmud Abbas Mirza (Ebu Mazin), pozivaju uništenju Islama i zanemarivanju šerijata. Ne vjeruju u proživljenje, u polaganje računa na Sudnjem danu, u Džennet i Džehennem. Dozvoljavaju privremeni brak («mut’u») i zagovaraju zajedništvo (komunizam) žena i imetka. Negiraju da je Muhammed, s.a.w.s, posljednji poslanik. Ne priznaju hadž u Meki i zamjenjuju ga hadžom u palestinskom gradu Akki, gdje je ukopan Behaullah.Namaz im se sastoji od devet rekata koje klanjaju na tri puta. Abdeste sa ružinom vodom i nemaju zajedničkog klanjanja. Zabranjuju rat i podizanje oružja protiv neprijatelja.

Behaije su podržale židovske nastambe u Palestini kao i njihovu okupaciju te zemlje. Studije koje su elaborirane na njihovom proširenom kongresu održanom u okupiranom Jerusalemu 1968. god., otkrivaju čvrstu vezu cionizma i behaizma. Na završenoj sesiji tog kongresa izdat je proglas u kom stoji da se dva pokreta, masonizam i behaizam, međusobno upotpunjuju i da su im stavovi identični u mnogim pitanjima.(El-Mudžteme’a, broj: 1434, str. 31.)

Pa, ako je vjerovanje tog čovjeka toliko degenerisano, iskrivljeno i toliko neprijateljski nastrojeno prema islamu, šta se, onda, nakon toga, može očekivati od njega?! Ako njegovo vjerovanje počiva na služenju cionizmu i njegovom projektu u Palestini i tom dijelu svijeta, da li se onda od njega može očekivati da dođe s vladom koja će osloboditi Palestinu ili koja će boriti da povrati oteta prava palestinskom narodu?!

Inženjer Osla

Zvijezda tog čovjeka je zasjala na svjetskoj političkoj sceni na dan kada je nazvan «inženjerom» Oslovskog dogovora koji su potpisali Jaser Arefat i Jicak Rabin. Po njemu je PLO priznao cionističku tvorevinu Izrael i prepustio joj osamdeset posto palestinske zemlje u zamjenu za ograničenu palestinsku upravu koju je trebalo uspostaviti nad mnogobrojnim palestinskim invalidima i bogaljima na Zapadnoj obali i Gazi, a koju je, nakon što je uspostavljena, Šaron ubrzo dokrajčio. Potom je spomenuti behaija dugo bio uklonjen s političke pozornice. U medijima je rijetko spominjan. Zatim se zapaženo vraća na političku i medijsku scenu, uveliko pozdravljen od cionističko-zapadnjačkih političkih i medijskih krugova, predstavljen kao spasilac koji je došao u najkritičnijem momentu da izbavi palestinsko pitanje od uništenja koje se nadvilo nad njim i da se ukrca u zadnji voz «mira» prije nego što bespovratno napusti stanicu.

Istina je, pak, na drugoj strani. Taj čovjek je došao, po cionističkim mapama i maštama, odigrati zadnji čin komedije pregovora i odglumiti posljednju pozorišnu scenu predaje Palestine Židovima… Ako je on u Oslu u tajnim razgovorima sa cionistima uspio ubjediti palestinski pregovarački tim na čelu sa Arafatom da se odrekne osamdeset posto Palestine, sada će da pregovara sa svojim simpatizerima i prijateljima Židovima oko preostalih dvadeset posto palestinske teritorije. A možda da im prepusti još osamdeset posto od ovih dvadeset posto tako da naše porodice koje sad žive u Palestini, nakon tih pregovora, neće imati teritorije na kojoj će boraviti niti kuće u kojoj će živjeti. Osim toga, još pet miliona Palestinaca koji žive raštrkani po svijetu izgubit će nadu, ne dao Bog, u povratak na svoja ognjišta za vrijeme vladavine nove behaijske vlasti Mahmuda Abbasa Mirze.

Glavni zadatak

Glavna zadaća koju cionisti s nestrpljenjem očekuju od Mahmuda Abbasa je da iskorijeni revolucionarne i odbrambene pokrete koji su duboku pustili korijenje u palestinskoj zemlji i među palestinskim narodom. To znači da će pokrenuti cionističko-američku ratnu mašineriju protiv dva pokreta: Hammasa i Islamskog džihada, kao i protiv svih ostalih obrambenih palestinskih pokreta koje podržava većina palestinskog naroda… Ebu Mazin će pokušati da upotpuni Šaronovu misiju zbog koje su s neuspjehom ratovale sve prethodne vlade cionističke tvorevine Izrael… Mahmud Mirza neće se nimalo dvoumiti da potpali građanski rat. Njegova doktrina ga podstiče da uništi džihad i da ustane protiv svojih naoružani sunarodnjaka koji brane svoja prava i bore se za oslobođenje svoje domovine. Biografija tog čovjeka i njegova odanost behaijskoj doktrini, koja zabranjuje oružanu borbu i džihad protiv cionista, to potvrđuju.

Nikada Ebu Mazina nismo čuli da se i jednom riječju pohvalno izrazio o palestinskoj intifadi ili o džihadskim akcijama koje vode njegovi sunarodnjaci. To se jednako odnosi i na prvu i na drugu intifadu.Međutim, suprotno od toga se dešava. Taj čovjek, s grupom defetista okupljenih oko njega, igra ulogu koju je igrao u prvoj islamskoj državi vođa munafika Abdullah b. ebu b. Selul. Živio je među muslimanima u Medini. Na prvi pogled bio jedan od njih, ali je u biti bio židovski petokolonaš koji je s njima održavao prisne odnose i sklapao saveze s ciljem rušenja novonastale države.

Evo, Ebu Mazin i njegova elita to isto rade. Napada intifadu nazivajući je rušenjem. Osuđuje mudžahidske akcije i smatra ih najvećom štetom za palestinsko pitanje. Demorališe narod ističući besmislenost oružane borbe protiv neprijatelja.
Dok se, u isto vrijeme, ne ustručava i ne srami Šaronu prilijepiti sva plemenita svojstva i nazvati ga hrabrim čovjekom.
U izjavi koji je 31.3.2000. god. dao za novine Eš-Šerkul evsat, veli: «Ratna opcija kod Palestinaca više ne dolazi u obzir. Jedina solucija su pregovori.»

Potom je napao neistomišljenike, nazivajući ih nihilistima koji ne vjeruju u mirovno rješenje, niti u međunarodno pravo, niti u sastanke na vrhu, niti u bilo šta. Njihov glavni cilj, kako on tvrdi, je samo rušenje. Takvi, po njegovom mišljenju, ne predstavljaju palestinski narod. Povodom obilježavanja dvogodišnjice intifade Aksa, Mahmud Abbas u svojstvu sekretara Izvršnog odbora Palestinske oslobodilačke organizacije, održao je predavanje u Gazi u ime svih narodnih odbora. Tu je sasuo sav svoj gnjev na palestinsku intifadu i krv šehida, tražeći da se mudžahidi okane nasilja i oružja sukladno cionističkim zahtjevima, počevši od prestanka bacanja kamenica pa sve do prestanka izvođenja mudžahidskih akcija. Ebu Mazin, kako se razumije iz njegova spomenutog predavanja, onima koji vode intifadu dozvoljava samo da stanu na ulice i uzvikuju parole, čekaju skupljenih ruku i bez ikakvog otpora - bacanja kamenica ili bilo čega drugog, cionističku ratnu mašineriju da ih pogazi i pokosi, jer ako bi pružili bilo kakav otpor smatrali bi se rušiteljima koji uznemiruju i napadaju «ubice».Taj čovjek otišao je još dalje od tog poniženja i pristrasnosti. Za Šarona je rekao «da je najpopularniji izraelski vođa poslije Hercela». Također je rekao: «Izrael je država koja je uspostavljena da pobijedi.»

Da li ste ikada vidjeli čovjeka da za svog okupatora govori tako?! Da li ste ikada u povijesti našli ijednog čovjeka da unaprijed predviđa svom narodu i ummetu neminovni poraz, a garantuje, u isto vrijeme, sigurnu pobjedu svom neprijatelju?!
Logično je onda postaviti pitanja: Za koga taj čovjek govori? U ime koga? I u čiju korist? Prije nekoliko mjeseci novinske agencije prenijele su njegovu izjavu da je palestinsko vodstvo odlučilo da za godinu dana ukloni sa intifade vojna obilježja. (Es-Sijase, 22.2.2003. god.)

Prije konačnog formiranja svoje vlade Ebu Mazin osnovao je poseban novi sigurnosni aparat za koji su jevrejske novine Bediot ahranot citirajući Rojter rekle da će zadaća tog aparata biti borba protiv palestinskih oružanih pokreta (Hammasa, Islamskog džihada, vojnog krila Fetaha i Narodnog fronta) kako bi bile spriječene njihove akcije uperene protiv izraelske sigurnosti. To je taj čovjek. To će biti njegova uloga. To se od njega očekuje. Ali, palestinski narod je narod koji je odbio da se asimilira, da se pokori okupaciji i da joj se preda je moćan, uz Allahovu, dž.š, pomoć, da poremeti sve te planove i da sve takve bezdušnike i izdajnike baci u korpu za otpatke.

Eto takvo misljenje imaju Palestinci o svom pregovaracu, koga za pregovaraca promiovise Zapda na zahtjev Izraela.Kakav ce to biti mir koji on potpise, jer Palestinsku organizaciju sa njim na celu Palestinci vise ne podrzavaju.Oni su se okrenuli Hamasu kao istinskom predstavniku interesa palestinskog naroda. Naravno, to nije po volji Zapada i Izraela.

Kroz ovaj razgovor sa poznatim kosovskim politicarem Azemom Vlasijem vracamo se u davnu i blizu proslost, sadasnjost ali i kako mnogi kazu "perspektivnu" buducnost. Naravno, svako ima svoje vidjenje davne i skorije proslosti, sadasnjosti i buducnosti ali nije lose procitati sta misle i drugi, psebno ljudi koji su u proslosti bili neko ni nesta.
Pozdrav Zah

LEGENDARNI KOSOVSKI POLITIČAR

Balkanski glas razuma.Azem Vllasi: Hrvatska nije bila Balkan prije Tuđmana

Ja sam i prije govorio: što je više Tuđman galamio da Hrvatska nije Balkan, Hrvatska je sve više bila Balkan. Upravo ju je on vratio u balkanski zagrljaj, jer je vodio pravu balkansku politiku
piše DAMIR PILIĆ Slobodna Dalmacija



Azem Vllasi rođen je 1948. u selu Rubovc u kosovskoj općini Kamenica. Politički se angažira već kao student te 1974. postaje prvi Albanac na čelu Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ), što mu donosi veliku popularnost i status „Titova ljubimca“.

