Forum Klix.ba

Ludvigu Pavlovicu djavo nije dao mira, pa ta kazna nije vaspitno djelovala uopste, tako da je zavrsio zivot onako samo kako je mogao,
tj da popije na kraju metak u napadu na JNA.

Kad smo već kod nikad pronađenih posmrtnih ostataka Draže Mihajlovića, tom problemu su dohakali članovi multidisciplinarne ekipe koja se već proslavila potvrdom otkrića bosanskih piramida (znam, ovo je teži slučaj offtopic-a ali nisam mogao da odolim)

evo jos nesto o nekakvim "herojim" koji su ucestvovali u akciji nazvanoj "deseti travanj"

presudom Vrhovnog suda NRH br. K-1/48-141 od 22. srpnja 1948. protiv
Ljube Miloša i dr., na smrt vješanjem osudeno je 20 osoba, a na kaznu smrti koja se ima
izvršiti strijeljanjem njih još 23. Osude su izvršene vec 31. kolovoza 1948.

ova hrvatska emigracija je stvarno bila ucinkovita.sve su ih posmicali

a pazite kako su odgovorili nekakvom liku na zalbu na presudu :

Presudom Okružnoga narodnog suda u Osijeku
Stup. 165/46 od 8. lipnja 1946., na smrt vješanjem osuden je utemeljitelj i voda
organizacije Drustvo nardodnog otpora Mirko Hubak. Povodom žalbi je Vrhovni sud NR Hrvatske presudu u odnosu na Hubaka
preinacio u kaznu smrti strijeljanjem.Hubak je odmah strijeljan.



ma sta ko mislio ja svakim danom sve vise cijenim bivsu drzavu.ne zelim uopste polimisati, to je moje misljenje da se nebi odmah javio neko da kaze suprotno.

sjever76 wrote:evo još nekih podataka o bugojanskih 12:

Točni podaci o vremenu, mjestu i okolnostima pogibije petnaestorice Bugojanaca još uvijek nisu poznati. Potpuno je nepoznata i sudbina njihovih tijela, iako se može pretpostavljati da su kremirani i daje njihov pepeo rasut na nepoznatom mjestu.

Uhićeni Mirko Vlasnović, Đuro Horvat i Vejsil Keškić strijeljani su 17. ožujka 1973. Sudbina njihovih tijela također je nepoznata. Ludvigu Pavloviću smrtna je kazna bila zamijenjena za kaznu od dvadeset godina stogog zatvora.

još da napomenem da je ovoj četvorici suđeno u sarajevu pred vojnim sudom. često se ovo sarajevo spominje podatci su iz izvještaja hrvatskog sabora.

Koliko se ja sjecam (moje je znanje na tu temu vrlo sturo), hvatali su ih nasi (mislim specijalci), a drugo, vjerovatno je tu bilo dosta politicke osjetljivosti -- Hrvatsko proljece se tek zavrsilo, s druge strane Latinka Perovic i raja, Sarajevo je uvijek bilo najneutralniji (i najortodoksniji u ideoloskom smislu) teren ...

sjever76 wrote:a pazite kako su odgovorili nekakvom liku na zalbu na presudu :

Presudom Okružnoga narodnog suda u Osijeku
Stup. 165/46 od 8. lipnja 1946., na smrt vješanjem osuden je utemeljitelj i voda
organizacije Drustvo nardodnog otpora Mirko Hubak. Povodom žalbi je Vrhovni sud NR Hrvatske presudu u odnosu na Hubaka
preinacio u kaznu smrti strijeljanjem.Hubak je odmah strijeljan.



ma sta ko mislio ja svakim danom sve vise cijenim bivsu drzavu.ne zelim uopste polimisati, to je moje misljenje da se nebi odmah javio neko da kaze suprotno.

Sjever, odakle vadiš te citate? Iz knjige koju si spomenuo? Kako se zove knjiga? MORAM doći do nje

U Srbiji je streljački stroj posljednji put sazvan 14. februara 1992. godine, kad je u somborskom Okružnom zatvoru izvršena smrtna kazna nad Johanom Drozdekom.

ovaj lik je silovao pa ubio šestogodišnje dijete

suzdrzacu se komentara da opet ne bi otišli u off topic "za i protiv smrtne kazne"

Pera Trta wrote:

sjever76 wrote:a pazite kako su odgovorili nekakvom liku na zalbu na presudu :

Presudom Okružnoga narodnog suda u Osijeku
Stup. 165/46 od 8. lipnja 1946., na smrt vješanjem osuden je utemeljitelj i voda
organizacije Drustvo nardodnog otpora Mirko Hubak. Povodom žalbi je Vrhovni sud NR Hrvatske presudu u odnosu na Hubaka
preinacio u kaznu smrti strijeljanjem.Hubak je odmah strijeljan.



ma sta ko mislio ja svakim danom sve vise cijenim bivsu drzavu.ne zelim uopste polimisati, to je moje misljenje da se nebi odmah javio neko da kaze suprotno.

