Forum Klix.ba

“Nadajmo se da su sa ovim tragičnim ratom, dakako uz visoku cenu,
konačno pokopane dve velike istorijske zablude – o srpskom
jugoslovenstvu i velikoj Srbiji, koje su srpski narod odvele na stranputicu istorije.”
(Publicista Milenko Marković)

IMENUJMO GLAVNE AKTERE I LIČNOSTI APSURDNIH RATOVA

Vojničko razmišljanje o unapred izgubljenom ratu, završiću kao i izlaganje na Okruglom stolu Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji (1941-1945), održanom od 5. do 7. decembra 1995. u Beogradu.

“SFRJ je vojno poražena iznutra. JNA je razbila sama sebe. Uloga Vrhovne komande i ŠVK ne može da bude drugačije ocjenjena nego negativno. Uzroka razaranja SFRJ je više, ali, kada se stvar svede na glavne uzroke, moglo bi se reći da je to:

- odstupanje Srbije od osnova ravnopravnosti, demokratije i nužnog strpljenja u međusobnim odnosima, a to odstupanje je postepeno sazrevalo od pojave Memoranduma SANU, kao idejno-političke platforme;

- fatalna politika Beograda i Zagreba oko podjele Bosne, i

- odstupanje armijskog vrha od koncepcije opštenarodne odbrane i principa na kojima je građena.

A kada su se idejno i planirano spojili - kada je ratna politika našla agresivnu silu, počela je ofanziva - psihološko-propagandni rat, početni oružani sukobi kao prethodnica i priprema ratova. Agresivnost nije mogla a da ne izazove reakcije u drugim djelovima SFRJ, specifične od sredine do sredine, koje su, zatim, u toku rata, i same mjenjale svoj karakter, pri čemu se dešavalo da prvobitni branioci postanu agresori, uz obilje ratnih zločina na svim stranama” (“Stvaranje i razaranje Jugoslavije”, str. 191).

Bilo je više prekida i obnavljanja ratnih dejstava od 1990. do 1995, kada je nađen spas u miru i protiv svih onih snaga na Balkanu koje mogu da ugroze druge. Prije ili kasnije, neizbježni su demilitarizacija svih, povratak izgnanih, granice bez pasoša, garancije manjinskih prava, ugovori između bivših jugoslovenskih država o ratnoj odšteti, abolicija učesnika i kažnjavanje svih ratnih zločinaca. A ko, eventualno, ispolji silu, na njega treba ići svim demokratskim snagama kod nas i uz pomoć svijeta.

Glavne ličnosti apsurdnih ratova (S. Milošević, F. Tuđman i A. Izetbegović) bili su tri sedmice zatvoreni, uhapšeni i ugošćeni u vonjoj bazi Rajt-Peterson, gdje je okončano najveće ubijanje poslije Drugog svetskog rata. To se dogodilo u vrijeme kada su ratovi izgubljeni i pošto je izvršeno oko 3.500 vazdušnih akcija NATO i drugih snaga po Bosni i Hrvatskoj - u vrijeme kada je broj NATO napada bio približno jednak broju najviše ispaljenih projektila na Sarajevo u jednom danu i kada je izmjenjen opšti odnos snaga.

I tu su sva trojica na mirovnoj konferenciji u Dejtonu položili oružje i doživjeli poraz – 21. novembra 1995. Dobro bi bilo da su ostali u Ohaju ili negdje drugde… Na listi poznatijih “političara” i “vojskovođa”, koji snose najveću krivicu, su R. Karadžić, R. Mladić, M. Martić, V. Šešelj, D. Kordić i još neki - za i pred Hag. A da li je lista kompletna - sa svih strana? Gdje su kreatori i glavni realizatori rata? Gdje su “vojskovođe” sa Vukovara, Podrinja, Konavlja i Dubrovnika, Lovinca i Velebita, Zadra, Sarajeva, Mostara, Jajca, Foče, Bihaća, Prijedora, Ahmića, Srebrenice, Medačkog džepa, izvršioci “Bljeska” i “Oluje”, a posebno sa onih taktičko-operativnih pravaca i punktova gdje je sve opustošeno?

Gdje su “političari” koji su vršili smotre pred odlazak u bojeve i rušilačke pohode, koji su pozdravljali i odlikovali i nakon zločina? Gdje su rušioci više hiljada spomenika velikog antifašističkog rata 1941-1945. - iz Užica, Vukovara, Foče, Jajca, Marijinih Prkosa, Titovog Drvara, Srba, Titove Korenice, Ličkog Kamenskog, Petrove gore, Šamarice, Kozaračke Mrakovice, Klisa, Sutjeske, Neretve, Sremskog fronta i hiljade drugih, porušenih po Hrvatskoj i Bosni od strane raznih vojski.

Gdje su svi vrhovni komandanti, ministri odbrana i unutrašnjih poslova, načelnici generalštabova i stožera, komandanti armija, korpusa i zbornih područja? Svi oni treba da budu barem svjedoci onoga što se događalo u njihovo vrijeme i u njihovim “zonama odgovornosti”.

Bez odgovornosti najodgovornijih - nema pravog i stabilnog mira, nema perspektive i vraćanja prirodnim tokovima saradnje naroda koji moraju da žive zajedno, jer su geografski jedni kraj drugih, kulturno-istorijski povezani, ekonomski međuzavisni. Sve su to ključna pitanja za novostvorene države na jugoslavenskom prostoru, ali i za međunarodnu zajednicu. Na tome se, u stvari, polaže najveći moralni ispit.

Ako na haškoj klupi i domaćim klupama budu sjedili samo izvršioci druge, treće, četvrte komande, poraz će biti mnogo veći, posljedice još trajnije, domašaji širom svjeta nesagledivi, a novom zlu će se širom otvoriti mnoga nova vrata…

Apsurdni YU-ratovi izmjestili su iz ležišta uobičajene predstave i izmjenili značenja mnogih pojmova. Oni koji su sebe smatrali ili još smatraju pobjednicima, faktički su gubitnici. Poraženi, zbog toga što su vjerovali da se takvo zlo ne može dogoditi, nevinošću svojih stradanja i impozantnošću patnje, uzdizali su se u moralne pobjednike čak i kada su po svemu bili gubitnici.

U svim vremenima i na svim prostorima, dezerteri su smatrani izdajnicima i kukavicama. U ovom ratu-ratovima oni to nisu, čak su izazivali divljenje, imali podršku poput momka koji je od Vukovara dotjerao transporter u Beograd i garažirao ga pred Saveznom skupštinom. A najtragičniji primjer je mladić koji je, u moralnoj dilemi šta su zapravo dužnost, patriotizam, hrabrost, a šta manipulacija, zloupotreba, zločin, izdaja, između dva stroja negdje kod Šida ispalio metak na sebe. Ti ljudi zaslužuju spomenike, a u obnovi porušene istorije naći će se valjda na više strana mjesta i za spomenike “nepoznatom dezerteru”.

U ovom ratu ili poslije njega, razišli su se republički predsjednici i vladari sa svojim posljednjim predstavnicima u Predsjedništvu SFRJ. Slobodan sa Borom Jovićem, Franjo sa Stipom Mesićem, Alija sa Bogićem Bogićevićem, i Momir sa Brankom Kostićem. Istomišljenici ili se nisu razdvajali, ili su ostali zajedno - Kučan sa Drnovšekom i Gligorov sa Tupurkovskim. I među mnogim vojskovođama je rascjep. A bilo je i mnogo drugih razvoda brakova, svojevremeno sklopljenih iz velike ljubavi ili koristoljublja...

Knjige svih takozvanih “vrhovnih komandanata” - knjiga J. Drnovšeka “Moja resnica”, knjiga B. Jovića “Poslednji dani SFRJ”, knjige S. Mesića, B. Kostića, D. Ćosića i V. Kadijevića, mada su različite - značajni su izvori - dokumenti. U principu, uglavnom, pisane kao opravdanja, predstavljaju, svaka na svoj način, optužnice za druge ali i za autore, za ono što su učinili, ali i za ono što nisu učinili a bili su dužni da učine.

Vrijednost knjiga bivših vrhovnih komandanata i članova bivšeg Predsjedništva SFRJ i SRJ je u tome što iznose (a da li još sve?) njima poznate činjenice o ratu-ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i o ulozi lidera republika koje su predstavljali u jugoslovenskom vrhu. Pokazuje se koliko su oni, a koliko drugi kreirali politiku i planirali rat-ratove.

Malo je bilo onih koji su mogli zamisliti sve što se dogodilo, a dogodilo se najgore.

Imenujmo, i bez okolišavanja, sve koji su to započeli i napravili. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su otišli suviše i toliko daleko da ne mogu nazad iako to pokušavaju. Idu i dalje stranputicom, kockaju se, radi ostajanja na vlasti, sa vitalnim interesima Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore.

Savremena istorija, i u našem slučaju, pokazuje da se nasiljem ništa trajnije ne može oteti, ni podjeliti ono što pripada drugom, razdružiti ono što je suštinski zajedničko. Ništa se ne može dobiti silom, na dugi rok. Neka stigne kazna sve ideologe, organizatore i realizatore, one koji su to zaslužili. Narodna mudra izreka kaže - ničija sila nije dovijeka.

Rat nije završen, niti je naš povratak u svijet moguć dokle god ne budemo ispunili prihvaćene međunarodne obaveze, a to su:

Cjelovita BiH u okviru ranijih granica.

Saradnja sa Hagom (a ne prkos) i kažnjavanje krivaca za rat.

Međusobno priznanje jugoslovenskih republika.

Povratak svih izbjeglica.

Dijalog sa Albancima na Kosovu.

Pravog mira nema dok ne prestane specijalni rat, koji još traje, dok Srbi u Hrvatskoj, Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH, Albanci i Mađari u Srbiji ne budu pravno i stvarno konstitutivni djelovi u tim republikama. Dok sa scene ne odu glavni inicijatori i “vojskovođe” u besmislenim ratovima, dok ne nestane njihova netolerantnost, nacionalistička dvoličnost i tvrdokornost u međusobnim i odnosima sa svjetom, dok ne odu oni koji su napravili etnički čiste regione i države.

I na kraju, dok ne dođu nove, svježe, savremene - treće snage, sposobne da u različitostima koje treba poštovati, vide zajednički interes i budućnost, a to su snage demokratske i antifašističke orijentacije.

“Smatram da nostalgija za kojom se žudi ili kojoj se nadamo,
za idiličnom Jugoslavijom – pripada svetu mitologije.
Ali ima mesta saradnji na novim osnovama i mi možemo i
moramo da idemo u susret toleranciji, civilizaciji i demokratiji,
jer nam taj put budućnosti diktiraju tekovine NOB-a.”
(Profesor Sinan Hasani)


Nastavak slijedi...

Abacija wrote:

Fair Life wrote:Nase 'istine' ne sluze nikome na cast. Mozda se intimno i prihvate ali da ce se udarati na velika zvona...? Nece! Jos zadugo nece.

Kaze meni jedan poznanik: "Pametan narod suti o svojoj sramoti i ne iznosi je javno..."

Prema ovome samo kod drugih mozemo procitati lose o nasoj istini. I obrnuto vrijedi... Mi cemo iznositi njihov prljav ves na svijetlo dana.

Jebati nas kad smo stidljivi.

Mislim da je tvoj poznanik u krivu. Americki pisac Nathaniel Hawthorne je jednom izjavio da niko ne moze nositi "dvostruko lice", jedno za sebe (istinito) i jedno za mase (lazno), a da se poslije ne izgubi i da ne zna koje je pravo.
Zdravlje jednog drustva se po ovome onda mjeri time koliko je to drustvo u stanju da se nosi sa svojim prljavim vesom.

Naravno da je u krivu.
Zato sam ga i naveo kao jedan banalan primjer... zatucane budale.

Fair Life wrote:

popajic wrote:

Ovaj rat je bio naše samoubistvo. Nije nas ubila strana agresija, već smo ubili sami sebe. Ipak, za kakvu-takvu utjehu je da ovaj rat, ipak, nije rat naroda, nije sukob među njima i ljudima, u najširem smislu, nego rat stranaka, frakcija, vođa, borba za vlast, rat politika hegemonizma i separatizma, sa različitim stepenom odgovornosti.

Mala utjeha.ali dopusta neku nadu.Ako se ikad gola istina prihvati ?!

Nase 'istine' ne sluze nikome na cast. Mozda se intimno i prihvate ali da ce se udarati na velika zvona...? Nece! Jos zadugo nece.

Kaze meni jedan poznanik: "Pametan narod suti o svojoj sramoti i ne iznosi je javno..."

Prema ovome samo kod drugih mozemo procitati lose o nasoj istini. I obrnuto vrijedi... Mi cemo iznositi njihov prljav ves na svijetlo dana.

Jebati nas kad smo stidljivi.

Pa,to i jeste problem sto mnoge istine ne sluze pojedincima na cast.I kad ih "mali" covjek vidi i izgovori ON ispadne kriv,a ne onaj ko je istinu presaltao na svoj mlin.
Sta ces,to je valjda danak odrastanja gradjanske svijesti !Bice bolje...kazu...a ne zna se kad ce.

testament wrote:

osa wrote:ne cijenim naručito franju tuđmana, ali čitajući ovo sve mi se više čini da je povlačio daleko najbolje poteze od svih nazovi državnika upetljanih u ovu balkansko narodno kazalište.

Ovo je izgleda JEDINA stvar oko koje ću se složiti sa tobom,naravno ti potezi su bili daleko najbolji za hrvatsku državu,a za narod baš i ne jer je krivousti prodao četnicima posavinu najbogatiju i najplodniju "hrvatsku" zemlju!

ne može se sve, generalno mislim da je i hrvatski narod zadovoljan, velika većina, a budućnost će pokazati da li su ti potezi bili dobri, rano je još o tome govoriti, a i posavljaci se nešto ne daju iz hrvatske nazad u bih.

X - NISMO ĆUTALI

“Unositi svetlost istine u događaje iz prošlosti znači služiti sadašnjosti.”
(Nobelovac Ivo Andrić)


“Svako začaurivanje u čistu srpsku kulturu smatram štetnim
i besperspektivnim za same Srbe.”
(General-pukovnik Dr Gojko Nikoliš)


TRI UPOZORENJA KOČE POPOVIĆA (1989)

Sprečiti dalji sunovrat*)

*) Pismo Koče Popovića “Borbi” 1989.

Poštovani direktore i uredništvo,

Molim vas da u vašem listu objavite ovaj moj kratki komentar. Povod neodržani “miting istine” u Ljubljani.

1. Neću se baviti ovde ko je i koliko odgovoran za nesrećni tok događaja (iako imam svoje mišljenje).

2. Potpuno je besmisleno koristiti jedan lažan razlog, kakav je “miting istine” za ovoliku furtutmu. Razlozi su daleko dublji.

3. Nečija jednonacionalna “istina”, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.

4. U stvorenoj situaciji jedino što preostaje jeste: da se kompetentni predstavnici dveju strana sastanu i pokušaju pronaći kakav-takav zajednički jezik, i tako spreče zajednički dalji sunovrat.
1. decembra 1989.
Koča Popović



Koča Popović govori za “NIN”**)

**) “Nin”, 21. juna 1991.

Pred pripremani miting antibirokratske revolucije u Ljubljani 1989. Koča Popović je javno govorio “o sunovratu”. Dvije godine kasnije, ljetujući posljednji put (u svojoj 83. godini) u voljenom Dubrovniku, Koča opet govori, ovog puta šire, ne isključuje “krv do koljena” u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu, koje “može biti silom smireno samo privremeno”. Šta je u ovoj fazi jugoslovenske krize izjavio Koča Popović? Mnogi su otišli “a tek Marko (Nikezić) - praznina za koju nema zamene”. Po Koči, Nikezić je bio racionalniji od njega, a Koča “staloženiji” i nastavlja: “Politika koja nas je bacila u nacionalistička razračunavanja nije uvezeno zlo, već je ona naše ogledalo i naša najrazornija žica”, jer smo u masi toliko “necivilizovani da manipulisanje pali”.

O najuticajnijim nacionalnim liderima Koča kaže: “Prepoznaju se po tome što veruju u silu i propagandu, a neistomišljenike teško podnose.” Koča pronalazi sličnosti između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. On ostaje uvjeren da je nacionalizam negacija demokratije. Na pitanje idemo li u građanski rat, odgovara: “Mogućno je, ali to ne bi bio klasičan građanski rat u kome bi se obračunavali delovi i iste nacije. Oružani sukob naših nacionalizama bio bi građanski rat u okviru Jugoslavije, a ne u republikama.”

Govoreći o liderima na srpskoj i hrvatskoj strani, Koča tvrdi: “Ne verujem da su lideri toliko čisti, pre bih rekao da su mešanci, jedna polovina glave im radi više ili manje uspešno, a druga, što iziskuje mudrost, državničku pronicljivost u odnosu na budućnost - tako reći je na nuli.” Na pitanje da li u srpsko-hrvatskom čvoru, koji opako steže nacionalističko samouništavanje, vidi ljude kadre da nađu političko rješenje, Koča odgovara: “U ovom trenutku ne vidim ni jedan uverljiv razlog da verujem u miran rasplet. Hrvatski i srpski nacionalistički lideri mogu, istina, pokušati da dođu do kompromisa, ali, uglavnom, na račun trećih.” I konkretnije, “ne isključujem mogućnost da Bosna plati ceh”.