Potom ulazi u Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i postaje predsjednik Saveza komunista Kosova.

Na toj funkciji izravno se sukobljava sa Slobodanom Miloševićem, ne želeći prihvatiti Miloševićevo ukidanje autonomije Kosova. Nakon što je u veljači 1989. iskazao javnu podršku rudarima Starog Trga kod Mitrovice, koji su štrajkali protiv ukidanja kosovske autonomije, Milošević ga hapsi i Vllasi na 14 mjeseci završava u zatvoru, pod optužbom za „kontrarevolucionarne aktivnosti“.

U 90-ima radi kao odvjetnik u Prištini, a u 2000-ima je politički savjetnik više kosovskih premijera. Za koji mjesec očekuje se da postane prvi veleposlanik Kosova u Crnoj Gori.

Je li sramota pripadati Balkanu?

- Balkanski narodi nemaju razloga da se srame. Europa je bila gora od nas u srednjem vijeku, a balkanske zemlje tek su na početku svoje samostalnosti.

Gdje Balkan počinje, a gdje završava?

- U geografskom smislu Balkan se proteže od Bospora i Dardanela na istoku do Hrvatske na zapadu, s tim da Istra ne spada na Balkan. U kulturološkom smislu Balkan je do Bosne. Ali u političko-historijskom smislu Balkan je pojam za narode i prostore koji su najmanje bili gospodari svoje sudbine i vladali sobom, a najduže bili pod tuđom vlašću, prije svega kao dijelovi turskog i austrijskog imperija.

Koje su glavne sličnosti i razlike balkanskih naroda?

- Na Balkanu imate pet pravoslavnih naroda – Bugare, Grke, Makedonce, Srbe i Crnogorce. Imate dva muslimanska naroda – Albance i Bošnjake. Potom imate i katoličke Hrvate... ali dobro, vi kažete da niste na Balkanu.

A što vi mislite, jesmo li?

- Ja sam i prije govorio: što je više Tuđman galamio da Hrvatska nije Balkan, Hrvatska je sve više bila Balkan. Upravo ju je on vratio u balkanski zagrljaj, jer je vodio pravu balkansku politiku.

Možemo li dalje o sličnostima i razlikama balkanskih naroda?

- Ako gledamo kroz folklor, vidimo da imamo sličan folklorni obrazac kod Grka, Makedonaca, Albanaca i Hrvata iz Hercegovine i Dalmacije. Drugi tip folklora prisutan je kod Rumunja, Srba iz Vojvodine, Hrvata iz Slavonije, Zagoraca i Slovenaca, dok je treći etno-kulturalni geografski pojas Balkana onaj na kojem žive Srbi iz unutrašnje Srbije i Bugari.

Rječnici govore da Balkan znači „lanac visokih planina“?

- Osim Rodopa, na Balkanu nema visokih planina. Taj izraz prvi put se za ove prostore koristi nakon dolaska Turaka. A na tim prostorima neki su mali slavenski narodi već prije ostvarili svoje srednjovjekovne države, poput Bugara i Srba, pa je i Bosna imala tradiciju državnosti i prije Turaka.

Obično se smatra da je pred Turcima najlakše pala baš Bosna?

- Postoji teza da su današnji Bošnjaci bogumilskog porijekla i da se dolaskom Turaka pokazalo kako njihovi poganski običaji i njihova stara bosanska crkva imaju sličnosti s islamom. I zato je Bosna najlakše primila islam, a ne zato što su slabići, odnosno, kako kažu Srbi, „poturčeni pravoslavci“.

Što je sa Srbima?

- Srbima se mora priznati da su pod Turcima najduže držali svoje pravoslavlje, koje ih je i očuvalo kao narod.

Gdje su tu Albanci?

- Mi Albanci smo, bez sumnje, najstariji narod na Balkanu: potječemo od ilirskog plemena Dardana. Mi nismo došli na Balkan u sedmom stoljeću, mi smo tu bili i prije Rimljana. Od Turaka smo primili islam, prije toga je bilo nešto Albanaca koji su primili kršćanstvo, ali su većinom bili pogani. Danas imamo fenomen Albanaca kao europskih Korejaca: mi smo jedini europski narod koji živi u dvije vlastite države.

Većinom ste muslimani - je li vaš narod označen turskim vjerskim naslijeđem?

- Zanimljivo je da su sami Turci islam primili od Arapa, čije su zemlje osvojili, i to je jedinstven slučaj u povijesti da okupator uzme vjeru porobljenog naroda.

Kako biste opisali vladavinu Turske na ovim prostorima?

- Turska nije bila tipični asimilacijski imperij, islam nije širila ognjem i mačem, nego je poštivala religije balkanskih naroda, jer su u Kuranu našli da se islam ne smije širiti silom, nego uvjerenjem. Tko je prešao na islam, Turci bi ga oslobodili nekih nameta, dobivao bi neke porezne olakšice. Mislim da smo u bivšoj Jugoslaviji učili falsificiranu historiju Otomanskog Imperija, jer su nam Turke prikazivali uglavnom kao one koji su nabijali naše ljude na kolac.

Turska je otišla s Balkana prije sto godina, zašto je i danas važna ta epizoda?

- Balkanski narodi imali su neki svoj identitet i prije Turaka, te su ga sačuvali i pod Turcima, ali onaj tko vlada, uvijek ostavi traga na kulturi. Kad se 1912. turski imperij raspao, s Balkana je otišla jedna moderna feudalna država koja je porobljenim narodima donijela kulturu. Prije svega, donijela je hamame, odnosno javna kupatila – vi ste prije toga imali situaciju da se balkanski ljudi od rođenja do smrti nisu okupali. Taj imperij je balkanskim ljudima poboljšao uvjete stanovanja, već i time što ih je upoznao sa čardakom ili terasom: Turska nije donijela samo Balkan nego i balkon.

Zašto onda uvijek krivimo Tursku?

- Kad mali narodi stalno imaju tuđu vlast, onda uvijek svoje traume i krivnje prebace na onog koji je vladao. Turski imperij se srušio jer se zapadna Europa digla na industrijskoj revoluciji. A to je ista ona Europa koja je žene proglašavala vješticama i progonila nekršćane: to je mračna Europa, mračnija nego što je Balkan ikad bio. Turci su 1389. godine na Gazimestanu pobijedili u Kosovskoj bitki, a šest kilometara zračne linije od Gazimestana i tada je stajao pravoslavni manastir Gračanica, ali ga Turci nisu srušili. Nisam advokat Turske, ali ovo je istina. Hajrudin Neimar napravio je Stari most u Mostaru, remek-djelo islamske i svjetske arhitekture, koji je trajao punih 427 godina, i nisu ga srušili Turci, nego - oprostite na iskrenosti - Hrvati. U Srbiji bi rekli: „Sve su ovo Ameri zakuhali.” Svi bi mi da je netko drugi kriv.

A tko je kriv?

- Čim je Turska otišla, počeli su Balkanski ratovi. To su bili razbojnički ratovi u kojima su Bugari i Srbi tražili zemlje Makedonaca i Albanaca. Najduže razdoblje mirnog suživota Srba i Albanaca bilo je upravo pod turskom vlašću.

Što je Titova Jugoslavija donijela ili oduzela Balkanu?

- Titova Jugoslavija je presedan, jedan blještavi trenutak Balkana i pokušaj da se ostvari jedan dobar san. Tito je od Jugoslavije htio učiniti multietničku zajednicu u kojoj narodi mogu živjeti zajedno, povezani sličnostima, a ne razlikama i gorkim povijesnim iskustvima. U toj Jugoslaviji je više od 70 posto ljudi govorilo isti ili sličan jezik, ali Jugoslavija se raspala jer je počivala na temeljima koje su postavili Srbi: Kraljevina SHS nastala je dogovorom političkih prvaka svih triju naroda – Srba, Hrvata i Slovenaca – a ne plebiscitom naroda, pri čemu nitko nije mario za druge: Makedonce, Albance, Bošnjake... Samo Srbi, Hrvati i Slovenci, i to pod Karađorđem. Jasno da je to bio najveći dobitak za Srbe, jer su prvi put dobili priliku da svi žive u istoj državi.

U Hrvatskoj se često čuju glasovi upozorenja na moguću obnovu Jugoslavije?

- Svaki pokušaj imitacije historije smiješan je i besmislen, što se lijepo moglo vidjeti kad je Tuđman 1991. pokušao obnoviti Banovinu Hrvatsku iz 1938. godine.

Kažete da su srpski temelji Kraljevine SHS potkopali i Titovu Jugoslaviju. Nije li Tito gradio Jugoslaviju ispočetka?

- Tito je pokušavao napraviti drugačiju Jugoslaviju od predratne, pritom je vidio da tu ima silnih problema, pa je zato i ostavio onaj Ustav iz 1974., kako bi se jugoslavenski narodi mogli razići mirno, po federalnim jedinicama. I to su prihvatili svi osim Srba, koji su htjeli sačuvati svesrpski koncept „svi Srbi u istoj državi”, umjesto realne Srbije s Berlinskog kongresa 1878., s granicom na Drini, Savi, Dunavu i do Kosova – ono što se u Jugoslaviji zvalo „uža Srbija”.

Kada će Srbija priznati Kosovo?

- Srbija danas kaže: „Nikad nećemo priznati Kosovo!” Ali Srbija će se sutra u Europskoj uniji morati odreći davno prevladane politike prema Albancima.

Što će biti s odnosima balkanskih naroda kad svi uđemo u EU?

- Ulaskom u EU sve naše traume iz prošlosti i međusobni animoziteti i ožiljci brže će se prevladati i brže izliječiti. Na neki način, Europska unija je, ali u pozitivnom smislu, jedna konfederacija, da ne kažem novi imperij, gdje glavni pečat odnosima daju velike države koje nameću pravila malim državama, ali ta pravila više idu u korist nego na štetu balkanskih zemalja, tako da će te zemlje više propustiti ako ne uđu u EU nego ako uđu. Trpjet ćemo kulturološke utjecaje u svakom pogledu, ali balkanske zemlje imaju što i ponuditi Europi.

Što, na primjer?

- Da krenemo od onog što danas najviše znači zemljama EU-a, a to je bolji život. Hrvatska i Vojvodina im mogu ponuditi zdravu hranu, a Hrvatska još i turizam. Makar će Balkan u principu biti izvorište jeftine radne snage za obične i teške poslove. Nije realno očekivati da će balkanski narodi sa svojom kulturnom tradicijom prodati nešto Europi, ali Europa će staviti na probu svoje vrijednosti upravo na Balkanu: jedinstvo različitosti, toleranciju, rješavanje nesporazuma mirnim putem... Čvrstoću tih principa EU će testirati na Balkanu, jer su Britanci, Francuzi i drugi Europljani odavno prerasli vrijeme sukoba.