Sjever, odakle vadiš te citate? Iz knjige koju si spomenuo? Kako se zove knjiga? MORAM doći do nje

kad nadjem link poslacu ti ali to je jedno smece od stiva.ima puno presuda i to je ok ali komentari pisca su za povracanje.u kratkim crtama sve i jedan bandit je bio nevin.

Sto se slovenije tice prva inicijativa za ukidanje smrtne kazne u SFRJ potekla je 1981. godine upravo u ovoj Republici. Posljednje smrtne kazne u Sloveniji izvršene su 18. maja 1958. godine, kad su streljana desetorica osuđenih u “procesu špijunskoj grupi” - Dahauski proces.

Kad je 1963. na smrt osuđen Ramo Dizdarević, koji je “iz čista mira” ubio visokog oficira JNA, protiv je ustala grupa slovenačkih intelektualaca, pa je prvobitna kazna zamjenjena robijom od dvije decenije.

Metodu Trobecu, koji je ubio i u hljebnoj peći spalio pet žena, smrtna je, 1980, zamjenjena robijom.

piupiu wrote:

sjever76 wrote:evo još nekih podataka o bugojanskih 12:

Točni podaci o vremenu, mjestu i okolnostima pogibije petnaestorice Bugojanaca još uvijek nisu poznati. Potpuno je nepoznata i sudbina njihovih tijela, iako se može pretpostavljati da su kremirani i daje njihov pepeo rasut na nepoznatom mjestu.

Uhićeni Mirko Vlasnović, Đuro Horvat i Vejsil Keškić strijeljani su 17. ožujka 1973. Sudbina njihovih tijela također je nepoznata. Ludvigu Pavloviću smrtna je kazna bila zamijenjena za kaznu od dvadeset godina stogog zatvora.

još da napomenem da je ovoj četvorici suđeno u sarajevu pred vojnim sudom. često se ovo sarajevo spominje podatci su iz izvještaja hrvatskog sabora.

Koliko se ja sjecam (moje je znanje na tu temu vrlo sturo), hvatali su ih nasi (mislim specijalci), a drugo, vjerovatno je tu bilo dosta politicke osjetljivosti -- Hrvatsko proljece se tek zavrsilo, s druge strane Latinka Perovic i raja, Sarajevo je uvijek bilo najneutralniji (i najortodoksniji u ideoloskom smislu) teren ...

Pa normalno je da sudjenje bilo u Sarajevu, kad su ti teroristi dosli da ubijaju po BiH. Sto nisu isli u Hrvatsku pa ubijali ljude.

sjever76 wrote:Sto se slovenije tice prva inicijativa za ukidanje smrtne kazne u SFRJ potekla je 1981. godine upravo u ovoj Republici. Posljednje smrtne kazne u Sloveniji izvršene su 18. maja 1958. godine, kad su streljana desetorica osuđenih u “procesu špijunskoj grupi” - Dahauski proces.

Kad je 1963. na smrt osuđen Ramo Dizdarević, koji je “iz čista mira” ubio visokog oficira JNA, protiv je ustala grupa slovenačkih intelektualaca, pa je prvobitna kazna zamjenjena robijom od dvije decenije.

Metodu Trobecu, koji je ubio i u hljebnoj peći spalio pet žena, smrtna je, 1980, zamjenjena robijom.

20 godina zatvora, kao zamjena za smrtnu kaznu, nije nista. Znam da su sada u Srbiji povecali maksimalnu kaznu na 40 godina, ne znam kako je u BiH ?

sjever76 wrote:kad nadjem link poslacu ti ali to je jedno smece od stiva.ima puno presuda i to je ok ali komentari pisca su za povracanje.u kratkim crtama sve i jedan bandit je bio nevin.