Na pitanje da li isključuje mogućnost sporazuma o autonomiji Srba u Hrvatskoj, Koča Popović je gotovo kategoričan: “Ne smatram ga izglednim.” Na pitanje šta će napraviti JNA, Koča razmišlja: “Ne znam šta će vojska napraviti u međuvremenu. Pričaju da ostaje svuda. Ali šta protiv tako žilavih jednoumlja da uradi bilo koja vojska? Neće li njeni uspesi biti vrlo privremeni, sa toliko negativnih posledica za budućnost, da to nije nikakvo rešenje. Neće li se i vojska sama izložiti opasnosti raspadanja? Kosovo se, možda, može okupirati, ali Hrvatska (i Bosna) sasvim sigurno ne može.”

Govoreći o “aktivnoj pasivnosti” u sprečavanju rata “svesnim uzdržavanjem”, Koča daje pozitivnu ocjenu vojsci, ali zaključuje: “Ne verujem da vojska sama može nešto da postigne, prosto zato što sila, kao takva, ništa ne rešava.” Koča nastavlja: “Ishod zavisi od političkih odnosa snaga, jer glavni centri moći ostaju u glavnim republikama na osnovama i pod kontrolom nacionalističkih pokreta i programa, a oni sve više zavise od jurišnika nacio-šovinističkog divljanja, rastućih i uveliko naoružanih proustaških i pročetničkih, na sve spremnih agresivaca, čije je usmerenje u biti fašističko.”



Koča Popović govori za “Nedelju”

U intervjuu “Nedelji” (23. juna 1991), Koča Popović je još oštriji i konkretniji: “Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik društvene svesti.” Koča je ljut što, eto, “Bosnu pokušavaju da raščereče, raščupaju”, vjerujući i dalje da je Bosna “veoma važna tačka za budućnost Jugoslavije”. Koča je gnjevan na Dobricu Ćosića i kaže: “Ma, kakav Ćosić. Ćosić je Srbenda. A ja nisam Srbenda. Ja sam Srbin po rođenju, inače sam Jugosloven.” Najinteresantnije je mišljenje ovog kosmopolite o nacionalnim strankama, gdje kaže: “Nacionalne stranke nisu moj izbor. Ne mislim da se neće, na nesreću, održati na vlasti, ali za sebe pouzdano znam da svoju ideologiju neću graditi ni na opanku ni na šajkači”, i nastavlja: “HDZ je pobedio dobrim delom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natera ove da utočište traže u nacionalizmu”. Govoreći o budućnosti Srbije, Koča kaže: “Ma kakva budućnost. Budućnost Srbije je daleka. Srpsko-hrvatski spor je tako dubok da će mu trebati 20 do 50 godina da se zaborave jame... i njihovo obnavljanje.”

Ovo su samo tri reakcije poštovanog i cjenjenog partizanskog komandanta, prvog do Tita, intelektualca međunarodnog nivoa, načelnika Generalštaba JNA, ministra inostranih poslova, potpredsjednika SFRJ. Dakle, Koča Popović je kao na skeneru predviđao situaciju. Zar se ne treba složiti sa ovim ocjenama i predviđanjima i zar ih uopšte treba komentarisati?

Nastavak slijedi...

Odbrana, čuvanje i razvijanje tekovina NOB-a je trajan
zadatak i ne samo boraca Narodnooslobodilačkog rata.”

PROTIV SIJAČA ZLA (1990)

Na koordinacinom odboru sekcija V, VI i XIV brigade XIX sjeverno-dalmatinske divizije u Beogradu, razgovaralo se (28. marta 1990), o napadima na vrhovnog komandanta NOV i POJ, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, a na Predsjedništvu domicila XIX divizije i III pomorskog sektora (6. aprila 1990), u Zadru, usvojeni su stavovi kojima se želi upoznati javnost. General-pukovnik Ilija Radaković obratio se tom prilikom našoj redakciji, pa ovaj tekst objavljujemo u cjelosti (“Lički vjesnik”, br. 8, od 15. aprila 1990):

“U posljednje vrijeme, naročito u nekim sredinama, su u porastu napadi na Tita i manifestiraju se na različite načine - negativni napisi u djelu štampe, skidanje i zamjena slika iz službenih prostorija, korišćenje Titovih slika za kamuflažu nacionalizma, napadi na članove porodice, napadi na JNA, pritisci za mjenjanje naziva gradova koji nose njegovo ime, nepominjanje njegovog imena i djela i na manifestacijama vezanim za istorijske događaje, izbacivanje iz biblioteka knjiga vezanih za NOB i Jugoslaviju i pokušaji podizanja sudskih optužnica. Ovi napadi izviru i dolaze prvenstveno iz sredina gdje je šovinizam uzeo maha, gdje je štošta podređeno nacionalnoj mitologiji, gdje se bježi u uže okvire i prostore; izviru iz pogleda i opredjeljenja koja su svojevremeno na scenu izbacili ustaše, četnike, baliste, ljotićevce, belogardejce i slične. Izviru iz ostataka poraženih snaga u ratu, poraženih pojedinaca i grupa na IV plenumu, maspoku i novokomponiranih nacionalšovinista. Najgori su oni napadi koji Tita optužuju za zavjeru protiv ovog ili onog naroda. Našu revoluciju i Tita treba braniti prvenstveno u sredinama odakle kreću napadi.

Napadaju se gotovo sva najznačajnija dostignuća više generacija - borba protiv fašizma, narodnooslobodilačka borba 1941-1945, avnojevska Jugoslavija i njen integritet, otpori staljinizmu 1948, otpor istočnim i zapadnim hegemonističkim aspiracijama, samoupravljanje, nesvrstana politika i naša uloga u borbi protiv rata i vojnih blokova. Napada se ceo period od 50 godina vlasti partizana i komunista, bez obzira na činjenicu da narodi Jugoslavije nikad duže u svojoj istoriji nisu imali 45 godina zajedničkog života bez rata.

Te tekovine brane ne samo ratne, već i sadašnje generacije. Uvjereni smo da bi i sadašnje generacije u tadašnjim (našim) uslovima i okolnostima bile pod zastavom za slobodu i ravnopravnost, a protiv šovinizma i bratoubilačkog rata. Najprogresivniji iz mlade generacije to i pokazuju, a njen dio je zbunjen onim što se dešava, ponajviše napadima na tekovine koje su ostvarene pod Titom, a koje nitko razuman ne može osporiti. Odbrana, čuvanje i razvijanje tih tekovina je trajan zadatak i ne samo boraca narodnooslobodilačkog rata.

Teško nam padaju napadi koji dolaze od pojedinih učesnika oslobodilačkog rata. Napadi onih koji se izvlače od učešća i odgovornosti za neke odluke u ratu i poslije rata, pojedinaca kod kojih je nacionalno postalo isključiva mjera vrijednosti, od nekih ratnih drugova koji zamaraju sebe i druge neslaganjima oko nekih pitanja iz istorije, od pojedinaca koji nose visoka priznanja po Titovom ukazu i koji snose dio odgovornosti za razbijanje boračke organizacije. Tim ‘drugovima’ kažemo da takvo ponašanje nema nikakvog smisla, jer se takvim držanjem ne negiraju samo opšte vrijednosti revolucije, već i njihov sopstveni doprinos u njoj.

Nezadovoljni smo sporim i nepotpunim reagiranjima na napade i od mnogih oficijelnih institucija države, Saveza komunista i društveno-političkih organizacija. Osuđujemo dio štampe, koja zloupotrebljavajući demokratiju (što je vrlo opasno), razbija međuljudske i međunacionalne odnose. Od tih institucija i takve štampe tražimo, i u interesu njih, da stanu protiv svih drugih sijača zla.

Mi borci ne reagiramo samo zbog nas (svi smo stariji od 60 godina), nego reagiramo i u ime svih građana, zbog mladih generacija i njihove perspektive.

Ne slažemo se i sa neiskrenim izjavama i parolama o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu i ‘jugoslovenstvu’, pomoću kojih se protežiraju pojedini nacionalni i lokalni interesi. Oprezni smo prema svim obećanjima o ‘preobrazbi i preporodu’, kao da do sada nije ništa urađeno. Pripadnici naše divizije, Srbi i Hrvati iz sjeverne Dalmacije i Like, s područja četiri ratna okružna komiteta KPH i KPJ (ličkog, kninskog, šibenskog i zadarskog), znaju, više nego drugi, šta je bratstvo i jedinstvo. Nitko od nas ne brani greške i njihove nosioce u prošlosti. Nitko od nas ne brani to što nismo bili dovoljno radikalni i dosljedni u realizaciji samoupravljanja, što demokratiju nismo uvjek pravilno shvatali i ostvarivali, što smo više puta lutali i kolebali se oko prave ekonomske politike.

Izbori su pred nama i to je vrlo ozbiljna stvar, a posebno u krajevima odakle je naša divizija. U vezi s tim, mi smo:

– Za mirne i dostojanstvene pripreme i izvođenje izbora, a odgovornost za to snose svi faktori, sve stranke i svi građani.

– Mi smo za programe onih stranaka koji Jugoslaviju kao dobrovoljno organizovanu zajednicu ne dovode u pitanje, za još bogatiju i demokratskiju državu ravnopravnih naroda i narodnosti.

– Mi smo za programe koji respektuju i naslanjaju se na pozitivne rezultate koje smo postigli posljednjih 50 godina, od toga 40 godina pod Titom.

Kao što smo se uvjek, vjerni našim revolucionarnim tokovima, suprotstavljali hegemonizmu i dogmatizmu, teorijama o bratskoj pomoći, tako smo i protiv nametanja svojih stavova i koncepta drugima, bez demokratskog dijaloga i uvažavanja tuđih mišljenja i pogleda.

– Mi smo za jednaka mjerila o tome tko i koliko destabilizuje Hrvatsku i Jugoslaviju. Nema aktuelnijeg zadatka od realnog sagledavanja i ocjenjivanja događaja i naše pomoći u trasiranju svježih puteva u razvoju društva i Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije.

– Mi smo za programe Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promena. Pored ostalog, zato jer smo pod zastavom KPH i KPJ krenuli u revoluciju, jer smo za njihove ciljeve dali mnogo života. Program SKH je uspješno napravio vezu njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ova stranka želi Hrvatsku i Jugoslaviju bez mržnje. Želi Hrvatsku kao državu hrvatskog i srpskog naroda. Program SKH je odlučno protiv svakog nacionalističkog diktata bez obzira odakle dolazi.

Za ova naša opredjeljenja mi ćemo se pojedinačno i zajednički zalagati u radu naših sekcija, koordinacionog tjela, domicila divizije, u boračkoj organizaciji, u kontaktu s ljudima svuda, posebno u krajevima gdje smo se borili. Sadašnja situacija to od nas nedvosmisleno traži.”

Poslije ovog sastanka u Zadru (domicil divizije), “Slobodna Dalmacija” je 7. aprila 1990, pored ostalog, objavila sljedeće:

“Nismo protiv višestranačja, ali smo protiv stranaka nacionalističke orijentacije, zalažemo se za slobodu čovjeka, istinski demokratsko djelovanje i pravnu državu. Mi smo za program koji nudi SKH-SDP i ekonomsku politiku Ante Markovića”, istakao je predsjednik domicila Rudi Bašić, ratni komesar 7. dalmatinske brigade.

Podsjećajući na prigovore HDZ da se borci i generali isuviše mješaju u predizbornu kampanju, general Petar Babić, ratni politkomesar 19. divizije, je to nazvao “zabranjivanjem davanja glasa onima koji su stvarali, za šta su se borili”, ocjenjujući SKH-SDP “najprogresivnijom strankom u Hrvatskoj”.

General Milan Kuprešanin, jedan od ratnih komandanata divizije, govorio je “o rovarenju snaga velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma”.

Ratni politkomesar V dalmatinske brigade, general Ilija Radaković, ponudio je tekst “Sijači zla”, a u diskusiji, pored ostalog, izjavio: “Osnovni protivnici Jugoslavije su velikosrpski šovinistički unitarizam i velikohrvatski šovinistički separatizam.”


Nastavak slijedi...

ZA STRANKU DEMOKRATSKIH PROMJENA (1990)

“Podržavamo principijelnu politiku SKH - Stranke demokratskih promjena od 11. kongresa na ovamo.

Smatramo da je ta politika nastavljač najboljih tradicija hrvatske i jugoslovenske ljevice i demokratskih pokreta, primjerenih današnjem vremenu. Podržavamo i stavove CK SKH-SDP i njegovog Predsjedništva o ‘Pismu’, što su ga potpisali učesnici tzv. radno-konsultativne sjednice CK SKJ, jer se tim ‘Pismom’ poziva na raskol u SKH.

SKH-SDP je danas istinski garant demokratskih promjena u miru i sigurnosti, a suprotstavlja se nacionalnim podjelama, sukobima i raspirivanju mržnje među narodima i ljudima u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Uz pokušaje izazivanja unutarpartijskog raskola želi se oslabiti SKH-SDP uoči izbora u borbi protiv ekstremne nacionalističke desnice i šovinizma koji objektivno vraćaju sve aveti prošlosti. To nanosi najveću štetu i opasnost i interesima hrvatskog naroda, a posebno jedinstvu Hrvata i Srba i ostalih naroda i narodnosti u Hrvatskoj.

Usprkos određenih unutarparijskih razlika u gledanjima na pojedine konkretne probleme, koji u SKH-Stranci demokratskih promjena mogu i legitimno postojati, pozivamo komuniste da se suprotstave raskolu u Savezu komunista Hrvatske. Pozivamo sve građane demokratski opredijeljene, sve opredjeljene snage demokratskog socijalizma, da se ujedine i da glasaju ZA kandidate SKH-SDP i sve lijevo orijentirane kandidate, kao nezaobilaznom dijelu demokratskog bloka na suvremenoj pluralističkoj sceni Hrvatske i Jugoslavije. Nalazimo se pred velikom povijesnom odgovornošću za miran prijelaz u demokratski poredak. Suprotstavljamo se kako dogmatizmu birokratskog centralizma, tako i agresivnom nastupu nacionalizma i totalitarizama svih vrsta.

Zato glasajte ZA SKH-SDP i kao snagu koja je počela reforme i podržava reformski program Saveznog izvršnog vijeća s predsjednikom Antom Markovićem, koji uživa veliku podršku u zemlji i svijetu.”
Zagreb, 12. travnja 1990.


Među potpisanim je 36 penzionisanih generala (15 narodnih heroja), i to: iz Like - 18, Dalmacije - 8, Korduna - 3, Slavonije i Zagorja - 3, Gorskog Kotara - 3, Banije -1.


Nastavak slijedi...

“Zvižduci meni behu aplauzi odobravanja Tuđmanu.”
(General-pukovnik Dr Gojko Nikoliš)

ZAŠTO JE IZVIŽDAN GENERAL, NARODNI HEROJ I AKADEMIK, DR GOJKO NIKOLIŠ*)

*) Na skupu Srba u Centru “Sava”, Beograd, 29. juna 1990.

Komentarisaću taj događaj oslanjajući se na ono što je objavila “Borba”, 3. i 4. jula 1990.

Gojko Nikoliš se predstavio skupu rekavši: “Rođen sam u čisto srpskom selu u Hrvatskoj. Otac mi je pravoslavni srpski sveštenik... Učio sam srednju školu u Karlovcu i Sremskim Karlovcima. Medicinski fakultet u Beogradu. Komunističkom pokretu sam pristupio 1935, ali ne po bilo čijem vrbovanju, već po potrebi moga ondašnjeg unutrašnjeg duhovnog bića. Kao dobrovoljac interbrigada učestvovao sam u Španskom građanskom ratu i 1941. do 1945. u NOR. Posle 50 godina partijskog staža osjetio sam potrebu da crvenu knjižicu vratim.” Za ovakav uvod dobio je blagi aplauz.

Slobodan sam (I. R.) da ovu kratku biografiju dopunim. Nikoliš je narodni heroj. U NOR-u je bio načelnik saniteta Vrhovnog štaba (Tito i Gojko u ratu jedini nisu mjenjali funkcije). Dugi niz godina, u dva navrata, bio je načelnik Sanitetske uprave JNA. Iz JNA u diplomatiju odlaze Koča Popović, Danilo Lekić, Dušan Kveder, Gojko Nikoliš, Peko Dapčević (svi “španci”) i još neki - poznata intelektualna elita ratne i posljeratne JNA. Akademik je SANU, zajedno sa Dobricom Ćosićem i Jovanom Raškovićem (koji predsjedavaju skupu na kojem njihov kolega biva izviždan, a da oni ne intervenišu).