Hoće li se Albanci u budućnosti, kad postanu najbrojniji balkanski narod, ponašati kao Srbi u prošlosti?

- Sve što nas očekuje u budućnosti treba gledati kroz potpuno novu dioptriju. Neće se više gledati tko je najbrojniji, kao što se to ni u Europskoj uniji ne gleda: zar Nizozemska mora strahovati od Francuske samo zato što ima manju populaciju? Kad se liberalizira prometni režim na području cijele bivše Jugoslavije i kad bude jednak onome u Uniji, to će riješiti tenzije i to je najvažnije. Zamislite Albanca koji sutra poslovno ide u Tiranu, a preksutra u Beograd, i za sve mu je dovoljno dva-tri sata autoceste. Na Balkanu će vladati isti odnosi kakvi su sada u EU-u, i to će sliku Balkana i ovih naroda učiniti sasvim drugačijom.

Reklo bi se da ste optimist?

- Za Balkan jesam, s tim što mislim da još najmanje deset godina Europa mora držati pod kontrolom Srbiju i Srbe, da ne naprave probleme, naročito u vezi s Bosnom i Kosovom, da im otupe te imperijalne ambicije i stare snove koji još žive, ne u srpskom mentalitetu, nego u srpskoj političkoj eliti. Ali generalno sam, što se budućnosti Balkana tiče, svakako optimist. Pa vidjeli ste kako je Toše Proeski ujedinio Balkan u kratkom roku: očito u ljudima s ovih prostora postoji, ako ne nostalgija, onda potreba da se razmijeni kulturna ponuda.

PRIŠTINA, NAJMLAĐA PRIJESTOLNICA SVIJETA

Ma Hrvati smo, pusti nas u disko

Redare ispred kluba naše „dobra veče’“ previše podsjeća na Srbe. ‘Ko ste vi?’, pita jedan iznenađeno. ‘Ljudi koji oće popit pivo’, kaže Pero. ‘Hrvati’, kažem ja, a tip odmah otvori vrata. ‘Zašto si mu reka da smo Hrvati, šta ga nisi pustija da odluči?’, ljuti se Pero juti se Pero
piše DAMIR PILIĆ

U Prištinu stižemo oko 22 sata i odmah se odlučujemo za izlazak u grad, jer sutra već idemo za Skoplje. Dok čekamo taksi - koji je u Prištini, kao i na cijelom Balkanu, iznimno jeftin - gazdarica hostela tumači nam režime za toplu vodu i struju, što su na Kosovu deficitarne stavke: u Prištini nema struje po nekoliko sati dnevno, a u drugim gradovima još i više, i tako je već godinama.


Spomenik novordjenoj drzavi

Žena razumije i govori ponešto hrvatski, jer je kao dijete u školi učila srpski, poput svih njezinih vršnjaka na Kosovu, ali njezini sinovi, odrasli u gradu koji je u međuvremenu postao potpuno etnički čist, ne znaju ni riječi: samo začuđeni slušaju kako im se majka muči na jeziku bivših okupatora, što je dominantni albanski doživljaj Srba. Došao je taksi.

- Nezavisnost? – ponavlja taksist za mnom. – Meni je sve isto k’o prije godinu dana, a čini mi se da je i drugima. Imam 25 posto zarade od taksija, nemam zdravstveno, nemam socijalno, ako ogrebem auto, odbija mi se od zarade, i to je to.

- Je l’ zajebavaju Srbi u Mitrovici? – pitam.

Znam, pitanje je nekorektno u svakom smislu, ali u Prištini ostajemo samo par sati, pa moram biti brz i izravan ako želim doznati je li se etnički jaz na Kosovu imalo smanjio.


Bilo kuda - albanska zastava svuda

- Je l’ zajebavaju? Ovisi kako gledaš. Možda su u pravu – veli čovjek.

Tu sam se stvarno iznenadio. U zadnje dvije godine nekoliko sam puta bio na Kosovu i razgovarao s desecima albanskih ljudi: ovo je bio možda i prvi put da je netko od njih ovako tolerantan prema Srbima.

- Ja nisam odavde, pa možda drukčije gledam – reče tip, vidjevši da sam ostao ‘bez teksta’.

Nije odavde: pa onda možda nije ni Albanac, pomislih. Možda je Srbin. Pa da: i srpski jezik govori previše dobro.

- Ja sam iz Vranja, to je na jugu Srbije, tamo ima dosta Albanaca – nastavi čovjek. – Ali nema posla ni za Srbe, a kamoli za nas, pa sam došao u Prištinu.

Šutke vozimo dalje, a onda se čovjek opet oglasi:

- Ovdje je najbolje ako se uvališ u neku međunarodnu organizaciju. Uuuu, tu možeš i do hiljadu-dvije evra da uhvatiš. Ali treba ti teška veza.

- Balkan? – velim, nešto između pitanja i konstatacije.

- Balkan – potvrdi čovjek.
Početak noćnog izlaska po Prištini baš i ne obećava. Subota navečer, jedva 23 sata, a stripovski kafić u ulici iza hotela ‘Grand’ i zgrade civilne misije UN-a, u središtu grada, taman zatvara. Susjedni ‘Toto-bar’ pred zatvaranjem, ali možemo popiti piće na brzinu. Nije valjda da i mladi prištinski Albanci vikendom stoje kući, kako nam se to sinoć učinilo s mladim budvanskim Crnogorcima?

Crni muškarci, šarene djevojke


Neizbježni spomenik Skenderbegu

Ipak ne, jer evo klub ‘Zanzi-bar’ u pokrajnjoj ulici upravo je krcat. Tamni podrumski prostor s crvenim plišem, albanska mladež u zanosu prati klupski bend koji izvodi rock-klasike iz 70-ih i 80-ih (Pink Floyd, Clapton): dosta muškaraca je u crnim kožnim jaknama, djevojke su nešto šarolikije. Ovdje nema ‘Nikšićkog’ piva, a nije ga baš pametno ni tražiti: ovdje pijete jedino postojeće kosovsko pivo ‘Peja’ (koje se, kako mu i ime kaže, puni u Peći). Mala boca euro i pol, isto kao jučer u Kotoru i Budvi. Čudan neki Balkan, sve plaćaš eurima, na Kosovu jednako kao u Crnoj Gori.

Potom vodim ekspediciju u improviziranu diskoteku koju sam otkrio desetak mjeseci ranije, kad sam bio u Prištini na proglašenju nezavisnosti: mali underground klub u utrobi nogometnog stadiona ‘Prištine’, zvao se ‘Johnny Deppo’, ustupio je, međutim, mjesto novom i izrazito ‘fancy’ baru, pa me umjesto DJ-a s kapuljačom dočekao konobar u bijelom odijelu: mlada kosovska ekonomija očito se dinamično razvija.

House-klub preko puta, u zgradi Američkog univerziteta, koji je prošle zime radio svakog vikenda, ove zime je zatvoren, ali zato su s druge strane ulice otvorene čak dvije nove diskoteke. Idemo najprije u onu koja se zove ‘Fljert’: ispred nje skupina redara, a naše im dobra veče’ očito ruši jezičnu rutinu

Previše podsjeća na Srbe.

- A ko ste vi? – govori jedan, vidljivo iznenađen.

- Ljudi koji oće popit pivo – kaže Pero.

Momak nas gleda, vidiš da ne zna što bi. Prije 20 godina, kad je Srba u ovom gradu bilo 100 tisuća, on možda nije bio ni rođen. Danas u polumilijunskoj Prištini, kažu, živi manje od 50 Srba (uz još dvije-tri stotine koji svakodnevno dolaze na posao u neku od međunarodnih organizacija u Prištini, ali žive po srpskim enklavama) i oni ne izlaze u diskoteke, a ako nekim čudom i izađu, na ulazu ne kažu dobro veče nego mir mrama.


Grafiti protiv međunarodne zajednice


Problem je otežan činjenicom da, koliko god se Hrvati i Srbi upinjali dokazati da im se jezici razlikuju, većina Albanaca nije u stanju razaznati tu razliku, te je njihov prirodni refleks na vaše dobra veče’ pomisao da ste Srbin.

Ta pomisao, naravno, ne mora značiti da vam neće ljubazno odgovoriti, ali, s druge strane, nema naroda u bivšoj Jugoslaviji koji se u prvoj godini svoje nezavisnosti nije iskalio na svojim manjinama, od Slovenaca nadalje (iznimka su Crnogorci, što je i razumljivo, jer u Crnoj Gori manjine čine više od 50 posto populacije), pa zašto bi onda Albanci – koji su pod Miloševićem propatili više nego ijedan drugi narod bivše Jugoslavije - bili iznimka od tog tužnog balkanskog kanona? Pogotovo što je između njih i Srba uvijek bio puno veći ponor nego između bilo koja druga dva ex-YU naroda, uključujući i Srbe i Hrvate, koji su bliski barem po jeziku.

Tužna sudbina hotela ‘Grand’
I zato sam, ne čekajući kako će se Perin ‘građanski’ argument dojmiti na njega, rekao redaru da smo Hrvati, što nam je odmah otvorilo vrata diskoteke: učinilo mi se da je i tipu laknulo.

- Zašto si mu reka da smo Hrvati, šta ga nisi pustija da odluči? – prigovori mi Pero čim smo ušli.

Da, možda je trebalo dati šansu ‘građanskoj’, a ne ‘nacionalnoj’ opciji raspleta. Da sam šutio i čekao, možda bi mladi redar veselo kliknuo: „O, braćo Srbi, samo uđite!“, možda bi ljubazno rekao: „Uđite, žedni ljudi!“, a možda bismo se morali i pobiti s njim i njegovim kolegama na gostujućem terenu: nikada nećemo doznati što bi bilo. Ali, ponavljam, u prvoj godini nezavisnosti tu su ‘građansku opciju’ proćerdali i Slovenci, i Hrvati, i Srbi, i Bosanci, čak i Makedonci: zašto bi se od Albanaca tražilo da budu bolji od drugih, pogotovo otkad im je umro ‘mirni čovjek’ Ibrahim Rugova, a na njegovo mjesto došli agresivniji lideri, stasali u Oslobodilačkoj vojsci Kosova?