Upravo zbog tih originalnih dokumenata me i zanima...komentari se uvijek mogu zanemariti. Kad nađeš link, stavi ga svakako

piupiu wrote:

sjever76 wrote:evo još nekih podataka o bugojanskih 12:

Točni podaci o vremenu, mjestu i okolnostima pogibije petnaestorice Bugojanaca još uvijek nisu poznati. Potpuno je nepoznata i sudbina njihovih tijela, iako se može pretpostavljati da su kremirani i daje njihov pepeo rasut na nepoznatom mjestu.

Uhićeni Mirko Vlasnović, Đuro Horvat i Vejsil Keškić strijeljani su 17. ožujka 1973. Sudbina njihovih tijela također je nepoznata. Ludvigu Pavloviću smrtna je kazna bila zamijenjena za kaznu od dvadeset godina stogog zatvora.

još da napomenem da je ovoj četvorici suđeno u sarajevu pred vojnim sudom. često se ovo sarajevo spominje podatci su iz izvještaja hrvatskog sabora.

Koliko se ja sjecam (moje je znanje na tu temu vrlo sturo), hvatali su ih nasi (mislim specijalci), a drugo, vjerovatno je tu bilo dosta politicke osjetljivosti -- Hrvatsko proljece se tek zavrsilo, s druge strane Latinka Perovic i raja, Sarajevo je uvijek bilo najneutralniji (i najortodoksniji u ideoloskom smislu) teren ...

ma tu je bilo i odreda obicne policije (u to doba je moj tetak bio komadir milicije u jablanici pa znam taj podatak) a i specijalaca naravno.
medjutim jedan bakica mi je pricala (sa scita, prozor) da su ih u neko doba i obicna vojska ucestvovala - receno im da je vjezba u pitanju (mada mi ovo bas i nije realno ali ko zna...)

sjever76 wrote:Metodu Trobecu, koji je ubio i u hljebnoj peći spalio pet žena, smrtna je, 1980, zamjenjena robijom.

Metod Trobec, koliko znam jedini pravi jgoslovenski serijski ubica. I ja sam ga ranije mislio pomenuti, hvala na podsjećanju .
Da, dobio je prvo smrtnu kaznu, ali mu je onda zamijenjena sa 20 godina robije. U međuvremenu je u zatvoru napravio neko sranje, napao nekoga, pa su mu dodali još 15. Tako da, ako je neka utjeha, barem nije više živ izašao iz zatvora.

melbaa wrote:ma tu je bilo i odreda obicne policije (u to doba je moj tetak bio komadir milicije u jablanici pa znam taj podatak) a i specijalaca naravno.
medjutim jedan bakica mi je pricala (sa scita, prozor) da su ih u neko doba i obicna vojska ucestvovala - receno im da je vjezba u pitanju (mada mi ovo bas i nije realno ali ko zna...)

Gro ljudi koji su učestvovali u akciji bili su obični rezervisti i milicajci iz okolnih mjesta, nikakvi specijalci. To je sve bilo u skladu sa tadašnjom doktrinom ONO i DSZ. Od 13 poginulih učesnika akcije, jedan je bio aktivni oficir, jedan regrut, a ostali rezervisti i milicioneri.
Malo offtopic: Moj je dedo isto kao rezervista učestvovao u akciji. Dalo mu pušku i poslalo na Radušu. Kasnije je godinama pričao kako je jedan terorista (kako je on govorio "ustaša") prošao pored njega zviždučući , kao na šetnji, a dedu se zaglavio metak u cijevi i zasjeda propala . Na to su njegovi sinovi komentarisali: "Ma kakvi zaglavio metak, stari se usro od straha".

Pera Trta wrote:I meni je ovo jedna od najinteresantnijih tema i hvala vam što ste je ponovo "oživjeli". Nadam se da će se možda sada javiti neko od malo starijih generacija koji se sjećaju konkretnih slučajeva ili su čuli od starijih da se o tome priča.
Evo npr.onaj slučaj u Zenici, ubistvo dječaka radi krvne osvete. Vjerujem da bi i mlađi Zeničaci, ako upitaju svoje roditelje, mogli nešto o tome saznati i reći nam ovdje. Ipak su to za naše sredine, pogotovo u ono vrijeme, bili nesvakidašnji slučajevi o kojima se godinama kasnije pričalo, tako da sam siguran da nema čovjeka u Zenici starijeg od 30 godina (koji je i tada živio u Zenici) da nije od nekoga za to čuo.
Dakle, ako imate bilo šta o tom i sličnim, ovdje navedenim slučajevima, molim da postate.