Šta je na tom skupu rekao Gojko Nikoliš? Za položaj Srba u Hrvatskoj je rekao: “Reč je o strategiji denacionalizacije i asimilaciji... Savremena strategija hrvatskog rukovodstva (Tuđman je došao na vlast) prema Srbima predstavlja tihi, potajni genocid... Ustav Hrvatske je, najblaže rečeno, nejasan i dvosmislen.”

Za pitanje autonomije Srba u Hrvatskoj, Nikoliš kaže da se radi o “kulturnoj autonomiji, ali i osloncu na najveće tekovine hrvatske kulture... Svako začauravanje u čistu srpsku kulturu smatram štetnim i besperspektivnim za same Srbe”. Izrekavši ovo, biva izviždan sa glasnim protestima. Uprkos ovom, Gojko nastavlja: “Kada se govori i danas ovde o kulturnoj pomoći iz Srbije, preporučavam oprez i razum..., jer svaki prilaz ovom problemu sa pozicija strasti nanosi štetu Srbima, a pogoduje strategiji endehazeovaca.”

Govoreći o reviziji granica Srbije i vojnoj intervenciji “sve do Kupe”, Nikoliš smatra to “suludim i samoubistvom Srbije...”. Na ovom mjestu Nikoliš je prekinut s poklicima “i to mi je nekakav general”, “takvi su nas i doveli do ovog stanja”. Nikoliš je zamolio predsjedavajućeg da umiri publiku, što nije učinjeno, već je upozoren da skrati izlaganje. Akademik Nikoliš je mirno i uz osmjeh napustio govornicu i nije uspio da saopšti svoje sljedeće predloge za rješavanje problema Srba u Hrvatskoj. Predlozi su bili: “Oslonac na vlastite snage Srba u Hrvatskoj”, “Obnova nekadašnjih kulturnih prava, barem onih iz vremena austrougarske monarhije”. “Oslonac na demokratski raspoložene Hrvate, jer ovakvih ima... savez sa demokratskim Hrvatima..”, “Ne treba prihvatiti HDZ-ovske metode pretnji i pritisaka, nego raditi suprotno, kao što su partizani uvjek radili i pobjeđivali...”, “Želeo bih da vas podsjetim na moćnu Gandijevu strategiju (Nikoliš je bio ambasador u Indiji) i taktiku nenasilja kojom je uspeo da istera moćnu britansku imperiju.”

Kao zaključak, Nikoliš je ponovio “neophodno je jedinstvo među Srbima i akciono jedinstvo sa demokratskim Hrvatima na platformi ljudskih prava radi odbrane upravo tih prava, a protiv svakog nasilja”.

Sve ovo izjavio je javno Gojko Nikoliš 29. juna 1990, a 3. i 4. jula iste godine, svoja gledanja je obrazložio i proširio u otvorenom pismu akademiku Jovanu Raškoviću i prijateljima. Iz tog pisma navodim sljedeće: “Zvižduci meni, behu aplauzi odobrenja Tuđmanu.” “Voleo bih da vidim te junačine na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Lako je velikosrbovati usred Beograda...” “Neshvatljiva je pasivnost dvojice harizmatizovanih srpskih autoriteta - lidera u borbi za slobodu misli i izražavanja koji se zovu Jovan Rašković i Dobrica Ćosić.” “Vama je godila ta galama velikosrpskih bojovnika. Trebalo je pronaći i žigosati Vuka Brankovića. Lideri se goje na ‘izdajicama’...” “Neće nas spasiti ni savez sa savremenim pravoslavljem. Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo istorijski pozitivnu nacionalnu ulogu u vreme ropstva Turcima... današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu da prihvatim...”

Obraćajući se Jovi Raškoviću, koji je frenetično pozdravljen na tom skupu, Nikoliš je, pored ostalog, izjavio: “Okomio si se na komuniste... nehumano je od Tebe kao lekara-psihijatra da komunistima ne priznaš etičku vrednost... pa se tako pridružuješ današnjoj antikomunističkoj histeriji koja ne vodi nikakvom i ničijem dobru.”

O teritorijalno-političkoj autonomiji Srba u Hrvatskoj napisao je: “Ne vidim mogućnost povlačenja bilo kakve jasne geografsko-nacionalne granice... u šahovskoj tabli, gde su izmešana srpska i hrvatska sela, a gradovi multinacionalni.” U istom pismu, Nikoliš ponavlja: “Vojnu intervenciju Srbije sve do Kupe smatram zaista samoubistvom Srbije”... i “za prvu kap krvi, bilo čije, u ovakvoj jednoj akciji snosili bi smrtnu odgovornost propagatori ove ideje”. A kada je ovo izgovorio narodni heroj, nastala je urnebesna galama sa... “sramota generale”. Otvoreno pismo Nikoliš - je počeo sa: “nazdravlje elito”, a završio “uzdravlje prijatelji”.

To je bilo juna i jula 1990, a 1992. Nikoliš je otišao u Francusku i tamo je umro, 300 km daleko od Pariza, bez generalske penzije koja mu je oduzeta, i na jednom malom mjesnom groblju sahranjen 1995, skrhan, pored bolesti i starosti, i predviđanim besmislenim ratom u Jugoslaviji.


Nastavak slijedi...

“Čuvajmo moralni integritet boračke organizacije.”

OPĆINSKIM ODBORIMA SUBNOR-A LIKE*) (1990)

*) Tekst upućen “Ličkom vjesniku”, avgusta 1990

Ovo što se počelo dešavati je početak prekrajanja granica i rušenja Jugoslavije. Ubjeđeni smo da ogromna većina stanovnika u krajevima u kojima se borila VI lička divizija (Lika, sjeverna Dalmacija, Kordun, Banija, Bosna, Crna Gora, Srbija, Beograd, Slavonija do Zagreba) nije bila za to i niti je sada.

Ne dajte da vas nacionalistička politika ekstremista povuče u građanski rat, ne dajte da našu Liku i sjevernu Dalmaciju cjepaju na dva djela. Ne mogu domicili naših bataljona i brigade biti smješteni na dva kraja. Domicil bataljona “Marko Orešković” je Srb-Zrmanja i sjeverna Dalmacija, domicil bataljona “Pekiša Vuksan” je Medak-Gospić, domicil bataljona “Božidar Adžija” Škare-Ličko Lešće, a domicil bataljona “Matija Gubec” Kosinj-Perušić. Ne može se kompleks nacionalnog parka “Plitvice”, gdje je Muzej VI ličke divizije, odvajati od Muzeja u Gospiću. Protiv toga smo da umjesto muzeja i mirnih hotela tamo borave razne milicije. Epicentri sulude politike nisu u Lici. Cjela Lika jeste i treba da bude Nacionalni park. Ne dajmo da se razbije ta koncepcija, jer cjela Lika, s obzirom na prirodne kvalitete, prostorne mogućnosti i to što je do sada urađeno u infrastrukturi i turizmu i što se planira napraviti, podržavamo. Plitvice su srce razvoja Like i ako se uzmu u obzir kulturno - istorijske srpsko-hrvatske, odnosno hrvatsko-srpske vrijednosti tog kraja. Od kompletne Like korist imaju i mogu imati ne samo Lika, nego i općine koje je okružuju - Slunj, Bihać, Knin, Obrovac, Senj i Pag.

Plitvice i Lika nisu samo prirodni raritet Like, nego Hrvatske, Jugoslavije, Evrope i svijeta. Ko može odvojiti Koranu od Plitvičkih jezera? Ko može odvojiti Plješevicu i Kapelu, naše ponornice koje izviru u Lici i teku u Jadran? Ko može pocjepati 165 kilometara dugi Velebit od Vratnika do Kravljeg mosta? Ko može odvojiti 48 kilometara ličke obale od drugih djelova Like?

Mi borci nismo presretni stranačkim organizovanjem, pogotovo ne tamo gdje dominiraju nacionalističke stranke. Za porast straha koji se razvija odgovorni su svi i sve stranke. Mi borci nismo ničija transmisija kao boračka organizacija, ne smijemo biti i nismo klevetnici, a ima pojedinaca koji se bave klevetama. Pojavljenu zapjenušanost trebamo smiriti i među borcima. Čuvajmo moralni integritet boračke organizacije. Svi želimo promjene, ali kakve, ko ih može donjeti i što je realno? Zašto se suviše vraćamo u prošlost, jer ako to činimo dalje smo od budućnosti. Nedajmo da nas posvađaju i okrive za današnjicu. Privilegije pobjednika za slobodnu Hrvatsku i Jugoslaviju ne možemo izgubiti, a mnogi će se stiditi onoga što su preduzeli u vrijeme kada smo razređeni, a koji su i čekali naša biološka ograničenja. Mi smo i dalje za zajednički život i uvjereni smo da je najveća većina i Srba i Hrvata u Lici za mir i zajednički život, a ovo što se događa ugrožava interese i jednih i drugih, posebno u nacionalno mješanim sredinama kakve su većina općina Like i sjeverne Dalmacije.
Članovi Sekcije boraca I ličke
proleterske brigade “Marko Orešković”-
Beograd


Nastavak slijedi...

“Mi moramo, tako smo istorijski upućeni,
živjeti jedni uz druge, civilizacijski – zajedno.”
(Generel-pukovnik Koča Popović)

POVJERENJE, MIR, SLOBODA I DEMOKRATIJA NASUŠNA SU POTREBA – APEL 55 GENERALA*) (1990)

*) Pod naslovom “Apel 55 generala”, ovaj tekst objavljen je u “Borbi”, 27, 28. i 29. oktobra 1990, a takođe u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Novom forumu”

“Zabrinuti nad opštim stanjem u zemlji i posebno na dijelu sjeverne Dalmacije i Like, obraćamo se narodu ovih krajeva, a istovremeno i vlastima i vođstvima političkih stranaka, sa apelom da se prevaziđe stanje opasne konfrontacije i isključivosti, koje život u ovom kraju čine sve manje snošljivim i ozbiljno utiče na destabilizaciju Hrvatske i Jugoslavije. Ne dozvolimo da nacionalističko-ekstremističke snage unutar HDZ-a i SDS-a zloupotrebljavaju krizu u zemlji, sopstvene nacije, rezultate izbora, tešku ekonomsku situaciju i negativnim postupcima i greškama u funkcionisanju institucija društva razbiju jedinstvo naših dvaju naroda.

Učinimo sve da se uklone svi povodi takvom stanju, stvarne, stvorene i izmišljene podjele i barikade, da bi svi ljudi, ne samo u ovom kraju, mogli živjeti i stvarati u miru, građanskom redu i ljudskom dostojanstvu.

O svakom problemu, o svakom spornom pitanju treba mirno razgovarati, na svim nivoima (od mjesnih zajednica do federacije) i bez uslovljavanja. Mirne razgovore treba voditi o svemu što je dovelo do podjela i što ih zlokobno produbljuje. Jer, samo razgovori sa puno tolerancije, međusobnog uvažavanja i povjerenja mogu dovesti do smirivanja, stabilizovanja prilika i zajedničkih rješenja, u prvom redu, za ekonomske i druge zajedničke probleme. Zaustavimo zahuktale i rušilački nastrojene pojedince i grupice koje pozivaju i vode samo na barikade, a ne u mirne razgovore. Ako neko od inicijatora ovih sukoba. netolerancije i mržnje vjeruje da će nacionalističkim metodama pobjediti, grdno se vara. Pobjediti mogu samo razum i građanski mir, a pobjednik će kao i u narodnooslobodilačkom ratu, biti samo dobri na uzajamnom povjerenju, ravnopravnosti i slozi zasnovani hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski odnosi.

Čvrsto smo opredjeljeni i uvjereni u uspjeh samo onih programa kojima se zastupaju, njeguju i razvijaju srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski odnosi sloge, suradnje, ravnopravnosti, zajedničkog života i progresa.

Nasiljem se nikada i nigdje nije rješio nijedan problem. Civilizirano stanje uspostavlja se samo uklanjanjem neciviliziranih postupaka i ponašanja.

Odvajkada smo ovdje zajedno. Toliko smo izmiješani i izukrštani, da je svaka dioba nemoguća. U ime te sloge, odlučno smo protiv bilo kakvih teritorijalnih prekrajanja i etničkih dioba, na ovom području, i u Jugoslaviji. Tako branimo i u novim uslovima razvijamo principe ZAVNOH-a i AVNOJ-a, kojima su iskazane vjekovne težnje i suštinski interesi naših naroda. Svaki pokušaj dioba i prekrajanja vodi neminovno u građanski rat. A šta bi rat značio, pogotovo u današnje vrijeme, to mi ratnici bolje znamo od onih koji ga danas podstiču. Od 1941. do 1945. uspjeli smo razbiti kataklizmu bratotubilačkog rata jedinstvom Srba i Hrvata, kroz zajedničke ličko-dalmatinske i dalmatinsko-ličke partizanske jedinice, u kojima su se Hrvati i Srbi borili ne samo protiv fašističkog osvajača, nego i protiv svih koji su ga pomagali, protiv izdajnika u hrvatskom i srpskom narodu. Imamo pravo i pozvani smo da i ovog puta upozorimo na opasnosti koje prete.

Dosta manipuliranja s ljudima! “Ne zaboravimo: narod nikada ne započinje krvavu dramu.” On samo plaća bezumlje pojedinaca i grupa.

Poštujmo kulturno-istorijske vrijednosti, osobenosti i tradiciju drugih da bismo imali moralno pravo da i sami budemo poštovani, utoliko prije što smo mnoge vrijednosti zajednički stvorili, pa su kao takve i nedjeljive.

Svi smo odgovorni za slogu, za mir i demokratiju. Ali, za prestanak opakih konfrontacija, za oslobođenje od zebnje i straha, za okretanje razvoju i prosperitetu, prvenstveno i više od svih odgovornost snose državni organi i stranačka rukovodstva. Angažirajmo do krajnjih granica snage razuma, sve one, a najviše je takvih, kojima je stalo do demokratske Like i Dalmacije, do demokratske Hrvatske i Jugoslavije. Ekstremiste i izazivače tucimo svim demokratskim sredstvima. Iziđimo iz ovog nedostojnog stanja konstruktivnim radom na sprovođenju reforme društva i države, koje nas brže i čvršće integrišu unutar zemlje, sa Evropom i svijetom. Podjelama i isključivostima, koje pripadaju davno prohujalim vremenima, nećemo zavrijedeti njihovo poštovanje niti spremnost da nas prihvate kao partnere.

Ne zaboravimo da su republika Hrvatska (i druge naše republike) i zajednička Jugoslavija i suviše složene da bi bile unitarno-centralističke ili separatističke države. Intenzivirajmo demokratizaciju. Nacionalno-republičke, separatističke ili bilo koje druge unitarne koncepcije ne smiju ovaj proces bacati u drugi plan. Mi ratnici želimo da se republika Hrvatska konstituiše na demokratski način i kao takva da rješava aktuelne i druge probleme unutar sebe i da uđe u rješavanje jugoslovenske krize.

Vjerujemo da ova naša opredjeljenja dijeli većina naših drugova (i veliki broj onih koje nismo konsultovali), kao i njihove porodice, omladina i svi razumni ljudi. Na našu podršku i pomoć narod ovih krajeva može računati.”

Ratni drugovi, Dalmatinci i Ličani, Srbi i Hrvati, generali-admirali u penziji: Alujević ing. Žarko, Babić Petar, Basta Milan, Blažević dr Slava, Bogunović Pero, Borić Nikola, Burčul Milan, Bjedov Stevo, Damić Ante, Deak Ante, Dimić Veljko, Dokmanović Stevo, Dude Branko, Durbaba Jošo, Gašparov dr Anton, Jukić Augustin, Kalođera Marko, Kleut dr Petar, Kovačić ing. Vuk, Karmelić Stipe, Kukoč Ivan, Kuprešanin Milan, Ostojić Mario, Orhanović Marko, Pecotić Bogdan, Pavela Ranko, Pezelj Vlado, Peko Bogdan, Radaković Ilija, Santini Edo, Stupar Bogdan, Šever dr Bude, Šijan Milan, Šurkalo Dinko, Toplak Ferdo, Trgo Fabijan, Uzelac Gojko, Vlaisavljević Dušan, Vlaisavljević Vlajko, Vuletić Bruno, Vilović Tihomir, Žužulj Josip, Grković Jovica, Grubelić Jozo, Gvardiol Ante, Ivas Šime, Jovanić Đoko, Lončar Zdravko, Ljubić Branko, Maričić Vlado, Miščević Milorad, Opsenica Stevo i Truta Ljubo.


Nastavak slijedi...

Apsurdni YU-ratovi izmjestili su iz ležišta uobičajene predstave i izmjenili značenja mnogih pojmova. Oni koji su sebe smatrali ili još smatraju pobjednicima, faktički su gubitnici. Poraženi, zbog toga što su vjerovali da se takvo zlo ne može dogoditi, nevinošću svojih stradanja i impozantnošću patnje, uzdizali su se u moralne pobjednike čak i kada su po svemu bili gubitnici.