Što je najgore, u ‘Fljertu’ se pušta neki house koji je već prije 15 godina bio star, a gužva je nesnosna: gomila „skockane“ albanske mladosti. Bježimo u susjedni klub, u kojem house nije bitno mlađi, ali je, kao i sam interijer, oplemenjen dašcima turskog, orijentalnog stila. Jesmo li bliže Balkanu nego što smo bili u ‘Fljertu’, ili je ‘Fljert’ zapravo Balkan? Teška pitanja za subotnju noć, zovite taksi, idemo kući.



Tek ujutro, u šetnji prištinskim korzom, koji nosi ime Majke Tereze i završava neizbježnim spomenikom Skenderbegu - slavnom albanskom borcu protiv Turaka iz 15. stoljeća - a uz Bulevar Billa Clintona čini prometno-pješačku žilu kucavicu Prištine, uočavam po zidovima brojne grafite ‘EULEX – MADE IN SERBIA’.

U skepsi prema novim europskim kontrolorima Kosova prepoznajem ‘rukopis’ radikalne studentske organizacije ‘Samoodređenje’ (na albanskom ‘Vetëvendosje’), koja od početka promjena na Kosovu zastupa tvrdi stav da Albanci moraju uzeti cijelo Kosovo bez ikakvih ustupaka međunarodnoj zajednici, pa su tako njeni članovi i lani i preklani, dok su oko statusa Kosova širom Europe vođeni teški albansko-srpski pregovori, obasuli Prištinu grafitima ‘JO NEGOCIATA’ (‘Ne pregovorima’).


Konobar Dževdet: ‘Imam ja druga Srbina, Ljubišu’

Oko podne se u hotelu ‘Grand’ nalazim s legendarnim kosovskim političarem Azemom Vllasijem. Vani je debelo ispod nule, pa željno utrčavam u hotel da ogrijem dušu i tijelo, ali u velikom predvorju ‘Granda’ prava ledenica: rijetki gosti u poznatoj kafani u prizemlju u debelim kaputima srču čaj. I sam prehlađen, Vllasi predlaže da se prebacimo u nedaleki hotel ‘Iliriju’, jer ‘Grand’, kako kaže, ‘nije platio struju pa su mu isključili grijanje’: tužna sudbina za hotel koji je u 80-ima bio simbol luksuza tadašnje Autonomne pokrajine Kosovo, i u kojem su još prošle zime kosovski premijer Hashim Thaci i njegovi suradnici svakodnevno održavali tiskovne konferencije uoči proglašenja nezavisnosti.
Doduše, Albance za ovaj hotel vežu i mučne uspomene, jer je 90-ih, u vrijeme najžešćeg Miloševićeva terora na Kosovu, tu stolovao ratni zločinac Arkan i njegovi zloglasni paravojnici.

- To vrijeme više ne može da se ponovi – kaže Vllasi. – Srbija još uvijek viče da nikad neće priznati Kosovo, ali sutra će se, kad uđu u Europsku uniju, morati odreći stare politike prema Albancima. Ja sam optimist što se tiče Balkana: pa vidjeli ste kako je Toše Proeski ujedinio Balkan u kratkom roku, očito je da među balkanskim narodima postoji bliskost.

Srbi u Splitu, Srbi u Prištini
Nakon intervjua s Azemom ostatak ekspedicije pronalazim u obližnjem restoranu ‘Pishat’. Netom sam konobara Dževdeta ispitao o njegovoj ekonomskoj situaciji (plaća mu je 500-600 eura, što je rijetko dobar dohodak za kosovske prilike, a s napojnicama može uhvatiti još toliko), smišljam kako ga pitati o povratku Srba u Prištinu, kad me on, čuvši da smo iz Splita, preduhitri:

- A ima li Srba u Splitu? Jesu se vratili?

Kad smo splitske Srbe apsolvirali, vraćamo se na kosovske.

- Ja ne mrzim Srbe – kaže Dževdet. – Možda zato što mi niko nije poginuo u ratu. Da jest, možda ne bih uspio da ne mrzim. Samo su mi zapalili kuću.


Kakav je to grad bez konja?

- Gdje?

- Tu u gradu. U Prištini.

- Tko?

- Komšije, to je najgore. Imao sam tri Srbina komšije, dva su bila normalna, ali ovaj treći, čim je počela frka, počeo šetati po dvorištu s puškom. Taj mi je zapalio kuću.

Pitam ga izravno koliko se Srba vratilo u Prištinu.

- Stari su se vratili, a mlađi teško – kaže Dževdet. – Kad kažem ‘vratili’, mislim uglavnom na kosovska sela. U Prištinu se baš i nisu vratili, to je istina.

Tu Dževdet skoči da posluži za drugim stolom, a onda se vrati.

- A imam ja druga Srbina, Ljubišu. Živi tu u enklavi u Gračanici.

Inače, Gračanica je srpska enklava najbliža Prištini, jedva desetak kilometara sjeverno.

- Pa je l’ dođe Ljubiša u Prištinu? – pitam. Dževdet vrti glavom.

- Ja idem kod njega, a on kod mene ne. Kaže da se boji.

- A bi li mu mogao garantirati sigurnost da dođe, recimo, ovdje u restoran?

- A ko može da garantuje, osim Boga? – širi Dževdet ruke. - Ne mogu ni vama da garantujem. Ali generalno, otprije dvije-tri godine Srbima je tu lakše, niko ih ne dira, samo se oni i dalje boje, to je istina.

U neka doba se dižemo, Balkan zove: čeka nas Skoplje. Manje od sto kilometara puta, dobra dvotračna cesta, ljubazni kosovski graničari, ljubazni makedonski graničari, i u nedjeljni suton mi ulazimo u glavni grad Makedonije, kojeg su nakon katastrofalnog potresa iz 1963. gradili arhitekti iz cijelog svijeta, pa urbanisti i danas govore o izvjesnoj ‘nedovršenosti’ Skoplja. Ali nama to ne smeta: prvi put od polaska malo ćemo ‘potegnuti ručnu’ - u Skoplju ostajemo puna dva dana. Abe bratko, davaj gravče na tavče, davaj ‘T’ga za jug’, ne davaj da poslije boli glava od Balkana.


Zemlja bez turbo-folka
Iako su više od dvije trećine Albanaca muslimani, u Prištini ćete rijetko sresti zamotanu ženu ili muškarca s dugom bradom: kako Albanaca ima i katolika i pravoslavaca, albanski nacionalni lideri još od 19. stoljeća ponavljaju istu mantru: „Ne gledajte na crkve i džamije, naša religija je albanstvo.“ Isto tako, u Prištini nema šanse da čujete turbo-folk: simbol tog žanra je Arkanova udovica, a Arkan je simbol zla koje su kosovski Albanci trpjeli u 90-ima.

U prijestolnici Kosova imate paradoksalnu situaciju da u kafiću „Monaco“ u središtu grada možete kupiti dobar dio hrvatskog tiska (s dan zakašnjenja), ali srpske novine ne možete kupiti nigdje, niti možete uhvatiti neki TV program na srpskom jeziku: srpske medije s Kosova je moguće pratiti samo preko interneta. „Lonely Planet“, najpoznatiji svjetski vodič za „backpackerse“, strancima koji znaju srpski ili albanski savjetuje da razgovor s nepoznatim ljudima na Kosovu počnu na engleskom, dok ne utvrde nacionalnost sugovornika.

Najmlađa država, najmlađi ljudi
Najmlađa država svijeta, Kosovo je neovisnost proglasilo 17. veljače 2008., a dosad su ga priznale 54 zemlje. To je manje nego što su Kosovari očekivali, ali oni se ionako oslanjaju na budućnost: s 50 posto stanovništva mlađeg od 27 godina Kosovo ima najmlađu populaciju Europe, a najveći prirodni prirast stanovništva u Europi jamči im da neće tako skoro izumrijeti.

Mladost stanovništva možda je i glavni razlog što je nedavno Gallupovo istraživanje pokazalo da je Kosovo na prvom mjestu u svijetu po optimizmu stanovnika. S druge strane, Kosovo ima i najveću stopu nezaposlenosti među mladima u Europi. Po mogućnosti putovanja izvan svoje države, stanovnici Kosova su najizoliraniji u Europi: vize im trebaju za sve države osim Albanije, Makedonije i Crne Gore, dok u susjednu Srbiju, kao i u BiH, uopće ne mogu putovati.

Na Kosovu živi oko 2,2 milijuna ljudi, od čega oko 90 posto čine Albanci, 5-7 posto otpada na Srbe (uglavnom sjeverno od Ibra), a ostatak čine Bošnjaci, Turci, Crnogorci, Romi i nekoliko stotina Hrvata, koji žive u Janjevu, Letnici te par manjih sela.

Preuzeto iz Slobodne Dalmacije

Schengenska balkanizacija Balkanaca

Schengenski zid pomaže Balkanu da se balkanizira te u biti znači ovo: mi unutra smo dobri i demokratski orijentirani, a vi izvana ste šljam i barbari
Piše, Damir Pilić


Kim Mehmeti: „Srbi za mene nisu ništa lošiji narod od Albanaca,
ali njihovi političari su veliko zlo“

Kad smo se posljednji put susreli u Skoplju, prije deset godina, vodili ste Centar za multikulturno razumijevanje i suradnju. Što je danas s tim?
- Taj centar se nakon makedonsko-albanskog rata ugasio. Ja sam naivno vjerovao u taj multi-kulti koncept, ali ne možeš bacati sjeme u njivu koja to sjeme ne može primiti. Balkan još nije ta njiva.

Kada će biti?
- Cijeli svijet počiva na tome i zato vjerujem u taj koncept, ali na Balkanu se ljudi još uvijek najbolje osjećaju u svojim nacionalnim torovima, tu im je najtoplije. Upravo je Makedonija bila najuspješniji primjer multietničke zajednice u postjugoslavenskim državama, ali čak ni ovdje taj model nije zaživio.

Odakle dokle je Balkan?
- Mislim da to, čak i u zemljopisnom smislu, određuju ljudi, jer zemlja nema etničku pripadnost. Balkan je do tamo dokle se ljudi tako osjećaju, gdje se ne stide biti Balkanci, jer su shvatili da to nije ni prednost ni hendikep.

Smatrate li se vi osobno Balkancem?
- Ja se dičim što sam Balkanac. Meni Balkan nije metafora zla, nego baština kulture koja je značajna za cijelu Europu.

Je li Hrvatska na Balkanu?
- Ako Hrvati misle da nisu Balkan, onda najvjerojatnije i nisu. Balkan čak ni geografski nikada nije bio precizno definiran. Po meni, Balkan počinje iz Zagreba i nastavlja se prema nama.