To se desilo na malom groblju iznad nekadasnje skole "sestre Ditrih" u travnickoj cesti u Zenici.
Prilazem link na google mapsu, u sredini se vidi bijeli kvadratic sto je ustvari skola a groblje je sa lijeve strane nekoliko centimetara, vidi se ogradjena povrsina.

http://maps.google.com/?ie=UTF8&t=h&ll= ... 16565&z=16

Moj stari je radio u blizini dogadjaja i prisjeca se opsadnog stanja koje je tada nastalo.
Milicioneri na sve strane, nasli tijelo djecaka i brzo poceli ispitivati ostalu djecu s kim je Bruno otisao, a djeca upamtila Visnju jer je bila izrazito debela i Bajcetu koji je bio s njom.
Milicija zatim blokirala zeljeznicku stanicu i sve izlaze iz Zenice i navodno su ih nasli u vozu koji je krenuo iz Zenice, a kojeg su zaustavili u Vranduku, mjestu udaljenom nekoliko kilometara sjevernije od Zenice.

Navodno su i ovi trazili pomilovanje od JBT-a ali ovaj nije ni trepno. Kazna je navodno izvrsena u KP domu Zenica, neki se cak kunu da su ranom zorom culi puscane metke, ali mislim da je ovo vec sfera mastanja...

Chischo, hvala puno na doprinosu temi!
To me i zanima, da vidim kako je običan čovjek to doživio, tu psihozu koja je tada vladala i kako se ljudi sjećaju tog užasnog događaja.

Za smrtnu kaznu vezana je i jedna od najbizarnijih priča o ubistvu u SFRJ.
To je priča o Šefki Hodžić, zvanoj Hanumka.
Šefka je živjela u zabačenom muslimanskom selu Jusići kod Zvornika (Neki će se sjetiti Jusića kao kratkotrajne medijske senzacije od prije 12-13 godina, kao prvog sela u koje su se masovno vratili bošnjački povratnici u RS; sjetiti se priloga Saliha Brkića). Tipična seoska muslimanska žena: nepismena, stvorena za rad u kući i oko kuće i za rađanje i podizanje djece. Ali Šefka djece nije imala. Devet godina u braku sa pijanicom Nedžibom Hodžićem nije joj donijelo ni poroda niti ičeg dobrog. A želja da ima vlastito dijete i da pokaže cijelom selu da nije "jalova" odvela je u nečuveni zločin.
Šefka je mjesecima ispod odjeće nosila krpe govoreći da je trudna, u šta su svi seljani povjerovali. Pri tome je pomno pratila svoju školsku drugaricu Aliju Hasanović, koja je bila trudna. Kada je Alijina trudnoća bila pri kraju, Šefka se odlučila na akciju.
Prema zvaničnoj i opšteprihvaćenoj verziji, Šefka je 7.oktobra 1969. sačekala Aliju Hasanović u jednom potoku dok se ova vraćala sa sijela u susjednom selu, ubila je sa tri hica iz pištolja, rasjekla joj nožem trbuh, izvadila dijete iz njega, a Alijin leš sakrila na njivu pod plast sijena. Dijete je odnijela sa sobom.
Policija je odmah po otkriću leša provjerila sve žene iz tog kraja koje su se taj dan porodile i otkrile da je Šefka već prijavila i rođenje i smrt kćerkice. Naglo izvađena iz majčine utrobe i držana u nemogućim uslovima za novorođenče, beba je, naravno, odmah umrla.
Ginekološki pregled bez problema je dokazao da Šefka nikada nije rodila dijete niti bila trudna. Tada je Šefka priznala sve, osim da je ubila Aliju. Ovaj zločin je užasnuo cijelu jugoslovensku javnost, a posebno učmali i patrijarhalni kraj u kome se desio.
Pred Okružnim sudom u Tuzli je, u usijanoj atmosferi, jer su mnogi tražili Šefkinu glavu zgranuti užasnim zločinom, održan proces Šefki i Avdiji Hodžiću, koji je optužen kao saučesnik. Šefku je branio Filota Fila, jedan od najpoznatijih i najboljih beogradskih advokata.
25.maja 1970. izrečene su presude: Šefka je osuđena na smrt strijeljanjem, a Avdija na pet godina zatvora.
Advokat Fila, ubijeđen u Šefkinu nevinost, uspio je da dobije obnovu procesa i već 18.septembra iste godine osuđena je na 20 godina zatvora. Robijala je u Slavonskoj Požegi, gdje se istakla kao uzorna zatvorenica. U zatvoru je završila srednju i osnovnu školu i postala najbolja radnica na razboju.
Poslije 13 godina zatvora, na Dan republike 1982. je pomilovana i puštena na slobodu. Od tada se o njoj malo zna. Pričalo se da je promijenila ime i prezime, udala se i da sada živi u Vojvodini.
I do danas mnogi sumnjaju u Šefkinu krivicu, tim prije što je ona na suđenju ispričala desetak verzija događaja, ali je u svakoj negirala krivicu za ubistvo. Isti postavljaju pitanje: kako je nepismena i neuka žena bila u stanju da smisli tako komplikovan plan ubistva i izvede ga?
Šta se zaista tog dalekog oktobarskog dana desilo, znaju samo nijemi svjedoci užasnog kraja majke i nerođenog djeteta: potok Kamenjača, trava, lišće i drveće oko njega.
I Šefka Hodžić. Ako zna, tajnu je sačuvala u sebi. Vjerovatno zauvijek.
Ako je živa, Šefka Hodžić zvana Hanumka danas ima 66 godina.