Cudno kako neko moze u samo par recenica oslikati dobar dio onoga sto se kod nas desavalo i desava.

Ja ovo citam, onaj dio o reorganizaciji vojske i TO, i ja ne mogu vjerovati da se iz nase BiH vladajuce strukture niko nije ni zamislio nad tim trendovima. Kakvi su nas kreteni vodili, moja mila majko!! Ili djubrad, kako kome pase...

“Ne zaboravimo, narod nikada ne započinje krvavu dramu”
(General-major Milan Šijan)

GRAĐANIMA I PARTIZANIMA LIKE*) (1990)

*) Tekst upućen Stevi Kalanju, uredniku “Ličkih novina”, septembra 1990. Kalanj je 1991. ubijen u masakru Srba kod Gospića.

– Mir u Lici i sjevernoj Dalmaciji - smirenije gledati na sve događaje, sjesti, dogovoriti se na svim nivoima, kriza jeste, ali miran rasplet, a ako ovoga ne bude nismo daleko od težih svađa, oružja i raspada.

– Priznati izabrane organe vlasti - jer nije sve i svuda HDZ. Priznati integritet Hrvatske, ali boriti se protiv onih koji negiraju druge narode. Treba pružiti podršku deklaraciji SKH o zaključenju istorijskog dogovora.

– Sukob između srpskog i hrvatskog naroda u osnovi (za sada, a vjerovatno i ubuduće) ne egzistira, mada ima dioba i zahladenja odnosa s obe strane. Te sukobe ne kvalificirati kao sukob naroda. Ne nasjedati strankama koje ovim prikrivaju međusobni sukob. Nužan je dijalog između svih. HDZ treba da se ogradi od NDH, ustaša i uticaja spolja, a SDS da se ogradi od četništva i uticaja sa strane.

– Opredjeljenje za one stranke i opcije čiji programi i praksa ponašanja njeguju srpsko-hrvatske, odnosno hrvatsko-srpske odnose. Dobro sagledati da li su akcije SDS-a i HDZ-a zaštita srpskog naroda ili nešto drugo - stvaranje krize i teritorijalne aspiracije.

– Skinuti barikade - da im se trag ne zna; vratiti puške na svoja mjesta bez obzira ko ih je “sklonio”. Treba da prorade sve horizontale i vertikale, a ta područja treba da obiđu svi i da neutralni utvrde uzroke sadašnjeg stanja.

– Crkvama, naročito pojedinim “sveštenicima” s obe strane, reći da se bave svojim poslom. Ne mogu narodu i partizanima bacati prašinu u oči da nisu agitirali za HDZ i SDS i to na zajedničkoj antikomunističkoj osnovi. Obje crkve se počinju ponašati suviše klerikalno.

– Sve stranke treba da regulišu svoj odnos prema NOB-u, jer je to dio srpsko-hrvatske istorije, koji se ne može izbrisati. Ne mogu nas partizane farbati da se neko brani od ustaša ili četnika, jer u to i sami ne vjeruju. Preplašeni treba da se smire, zavedeni da se vrate na polazne položaje, a neaktivni da progovore. Ne dajte da se upotrebljavaju teške riječi - ustaše i četnici - i sve kovanice izvedene iz toga. To odgovara samo bandi u zemlji i vani. Nemojte svaki nacionalni izliv krstiti šovinizmom.

– Ne čeprkati po porijeklu. Pogledajmo kako to izgleda sa prezimenima u Lici. Zajednička su prezimena: Ajdukovići i Hajdukovići, Aralice, Babići, Blaževići, Bevande, Banići, Brkići, Ciganovići, Došeni, Diklići, Dukići, Čorci, Galovići, Graovci-Grahovci, Ilići, Jurkovići, Jerkovići, Jelovci, Hrnjaci, Kovačevići, Kneževići, Kokotovići, Lukići, Lovrići, Lončarići, Milinkovići, Marići, Mandići, Martinovići, Mihovilovići, Markovići, Novakovići, Orlići, Pavičići, Radoševići, Ribari, Ratkovići, Serdari, Sekulići, Starčevići, Todorići, Ugarkovići, Uzelci, Vidakovići, Vukelići, Vojnovići i vjerovatno sam neka zaboravio. Ne zaboravite da su svi Jovanovići iz nekoliko kuća iz zapadne Like - Hrvati.

– Ne dajte da se prepustite da sa vama mute neodgovorni nacionalni liderčići, a najgori su oni koji su pobjegli sa ljevice i otišli u HDZ i SDS. Tucite sve ekstremiste, sklanjanjem sa pozicija. Ne dajmo da glavne a vrlo opasne parole budu “Bog i Hrvati” i “Srbi na okup”.

– Nekim političarima i novinarima recimo da ne lažu, da poslanici ne nose pištolje u Sabor (otkriveno je 40 takvih) i bombe “kragujevke” na skupštine nekih općina. Ne dajmo se zaluđivati, jer se time onesposobljavamo za rješavanje životnih problema.

– Krvoproliće se mora izbjeći po svaku cjenu. Vjerujem da će nam se pridružiti najveći broj građana i boraca.

– Stariji jesmo, ali starci još nismo. Ne dajmo rat, jer znamo šta to znači. Mi smo 1941. prekinuli - sprečili bratoubilački rat.

Eto, dragi Kalanj (i Kalanji su Srbi i Hrvati), nekih teza, koje vi novinari možete koristiti i uobličiti kako hoćete. Mogu se i ove teze objaviti, bilo kao poruka velikog broja boraca Ličana i Dalmatinaca iz Beograda, ili kao pismo Ilije Radakovića. Pozdravi ćaću i puno Te pozdravljam - Ilija.

Još jednom hvala na objavljivanju i dobro odabranom naslovu “Protiv sijača zla”.


Nastavak slijedi...

“Svi apeli i osude rata od strane dalmatinskih i ličkih generala
bili su javni i glasni: Takvi su bili i 1941-1945.”
(General-major Milan Basta)

ZA MIR I LJUDSKI RAZGOVOR (1990)

(Kome je i zašto upućen “Apel za mir, povjerenje i demokratiju”,
koji su potpisala 54 generala i admirala iz Dalmacije i Like?)

“Duboko zabrinuti kriznim zbivanjima koja potresaju zemlju, posebno u Kninskoj krajini i južnoj Lici, 54 generala i admirala iz Dalmacije i Like, kao što je poznato, uputili su “Apel za mir, povjerenje i demokratiju”, kao sadašnju nasušnu potrebu. Obratili smo se narodu ovih krajeva i pozvali predstavnike vlasti i političkih stranaka da doprinesu prevazilaženju stanja opasne konfrontacije i isključivosti, koje život u ovim krajevima čine sve manje snošljivim.

Založili smo se za razgovore o svemu što je dovelo do stravičnih podjela, jer “samo razgovori sa puno tolerancije, uvažavanja i povjerenja mogu dovesti do smirivanja prilika, do zajedničkih rešenja”. Upozorili smo da se ne dozvoli nacionalističko-ekstremističkim snagama da zloupotrebljavaju rezultate izbora i tešku ekonomsku situaciju, te da neprihvatljivim postupcima i greškama u funkcionisanju institucija sistema razbiju jedinstvo naroda. Posebno smo upozorili da se moraju zaustaviti zahuktali i rušilački nastrojeni pojedinci i grupice “koji pozivaju i vode samo u svađe i sukobe, a ne u mirne razgovore”. Međutim, umjesto razumjevanja i što razumnijih postupaka u duhu toga, našeg ljudskog gesta, doživeli smo da je na nas pokrenuta prava hajka s nečuvenim povredama naše časti, skrnavljenje naše prošlosti i našeg dostojanstva.

Skandaloznost takvog čina bez presedana utoliko je veća što je ta kampanja protiv “ličkih generala” povedena u djelu štampe koja se nije udostojila da, pridržavajući se elementarnih načela iole demokratskog novinarstva, prethodno objavi taj naš Apel, kako bi čitaoci znali šta smo mi to napisali. Dok su naš Apel u cjelini objavili “Borba” (27/28. oktobra 1990), “Slobodna Dalmacija” (29. oktobra 1990), dotle je “Politika”, koja je o tom našem Apelu donijela noticu od nekoliko redova, već dva dana kasnije (30. oktobra 1990), u članku Milana Trešnjića “Tragična metamorfoza”, otvorila pravu kampanju protiv potpisnika Apela. Odmah iza revnosnog Trešnjića idu prilozi Mirka Rapaića (“Druga bruka ličkih generala”, 1. novembra 1990), Mile Žakule (“Osramotiše nas opet generali”, 2. novembra 1990), i Manojla Babića (“Kapitulacija ličkih generala”, 5. novembra 1990). Kakva sinhronizacija? Uporedo s tim, pojavili su se napadi slične vrste i u “Politici ekspres” i u “Politikinom svetu”.

Dugačka je lista optužbi, insinuacija, uvreda i kleveta, kojima nas obasipaju “delije” i nekontrolisani skribomani, čemu je punu orkestraciju dao “konzul” Trešnjić u svojim “Metamorfozama”. Nazivaju nas “Brozovim i Bakarićevim generalima”, da bi i na taj način omalovažili našu ulogu u oslobodilačkom antifašističkom ratu pod Titovim imenom, pripisuju nam se najraznovrsniji grijesi, od toga da smo u svome “Apelu” nekonkretni i konformisti, pa čak i oportunisti, koji smo se već ranije “obrukali i kompromitovali” podrškom “Stranci poraza” - kako su oni nazivali SK Hrvatske - Stranku demokratskih promjena, zatim da smo “instrument u orkestru Franje Tuđmana”, sve do toga da smo “duboko povredili sve žive i mrtve Srbe” i došli u ulogu “poslušnih čobana”.

Pitamo se šta to bi sa pojedinim negdašnjim ličkim borcima za slobodu svoga kraja i za bratstvo i ravnopravnost srpskog i hrvatskog naroda i našim ratnim drugovima, da se tako lako upuste u takav odnos prema nama i prema svom kraju, koji su nas, ipak, na jednom mjestu, “smilovavši se”, nazvali “narodnim predvodnicima u borbi protiv strašnog zla, klanja i ubijanja Srba i svih antifašista”.

Nama je ispod dostojanstva da se upuštamo u ispitivanje uzroka i posebnih uticaja, ličnih motiva i pobuda i okolnosti koje su njih dovele do takvog moralnog pada. Mi bismo željeli da upozorimo na neke momente Trešnjićevih metamorfoza, kada se već i sam u to upustio. Htjeli bismo da podsjetimo da je Trešnjić još za vrijeme rata prešao na rad u OZN-u. Odrastao je u policiji i dogurao do šefa Kabineta ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, odatle je otišao za generalnog konzula u Njemačku, da bi karijeru završio u funkciji privrednika u slovenačkom GG preduzeću, koje je zbog svog “dobrog poslovanja” likvidirano.

Uspjeh je steći, na bazi trgovačkog učinka, visoku penziju, da bi, nedavno, osnovao privatnu agenciju za zapošljavanje i penzionisanje “gastarbajtera”. Otkrivajući svoj politički profil, Trešnjić je o sebi još ljetos u “Politici” napisao bez skrupula: “Zbilja više ne mogu da budem u redovima komunista.” Taj bivši borac za bratstvo-jedinstvo za sebe rezolutno kaže, bez imalo ustezanja: “Tačno je da sam postao nacionalista.” Isti taj, raniji partizan 1. brigade 6. ličke divizije, u istom članku za sebe izjavljuje: “Nisam više ni titoista.”

Trešnjić ima pravo da se bavi trgovinom i posredništvom, ima pravo da mjenja svoja politička ubjeđenja i u tom duhu da nudi svoje članke. Ali, odakle pravo čovjeku takvog politički prevrtljivog profila da isporučuje najbeskrupuloznije napade na ljude koji drukčije misle i to preko stranica jednog od najtiražnijih jugoslovenskih listova?

Na jednom mjestu Trešnjić nam upućuje prijekor da smo se javili i kao mirotvorci (“a sada kada smo na pragu novog zla i bratoubilačkog rata, javljaju se kao mirotvorci”), a zatim se pita: “Otkuda ta i takva strašna i tragična metamorfoza?” Imajući u vidu taj stav, u kome je skoncentrisan sav njegov bjes i osuda tog našeg ljudskog čina, i mi se pitamo kakve su Trešnjićeve metamorfoze?

Zar baš takav njegov stav i slični stavovi, koji se šire preko stranica mnogih listova, sa TV-ekrana i radio-talasa, nisu dovoljno upozorenje da bi mogli biti tragičan kobni zov i koji nas vode i koji bi mogli odvesti i u ovom vremenu, na pragu 21. vjeka, u novu kataklizmu, možda nepovratno. I ovog puta poručujemo Trešnjiću, njegovim podržavaocima, ili inspiratorima - Ako vam je stalo do rata i ratovanja, onda zajedno s raznim zelembaćima i ovnovima - bilo “smernim” predvodnicima ili kočopernim čelnicima i sa jastrebovima razne vrste i ma sa koje strane, pokupite rasuto i oteto oružje koje je sada u tim krajevima nekontrolisano raspoređeno na više strana i izaberite neku pustu i pogodnu vrtaču oko Dinare i Medviđe, Parčića, Dubokog Dola i Krupe, pa tamo sami zaratite. U tom vašem ratu izložite oružju svoja tjela i živote i ostavite na miru zaplašene, bilo nerazumnim potezima nove HDZ-ovske vlasti ili lažnom nacionalističkom propagandnom zavedene i zabludjele mladiće da se prestanu igrati rata.

Neka se ti mladi ljudi i jedne i druge strane ne igraju svojim i tuđim životima, životima i sudbinom slučajnih prolaznika, pa i svjetskih namjernika koje put ili želja nanese u te naše i kroz te naše ljepe dalmatinske i ličke gudure.

Mi smo, kao i sva demokratska i uznemirena javnost, stalno strepeli da se ne desi najgore, da ne dođe do prolivanja krvi, za koju bi bilo teško reći gdje će se zaustaviti i koliko će života odnijeti. I dok smo dovršavali ovo pismo, dopiru do nas zlokobne vijesti da stradaju nevini ljudi i da se sve više puca. Zar ima cjene za te mlade živote? Zar to nije zločin čija se cjena ničim ne može isplatiti? Zar zato ne snose odgovornost oni koji su doprinosili zaoštravanju međunacionalnih odnosa, naoružavanju, množenju straha i nemira, podržavanju i pojačavanju mržnje i zavade u tim našim krajevima i ne samo tamo, nego i šire, posebno među našim hrvatskim i srpskim narodom koji vjekovima žive na zajedničkim prostorima.

Posmatrano sa tog stanovišta - neprocjenjive vrijednosti svakog čovjeka naročito na kraju ovog vjeka i što, izgleda, bar deklarativno svi ispovjedamo - koje je jedino humano stanovište, zar se može uspoređivati a pogotovo osporavati ma koja riječ našeg “Apela”, koji je sav usmjeren tom ljudskom i demokratskom pozivanju na razum i povjerenje, na zajednički život u miru, slozi i saradnji.

Pogotovu, zar se naš apel može upoređivati sa, u osnovi nečovječnim, osudama njegovih sastavljača i potpisnika. Ostajući i dalje u duhu tog našeg nedavno upućenog “Apela” narodu tih krajeva i svim odgovornim činiocima u političkim strukturama i organima vlasti - od mjesnih zajednica, opština do Predsjedništva Republike Hrvatske - kao i svih odgovornih snaga u Jugoslaviji, mi ponovo pozivamo: uspostavimo što prije mir u tim krajevima, konstruktivnim i ljudskim razgovorima!
Dr Slava Blažević, Jošo Durbaba,
Augustin Jukić, Ante Gvardiol,
Zdravko Lončar, Ilija Radaković i Milan Šijan.

NAPOMENA:

1. Iz našeg teksta “Politika” je izbacila ono što je ovde podvučeno.

2. “Politika” je navedeni tekst objavila pod naslovom: “Još jednom o našem apelu za mir i poverenje”. Nije objavljeno pismo poslato u prilogu a koje glasi:

“Poštovani druže (gospodine) Minoviću,

Kao redovni čitaoci “Politike”, molimo Vas da nama i drugim brojnim čitaocima Vašeg lista pomognete da razrešimo dileme pred koje ste nas stavili Vi i Milan Trešnjić, stalni saradnik rubrike “Odjeci i reagovanja”.

Znamo da su objektivno informisanje i poštovanje prava da se čuju obe strane - bili osnovna obilježja “Politike” od njenog osnivanja, da su njeni osnivači braća Ribnikar na tome gradili i izgradili autoritet lista po kome se “Politika” uvjek prepoznavala.