Slovenija?
- Slovenija nije Balkan. Balkan određuje i sličan senzibilitet, koji počinjete osjećati već od Zagreba. Ali Balkan nikad nije funkcionirao kao jedna cjelina, to je više zamišljeni teritorij.

Koji Vam je najveći minus Balkana?
- Najtragičnija priča na Balkanu je to što se mi i u 21. stoljeću puno hranimo historijom.

Je li Balkanu suđeno da ga se povezuje s barbarstvom?
- Ne postoji na Balkanu nikakvo barbarstvo koje nije sastavni dio čovjeka. Masovne pokolje i torture izmislila je zapadna Europa. Balkan možda sve to radi sa zakašnjenjem, možda mi na Balkanu ne živimo po istom kalendaru kao Europa, nama stoljeća dolaze kasnije nego njima. Ali ja zaista ne znam ni jedan zločin na Balkanu koji se već nije dogodio u Europi. Štoviše, ta zla su patent Europe, tako da na Balkanu nema naroda koji su agresivniji od drugih: imate jedino prostore gdje vrijeme prolazi laganije nego drugdje.

Dobro, u kojem je stoljeću Balkan danas?
- Balkan je još negdje na kraju 19. stoljeća, jer se na Balkanu još uvijek stvaraju narodi, što se u Europi zbivalo u drugoj polovici i krajem 19. stoljeća. Na Balkanu još ni države nisu definirane. Tu se tek završavaju bitke Drugog balkanskog rata, koji je bio neprirodno prekinut raspadom Otomanskog Carstva.

Kakva je uloga i značenje u tim procesima Titove Jugoslavije?
- Titova Jugoslavija je usporila te procese. Da nije bilo Titove Jugoslavije, Balkan bi možda prije izišao iz 19. stoljeća. To je bila iluzija da je nešto riješeno, a zapravo je bilo riješeno samo srpsko pitanje, dok su svi ostali narodi osjećali da njihove nacionalne ambicije nisu ostvarene. Titova Jugoslavija je kao neka čekaonica koja je prekinula procese. To je bila golema varka. Sve nas je zavarala, jer u svima nama Balkancima postoji jedan instinkt da budemo zajedno kao Balkanci, a Jugoslavija je bila najbliža iluzija.

Ipak, ta Jugoslavija, barem nominalno, nije bila srpska, nego multietnička?
- Smatram da to nije bio multietnički koncept, jer se multietnički koncept ne gradi preko ideologije. To je bila država jednog naroda, srpskog, a svi ostali su samo asistirali. Kako se može govoriti o multietničkom konceptu kad su, recimo, u Makedoniji dominirali srpska kultura, srpska književnost i srpsko novinarstvo?

A kakva je danas situacija u Makedoniji?
- Danas albanski mediji kopiraju talijanske, oni su im standard, dok su makedonskim medijima uzor beogradski mediji. Zato je albanski žurnalizam otišao naprijed u elektroničkim medijima. I da se vratim na Tita: njegova Jugoslavija je bila pokušaj, a Tito je i sam shvatio da neće uspjeti, i zato je ostavio onaj Ustav iz 1974. godine.

I sami, međutim, kažete da među balkanskim narodima postoji jedan instinkt zajedništva?
- Da, ali da biste realizirali instinkt zajedništva, prvo morate zadovoljiti instinkt svoga. To vam je kao da ste dioničar u kompaniji: da biste sudjelovali u tome, morate znati koliki je dio dionica vaš. To je kao kod braće: da bi mogli surađivati, moraju znati što komu pripada. A to je bio problem u Jugoslaviji: nitko nije znao što je i koliko njegovo, jedino je Srbija imala zlatnu dionicu.

Je li dovršen proces stvaranja novih država na Balkanu?
- Smatram da proces odvajanja na Balkanu još nije dovršen. Prije svega, albanski narod živi u dvije države. Potom, Srba ima u Srbiji, Bosni, u više država – gdje će oni uložiti zlatnu dionicu?

Hoće li ulazak u EU pomoći u saniranju balkanskih antagonizama?
- Mislim da postoji neuravnotežena želja balkanskih naroda za ulaskom u EU: neki žele što prije, a neki bi još čekali. Mi Albanci previše to želimo, ali ne zato što smo pametniji, nego je to ostvarenje našeg sna „svi Albanci u jednoj državi“, a makedonski narod bi još čekao. Tu igraju i brojke: kad makedonski narod s 1,6 milijuna ljudi ulazi u EU, on ulazi i u ocean balkanskih naroda koji su veći od njega – Bugari, Srbi, Albanci, Grci – i tu je sigurno prisutan strah da se ne utope, strah od susjednih kultura.

Svojedobno ste napisali da je Makedonija zakasnjela država, koja slijedi srpsku politiku, ali s nekoliko godina odgode?
- Makedonski premijer Nikola Gruevski njeguje populizam, doduše blagu turbo-folk verziju koja nije jasna i čitljiva kao Miloševićev populizam, ali u biti to je to, a temelj je prikriveni antialbanizam.

Otkud potječe taj strah?
- Svake godine u Makedoniji se povećava broj etničkih makedonskih studenata koji upisuju studij u Bugarskoj. Jača tendencija da Makedonija dobije novu povijest, po kojoj Makedonci više nisu potomci Južnih Slavena, nego antičkih Makedonaca, izravna unučad Aleksandra Makedonskog. U doba globalizacije nestaju narodi, i otuda taj strah.

Je li Balkan spreman za ulazak u EU?
- Balkan je danas razapet između dvije tendencije: otvaranja prema Europskoj uniji i zatvaranja. To imate i kod Srba, ali zbog drugog razloga, jer izvan EU-a oni još uvijek mogu biti vlasnici nekih malih naroda, a u EU-u to ne mogu. Pripreme za ulazak u EU će ujediniti Balkan, jer on ne može ovako razjedinjen u Europu, mora se prije integrirati. Kad mi svi budemo jednako zainteresirani, tek onda ima smisla da svi uđemo.

Je li to moguće bez Srbije?
- To nije moguće bez bilo koje balkanske države, jer inače imate „crnu rupu“ na Balkanu. S druge strane, taj schengenski zid je problematičan, jer pomaže Balkanu da se balkanizira, odnosno da se granice na Balkanu učvrste. Schengenski zid stimulira balkanske zidove.

Kako to mislite?
- Sve teže je putovati iz jedne balkanske zemlje u drugu, u Sloveniju je sve teže ući. Sve balkanske zemlje traže liberalizaciju granice od EU-a, a nitko to ne traži od svojeg susjeda. Taj schengenski zid na neki način opravdava želju za zidovima na Balkanu, i potiče npr. trafficking, jer danas je s Balkana u EU najlakše ući kriminalcima i švercerima preko planina. Schengenski zid u biti znači ovo: mi unutra smo dobri i demokratski orijentirani, a vi izvana ste šljam i barbari. I onda i balkanske zemlje to prihvate i preuzmu.

Među slavenskim narodima na Balkanu postoji zazor od albanskog nataliteta i strah da će Albanci, jednom kad ih bude najviše na Balkanu, biti jednako agresivni kao Srbi?
- Albanci ne mogu biti agresivni kao Srbi, čak i da to hoće, jer južnoslavenski narodi, kad su u pitanju Albanci, imaju vrlo sličan stav, što se najbolje vidjelo 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je u pomoć Miloševiću na Kosovo došla policija iz svih republika tadašnje Jugoslavije. Tuđman se približio Albancima ne zato što ih je volio, nego je htio da rat sa Srbima počne na Kosovu. Ne može jedan usamljeni narod, bez rođaka, biti dominantan. Srbi su imali saveznike i u Makedoniji, i u Bosni i Hercegovini, i u Crnoj Gori, dok Albanci nemaju saveznika na Balkanu: kako sedam milijuna ljudi može vladati Balkanom, bez rođaka i saveznika?

Zar Amerika nije saveznik Albanaca?
- Prvi put u povijesti Albanci možda imaju dobrog saveznika – SAD. Ali ako oko sebe imate 20 naroda koji misle drukčije, ne može vam pomoći ni SAD.

Otkud kod Albanaca toliko gorčine prema slavenskim narodima na Balkanu?
- Istina je da među Albancima vlada gorčina, jer se albanski prostor na Balkanu kroz povijest uvijek sužavao: čak i sada, kad je Kosovo nezavisno, to je plaćeno gubitkom Preševske doline. Mi smo najstariji narod na Balkanu, naši grobovi su svuda po Srbiji. Srbi kažu da je Kosovo njihovo zbog srpskih grobova na Kosovu, a što ćemo s albanskim grobovima odavde do Niša? Što ćemo s džamijom u Beogradu? Meni ne trebaju ti grobovi, taj prostor pripada živima. Ja nisam poklonik ideje krvi i tla, ali činjenica je da su svi na Balkanu protiv nas.

Ali Hrvatska i još neke države bivše Jugoslavije su priznale Kosovo?
- Jest, ali ne zbog Kosova, nego jer znaju da je to bio američki interes, a nitko se ne usudi protiv SAD-a. Neprijatelj mojeg neprijatelja je moj prijatelj – to je balkanska priča i tu ne mislim na narode, nego na političke elite. Srbi za mene nisu ništa lošiji narod od Albanaca, ali njihovi političari su veliko zlo.

Jesu li na Balkanu okončani svi ratovi?
- Mislim da je sezona ratova na Balkanu gotova, ali nije završena sezona malih bitaka, a to dokazuje primjer Preševske doline, odnosno pritisak da se ti etnički džepovi očiste. I zato Srbiji ne odgovara brz ulazak u EU. Srbija je jedina zemlja na Balkanu koja nešto uvjetuje Europskoj uniji, to je jedina zemlja koju EU nešto moli – npr. da liberalizira vize – dok svima nama samo naređuje. Jedino Srbija još nije izručila ratne zločince, nije se niti ispričala za te zločine, a EU je forsira za balkanskog lidera.

Je li Haaški tribunal pridonio uspostavi pravde na Balkanu?
- Europa nam je prije određivala granice, a sada nam piše historiju, i to lažnu, na način da nas sve izjednačava kao zločince, kako bi dokazala svoju pogrešnu tezu da su svi Balkanci isti, da su svi zločinci i kriminalci. Srbija je jedina zemlja u bivšoj Jugoslaviji koja nije bila napadnuta, sama je napala sve druge zemlje, a u Haagu su svi jednaki. Ako je to moral Europe, onda... Na Kosovu EU ne dopušta vojsku, ali Srbiji dopušta. Nema nikoga da kaže kako se Srbija 20 godina nema pravo naoružavati, kao što je učinjeno Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Od Njemačke se tražilo da plati ceh, pa tek onda živi s drugima, a od Srbije se to ne traži, nego ih se moli i nagrađuje.