Priču o Šefki napisao sam bazirajući se na podatke dostupne ne netu, uglavnom iz knjige Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslovenske ubice".
Ako neko zna nešto više o ovom slučaju, molim da napiše. Još jedna bizarna sudbina, kakve su čini mi se samo na Balkanu moguće.

sjever76 wrote:mene konkretno interesuje slucaj ubistva u sarajevu krajem 80-tih kada je mladic izbo djevojku vise od 50 puta nozem radi ne uzvracene ljubavi.meni se cini da je to bilo ili na trgu heroja ili u hrasnom. sta bi sa tim likom kasnije?

Meni se čini da je to ipak bilo na Dobrinji.I mene jako zanima šta je bilo poslije.
Znam da je tada o tome brujao cijeli grad.

1941. wrote:

sjever76 wrote:mene konkretno interesuje slucaj ubistva u sarajevu krajem 80-tih kada je mladic izbo djevojku vise od 50 puta nozem radi ne uzvracene ljubavi.meni se cini da je to bilo ili na trgu heroja ili u hrasnom. sta bi sa tim likom kasnije?

Meni se čini da je to ipak bilo na Dobrinji.I mene jako zanima šta je bilo poslije.
Znam da je tada o tome brujao cijeli grad.

Možda bi se neko i sjetio kada biste dali više informacija, ako ih imate. Mislim da ipak ovo nije bilo jedino ubistvo u Sarajevu na ovakav način tih godina, pa je vrlo teško preciznije odrediti na koji slučaj ste mislili.

Evo još jedne interesantne priče o (ne)izvršenju smrtne kazne u Jugoslaviji. Događaj se desio daleke 1961. godine u Vojvodini.
U Apatinu je na svirep način na svom salašu ubijen Franjo Šiber. Njegova supruga i njena prijateljica vidjele su ubicu dok je bježao sa mjesta zločina i, pošto je bila noć, zapazile samo jedan detalj: ožiljak na lijevoj ruci.Franjina supruga je sličan ožiljak zapazila kod Milana Bogunovića i prijavila ga, nakon čega je odmah uhapšen. Milan se uporno branio da nije ubica i tvrdio da može dokazati gdje se sporne noći nalazio, ali bilo je uzalud. Nakon šest mjeseci istrage i tri odgađanja početka suđenja najzad je suđenje održano i Milan Bogunović osuđen je na smrt strijeljanjem.
Noć prije izvršenja presude u njegovoj ćeliji posjetili su ga javni tužilac i predsjednik suda i saopštili mu da mu je molba za pomilovanje odbijena i da će biti strijeljan sutra ujutro. Uzalud je Milan molio da se presuda odgodi dok mu se žena porodi (bila je pred porođajem) da bi prije smrti znao da li je dobio sina ili kćerku. Kazna će biti izvršena kako je predviđeno.
A onda se pred ponoć desilo čudo. Milana je probudio čuvar, tražeći mu muštuluk. Milan je prvo pomislio da mu se žena porodila, a stražar mu je odgovorio: "Ma ne, čoveče, uhvaćene su ubice Franje Šibera. Sve su priznali."
Trojica ljudi su se noć ranije u kafani svađala u alkoholisanom stanju i jedan od njih, Pero Delić, počeo je na sav glas da prepričava detalje Šiberovog ubistva. Delić je na lijevoj ruci imao ožiljak sličan Milanovom. Prisutni u kafani odmah su pozvali policiju. Delić i dvojica saučesnika odmah su sve priznali.
No, pošto je priznanje došlo baš na dan kada je Milan Bogunović trebao biti strijeljan, pojavila se administrativna začkoljica: kako sada tek tako pustiti na slobodu čovjeka koji je zvanično strijeljan? Zato su Milanu saopštili: "Bićeš slobodan tek posle suđenja, jer se više ne vodiš u spisku živih. Službeno, ti si streljan!"
Tako je Milan, bukvalno "ni živ ni mrtav", morao sačekati suđenje pravim ubicama da bi najzad izašao na slobodu.
(Slučaj sam prepričao iz odlične knjige "Zanimljiva kriminalistika" dr Ostoje Krstića)