Sudeći i po prostoru i istaknutom mjestu koje je “Politika” dala gledištima M. Trešnjića (“Politika”, 30. oktobra 1990), i kasnije Mirka Rapaića, Mile Žakule i Manojla Babića, koji se sukcesivno pridružuju njegovom mišljenju, ispada da je rječ o izuzetno značajnoj polemici. Zato smo mi i veliki broj naših prijatelja pokušali da u “Politici” pronađemo gledišta s kojima M. Trešnjić i drugi polemišu, da pročitamo i saznamo motive i imena 54 generala - admirala u penziji, koje tako oštro kvalifikuju. Pošto to u “Politici” nismo našli, a vjerujući njenim profesionalnim kriterijumima, zapali smo, tako reći, u sofistički lavirint, Ako je Apel pomenutih građana - generala toliko beznačajan da, sam po sebi, ne zaslužuje da ga “Politika” tretira kao informaciju (izuzev kratke notice) i objavi, čemu onda toliki prostor za Trešnjića i njegove istomišljenike...? A pošto je već njima data šansa da polemišu sa nečim što čitaocima “Politike” nije poznato, ne čini li se time težak profesionalni (i ne samo profesionalni) propust i prema čitaocima i prema ljudima čija se gledišta napadaju a da nisu izvorno data. Ne upuštamo se u okolnosti koje Trešnjića i druge, a i njihove usmjerivače, navode da polemišu ne u listu, gde je pomenuti Apel objavljen, već u “Politici”. To je pitanje njihovog morala o kome bi i oni morali da brinu. Nas brine što “Politika” kao opšte poznati list, u ovom slučaju ne brine i o svom ugledu, o ugledu svojih saradnika i što svoje čitaoce čini neravnopravnim u odnosu na čitaoce nekih drugih listova. Očekujemo da ovog puta nećete uskratiti objavljivanje Apela i ovog našeg pisma. U protivnom, bićemo, nažalost, prinuđeni da ovo naše pismo objavimo u nekom drugom glasilu.”
U Beogradu 17. novembra 1990.
Jošo Durbaba, Ante Gvardiol
Zdravko Lončar, Milan Šijan
i Ilija Radaković


Nastavak slijedi...

“Antifašistička borba je istoriji omogućila
da se vrati humanističkim načelima...
Opasno je poništavanje učinka borbe protiv fašižma. “
(Istoričar Andrej Mitrović)

TRI PROTESTA ANTIFAŠISTA*) (1991)

*) Tekst nije objavljen

1. Inicijativnoj grupi akcije za Trg žrtava fašizma
Praška 6/III - Zagreb

PONIŠTITE ODLUKU!

Pridružujemo se protestu više grupa uglednih javnih radnika i učesnika narodnooslobodilačke borbe protiv promjene imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Antifašisti iz Dalmacije i Like: Alfirević Đuro, Alujević ing. Žarko, Antončić Milan, Aralica Stojanka, Arbanas Ivan, Babić Filip, Babić Petar, Barković Joso, Basta Milan, Bašić Miro, Bašić Rudi, Belamarić Lukica, Berović Dane, Blažević Jakov, Blažević dr Slava, Blanuša Ico, Bogdan Peko, Bogdanović Jovo, Bjedov Stevo, Bjedov Špiro, Bogunović Pero, Borić Nikola, Brmbolić Jure, Bubaš Joso, Burčul Milan, Bursać Jovo, Cetinić Marin, Crnogorac Drago, Cvetković Đuka, Cvrlje Čedomil, Ćuk-Bojanić Jela, Ćuruvija dr Tode, Damić Ante, Damjanović Branko, Damjanović-Dubajić Milica, Damjanović dr Pero, Dasović Joso, Dimić Veljko, Dokmanović Stevo, Dronjak Milojko, Dude Branko, Durbaba Jošo, Gašparov dr Anton, Grgurević Dande, Grković Jovica, Grković Rade, Grubelić Jozo, Guvo Ivan, Gvardiol Ante, Ivas Šime, Jakovčev dr Gojko, Jokić Jovica, Jovanić Đoko, Jovanović Đuro, Jović ing. Mića, Jukić Avgustin, Kalajdžić Marko, Kalođera Marko, Karmelić Stipe, Katić Radojka, Knezović Luka, Kleut dr Petar, Kosović Pajo, Krajnović Milan, Kukoč Ivan, Kuprešanin Milan, Letica Sveto, Lolić Marko, Lončar Zdravko, Ljubić Branko, Majstorović Milan, Marčetić Dušan, Marić Perica, Maričić Vlado, Milinković Branko, Miščević Milorad, Novak Marija, Novaković Đuro, Novaković Pajo, Opačić Stevo iz Plavna, Opačić Stevo iz BukOvice, Opsenica Stevo, Orhanović Marko, Ostojić Mario, Pavela Ranko, Pavičić Milan, Pecotić Bogdan, Peko Alfonz, Periša Ante, Plenča dr Dušan, Pezelj Vlado, Popović Dušan, Popović Jovica, Potkonjak Stevo, Prodanović Vaso, Radaković Aco, Radaković Ilija, Rađenović Branko, Ratković Bude, Repac Ića, Repac Radica, Rodić Đuro, Rukavina Ante “Bura”, Rukavina Milan “Šain”, Sekulić Nikola “Bunko”, Skendžić ing. Vajo, Sinobad Nikola, Skorin Grga, Stupar Bogdan, Stupar-Jurjević Smilja, Šašić Miloš, Šever dr Bude, Šijan Milan, Škovrlj Branko, Štrbac Dušan, Šujica Sakan, Šurkalo Dinko, Toplak Ferdo, Topić Ante, Trgo Fabijan, Truta Ljubo, Ugričić Jovo, Uzelac Gojko, Vejnović dr Dušan, Vilović Tihomir, Vlaisavljević Dušan, Vlaisavljević Vlajko, Vujnović Bogdan, Vujnović Damjan, Vujnović ing. Marko, Vuletić Bruno, Zorić Damjan, Zorić Dušan, Zorić Ilija, Žanko ing. Aljoša, Žegarac Dane, Žeželj Milan, Živković Drago, Žužulj Josip.

P. S. Molimo da u “Vjesniku” obezbjedite štampanje ovog teksta. Ovih 136 potpisnika su Dalmatinci i Ličani, Hrvati i Srbi, većina penzioneri i poznati našoj javnosti. Od toga 24-orica su narodni heroji. Žive danas u mnogim mjestima Hrvatske i Jugoslavije.
Pozdrav, Ilija Radaković


2. Skupštini općine Gračac*)

*) Tekst nije objavljen

Ovih dana došao nam je do ruke “Prijedlog za promjenu naziva ulica u mjestu Gračac” (24. maja 1991), kojim Komisija sa potpisom predsjednika Mandić prof. Jasminke predlaže promjenu imena za 28 ulica. Da li Gračac ima ovoliko ulica? Istovremeno smo obavješteni da je (28. maja 1991) isti prijedlog prihvaćen i pretvoren u Odluku sa istim potpisom. Dakle, brzo se predlozi pretvaraju u odluke i potpisuje ih isto lice. Razlika između ova dva dokumenta je samo u tome što je prekrižen redni broj ulica (od broja 1, nema ulica “VI ličke divizije” i “Biće Kesića”, koje se pretvaraju u ulicu Cara Dušana) i broja 28 - ulice, pored stanice, koja se imenuje ulicom carice Jelene. Ulice VI ličke “Nikola Tesla” (izbrisali ste proleterske) i “Biće Kesića” (izbrisali ste “narodni heroj”) preimenuju se u ulicu Cara Dušana. To ste prvo zbrisali. Zaboravili ste da je bivši gračački kotar dao narodnooslobodilačkoj vojsci više od četiri bataljona. Zaboravili ste da su Biću Kesića ubili (odsjekli mu glavu) gračački četnici i prodali je Talijanima za lire. Zaboravili ste sve što je o Gračacu napisano u knjizi Kotar Gračac 1941-1945. Sram vas bilo. Od domaćih ljudi dali ste ulici (redni broj 4) prema osnovnoj školi naziv “Nikole Tesle”. To je nikakva rekompenzacija za ono pod brojem l. Ostalih 26 ulica dobile su nova imena iz tzv. matice - od Cara Dušana preko Svetog Save, Stevana Sinđelića, Toplice Milana, Ilije Garašanina i Carice Jelene, itd. Zašto naselju “Cigansko” dadoste ime Vojvode Stepe? Zašto tradicionalnoj kolodvorskoj ulici dadoste ime Svetog Nikole, Bruvanjskoj - Cara Lazara, Obrovačkoj - Kneza Miloša, Radničkoj - Nemanjina itd, itd?

Ako ste skinuli partizane i sve što je vezano za period 1941-1945, što se niste barem sjetili nekih uglednih Srba gračačke općine? Poručnika Drakulića, koji se potukao sa Talijanima 1941, popa Miloša Mandića i dr Torbice, koje ubiše ustaše, učitelja Nikole Radakovića, Ilije Utvića, Milojka Ćuka, Pokrajac Smilje (obješene od četnika), popa Ilije Ćuka, Gliše Ćuka, hajduka Laze Škundrića i mnogih drugih.

Potpuno vas je zarobila srpska mitomanija i sve gračačko i ličko pretvorili ste u srbijansko. Da li i time hoćete da pokažete da ste veći Srbi od Srba? Pripremamo detaljniji komentar na ovu i druge vaše besmislene odluke.

Predlažemo da poništite odluku, a ako to ne učinite, to će biti poništeno nestankom Srpske autonomne oblasti Krajine, pod čijim pečatom to radite, kao na brzu ruku improvizovane i neprirodno stvorene organizacije, vašim povratkom gospođo Jasminka tamo odakle ste poslati za predsjednika općine. Ovakve odluke, i mnoge, još krupnije, koje donosite po nalogu Knina i van Knina, ne mogu, uvjereni smo, imati dugu perspektivu.
15. juna 1991.
Grupa Gračana i Zrmanjaca iz Zagreba i Beograda


3. Otvoreno pismo Skupštini općine Zadar*)

*) Tekst su uputili Ante Gvardiol i Ilija Radaković. “Zadarski list” i “Slobodna Dalmacija” objavili su kratku vijest – da je upućeno protestno pismo.

Borci XIX sjevernodalmatinske divizije i Trećeg pomorskog sektora, čiji je domicil Zadar, ogorčeni su odlukom Skupštine općine Zadar (“Narodni list” od 8. lipnja (juna) 1991), kojom su gotovo svim ulicama promjenjena imena.

S obzirom da smo sa Zadrom dobro sarađivali i da smo se u njemu osjećali kao kod kuće, cjeneći njegove kulturno-civilizacijske i patriotske tekovine i tradicije, naše zaprepašćenje je utoliko veće što je izmjena naziva ulica ne samo grubi nasrtaj na tekovine narodnooslobodilačkog rata, već i nasrtaj na kulturno-civilizacijske vrednosti, pa i na građane Zadra i njegove goste. Ono je izraz jednog skučenog pogleda na svijet, na prošlost i sadašnjost, izraz samozasljepljenosti i samozaljubljenosti vlasti ili ekstremnih pojedinaca, koji žive u uvjerenju da osim njih ništa drugo ne postoji. I pošto nam se promjene naziva zadarskih ulica serviraju kao “odraz povijesne zbilje”, na konkretnim primjerima želimo da postavimo pitanje o kojoj je, zapravo, to zbilji riječ?

I dosad smo se suočavali sa promjenama ulica u drugim gradovima, ali je zadarski slučaj jedinstven, utoliko što se mijenjaju nazivi ogromne većine ulica. Na čast općinskim vlastima što u Zadru dugo vremena niko neće moći da se orijentiše, pa ni vlast koja je izgubila orijentaciju, što će svi Zadrani morati da mijenjaju lična dokumenta.

Ostavljamo na savijest građanima Zadra da procjene zašto su iz Zadra protjerani Gagarin, Darvin, Pupin, Vuk i Dositej, Cankar, Delčev, Pjer Križanić, Petar Preradović, Jurij Dalmatinac, Meštrović, Viktor Bubanj, Ivan Gošnjak, Matija Ivanić i mnogi drugi velikani, kao što su i mnoge svjetske, jugoslovenske i hrvatske ličnosti premještene iz centra da bi oslobodili prostor manje znanim ili izvan lokalnih okvira i uskih pogleda nepoznatim ili slabo poznatim imenima.

Na nama je ne samo da izrazimo nemirenje sa zasljepljenošću, već i da odbranimo ono što su borci narodnooslobodilačkog rata stekli za Zadar, sjevernu Dalmaciju, Liku, Hrvatsku, Jugoslaviju, boreći se kao dio svjetske antifašističke koalicije za novo demokratsko lice Evrope i svijeta, čime su, sviđalo se to nekom ili ne, njihovi doprinosi upisani za navijek na stranice istorije, a dio toga našao odraza i u nazivima gradskih ulica i trgova.

Zadar bi to ne samo mogao, već i morao više da uvažava, s obzirom da je zahvaljujući Titu, partizanima, među kojima su masovno bili Dalmatinci, dalmatinski odredi, brigade i divizije, vraćen u sastav Hrvatske i Jugoslavije.

Ne treba smetnuti sa uma da je u posljednjih pet decenija ne samo obnovljen ratom razoreni stari Zadar, već i izgrađena većina naselja koja ga danas čine velikim gradom, da su do Zadra stigli pruga i magistrala, da su izgrađene mnoge fabrike, otvoren fakultet i mnoge škole, izgrađen aerodrom - da ne nabrajamo sve ono što je općinskim odbornicima dobro poznato i što je, valjda, također “odraz povijesne zbilje”. Imajući to na umu, postavljamo pitanje, s kojim se moralnim pravom, sa kakvom odgovornošću pred istorijom, sa zadarske obale izbacuje J. B. Tito? Čast kralju Krešimiru IV i pozitivnoj ulozi (naročito 1069.) na ujedinjenju Hrvatske i Dalmacije, ali ne zaboravimo i naklonosti proromanskoj politici u sukobu sa glagoljašima. Kome to smetaju Trgovi oslobođenja, Bratstva i jedinstva i Narodnog fronta. Onima kojima su bliži “Trg velikana, Fra Fisht, Viktor Vide, Stepinac itd.”, kojima je veća vrijednost ustaški ministar Mile Budak, čije ime darivate jednoj ulici.

Zašto Zadru u njegovoj Voštanici smeta ime XIX sjevernodalmatinske divizije (koju preimenuju u Zagrebačku ulicu), koja ga je oslobodila i čiji je domicil u ovom gradu. I komandanta Stanka Parmača, učitelja sa zadarskog otočja, komandira prve dalmatinske partizanske čete. Da ironija bude veća, ulica kojoj je dato ime Rine Aras, koja je, kako u tekstu o zadarskoj lakrdiji konstatuje i zagrebački “Vjesnik” najpoznatija po tome što je majka zadarskog zastupnika Sabora, profesora Davora Arasa.

Zašto se Zadar stidi I i II dalmatinske proleterske i drugih svojih brigada, u čijim sastavima su nekoliko bataljona bili iz sjeverne Dalmacije? Zašto smeta naziv VI proleterske ličke divizije, pa ulicu koja je nosila njeno ime prekrštavaju u Kijevsku (da li po jednom selu koje nosi novo ime ili po ukrajinskom gradu). Treći pomorski sektor formiran na zadarskom području, Zadarski odred, i odred “Plavi Jadran”, i “Otočki odred” - svi iz ovog kraja - protjeruju se pomenutom odlukom. Da li će se neko zastiditi pred hiljadama još živih boraca ovih jedinica, od kojih mnogi žive u Dalmaciji?

Nepodobno je i ime Petra Drapšina, komandanta IV armije, koja je oslobodila Dalmaciju, Liku, dio Bosne i Hercegovine, Hrvatsko primorje i Istru. Kome to Opuzenac Stjepan (Stevan) Filipović smeta i u Zadru? Svi primjeri teško se mogu i pomenuti, s obzirom da je samo na poluotoku promjenjeno oko 30-tak imena koja asociraju na noviju prošlost i da su promijenjeni nazivi više od 400 ulica Zadra. Ne treba biti ni mnogo učen, ni mnogo mudar, pa da se mnoge promjene mogu kritikovati, ili izvrći ruglu. No, to bi zahtjevalo više prostora i više vremena. Vjerujemo da će to neko učiniti, kao što je počeo “Vjesnik”. Mi ipak ne možemo a da ne primjetimo da se zadarski gradski oci nadovezuju na ono što su sa ulicama u Kninu i Gračacu učinile njihove krnje, jednostranačke i jednonacionalne skupštine, na što smo reagovali i još ćemo reagovati.

Nadamo se da slične akcije neće preuzeti Biograd na moru, Šibenik, Benkovac, Obrovac, Drniš i Kistanje - središta domicila brigada i odreda sjeverne Dalmacije. Gdje je bilo kakvo obilježje za Antu Baninu? Možda ga nema, jer je iz “malog” Iža. A zašto ste zaboravili VII dalmatinsku brigadu, koja je najviše zadarska? A zašto se niste sjetili “zadarske rezolucije” (iz 1905), kojom hrvatsko-srpska koalicija prihvata Supilovu “politiku novog kursa” i kojom se “obavezno prizna ravnopravnost srpskog naroda sa hrvatskim narodom”.