Mislite li da je u srpskom biću neka posebno loša supstancija?
- Ja ne dijelim narode na loše i dobre, ali postoje i kolektivna ludila, i nisu Srbi prvi narod u povijesti koji je tomu podlegao. Čak i narod filozofa, kao što su Nijemci, krenuo je za jednim luđakom, a to se dogodilo i Srbima: kao da ima neki virus koji napada cijeli kolektivitet. Sve ratove na Balkanu pokrenuli su Srbi, ali oni ne optužuju Miloševića što je pokrenuo ratove, nego što ih je izgubio. I zato oni slave svoje poraze, za razliku od drugih naroda. Dok u Srbiji ne dođe neka politička snaga i stavi zrcalo pred njih i kaže: „Evo, to smo mi“, nema sreće na Balkanu.

Zar upravo to ne pokušava srpski političar Čedo Jovanović?
- Čedo Jovanović je nada cijeloga Balkana, on je to, ali on još uvijek u današnjoj Srbiji nema šanse. Upravo je on zrcalo Srbije: pet posto Srba je za njega, a 95 posto je u kolijevci svojega mita. Svaki narod ima svoje luđake, kurve i lopove, ali je bitno koliko ljudi na izborima glasuje za luđake.

Tko je Mehmeti?
Kim Mehmeti rođen je 1955. u selu Grčecu pokraj Skoplja. Tipičan bilingvist, Mehmeti je jedan od najpoznatijih suvremenih albanskih prozaika, a istodobno i jedan od glavnih predstavnika suvremene makedonske proze. Kao mladi književnik početkom 80-ih godina piše na makedonskom jeziku, ali se ubrzo javlja i s prozama na albanskom, te je danas u antologijama zastupan i kao albanski i kao makedonski pisac.

Nakon 1990. osnivač je i glavni urednik niza političkih tjednika i časopisa za kulturu, a od 1994. do 2003. glavni je urednik Alternativne informativne mreže AIM za Makedoniju te njezin koordinator za južni Balkan. U razdoblju 1997.-2003. bio je izvršni direktor Centra za multikulturalno razumijevanje i suradnju u Skoplju, a 2003.-2004. zamjenik je generalnog direktora Makedonske televizije. Danas radi kao dopisnik albanske televizije Top Channel.

Pokretač je više građanskih inicijativa u Makedoniji i regiji. Danas vodi Građanski pokret “Ndryshe” (“Drukčije”) koji se zauzima za afirmaciju demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Prevodi s albanskog na makedonski i obrnuto.

Usamljen narod
U antologijama vas predstavljaju kao bilingvalnog albansko-makedonskog pisca. Koliko je takvih pisaca u Makedoniji?
- Bilo ih je i prije malo, a danas ih je još manje, jer mladi Albanci sve manje osjećaju potrebu za drugim jezicima, dok Makedonci nikada nisu ni osjećali tu potrebu. Danas je albanskim piscima, zbog kakvog-takvog otvaranja Balkana, lakše nego meni kad sam počinjao.

Mislite, više im nije potrebno znati druge balkanske jezike?
- Albanski narod je usamljen narod na Balkanu, koji nema rođaka, ni jezičnih ni kulturnih, a s nekim moraš razgovarati, ne možeš stalno sam sa sobom. Albanci u Albaniji znaju talijanski, oni uz granicu s Grčkom govore grčki, mi ovdje znamo makedonski, dok Albanci s Kosova znaju srpski. Albanci znaju balkansku dušu, jer poznaju ljude i narode na Balkanu, a nitko izvana ne razumije albansku dušu.

SKOPLJE-GRAD SA DVA ODVOJENA SRCA

‘A vi ste iz Splita? Jaooo!’, pjevač Marjan se lupne po čelu. ‘A mi mislili Srbi, pa svirali srpske.’ ‘Nema veze’, kažem. ‘Ma da’, kaže tip, ‘ali kad neko dođe, mi volimo da mu napravimo keif’

Piše, Damir Pilić

‘Europa je umorna od stalne makedonske zbrke.’Alphonse Bouzet(‘Le Monde Balkanique’, 1916.)

Kraće smo vozili od Prištine do Skoplja nego što smo po Skoplju tražili naš hotel. I to je normalno: cesta Priština-Skoplje je dobra i brza, kosovsko-makedonska granica lako protočna, a Skoplje je ipak gotovo milijunski grad, veći od Zagreba.

Prvo što čovjek uoči kad ulazi u makedonsku metropolu je veliki 70-metarski svijetleći križ na brdu Vodno iznad grada, koji se tu – kao i nad tolikim drugim multikonfesijskim dolinama Balkana - pojavio prije nekoliko godina, u sklopu proslave dva milenija kršćanstva.

Prizor podsjeća na Mostar i brdo Hum, samo što su tamo križ postavili katolici, a ovdje pravoslavci, i što se Neretva ovdje zove Vardar: oba grada su nakon minulih ratova podijeljena na način da kršćanska većina drži desnu obalu, dok je lijeva obala rezervirana za brojnu muslimansku manjinu (u Mostaru Bošnjaci, u Skoplju Albanci), koja je zapravo starosjedilačka, jer su povijesna središta oba grada baš na lijevoj obali (u Mostaru Stari Grad, u Skoplju Stara Čaršija), ali je zato simbol koji nadsvođuje dolinu u oba slučaja doseljenički, tj. kršćanski.

Snovi bez susjeda
I kao što pedesetak tisuća Bošnjaka u Mostaru svakodnevno u vlastitom gradu mora gledati ključni simbol inovjeraca, jednaka je sudbina zapala i 200-300 tisuća skopskih Albanaca (Skoplje je treći najveći albanski grad u svijetu, iza Tirane i Prištine).


Kameni most: svaka obala Vardara pulsira svojim etničkim ritmom


Da ne bude zabune, ista je sudbina zadesila i drugu stranu, jer su i mostarski Bošnjaci i skopski Albanci nakon ratova dramatično povećali broj džamija na svojim obalama, što je pripadnike kršćanskih većina također prisilno natjeralo da prihvate novi identitet vlastitog grada. I tako su vjerski simboli, umjesto da spajaju balkanske ljude i narode, još jednom poslužili da se ti ljudi i narodi odvoje jedni od drugih i sabiju u vlastite etničke i vjerske torove.

Makedonsko-albanske tenzije glavni su unutrašnji konflikt današnjeg Skoplja i Makedonije: od rata je prošlo tek sedam godina, a kao što znamo, ako je na Balkanu išta trajno i vječno, onda je to pamćenje zla ‘kojeg nam uradiše drugi’.

Zato Skoplje danas pulsira u dva odvojena ritma, a svaka obala ima svoj veliki shopping mall, svoje običaje i svoje taksije, kao da se radi o urbanom mutantu s dva odvojena srca. Stoga je, uostalom, samo koji tjedan prije našeg dolaska makedonska vlada zatražila od NATO-a da ubrza prijam Makedonije u članstvo.

Doduše, i bez ‘albanske opasnosti’ (Albanci čine gotovo trećinu populacije dvomilijunske Makedonije i žive pretežno u zapadnom dijelu zemlje, koji je naslonjen na Albaniju i Kosovo), Makedonija ima dovoljno razloga da brine od ugroze izvana, jer sva četiri njezina susjeda u svojim imperijalnim projekcijama računaju na njezin teritorij: Makedonija je sastavni dio i Velike Srbije, i Velike Albanije, i Velike Bugarske i Velike Grčke.

Štoviše, u albanskim planovima Skoplje je još 1912. zacrtano kao metropola buduće albanske države. S druge strane, u davnim planovima VMRO-a glavni grad Velike Makedonije je grčki Solun, a albanska populacija je istjerana: to je nepodnošljiva lakoća balkanskih snova, u kojima nema mjesta za susjede.

Drugi veliki konflikt suvremenog makedonskog društva je ekonomija: ne računajući veliku nezaposlenost, osobito kod Albanaca, prosječna plaća iznosi...

- Ko kaže dvesta eura, laže – veli makedonski taksist dok nas u nedjeljnu večer vozi u središte grada. – Evo, ja imam 400, neki mesec uhvatim i 450.

Čovjek nam potom priča kako je nedavno čitao rezultate nekog istraživanja o tome gdje je u bivšoj Jugoslaviji danas najjeftinije, te da je Makedonija uvjerljivo pobijedila.

- Slučajno znam da je staklenka eurokrema kod vas tri eura – kaže taksist. – A kod nas je manje od jedan euro

- A koliko je ova vožnja? – pitam.

- Šezdeset denara – kaže on. – Jedan euro.

Pitam ga onda koliko Makedonaca može sebi priuštiti ljetovanje na moru, jer im je najbliže more u Grčkoj (albansku obalu nisam ni spominjao), a tamo je višestruko skuplje.

- Ne idem u Grčku – promrsi čovjek. – Ne želim nikoga da molim za vize.

Tu mi nešto zabubnja u mozgu: još nam se netko na ovoj balkanskoj turneji žalio na vize, tko je to bio? Pa da, mladi Crnogorci u onom klubu u Budvi: oni su se jadali da bez viza mogu samo u Srbiju, a Makedonci sa svojim plaćama ne mogu nigdje, čak i da mogu dobiti vizu.

Uglavnom, taksistov gnjev na spomen Grčke označio je i treći veliki konflikt današnje Makedonije, ovaj put vanjski: kako i Grci sjeverni dio svoje države zovu Makedonija (tu žive grčki Makedonci, kao što na jugu Bugarske žive bugarski Makedonci), i kako smatraju da je makedonska Makedonija zapravo krađa njihova teritorija i imena, to službena Grčka traži od Makedonije da promijeni ime ako želi ući u EU.

Grčka je razlog zašto je Makedonija 1993. primljena u UN pod kobasičastim i nezgrapnim imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, a Grčka je razlog i što je Makedonija zapela u pohodu na euroatlantske integracije: kao stara članica EU-a i NATO-a, Grčka je blokira u tim željama, pa je tako lani u travnju na summitu NATO-a u Bukureštu stavila veto na pristupanje Makedonije NATO-u pod tim imenom, s obrazloženjem da je to ime ‘dio grčke historijske i nacionalne baštine koju Makedonija uzurpira s ekspanzionističkim ciljem’.

Ovakvo ‘opasno življenje’ Makedonije traje već godinama, o čemu svjedoči zapis francuskog pisca Francoisa Maspera, koji je ovuda putovao sredinom 90-ih: ‘Makedonija je prividno mirno živjela, ukliještena grčkim blokom, mučena srpskom blizinom, izjedana različitim narodnostima i nadlijetana avionima Plavih kaciga. Uvijek u očekivanju.’