Pera Trta wrote:Evo još jedne interesantne priče o (ne)izvršenju smrtne kazne u Jugoslaviji. Događaj se desio daleke 1961. godine u Vojvodini.
U Apatinu je na svirep način na svom salašu ubijen Franjo Šiber. Njegova supruga i njena prijateljica vidjele su ubicu dok je bježao sa mjesta zločina i, pošto je bila noć, zapazile samo jedan detalj: ožiljak na lijevoj ruci.Franjina supruga je sličan ožiljak zapazila kod Milana Bogunovića i prijavila ga, nakon čega je odmah uhapšen. Milan se uporno branio da nije ubica i tvrdio da može dokazati gdje se sporne noći nalazio, ali bilo je uzalud. Nakon šest mjeseci istrage i tri odgađanja početka suđenja najzad je suđenje održano i Milan Bogunović osuđen je na smrt strijeljanjem.
Noć prije izvršenja presude u njegovoj ćeliji posjetili su ga javni tužilac i predsjednik suda i saopštili mu da mu je molba za pomilovanje odbijena i da će biti strijeljan sutra ujutro. Uzalud je Milan molio da se presuda odgodi dok mu se žena porodi (bila je pred porođajem) da bi prije smrti znao da li je dobio sina ili kćerku. Kazna će biti izvršena kako je predviđeno.
A onda se pred ponoć desilo čudo. Milana je probudio čuvar, tražeći mu muštuluk. Milan je prvo pomislio da mu se žena porodila, a stražar mu je odgovorio: "Ma ne, čoveče, uhvaćene su ubice Franje Šibera. Sve su priznali."
Trojica ljudi su se noć ranije u kafani svađala u alkoholisanom stanju i jedan od njih, Pero Delić, počeo je na sav glas da prepričava detalje Šiberovog ubistva. Delić je na lijevoj ruci imao ožiljak sličan Franjinom. Prisutni u kafani odmah su pozvali policiju. Delić i dvojica saučesnika odmah su sve priznali.
No, pošto je priznanje došlo baš na dan kada je Milan Bogunović trebao biti strijeljan, pojavila se administrativna začkoljica: kako sada tek tako pustiti na slobodu čovjeka koji je zvanično strijeljan? Zato su Milanu saopštili: "Bićeš slobodan tek posle suđenja, jer se više ne vodiš u spisku živih. Službeno, ti si streljan!"
Tako je Milan, bukvalno "ni živ ni mrtav", morao sačekati suđenje pravim ubicama da bi najzad izašao na slobodu.
(Slučaj sam prepričao iz odlične knjige "Zanimljiva kriminalistika" dr Ostoje Krstića)

jedan od primjera zašto ne treba postojati smrtna kazna.

Molim da se ne vraćamo na temu "za ili protiv", jer to nije tema. Tema je samo da se iznesu poznati i zanimljivi slučajevi, a za "za i protiv" može se otvoriti posebna tema, ako je već nema.
Hvala

Mene zanima da li je netko osuđen na smrtnu kaznu u bijegu (odsustvu), te da li je netko uspjeo da izbjegne?

KatarinaKosaca wrote:Mene zanima da li je netko osuđen na smrtnu kaznu u bijegu (odsustvu), te da li je netko uspjeo da izbjegne?

Bilo je pojedinaca koji su odmah iza 2.svj.rata osuđeni na smrt u odsustvu (već su bili pobjegli vani) za izdaju i ratne zločine. Ne znam da li si na takve mislila ovim pitanjem.
Što se tiče "običnih" kriminalaca, mislim da nije bilo takvih slučajeva. Bar ja ne znam za njih, što ne znači da ih nije bilo.