Što nekoj novoj ulici, prolazu ili prečacu, ne dadoste naziv “50. godina ustanka naroda Hrvatske”, a sjetili ste se i više mjeseci radili da baš u toj godini zbrišete sve što je partizansko.

Šta sve nećete tražiti od naroda i boraca - da odbace sve i Marksa, i pozitivna nasljeđa oktobarske i francuske revolucije, španskog građanskog rata i našeg narodnooslobodilačkog rata - njihovog internacionalističkog karaktera.

Ukoliko ne revidirate svoju odluku, nemojte se iznenaditi da na nekim od pomenutih trgova, ulica, prolaza i prečaca Zadra uskoro i u drugom obliku, civilizacijski i demokratski, ali i sa partizanskom energičnošću doživite odgovarajući protest i ne samo nas boraca.
11. avgusta 1991
Borci XIX sjevernodalmatinske udarne
divizije i Trećeg pomorskog sektora

“Zatiranje i izbacivanje NOB-a iz istorije je masovan
i komplikovan poduhvat. Odbacuju se i poništavaju
svi pozitivni dometi, vojni i mirnodopski rezultati i
ceo kompleks oslobođenja zemlje.”

Dr Vera Mujbegović


Nastavak slijedi...

“Iz dubine istorijskog iskustva, zbog smisla života i budućnosti;
radi ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda i u Lici i svugdje,
radi sloge, poručujemo im odlučno antifašističko i slobodarsko: Ne!”
(General-major Milan Basta)

DVA JUBILEJA BEZ PRAVE PROSLAVE*)

*) Tekst upućen “Našoj borbi”, jula 1996. (nije objavljen).

Da je svojevremeno, 1991. godine, na pravi način obilježena 50-godišnjica ustanka, 55-godišnjica (1996), vjerovatno ne bi ni bila pominjana kao jubilej. Ovako pet godina kasnije, osjeća se potreba da se, školski rečeno, izađe na popravni, ako se danas više bilo šta može radikalno popraviti.

U svakom slučaju, ne može se izbjeći razmišljanje o dva jubileja.

U okviru priprema za obilježavanje 50-godišnjice ustanka u Lici i Hrvatskoj, sjećam se, u maju 1991. bio sam sa drugom Milanom Bastom (oba u Odboru za proslavu) zadužen da sastavimo proglas. Do danas, taj proglas nije ugledao svjetlo dana, zbog šetanja teksta na relaciji Beograd - Srb i obratno.

Ono što smo poslali u Srb, gdje je bilo sjedište operativnog djela Odbora za proslavu, vraćeno je sa zahtjevom da se tekst skrati. Dužina pri tome nije predstavljala suštinsko pitanje. Iz priloženog teksta, u kome je u zagradi podvučeno ono što je bilo neprihvatljivo, vidi se šta 27. jula 1991. nije moglo da se kaže u Srbu, a sada je sasvim jasno kome je to, čemu i zašto smetalo.

Taj tekst glasi:

Proglas povodom 50-godišnjice ustanka u Lici (Hrvatskoj)**)

**)Podvučeno i u zagradi izbačeno je u redakturi koja je izvršena u Srbu.

Dana 27. jula navršava se 50 godina od početka masovnog (narodnooslobodilačkog) ustanka, čija je iskra planula u jugoistočnoj Lici (u Srbu) i razbuktala se potom u oslobodilačku i antifašističku borbu naroda Hrvatske, kao dio jugoslovenskog i svjetskog antifašističkog fronta. Jubilej toga datuma (koga je historijska nauka odavno verifikovala) obilježavamo s ponosom, svjesni da je riječ o događaju neprolaznog značaja koji niko i ničim ne može izbrisati iz svijesti naroda i sa stranica istorije. Pozivamo pripadnike svih generacija, privržene slobodarskim tradicijama, miru, čovjekoljublju i (zajedništvu), da nam se pridruže, kako bismo ga, zajednički, dostojno i na prikladan način obilježili. Pedesetogodišnjicom ustanka podsjećamo (na masovno učešće u NOB-u), na borce učesnike četverogodišnje epopeje, na njihovu hrabrost, (patriotizam) i nesebičan doprinos slobodi, ljudskom i nacionalnom dostojanstvu, slozi i zajedništvu. (Da bismo ukazali na značaj, poštovanje i priznanje NOR-u, dužni smo danas da se, crpeći inspiracije i iskustva iz tekovina stečenih nemjerljivim žrtvama i odricanjima, suprotstavimo bezumlju i beznađu koje oni sa sobom nose, da time pojačamo uvjerenja da postoje putevi za izvjesniju budućnost, bolji život, za napredak u miru i slobodi, uz punu ravnopravnost svih ljudi i naroda Like, demokratske Hrvatske i demokratske zajednice Jugoslavije).

Jubilej početka oslobodilačkog ustanka je i praznik današnje mladosti. (Ako su prije pola vijeka mladi svoju sposobnost morali da dokazuju u krvavnoj borbi, nove generacije imaju puno pravo da je dokažu isključivo radom i stvaralaštvom). Borci narodno-oslobodilačkog i partizanskog rata su izborili pravo mladih na mir i dostojan život u humanoj demokratskoj zajednici.

Ustanak protiv fašizma, zločina, neslobode, mržnje i ljudskog stradanja pretvorio se (na platformi KPJ i KPH) u pobjedonosni oslobodilački rat zbratimljenih ravnopravnih naroda (i Titove armije).

(Kada je bilo najteže, uzdigli smo se do uvažavanja saveznika svjetskih velesila SSSR-a, SAD, Velike Britanije i time potvrdili sposobnost i pravo da odlučujemo o sopstvenoj sudbini). Stvarni učinak naše borbe protiv fašizma bio je jači i od njihovih ideoloških i drugih interesa i kalkulacija.

Borba protiv fašizma (i njegovih domaćih pomagača) učinila nas je građanima progresivnog demokratskog čovječanstva i time trasirala put naše nove zajednice. Ta borba je sačuvala srpski narod od fizičkog uništenja, kao što je hrvatskom odbranila dostojanstvo koje je fašizam htio da mu oduzme. Zajedničkim snagama (oba naroda u Hrvatskoj) pobjedila je antifašistička borba i revolucija. Zato je negiranje narodnooslobodilačkog rata nasrtaj i na grobove poginulih, i na čast živih koji za pale nose u sebi osjećanja iskrenog pijeteta. (U miroljubivom demokratskom svijetu na pragu trećeg mileniuma avetima fašizma, kao najgrubljem anticivilizacijskom činu, sljeduju samo prezir i gnušanje). Velikoj antifašističkoj koloni Lika je dala sve što je mogla - mladiće i djevojke, ljubav i odanost (i spremnost za ostvarenje ciljeva oslobodilačke borbe). Time je izrasla iznad svoje veličine, a združena s Dalmacijom, Kordunom, Gorskim kotarom i Hrvatskim primorjem, Banijom, Bosanskom krajinom, sa svim patriotskim snagama, sa pravom je mogla da istakne svoj ponos da se ne da pokoriti nikom, i da je naše oslobođenje - naše djelo.

(Ne slavimo da se dijelimo i nadmećemo, već da u zajedničkom životu potvrđujemo neokrnjeni značaj ljudskog stremljenja za slobodu, nacionalnu ravnopravnost i slogu, da iskazujemo spremnost za nove inicijative i postignuća u istinski demokratskim odnosima i postupcima. Pedesetogodišnjicu ustanka ne obilježavamo da bismo bilo koga naknadno uzdizali, ona nije ničiji privilegij, pa se zajednički odupiremo i svakom pokušaju njene manipulacije i navijačkog usmjeravanja.)

Ne krijemo ni greške proteklih godina, zakašnjela reagovanja, iluzije, birokratsku eroziju ciljeva i prakse. Ali, ne zatvaramo oči ni pred ponovnim opasnim obnavljanjem aveti prošlosti. Vrijeme je opet burno. Kriza pritišće sve vidove našeg života i razorno djeluje na međunacionalne odnose. Šovinisti, hrvatski i srpski, srpski i hrvatski, i svi drugi, opet započinju kolo mržnje, razdora, neslobode i neslaganja, blate rat protiv fašizma, veličaju izdaju, prizivaju bratoubilaštvo. Haos, strah, nasilje i bezumlje već su odnijeli žrtve, a ako se to ne zaustavi, prijeti nam prava ratna katastrofa.

Podsjećamo da smo se borili protiv podjela i komadanja Jugoslavije u režiji okupatora i njegovih slugu. I danas smo protiv cjepanja i komadanja Jugoslavije. Zato nam je jasno zašto su protiv boraca NOB-a svi oni koji bi danas da dijele, cjepaju i komadaju.

Iz dubine historijskog iskustva, zbog smisla života i budućnosti mnogih generacija, radi ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda i u Lici i svugdje, radi sloge, preporučujemo im odlučno antifašističko i slobodarsko: NE! Taj jedinstveni stav razuma izrazićemo na svim manifestacijama obilježavanja 27. jula u toku cjele ove godine.

Ne sporimo nikom doprinos oslobodilačkog ratovanja. Ono je i bilo pobjedonosno zato što je bilo općenarodno, živo i aktivno u svim krajevima naše zemlje. Zato niko i nema pravo da potire ili omalovažava istinu i veliki domet ustaničkih krijesova i časnih motiva masovnog borbenog stroja koji je začeo u Lici 1941. (u lapačkom i gračačkom kotaru), pod “Štabom gerilskih odreda za Srb i okolinu”. Smjerom tih putokaza ići će naše zajedničko angažiranje danas i sutra, u borbi za mir, demokraciju, dijalog, za prava i slobode čovjeka i građanina, za ljudsku i nacionalnu ravnopravnost, za međusobno poštovanje i uvažavanje, za pravo svakog naroda na neokrnjeni nacionalni identitet i sopstveni razvoj, za demokratsku Hrvatsku i Jugoslaviju. (Borcima i narodu Like i Hrvatske čestitamo Dan ustanka - veliki zajednički praznik).
Maj 1991.
ODBOR ZA OBILJEŽAVANJE 50-
GODIŠNJICE USTANKA U LICI
(Spisak od preko 140 članova Odbora)

Intervencije u ponuđenoj verziji proglasa upadljive su i govore više nego tekst u cjelini. Ali, detaljnije komentarisanje zahtjevalo bi mnogo prostora. Za upućene, dovoljan je i neposredan uvid pa da shvate zašto, pri provratku teksta iz Srba u Beograd, predložene amputacije pod firmom skraćivanja nisu prihvaćene sa odobravanjem. Nesporazum je bio očit, pa proglas nije ni objavljen. Zbog različitih pristupa proslavi, učesnici NOR-a, uključujući i veći broj članova Odbora za proslavu 50-godišnjice ustanka u Srbu, nisu 27. jula 1991. godine ni došli u Srb, a oni koji su došli - ili su bili zloupotrebljeni i izmanipulisani za tadašnje političke potrebe kninskih lidera, ili su pred njima kapitulirali zanjeti i nekim kolebanjima. Na kraju krajeva, i zbog toga što se dešavalo u Lici i Hrvatskoj jula 1991, ni danas nema obilježavanja ustanka.

A taj 27. juli 1941. - Dan ustanka u Lici i Hrvatskoj - jedan je od onih prelomnih datuma, kao uostalom i julski ustanci u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, na kojima se i danas, afirmacijom ili negiranjem, opredjeljuju mnoga politička usmjerenja.

Da li je na taj 27. juli trebalo ranije ili treba sada gledati samo kroz političku prizmu? Ne! Tada smo u Lici, u Hrvatskoj krenuli u borbu bez obzira na politička opredjeljenja, na poziv KPJ i KPH, ali, prije svega, sa uvjerenjem da je ugrožen opstanak zemlje i da treba pružiti otpor fašizmu - i stranom, i domaćem. Taj datum ostaje trajno kao jedan od najvećih događaja u istoriji Like i Hrvatske, posebno Srba u Hrvatskoj, u kojoj su Lika, Dalmacija, Gorski kotar, Kordun, Hrvatsko primorje i Banija bili središte ustaničkih zbivanja. Da li je sramota i dalje tvrditi da je 27. juli istinski praznik pobjednika? Nije! Da li je ignorisanje i blaćenje 27. jula posljednjih godina (1991-1996) sramota? Jeste! Utoliko prije što se na mnogim mjestima raznim ali providnim falsifikatima pokušavalo i još pokušava pobjednike pretvoriti u krivce. U temelje hrvatske, bosansko-hercegovačke, pa i jugoslovenske državnosti, utkani su partizanstvo i narodnooslobodilački rat 1941-1945. Možda smo 27. jula bili nejački u odnosu na moćnog protivnika, ali smo bili smjeli, imali smo jasan cilj, pa smo 1945. godinu dočekali kao značajan dio antifašističke koalicije koja je i zajedno sa nama uništila vojnu silu fašizma i nacizma. Sloboda nam nije darovana, nego je izborena i skupo plaćena. Tada, 27. jula 1941. smo uključeni u evropski antifašistički front, ističući jedini legitimni odgovor na nacifašističke težnje i pretnje o uništenju. Evropa i svijet su nas još tada priznali, a snage koje su se, aktivnom ili pasivnom podrškom fašizmu, suprotstavile narodnooslobodilačkoj borbi nisu bile priznate i neće biti priznate. Narodi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i drugi narodi Jugoslavije, duguju partizanima trajnu zahvalnost i priznanje. Ne zbog toga da bi se partizanima naknadno odavale počasti mimo onih koje su oni jednom za svagda izborili, već, prije svega, zbog sopstvenog dostojanstva i pravog odnosa prema tekovinama koje su se potvrdile kao jedini pouzdani temelj opstanka i života na ovim prostorima, gdje je lako podstaći nasilje, rat, bratoubilaštvo, a jedino je moguće živjeti u miru, zajedništvu, poštovanju, ravnopravnosti, uvažavanju različitosti u interesu priznavanja sopstvenih vrednosti. I valjda je još jednom postalo jasno dokle se stiže čim se od tih tekovina odstupi.

Veličinu tog datuma ne može izbrisati ponašanje ljudi koji su nedostatak ponosa, čestitosti i hrabrosti dokazali saradnjom sa okupatorom, niti naknadni pokušaji da se ta saradnja proglasi za vrlinu. Svi koji su posljednjih godina htjeli i hoće da prepravljaju istoriju zaboravljaju da je 27. juli 1941. bio jedina nada i mogućnost za očuvanje slobode i dostojanstva. Niko nema pravo da obezvređuje najveće činove u svojoj istoriji. Oni koji su u besmislenom ratu 1990-1995. rušili tekovine narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. samo su dokazali da iz naše i evropske istorije ništa nisu naučili.

Masovno rušenje spomenika i obilježja podignutih u znak sjećanja palim za slobodu, najizraženije je u Bosni i Hrvatskoj. Najbrutalniji je vandalizam, a politička uvjerenja koja iz vandalizma izviru ili ka njemu vode, ne otvaraju perspektivu ni narodima, ni državama, već ih vode direktno u sunovrat. Strašno je i podizanje spomenika onima koji su bili na strani fašista. I jedno i drugo nasilje su nad istorijom, čije falsifikovanje nekima može da donese privremene koristi a svima samo neizmjerljive štete. Rušenje spomenika najčešće nije direktna posljedica ratnih operacija. Najveći broj ih je srušen planski u vrijeme tzv. primirja i etničkog čišćenja. Podsticanje tog rušilaštva i mirenja s njim, faktički predstavlja istupanje iz antifašističke i antinacističke savezničke koalicije iz Drugog svjetskog rata i prestrojavanje na onu drugu, mračnu stranu, što znači protiv svog demokratskog svjeta, protiv čovjeka i čovječnosti, a samim tim, i protiv sopstvenih naroda.

Braneći istine o narodnooslobodilačkom ratu i ustaničkom 27. julu 1941. podržavamo mir. Tako se ne samo prilagođavamo Evropi, već gradimo Evropu i kod nas, kao što smo ravnopravnost i poštovanje u antifašističkoj koaliciji sticali našom narodnooslobodilačkom borbom. Tako, u stvari, podržavamo politiku koja vidi budućnost, otvara perspektivu. Oni koji su se jednom borili protiv fašizma ne mogu da prihvate ideju i praksu etnički čistih država jer je to – fašizam. Istorija nije završena, kao što neki misle, niti se njen točak može okrenuti u prošlost. Smrt neofašizmu!
20. jula 1996.
Ilija Radaković


“Zatiranje i izbacivanje NOB-a iz istorije je masovan
i komplikovan poduhvat. Odbacuju se i poništavaju svi
pozitivni dometi, vojni i mirnodopski rezultati i ceo
kompleks oslobođenja zemlje.”

Dr Vera Mujbegović


Nastavak slijedi...