Tito, Lennon, Marley
Ali dosta s balkanskim konfliktima, stigli smo: taksist nas iskrcava pred restoranom ‘Kaj Maršalot’, koji je u vodičima označen kao jedna od atrakcija Skoplja.

U dvorištu pred restoranom poredane su velike zastave svih bivših republika SFRJ, ali ne socijalističke s petokrakama, nego nove (tako je i Hrvatska predstavljena ‘šahovnicom’), ali pravo povijesno kazalište za YU nostalgičare je unutra, a predstava je upravo u toku: konobari su obučeni kao Titovi pioniri, a na zidovima vise slike partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata i portreti Tita, Lenjina, Marxa, ali i Johna Lennona, Boba Marleyja, Winstona Churchilla, Franklina Roosevelta i Johna Kennedyja: vidi se jasan slobodarsko-antifašistički kriterij.


Restoran ‘Kaj Maršalot’, turistička atrakcija Skoplja: povijesni vremeplov u prošlu epohu,...

Usprkos takvom štovanju pojedinih američkih i britanskih povijesnih vođa, zidovi ‘Kaj Maršalota’ puni su brojnih parola u slavu socijalizma i protiv kapitalizma, a police između stolova nakrcane su Titovim i Kardeljevim djelima, koja uglavnom pretkazuju slom kapitalizma.

Predstava se nastavlja razgledavanjem menija, gdje birate između viskija ‘Jovanka Broz’, rakije ‘Prva proleterska’, salate ‘Računajte na nas’ i deserta ‘Desant na Drvar’.

U cijeli show sasvim se uklopila i publika, pa je tako odmah po našem dolasku jedan gost skočio sa stola na pozornicu i sasvim solidno, kao školovani tenor, otprašio ‘O sole mio’.

Glazba je i inače važan dio ponude ‘Kaj Maršalota’, jer je mali orkestar naizmjenično izvodio pjesme iz svih republika bivše Jugoslavije, s ipak značajnim naglaskom na srpski melos, starogradskog smjera. I bez obzira što je zadnja pjesma večeri bila Oliverova ‘Vjeruj u ljubav’, već sam iz te dominacije srbijanskog melosa htio zaključiti da je i ‘Kaj Maršalot’ samo turistička preslika velikosrpske Jugoslavije, kad me pred WC-om zaskoči visoki pjevač iz orkestra:

- Oprosti, otkud ste vi?
- Iz Splita.
- Jaooo! – tip se lupne po čelu. – Oprostite, mi smo mislili da ste Srbi, pa smo svirali srpske. Jaooo, baš me sramota!
- Ma dobro je – tapšem ga. – Nema veze. - Zajebo nas konobar – tumači mi čovjek. – Mi ga pitali otkud ste, a on kaže ‘iz Srbije’.
- Nema veze – kažem. – Pa svirali ste Olivera na kraju.
- Pa da – kaže tip postiđeno. – Tad nam je reko da ste Hrvati.

Teško bez turskih riječi
- Sve pet – kažem. – Mi smo ionako došli slušat makedonske.
- Ma da, da – kaže tip. – Ali kad neko dođe, mi volimo da mu napravimo keif. Znaš šta je keif?
- Znam – kažem. A ne znam. Zašto sam rekao da znam?
- Je l’ znaš? Keif, znaš, ono da ti bude dobro? Kako vi to kažete na hrvatskom?

- Ćeif? – tad mi konačno sine.
- Da, da, ćeif – kaže on. – To.
- Ćeif je turcizam – kažem. - Ne mogu se sad sjetit imamo li mi uopće takvu riječ.
- Jeste – potvrdi mi čovjek. – I mi Makedonci bez turskih riječi teško bi se izražavali.


Kazališna predstava za jugonostalgičare

Opa, pomislih. Jesmo li se to primakli crnom srcu Balkana?
- Ali čekaj – reče čovjek. – Imate vi Hrvati tu riječ: gušt!
- U pravu si – kažem. – Samo to nije hrvatska nego dalmatinska riječ. Talijanizam.

- Aaaa, Dalmacija! – uzvikne tip. – Pa je l’ ti znaš šta se meni dogodilo? Kad su moji mama i tata bili na letovanju u Splitu s mojom sestrom, a ona je šest godina starija, ona je bila na brdu Marjan i rekla mami i tati: ‘Ako dobijem brata, hoću da se zove Marjan.’ I vidiš, ja se zovem Marjan.

I kao da to već nije bilo dovoljno ludo, u kadar nam se utrpao i Marjanov kolega iz benda Saša, kojemu je majka s Visa, rođena Roglić, a otac iz Like...

Možda su nekad svi putevi i vodili u Rim, ali danas nesumnjivo vode u Skoplje. A nas je put vodio u ‘Marakanu’, noćni klub sa živom svirkom u kojem je uvjet za nastup, tako smo barem zaključili, da u bendu imaš ženski vokal: tu se večer na ‘stejdžu’ izmijenilo nekoliko mladih rock-bendova i apsolutno svaki je umjesto pjevača imao pjevačicu (ista se stvar ponovila i sutradan).

Na povratku u hotel rutinski pitam taksista kako je u Makedoniji, očekujući neki uopćeni, neutralan odgovor. - Kao svuda na Balkanu gde je bio građanski rat – reče čovjek.

- Čekajte – kažem. – Ali nijedan političar neće da prizna da su to bili građanski ratovi.
- Pa šta je tebi, kako će da prizna? – tip se skoro naljuti. – Pa to su ljudi koji su se obogatili na tome, oni će sutra u Splitu da ti kupe koncesiju za Rivu. Njemu je taj rat bio brat, nije kao tebi i meni.

Onda malo šutimo, svak valjda razmišlja o svom ratu, kad čovjek nastavi:
- Ovo kako se sad Slovenija ponaša prema Hrvatskoj, to je kao Grčka što radi nama Makedoncima. To je nastavak građanskih ratova.

Tema mi se učini pretmurna, pa usmjeravam razgovor na svijetlu budućnost: pitam čovjeka misli li da će na Balkanu biti bolje kad svi uđemo u EU.

- Za deset godina vi nećete gde imati peškir da stavite uz more, sve ćete da prodate. To je sudbina bivše Jugoslavije – kaže čovjek.

– Oni sad nama iz Europske unije poručuju da će da nam naprave bolja društva, spominju kao uzor taj švedski model socijale, a mi smo to već imali s Titom u Jugoslaviji, i to smo sve razjebali.

Mi ćemo da razjebemo i Europsku uniju, pazi šta ti kažem.


Rock-klub ‘Marakana’: ne možeš nastupiti ako nemaš ženski vokal

Sjevernomakedonci
U pregovorima oko imena makedonske države Grčka je nedavno predložila ime ‘Republika Sjeverna Makedonija’, a za Makedonce naziv ‘Sjevernomakedonci’, što se ne bi odnosilo na etničku pripadnost, nego samo na državljanstvo. Oko tog pitanja podijelio se i državni vrh Makedonije: dok predsjednik Branko Crvenkovski smatra da Makedonija treba popustiti kako bi što prije ušla u EU i NATO, premijer Nikola Gruevski u pregovorima traži da Atena deblokira proces potvrde autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve i da promijeni naziv zračne luke u Solunu, koja se još od otvaranja 1930. zove ‘Makedonija’.

Zah wrote:Moja poenta je prikazivanje staradnja muslimana Balkana nakon propasti Otomanskog carstva. Da, Osmanlije su bili osvajaci, osvajali su tudje teritorije, sto je bila praksa tog vremena. Da bi osvojili tudje teritorije prolili su puno svoje ali i krvi drugih naroda. Kad su ih pokorili, nisu vrsili etnicka ciscenja i druge zlocine kao sto su radili:Bugari, Srbi, Grci tokom balkanskih ratova i nakon njihova zavrsetka.Ostavili su domace stanovnistvo da zive na svojim ognjistima. Nisu im rusili bogomolje. Uostalom SPC je imala povlasteni polozaj u Otomanskom cartstu. Kako objasanjavas cinjenicu, da bogomolje PC nisu rusene u:Bugarskoj, Grckoj, Srbiji, Rumuniji. Pet stotina godona je velik period i tu se mogla zatrti i sama pomen na pravoslavlje, da je primjenjivan vas pricip, kada ste za par godina porusili sve islamske bogomolje, pa i neka mezarlja a sve sa ciljem da se zatre i pomen na zivot muslimana. Uzmimo primjer:Beograda, Uzica, Nisa, Vranja, Sapaca, Loznice i da ne nabrajam dalje. Ili jos bolje, uzmimo prijer iz poslednjeg rata: Banja Luka, Zvornik, Visegrad, Foca, Modrica, Doboj itd.

Veliki dio prihoda koji izlvaceni iz Rumelije (Evropski dio Osmanskog carstva - finansijski najvazniji dio carstva) su dolazili od ubiranja haraca. Jeste, i muslimani su placali porez (doduse nesto nizi), samo sto je ogromna vecina stanovnistva tog dijela Osmanskog carstva bilo hriscanske vjere tako da bi njihovo protjerivanje znacilo istovremeno i ogroman finansijski gubitak.

Da se ne zavaravamo, O.c. je bilo jedna zavojevacka, islamska feudalna drzava koja je, sve sto je radila, radila izkljucivo iz vlastite koristi.

Hrast wrote:Da se ne zavaravamo, O.c. je bilo jedna zavojevacka, islamska feudalna drzava koja je, sve sto je radila, radila izkljucivo iz vlastite koristi.

a joook, eto sve ostale carevine i drzave su veliki altruisti, mora da su iz altruizma Spanci raspravljali jesu domorodci u Juznoj Americi ljudi i treba li ih pobiti ili pokrstiti, mora da su iz altruzima na podrucju Sjeverne Amerike sitrijebljeni Indijanci, a tek aparthejd u Juznoj Africi i agresija na Irak, to da ne spominjemo svi su nadvili Osmanlije u altruizmu, daj molim te nadji mi drzavu koja je bila altruisticki nastrojena.

Bosanac sa dna kace wrote:

Hrast wrote:Da se ne zavaravamo, O.c. je bilo jedna zavojevacka, islamska feudalna drzava koja je, sve sto je radila, radila izkljucivo iz vlastite koristi.

a joook, eto sve ostale carevine i drzave su veliki altruisti, mora da su iz altruizma Spanci raspravljali jesu domorodci u Juznoj Americi ljudi i treba li ih pobiti ili pokrstiti, mora da su iz altruzima na podrucju Sjeverne Amerike sitrijebljeni Indijanci, a tek aparthejd u Juznoj Africi i agresija na Irak, to da ne spominjemo svi su nadvili Osmanlije u altruizmu, daj molim te nadji mi drzavu koja je bila altruisticki nastrojena.