“Suprotstavljamo se agresionom nastupu nacionalizma i totalitarizma svih vrsta”

Iz apela 126 revolucionara iz Hrvatske

ODGOVOR TZV. KOORDINACIONOM ODBORU (1991)

“Politika” je u dva navrata (16. maja i 1. juna), u rubrici “Odjeci i reagovanja” objavila napade na “agitatore stranke poraza” i “generale odlazeće vojske”. Na tekst Milana Trešnjića (16. maja) se nećemo šire osvrtati - pa on sebe godinama diskredituje mjenjajući mišljenje i uporno je sve zatvoreniji u svoju naciju. Po Trešnjiću, ekskomunicirani lički generali, koji stoje iza poziva da se glasa za SKH - SDP “ne poštuju ili zloupotrebljavaju pruženo gostoprimstvo (u Srbiji)... ruže(ći) u isto vreme sredinu u kojoj žive”... “oni se samim tim (apelom) izjašnjavaju i o Srbiji, o srpskom narodu”... Sve su to biseri Trešnjića i njegovih usmjerivača, koji se takvim pisanjem na stranicama “Politike i nacionalističkim stavovima zalažu za izgon proskribovanih ličkih generala iz Beograda, jer ne misle kao on i mali broj jurišnika, jer ne cjene ni to što “dišu vazduh u Beogradu i Srbiji”.

Tekst u “Ličkom vjesniku” (15. aprila o. g.) su stavovi Predsjedništva domicila 19. divizije i III sektora, a ne tekstovi jednog pojedinca.

Odgovaramo težišno na tekst kojeg je potpisao tzv. “Koordinacioni odbor SUBNOR-a za VI, VII, VIII, XIX i XXXV diviziju”. Odbor takvog naziva je formiran u Beogradu kao privremeni odbor za pripremu mitinga na Petrovoj gori. Očito “odbornici” su sebi produžili mandat. O ovom odboru oficijelno mišljenje treba javno da kaže Gradski odbor SUBNOR-a Beograda, kod koga se sekcije i odbori registriraju. Koliko je sramotno ono što je taj odbor objavio u “Politici” (1. juna), vidi se i po tome što su se general-pukovnik Stevo Ilić i prof. dr pukovnik Gojko Jakovčev javno ogradili, odbijajući autorstvo teksta u kojem se “Politika” pita “zašto su neki, nekadašnji borci i starešine potpisali pismo podrške partiji koja je mirno predala vlast”.

Sekcije brigada ovih divizija u Beogradu nisu nikad ovlastile tzv. Petrovogorski “koordinacioni odbor” da u bilo kom smislu ocjenjuje izborni apel (12. aprila 1990) 126 revolucionara iz Hrvatske kad su birače pozvali da glasaju za “SKH-SDP i kao snagu koja je počela reforme i podržava reformski program Saveznog izvršnog vijeća s predsjednikom Markovićem...”

Ako potpisnici (osim Ilića i Jakovčeva, koji tekst nisu potpisali) misle da smo u Hrvatskoj trebali podržavati programe Hrvatske demokratske zajednice, ili Srpske demokratske stranke, a ne SKH-SDP, tj. ako Sveto Orlović, Vojo Radaković, Bunčić, Rade Suša i drugi tako misle, mogli su tako i napisati, a ne da se kriju iza Odbora kakvog borci nisu ovlastili da ocjenjuje ratne drugove.

A sad, da vidimo što nam Orlović (prvi potpisnik osude), i “drugovi” prigovaraju, osim što se načelno ne slažu sa djelom koji je, po njima, “za svaku osudu”. U apelu je rečeno “pozivamo građane demokratski opredjeljene, sve snage demokratskog socijalizma, da se ujedine i da glasaju za kandidate SKH-SDP i lijevo orijentirane kandidate, kao nezaobilaznom dijelu demokratskog bloka u pluralističkoj sceni Hrvatske i Jugoslavije”, jer se tako “suprotstavljamo dogmatizmu birokratskog centralizma i agresivnom nastupu nacionalizma i totalitarizma svih vrsta”, izjasnili smo se “protiv ekstremne nacionalističke desnice i šovinizma”, što “nanosi najveću štetu i opasnost i interesima hrvatskog naroda, a posebno jedinstvu Hrvata i Srba i narodnosti u Hrvatskoj”. Zašto su pisci teksta izostavili gornje djelove apela, to samo oni znaju. Orlović i drugovi pišu “ne znamo ko je organizator ove akcije, ali znamo da su neki potpisnici obmanuti od nekadašnjih ratnih drugova”. Akciju je inicirala grupa drugova revolucionara iz Zagreba. Možda smo i zakasnili, pa mnogi od onih koji bi podržali naš izborni apel nisu mogli biti konsultovani i tako nisu potpisani. Od 126 potpisnika, ni jedan nije porekao pristanak da mu ime bude s našim imenima. Prigovara nam se da nam je mutan cilj i da je sve to što smo potpisali “rabota”, jer pisci teksta žele čitaoce uvjeriti da je naše izjašnjavanje “za demokratske i leve snage” puka kamuflaža.

Kakvog smo to mi imali razloga da - opredjeljujući se za lijeve snage, za bratstvo i jedinstvo, za demokratiju, za Jugoslaviju, za program SKH-SDP, koji se “suprotstavlja nacionalnim podjelama, sukobima i raspirivanju mržnje među narodima i ljudima u Hrvatskoj i Jugoslaviji”, a protiv nacionalističke desnice i šovinizma, protiv dogmatizma - i eto to opredjeljenje, po našim kritičarima, podmećemo kao kukavičje jaje. A da bi potpisnici teksta pokazali kako naš apel nije apel “da se glasa za demokratske i lijeve snage”, nego “nešto drugo”, podmeću nam štrajkače na Starom trgu, Vlasija i podršku autonomašima, slovenačkim komunistima, podršku bivšem crnogorskom rukovodstvu, čak smo i protiv ZAVNOH-a... O svemu ovom nema ni rječi u apelu od 12. aprila i raspravljati o tome dijelu teksta je ispod dostojanstva. U apelu se nismo izjašnjavali o minulim stavovima rukovodstva SKH, nego o onome što u novom programu reorganizovani SKH-SDP nudi narodima i narodnostima Hrvatske.

Prigovaraju nam da smo “izrasliji” drugovi, odnosno da smo “naša elita”. Mi smo ono što jesmo, a ništa ne bismo bili i ne bi nas ni bilo da nije bilo Like i komunističkog programa. Nismo kao “elita” vodili partizanske jedinice, niti smo kao “elita” potpisali apel, već kao ljudi koji agitiraju za one koji su za progres, demokraciju i ravnopravnost.

Zašto Koordinacioni odbor, koji je djelovao uoči izbora, radeći na organizaciji mitinga na Petrovoj gori, nije potpisao izborni apel ili sastavio svoj apel? Zar je moguće da se ne bismo našli na istoj strani barikada? Nekorektno pisanje Orlovića i drugova se vidi i po tome što od 126 potpisnika apela (među njima nema anonimusa) spominju pojedinačno 14, a apel je potpisalo 27 Ličana - generala. I, zašto spominju samo Ličane? Zar to nije dio kampanje koju jedan broj potpisnika teksta vodi duže vrijeme? Prema demantiju Jakovčeva, izlazi da je Koordinacioni odbor 16, 23. i 25. maja držao sastanke, kojima je rukovodio Voja Radaković. Obavješteni smo da su, pored njega, glavnu rječ vodili Kosta Ugrica, Glišo Vejnović, Petar Opačić i dr, koji nisu članovi tog odbora, a niti su birani u svojim divizijama.

Osnovni problem u stavovima Orlovića i drugova je u tome što se oni svrstavaju nasuprot komunističke akcije u Hrvatskoj. I pored kritičkih stavova, mi smo na prošlim izborima u SR Srbiji glasali za kandidate SK Srbije, a sada nam se prigovara što smo agitovali za kandidate SKH-SDP.

Ni jedan od nas nije poricao niti branio razne greške, neuspjehe i nosioce negativnosti, nacionalističke devijacije. U prošlosti, pa i danas, bezbroj puta smo kritikovali nedostatak borbenosti i radikalnih zahvata u realizaciji samoupravljanja, u skučavanju ljudskih sloboda, u kolebanjima prilikom opredjeljivanja za ekonomske programe, a posebno u kolebanju u rješavanju međunacionalnih odnosa. Mi nismo bili kritičari iz busije, niti iz uskog kruga svog naciona, već isti oni koji su bili kadri da se i u ratu i poslije rata bore za Titovsku Jugoslaviju, za bratstvo među ljudima i narodima, za ljudske odnose tkane na principima ravnopravnosti i solidarnosti, za progresivne promjene koje traži sadašnje vrijeme i neposredna budućnost.
Za potpisnike apela
Đoko Jovanić,
general-pukovnik i narodni heroj


Nastavak slijedi...

“Insistiranje na ‘pomirenju’ i uzajamnom ‘praštanju’
partizana i četnika danas je anahrono i nema nikakvog smisla.”
(Prof. Radošin Rajević)

POVODOM AKCIJE ZA POVRATAK ČETNIČKOG VOJVODE MOMČILA ĐUJIĆA*) (1991)

*) Iz teksta dr Dušana Plenče,“Borba”, avgusta 1991.

Na jugoslovenskoj političkoj sceni, krcatoj mržnjom, lažima, podvalama, prljavim propagandnim ratom, u razrasloj i stalno raspirivanoj međunacionalnoj surovoj mržnji, marširaju neofašistički bojovnici, aveti prošlosti, ekstremne ratničke falange, naoružani odredi političkih stranaka i kojekakve paravojne formacije.

U takvoj situaciji prikupljaju se potpisi za povratak u Kninsku krajinu ratnog zločinca Momčila Đujića. Neki, pri tome, žele Đujića predstaviti kao “srpsku majku”. Mi, borci 19. sjevernodalmatinske divizije i Trećeg pomorskog sektora najbolje znamo da Momčilo Đujić nikada nije bio ništa drugo osim organizator i počinilac zločina, saradnik ustaša, Talijana i Njemaca. O tim zlodjelima nepobitno govore dokumenti, pa i oni četnički, i ustaški, i talijanski, i njemački, kao i partizanski i saveznički.To je dokazano i u više od 190 stručnih rasprava, kao i sa “118 svjedoka Srba, koji su svoje iskaze dali slobodnom voljom sudskim istražnim organima”.

Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana” (dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 - dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197, Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca” (AVII, 244, 35/11-1). Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva” (Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.) svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba.

Koliko je i sam Pavelić cijenio tu saradnju, vidi se po njegovom naređenju svim ustaškim i domobranskim jedinicama 21. decembra 1944. da osiguraju povlačenje desetkovanih Đujićevih jedinica u Sloveniju.

Dok je Đujić nastojao da saradnju s ustašama prikrije, koliko god je to bilo moguće, dotle saradnju s Talijanima, a od septembra 1943. i s Nijemcima, nije krio. O tome sam svijedoči, na primjer, u pismu novoimenovanom talijanskom komandantu u Kninu uoči kapitulacije Italije: “Od jula 1941. rame uz rame sa italijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja - komunista u oblasti Dinare...” (AVII, 160, 14/2).

Iz talijanskih dokumenata se vidi da su Đujić i njegovi četnici, pored ratnih operacija, zajedno s Talijanima izveli 57 “akcija čišćenja sela”, u kojima je ubijeno 159 osoba, a zarobljeno i mučeno uglavnom u “srpskom Jasenovcu” - Kosovu kod Knina, “948 ljudi, žena i maloljetnika”. Đujić i njegovi četnici su bili kao “antikomunistička dobrovoljačka milicija” svrstani u talijanske divizije, redovno su primali hranu, ratnu opremu i plaće. (Srebroljubivi Đujić je, kako to pišu neki iz njegovih redova, kao vojvoda Mane Rokvić, ogroman dio tih para uzeo za sebe).

Poslije kapitulacije Italije, Đujić se svrstao u njemačku službu. Odmah poslije prodora u Knin, u oktobru 1943. štab 15. njemačkog brdskog korpusa u izvještaju Sp. 1006, potvrđuje “borbeno sadejstvo sa četničkim grupama duž glavne saobraćajnice Bihać-Gračac-Knin-Drniš-Šibenik”, gdje su “četnici okupljeni u posebnim uporištima oslonjeni na njemačke trupe”. Tu, također, piše kako “četničke vođe primaju naloge i uputstva o vršenju zadataka obezbjeđenja i izviđanja od nemačkih komandi” (AVII, MF-HAS-T-314566, 342-343).

Iz Đujićevog štaba (Dinarska divizija) 1. decembra 1944. je Štabu 15. njemačkog brdskog korpusa pisano: “Četnička komanda sa svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine sarađuje sa nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protiv zajedničkog neprijatelja... U ovoj borbi četnici su dali sve od sebe” (AVII, 254. 7/1).

Ni neki bliski saradnici Momčila Đujića nisu bili pošteđeni njegovog ubilačkog zločina. Ubijao je čak i neke specijalne i povjerljive izaslanike Draže Mihailovića. Ugroženi oficiri “Jugoslovenske vojske u otadžbini”, od potporučnika Vanduka i Stefanovića, poručnika Nikolića i Pupavca, kapetana Popovića, Jeftića i Stratimirovića, majora Paloševića i Vranješevića, do vojvoda Rokvića i Đekića, podnosili su - čas talijanskim ili nemačkim komandama, čas Draži Mihailoviću - vapijuće molbe da ih zaštite od “krvavih obračuna” vojvode Đujića. Mane Rokvić je svog vojvodskog kolegu Đujića, 15. maja 1944. optužio da je otrovao svog pretpostavljenog, vojvodu Iliju Trifunovića Birčanina, ubio pukovnika Nikolu Uzunčevića i “srpskog junaka Tromeđe Živka Brkovića”, da je “streljao i povješao 500 Srba, među kojima je bilo žena i djece”, da je pronevjerio 63 miliona talijanskih lira, ali i “pet stotina zlatnih funti sterlinga” (AVII, 153, 15/6).

Artiljerijski poručnik Đorde Nikolić, 19. aprila 1944. je obavijestio Mihailovića da je Đujić u smrt poslao “više jugoslovenskih oficira samo zato što se bojao njihove stručnosti i komandne sposobnosti”. Tvrdi da je Đujić pukovnika Uzunčevića ubio “za vreme lečenja u bolnici”, a kapetana “Mihaila Tomaševića na sred Gračaca”, “poručnika Stankovića ubio je na vratima njegovog stana” (AVII 154, 34/3).

Državna komisija za utvrdivanje ratnih zločina DFJ proglasila je Momčila Đujića “ratnim zločincem zbog masovnog ubistva i pokolja, mučenja i interniranja građana, pljačke, silovanja, kao i organiziranja i vođenja vojnih formacija u službi talijanskog i njemačkog okupatora”.

Lista zlodjela je zaista velika. U općini Donji Lapac, Đujić je 16. aprila 1942. zapalio sve “srpske kuće u selima Zavlaka i Lička Kaldrma”, a 21. juna te godine, lično potpisuje smrtnu presudu nad Davidom Bajićem i Ilijom Hrnjakom i naređuje egzekutorima da se “žrtve izopšte prava na pobožnu sahranu”, odnosno da se njihova “tela izlože javnoj poruzi na ulicama Knina”. Samo u prvih devet mjeseci 1943. godine, kaznene ekspedicije Momčila Đujića “ubile su 628 nedužnih osoba, od kojih 391 srpske narodnosti”. U isto vrijeme, na širem području Tromeđe, Đujićevi su četnici zapalili 198 kuća, 249 gospodarskih objekata i opljačkali 3245 glava sitne i krupne stoke.

Naročitom surovošću je krajem 1942. i početkom 1943. Đujić krenuo u pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak, gdje je ubijeno “230 stanovnika, pretežno dece, staraca i žena, tako da su im vadili oči, probadali ih mnogostruko nožem, a neke žive bacali u vatru zapaljenih kuća” (AVII, 8, 3/143; 201, 11/16; 230, 29/7-1; 201, 11/10-18; 271, 24/2-25; 138, 6/15-1 itd.)

Nikad nije poštovao odredbe Haške konvencije o zaštiti ranjenika. Četnici Dinarske divizije su po Đujićevom naređenju 28. maja 1944. streljali tri ranjena partizana, među njima i liječnika dr Josipa Hajfeša, kirurga partizanske bolnice u Krečani kod Udbine. Strast za ubijanjem iskazuje u mnogim depešama upućenim Draži Mihailoviću. Jedna od tih depeša, od 19. decembra 1943. glasi: “Za vreme uspešne borbe na Velebitu, kada je uhapšeno 140 osoba, naši borci pustili tri Srbina da idu kućama, a ostalo je zaklano i bačeno u jame” (AVII, 276, 9/1)... U jednoj drugoj depeši, piše da su u Livnu “moji tako mnogo i redom klali, da su ih Nemci prisilili da napuste Livno”.

Zlodjela, ma bilo čija, bilo kada izvedena, pod bilo kakvim motivima i nad bilo kojim narodom, ne mogu biti saveznik ljudske savijesti i motiv priziva ma čije pomoći, čak ni u najsurovijim vremenima. Zato smatramo pogrešnom, štetnom, neopravdanom i nedobronamjernom akciju prikupljanja potpisa za povratak Momčila Đujića u Kninsku krajinu. Uvjereni smo da poziv ratnom zločincu nanosi ogromnu štetu, prije svega, srpskom narodu sjeverne Dalmacije, Bosanske krajine i Like.