Ponasas se ko cetnik..da izvines. Kad mu kazes "Srebrenica" on odmah "Kravica", "Kazani",..itd.

Ne govorim o drugim carstvima. Govorio sam o Osmanskom carstvu koje neki od Bosnjaka predstavljaju najradje kao tamo neko tolerantno drustvo tolerancije radi. Osmanlije su na veoma vjest nacin manipulirali narodima nad kojima su vladali, pogotovo u Bosni gdje je historijska situacija, djelimicno prouzrokovana pojavom Osmanlija, bila veoma povoljna za osmansku politiku. Pa sta ti mislis, da su Bosanci presli na islam iz cista mira?

Hrast wrote:Ponasas se ko cetnik..da izvines. Kad mu kazes "Srebrenica" on odmah "Kravica", "Kazani",..itd.

Ne govorim o drugim carstvima. Govorio sam o Osmanskom carstvu koje neki od Bosnjaka predstavljaju najradje kao tamo neko tolerantno drustvo tolerancije radi. Osmanlije su na veoma vjest nacin manipulirali narodima nad kojima su vladali, pogotovo u Bosni gdje je historijska situacija, djelimicno prouzrokovana pojavom Osmanlija, bila veoma povoljna za osmansku politiku. Pa sta ti mislis, da su Bosanci presli na islam iz cista mira?

ja sam poentu tvog posta shavtio, tvoj problem sto ti nisi poentu mog.

Bosanac sa dna kace wrote:

Hrast wrote:Ponasas se ko cetnik..da izvines. Kad mu kazes "Srebrenica" on odmah "Kravica", "Kazani",..itd.

Ne govorim o drugim carstvima. Govorio sam o Osmanskom carstvu koje neki od Bosnjaka predstavljaju najradje kao tamo neko tolerantno drustvo tolerancije radi. Osmanlije su na veoma vjest nacin manipulirali narodima nad kojima su vladali, pogotovo u Bosni gdje je historijska situacija, djelimicno prouzrokovana pojavom Osmanlija, bila veoma povoljna za osmansku politiku. Pa sta ti mislis, da su Bosanci presli na islam iz cista mira?

ja sam poentu tvog posta shavtio, tvoj problem sto ti nisi poentu mog.

Ako ti je bilo samo do "poente" koju si iznio u prvom postu onda ne mogu a da se ne zapitam zasto si je uopste morao iznositi - jer veze s onim sto sam ja napisao, a ti citirao, nije imala.

Hrast wrote:Ako ti je bilo samo do "poente" koju si iznio u prvom postu onda ne mogu a da se ne zapitam zasto si je uopste morao iznositi - jer veze s onim sto sam ja napisao, a ti citirao, nije imala.

molim te jel mi možeš navest carevinu ili državu koja samo gradi u osvojenim teritorijama, a ništa ne uzima iz njih, ni dinar poreza

Bosanac sa dna kace wrote:

Hrast wrote:Ako ti je bilo samo do "poente" koju si iznio u prvom postu onda ne mogu a da se ne zapitam zasto si je uopste morao iznositi - jer veze s onim sto sam ja napisao, a ti citirao, nije imala.

molim te jel mi možeš navest carevinu ili državu koja samo gradi u osvojenim teritorijama, a ništa ne uzima iz njih, ni dinar poreza

kraljevstvo nebesko.

Bosanac sa dna kace wrote:

Hrast wrote:Ako ti je bilo samo do "poente" koju si iznio u prvom postu onda ne mogu a da se ne zapitam zasto si je uopste morao iznositi - jer veze s onim sto sam ja napisao, a ti citirao, nije imala.

molim te jel mi možeš navest carevinu ili državu koja samo gradi u osvojenim teritorijama, a ništa ne uzima iz njih, ni dinar poreza

Ne radi se o tome vec o "toleranciji" Osmanlija koja je bila cisto koristoljubljive prirode i koja se ovdje ne predstavlja kao takva. Inace jos uvjek mnogi Bosnjaci vole tu spiku po kojoj je eto ipak bilo fino u kalifatu ..ma cista tolerancija, cak i naprema nemuslimanima.

Sa opadom moci carstva povecani su i porezi do iznemoglosti seljackog staleza dok su bune koje su nakon toga izbijale gasene u krvi.

Ne kazem ja da je O.c. bilo onakvo kakvog ga npr. predstavljaju u srpskoj mitologiji, ali isto tako se protivim pretjerivanjima u drugom pravcu - obicno kod Bosnjaka. To pretjerivanje je jedan cisti kauzalitet jer --->kad smo vec mi dobrovoljno primili islam --->Osmanlije nisu mogli biti real bad guys.

Hrast wrote:Ne radi se o tome vec o "toleranciji" Osmanlija koja je bila cisto koristoljubljive prirode i koja se ovdje ne predstavlja kao takva. Inace jos uvjek mnogi Bosnjaci vole tu spiku po kojoj je eto ipak bilo fino u kalifatu ..ma cista tolerancija, cak i naprema nemuslimanima.

Sa opadom moci carstva povecani su i porezi do iznemoglosti seljackog staleza dok su bune koje su nakon toga izbijale gasene u krvi.

Ne kazem ja da je O.c. bilo onakvo kakvog ga npr. predstavljaju u srpskoj mitologiji, ali isto tako se protivim pretjerivanjima u drugom pravcu - obicno kod Bosnjaka. To pretjerivanje je jedan cisti kauzalitet jer --->kad smo vec mi dobrovoljno primili islam --->Osmanlije nisu mogli biti real bad guys.

jes shvaćam ja tebe da ga ne treba mistificirati, a sad moraš znati da je 90% ulaganja išlo baš u Rumeliju, a ne u Anadoliju.
O.Carevina je bila zasnovana na pluralitetu itd....

Bosanac sa dna kace wrote:

Hrast wrote:Ne radi se o tome vec o "toleranciji" Osmanlija koja je bila cisto koristoljubljive prirode i koja se ovdje ne predstavlja kao takva. Inace jos uvjek mnogi Bosnjaci vole tu spiku po kojoj je eto ipak bilo fino u kalifatu ..ma cista tolerancija, cak i naprema nemuslimanima.

Sa opadom moci carstva povecani su i porezi do iznemoglosti seljackog staleza dok su bune koje su nakon toga izbijale gasene u krvi.

Ne kazem ja da je O.c. bilo onakvo kakvog ga npr. predstavljaju u srpskoj mitologiji, ali isto tako se protivim pretjerivanjima u drugom pravcu - obicno kod Bosnjaka. To pretjerivanje je jedan cisti kauzalitet jer --->kad smo vec mi dobrovoljno primili islam --->Osmanlije nisu mogli biti real bad guys.

jes shvaćam ja tebe da ga ne treba mistificirati, a sad moraš znati da je 90% ulaganja išlo baš u Rumeliju, a ne u Anadoliju.
O.Carevina je bila zasnovana na pluralitetu itd....

Ulaganja? Kakvih ulaganja?

Evo ti podatci iz 1475. godine, dakle vrijeme kada Osmanlije jos nisu bili u posjedu Ugarske, Banata i dobrog dijela Bosne.

Prihodi iz Rumelije (u hiljadama dukata):

- harac od nemuslimana: 850
- carine u Istanbulu i Gelibolu: 50
- robne carine u Istanbulu (comerchi): 70
- robne carine Galipoli: 9
- rudnici soli u Grckoj i okolini: 92
- prihodi iz kovanja akci: 120
- zlatnici: 3
- rudnici: 120
- sol, Saloniki: 2,5
- sol i harac, Enez: 11
- Negroponte: 12,5
- Morea: 31,5
- Avlonya, prihodi iz zakupa "ribolovista": 20
- Sofia: 1
- Edirne: 12
- harac od cigana: 9
- kupalista (hamam): 8
- polja rize u Filibe, Zagra, Serres: 15

UKUPNO: 1465

Dakle: Vise od pola prihoda iz Rumelije su se sastojali od ubiranja haraca! Da nije bilo tih nemuslimana, tj. da su ih protjerali, mogli bi se oprostiti od veceg dijela vlastitog budzeta. Zasto veceg dijela? Pa zato sto su u isto vrijeme prihodi iz Turske (Anatolija) iznosili ukupno samo 331 000 zlatnih dukata. E sad razmisli malo.

Izvor: Klaus Kreiser, Der osmanische Staat 1300 - 1922, Oldenbourg Grundriss der Geschichte, München 2001, S. 222.

O.Carevina je bila zasnovana na pluralitetu itd

Da, ali samo na prvi pogled. Iako se osmanska drzava uveliko razvijala u svjestsko carstvo, dakle u zajednicu razlicitih naroda i vjera, ona nikada nije uspjela da premosti svoj vlastiti binarizam: pripadnost turskom narodu i pripadnost muslimanskoj religiji! Samo prisustnost da dva elementa osmanskog binarizma je omogucavala krajnju punopravnost. To sto su na kljucne polozaje dolazili ljudi neturskog porijekla ne rusi, nego, naprotiv, potvrdjuje ovu istinu. Jer, redovno su na takve polozaje dolazili ljudi koji su putem devsirme (tkzv. "danak u krvi") bili u svojoj mladosti podvrgnuti prisilnoj etnickoj asimilaciji kao i transformaciji religioznog bica. Najbolji dokaz prirodne osmanskog binarizma je tkzv. privilegija muslimanskih feudalnih porodica u Bosni da daju svoju musku djecu u devsirmu, da bi ona dospjela do najvisih drzavnih polozaja. To pokazuje posredno da Bosanci nisu samim prihvatanjem islama utopljeni u binarizam osmanske drzave. Turski izraz "potur" kojim se oznacava bosanski musliman, ponajvise seljak, bilo da je izvorno turski, sa znacenjem: suknene seljacke pantole obilnog i naboranog tura, bilo da je reminescencija iz naseg jezika, ima u svakom slucaju pejorativan prizvuk i upucuje na gore iznesenu postavku.

Dakle: ne samo da se ravnopravnost nije sticala priznavanjem Sultana i osmanske drzave, nego, stavise, ona se nije sticala ni samim prelazom na islam! Moro si biti i Turcin i musliman ... ili pak pokupljen od sakupljaca devsirme.

@hrats sta su tvoji izvori?

Bosanac sa dna kace wrote:@hrats sta su tvoji izvori?

Dao sam ti izvor. Procitaj jos jednom..imas fusnotu.