Pripadnici 19. sjevernodalmatinske divizije i Trećeg pomorskog sektora


Nastavice se...

MIR JEDINA ALTERNATIVA*)

*)Tekst upućen “Borbi”, oktobra 1991. (nije objavljen).

Naše ratničko iskustvo uvjerava nas da je mir jedina alternativa. Bez mira je nemoguće razrješiti nijedno suštinsko pitanje, ni obezbjediti perspektivu nijednom našem narodu. Zato sva ponašanja i postupke, sva činjenja i nečinjenja, procjenjujemo na osnovu toga koliko istinski doprinose miru i omogućavaju da se ispolje demokratski procesi, humanizam i stvaralaštvo. U skladu s tim, podržavamo javna istupanja naših saboraca Koče Popovića, Gojka Nikoliša, grupe ličkih i dalmatinskih generala, koji su u nizu slučajeva reagovali na sijanje nacionalne mržnje, iskazivali neslaganje sa promjenom imena Trga fašizma u Zagrebu, sa mjenjanjem naziva ulica u Zadru, Kninu, Gračacu, Beogradu i Novom Sadu, Pozivamo borce Narodnooslobodilačkog rata i pripadnike mlade generacije da se novim antifašističkim pokretom - pokretom protiv rata - izborimo za mir.

Rat koji se vodi je rat i protiv srpskog i protiv hrvatskog i protiv svih ostalih jugoslovenskih naroda, rat koji vraća u prošlost, osuđuje na ljudske žrtve, dugotrajno siromaštvo, materijalno i moralno degradira i izoluje od savremenih evropskih i svjetskih tokova. Osuđujemo blokadu garnizona i napade na pripadnike JNA, ali su nam, kao bivšim pripadnicima Jugoslovenske narodne armije, koja se u svim djelovima zemlje afirmisala i izgradnjom mnogih značajnih objekata, strana rušenja sela i gradova i nekontrolisana upotreba razornih sredstava, bez obzira da li se to činilo u napadu ili pri povlačenju. Uvjereni da se rušilaštvo moglo i, u interesu očuvanja autoriteta JNA, moralo izbjeći, postavljamo pitanje zašto je do svega toga došlo i tražimo da se odgovora za neprocjenjive ljudske gubitke i uništenje materijalnih i kulturnih dobara. Kampanju za izmještanje Titovog groba smatramo krajnje nekulturnim, necivilizacijskim i nedemokratskim činom. Toga su svjesni i inicijatori ove sramne akcije, ali je njihov strah od mrtvog Tita jači od razuma, stida i elementarnog osjećanja ljudskog dostojanstva i ophođenja prema mrtvima i grobovima. Njihov kukavičluk ogleda se i u licemjerim obrazloženjima, koja se lako mogu demantovati primjerima kod nas i u svjetu poznatih i nepoznatih ljudi, čiji se grobovi nalaze izvan “grobljanskih” prostora. Neka priznaju da je rječ o naknadnom političkom obračunu, pa, ako bezumlje nadvlada, mi - Titovi saborci - sahranićemo ga ponovo, a ne četnički “vojvoda” Šešelj, ministar urbanizma Janić i ostali egzekutori pridodati Šešeljevom četničkom štabu i rukovodstvu “Radikalne” stranke.

Kao u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata, nepokolebljivo smo protiv šovinističkog raspirivanja mržnje, protiv nacionalističke isključivosti koja neminovno vodi ka fašizmu. Zalažemo se za glas razuma, za pravo svakog čovjeka na zaštitu ličnog, moralnog, nacionalnog, kulturnog integriteta. Protiv smo isključivosti kojom se ne uspostavljaju već ruše mostovi povjerenja i zajedničkog življenja u koje mi, bez obzira na sadašnje stanje, vjerujemo. Obaveza je svih da pomognu narodu u nevolji, ali i da odgovaraju ako je pomoć samo izgovor i opravdanje za propovjedanje nacionalne isključivosti koja nanosi zla drugima, a najviše sopstvenom narodu.

Smatramo da Udruženje Srba iz Hrvatske u Beogradu ne može da govori u ime svih Srba iz Hrvatske, ni da nastupa u ime Srba koji žive u Hrvatskoj i koji imaju pravo da formulišu svoje interese i metode njihovog ostvarivanja, jer najneposrdnije i odgovaraju za svoju sudbinu.
Veljko Dimić, Stevo Dokmanović, Ivica Kukoč. Svetozar Oro, Hakija Pozderac, Ilija Radaković


Nastavak slijedi...

PORUKE ARMIJI ZA PEDESETI ROĐENDAN*) (1991)

*) “Borba”, 21. decembra 1991.

“Danas ništa nije kao pre pedeset godina. Nema svetskog rata između nacifašizma i antifašizma. Jugoslaviji nije spolja nametnut rat, nego je on u njoj izbio i preti okolnom svetu.

Vrhovi Armije učestvuju u rušenju Jugoslavije, koje su započeli nacionalistički režimi. Umesto da razdvaja sukobljene strane, Armija je stala na stranu srpskog nacionalizma i u svoj ratnički tabor primila naoružane srpske šoviniste.

Vrhovi Armije time kompromituju antifašističku tradiciju nekadašnje narodne vojske. Oni zloupotrebljavaju sećanja na ustaški genocid i strah od njegovog ponavljanja da bi vodili rat protiv hrvatskog naroda i Hrvatske.

Vojne vlasti odvode i građane Srbije na ratna stratišta. Uvod u moralni linč protiv onih koji joj nisu slepo pokorni, otvara lov na njihove glave i otpušta s posla širom Šumadije i Vojvodine.

Takva Armija ostala je bez legitimne državne kontrole. Nova, demokratska Srbija, mora se osloboditi ideološke i političke vojske, kao i naoružanih stranačkih i šovinističkih grupa, a narod zaštititi neutralnom vojnom silom. Jedino takva država može rešiti socijalne i druge probleme vojnog kadra i njihovih porodica.

Takvu državu hoćemo mi, građani Srbije. Zato se borimo za mir i podržavamo sve mirovne inicijative. U takvu borbu pozivamo sve građane, vojnike i vojne starešine koji ne prihvataju ratnu politiku vojne hunte.

Građani Srbije potvrdiće svoj suverenitet tek slobodnim izražavanjem vlastite političke volje o ratnoj politici sadašnjeg režima u Srbiji. Simbol naše borbe biće spomenik neznanom dezerteru iz građanskog rata, a njen glavni rezultat su mir i demokratija.”


Nastavak slijedi...

“Htio bih da kažem, doći ću kad Beograd više ne bude
'Slobodan' nego kad Beograd bude slobodan."
(Glumac Rade Šerbedžija)

U IME PROZVANIH*) (1991)

*) Tekst upućen “Tanjug”-u (nije objavljen).

Ustav Savezne Republike Jugoslavije utvrđuje da će se pitanje jugoslovenskog državljanstva urediti saveznim zakonom, a Ustavni zakon za sprovođenje Ustava obavezuje da se Zakon o državljanstvu SRJ uskladi sa novim Ustavom do kraja 1992. Razumljivo je i opravdano što se i pokreću i razmatraju pitanja koja se odnose na državljanstvo, ali nedopustivo je da prije nego što se ta pitanja zakonski razriješe, bilo ko sebi prisvaja pravo da neke državljane SFRJ, koji žive u SRJ po svom nahođenju, proglašava - strancima. Ne samo što se time preuzimaju nadležnosti zvaničnih organa, već, prvenstveno, zbog motiva iz kojih se to čini.

Jedan od dušebrižnika, g. Milan Trešnjić uhvatio je “poslednji voz” “Osmice (u međuvremenu je prestala da izlazi), da bi zavapio: “Da li smo svi slepi kod očiju?” i dramatično konstatovao: “Beograd već okupiran!”

Svi, pa i g. Trešnjić, imaju pravo da razmišljaju o tome kako u novonastalim okolnostima treba regulisati pitanje državljanstva, ali g. Trešnjić bi htio da bude kadija koji tuži i sudi.

Zakonsko rješenje se još ne zna, ali Trešnjić već zna ko su stranci. On, pod navodnicima kaže da je SFRJ “umrla”, ali zapostavlja činjenicu da SRJ želi da nastavi njen kontinuitet. Neprijateljima, koji to ne žele da prihvate, pridružuje se, eto, g. Trešnjić, kao unutrašnji saveznik. Pa ko je onda tu “peta kolona”? Oni koje on proglašava strancima ili on koji osporava pravo SRJ.

Oko državljanstva postoji više specifičnih situacija, zavisno i od ličnih opredjeljenja i pri zdravoj je pameti pretpostavka da će država koja drži do kontinuiteta taj princip primjeniti i na državljanstvo, ali o tome se može razgovarati, budući da je pitanje državljanstva g. Trešnjiću samo nova poštapalica za rat koji poduže vodi protiv nekadašnjih drugova, ratnih i partijskih saboraca, menjajući pri tome strane.

Nije na odmet pomenuti: dok je bio drug, g. Trešnjić je za J. B. Tita (koga sada na sva usta psuje) i A. Rankovića obavljao diskretne poslove OZN-e, a potom UDB-e. Kao čovjek sa hrvatske kadrovske liste, bio je i konzul, pa otuda i vlada materijom državljanstva, što svjedoči da je svaki svoj posao (pa i prethodni) studiozno obavljao. Kasnije je radio u slovenačkoj GG firmi, što svjedoči o praktičnosti i sklonosti da se za prilježan rad dobije adekvatna nagrada. Ne tako davno, Trešnjić je, u serijama napisa, konkretnih “do daske” u navođenju imena ljudi i njihovih navodnih jeresi, sa ponosom isticao da je miloševićevac. Pošto to sada više ne ističe, a uvjek radi za poznatog naručioca (ne samo iz altruizma), postavlja se pitanje zašto je pokrenuo policijsku pedantnost nabrajajući imena, pretežno bivših generala i ambasadora, među kojima više njih iz istog kraja, iste jedinice u ratu ili istih ustanova - UDB-e i SIP-a. Bilo bi maliciozno ako bi se g. Trešnjiću pripisala zavist što su mnogi njegovi saborci postali generali i ambasadori, a on nije, pa sada vodi privatni rat da im skine zvjezde, ili zvanja.

Možda on time hoće da očisti svoju savijest, da se oslobodi prošlosti koja mu smeta. Da je samo to u pitanju, ne bi vrijedilo ni odgovarati mu. Suština je u nečem mnogo opasnijem i ne odnosi se samo na ljude koje Trešnjić odstreljuje. Riječ je o opasnosti za demokratiju i društvo u cjelini.

On, svjesno, naručuje pogrom. Na grudi neistomišljenika, s kojima je do juče koračao i iz istog kazana kusao, misleći da će, kudeći druge, sebi steći oreol sveca, postavlja mete po želji onih koji bi da pucaju. Time je usavršio svoju djelatnost, vjerovatno nezadovoljan što su, uprkos njegovom upozorenju, dotični nastavili da dišu beogradski vazduh, pa sad treba preći na efikasniji način čuvanja tog prirodnog bogatstva.

Za koga, zapravo, danas radi g. Trešnjić? Iz intencija njegovog napisa govori se o taktičkom premještanju stanovništva, neminovnosti i razumljivosti reciprociteta u progonima, jasno je da mu etičko pročišćavanje nije mrska stvar.

Ni Trešnjići, a ni novi inkvizitori nemaju nikakve veze sa srpskim narodom, Beogradom i Srbijom, kao što ni izdaja nema kraja. Ko jednom počne da se odriče svoje prošlosti, izdaje sebe, a kad izda sebe još lakše će i druge.
U ime “prozvanih”
Ljubo Babić, Milan Basta, Dimitrije Bajalica,
Veljko Dimić, Rahmija Kadenić, Ivica Milićević,
Žarko Milićević, Savo Popović, Ilija Radaković,
Živko Rodić, Rade Šerbedžija, Milan Šijan,
Džemal Fejzo.


Nastavak slijedi...

POSLIJE DOGOVORA U ŽENEVI (1991)*)

*) Tekst dostavljen “Tanjug”-u, aprila 1992. (nije objavljen)

U ovoj kritičnoj fazi jugoslovenske krize i sudbonosnom vremenu za jugoslovenske narode i ovog puta pridružujemo se zahtjevima da se zaustavi međunacionalni rat, dajemo svoj glas za mir i podržavamo sve koji se za mir istinski bore.

Rat na tlu jugoslovenskih zemalja je rat protiv svih jugoslovenskih naroda, rat koji osuđuje na velike ljudske žrtve, na dugotrajnije siromaštvo, materijalno i moralno degradira i izoluje od savremenih evropskih i svjetskih tokova.

Osuđujemo sve pokušaje i praksu da se putem oružja rješavaju aktuelna pitanja jugoslovenskog društva. Osuđujemo sve vrste blokada i napada i ugrožavanja ljudskih sloboda. Strana su nam strašna rušenja gradova i sela.

Uvjereni smo da se rušilaštvo moglo i moralo izbjeći.

Mir je jedina alternativa i sada posljednja šansa da se vidi kraj tome ratu. Bez mira je nemoguće razrješiti i jedno suštinsko pitanje. Zato sva ponašanja i postupke javnost ocjenjuje na osnovu toga koliko istinski doprinose miru i omogućuju da se ispolje demokratski procesi, humanizam i stvaralaštvo. U skladu sa tim, i ovog puta podržavamo bezbroj pojedinačnih i grupnih apela za mir i protiv sijanja nacionalne mržnje. Saglasni smo sa svima onima koji ne vjeruju u svrsishodnost rata i koji ne vjeruju onima koji ga vode i podgrijevaju. Podržavamo sva nastojanja Ujedinjenih nacija i Evropske zajednice za mirno rješenje jugoslovenske krize. Posebno je važno da se svi potpisnici dogovora sklopljenog u Ženevi toga striktno pridržavaju.

Kao i u NOR-u, nepokolebljivo smo protiv šovinističkog raspirivanja mržnje, protiv nacionalističke isključivosti i zato jer se time ne uspostavljaju već ruše mostovi povjerenja i zajedničkog življenja. Očekujemo da će naši saborci i posebno drugovi koje nismo uspjeli konsultovati i obavijestiti o ovom apelu ustati protiv nastavljanja bratoubilačkog rata i izboriti se za mir i dogovaranje o zajedničkom životu.
Tekst potpisali:
Stevo Dokmanović, Ivica Kukoč,
Svetozar Oro, Hakija Pozderac,
Ilija Radaković


Nastavak slijedi...

TITO - NAŠA I SVJETSKA LIČNOST*)

*) Tekst Ilije Radakovića pročitan 25. maja 1992. na skupu članova Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945. u Muzeju “25. maj” – Beograd.

Evo šta su o Titu rekle neke poznate ličnosti.

“Zapamtite ovaj datum. I naša djeca i vaše djece djeca neka pamte ovaj datum dolaska Tita u Veliku Britaniju, koji će stići u udžbenike istorije. To je događaj koji obasjava zrakom nade svijet zaplašen strahotom rata...”

Tako je uoči Titove posjete Britaniji pisao londonski “Dejli ekspres”. London je čekao Tita, borca za mir, čekali su ga obični engleski građani, koji, prema rječima drugog komentatora, ne znaju mnogo o velikoj političkoj strategiji, ali zato mnogo bolje osjećaju od pisaca uvodnika da u posjetu dolazi velika istorijska ličnost, a veličina istorijskih ličnosti upravo se sastoji u tome što, pripadjući jednoj naciji, pripadaju svim nacijama svjeta, što zadužujući svojim djelom čitavo čovječanstvo, postaju, kako je za našeg predsjednika više puta rečeno - građanin svijeta. Čitav svijet ga zna. On je, reći će Rada Krišnan, “tumač duha našeg vremena, koji podiže svoj glas za političku i socijalističku izgradnju društva, za međunarodnu harmoniju i mir - tumač zadataka postavljenih našoj generaciji. On tumači snove svoje zemlje vezane za ove velike ideale, koji uzbuđuju ne samo Evropu i Ameriku, nego i Istok, od Egipta do Japana...”

On je, tvrdi Lopez Mateos, “čovjek drugog podneblja dalekog od Indije, drag Meksikancima, jer sjedinjuje one divne vrline koje su posjedovale vođe u borbi za nezavisnost Meksika - vidovitost njegovih utemeljitelja Hidalga i Moreloza, hrabrost jednog Zapate, mudrost i odlučnost Franciska Madere...”

Njega poštuju i oni koji ne djele njegova idejna opredjeljenja. “Ma šta mislili o komunistima”, pisao je “Ivning njuz”, “mi se divimo odvažnim, a Maršal to jeste, on je David modernog doba, koji se suprotstavio dvojici Golijata: prvo Hitleru, a potom Staljinu.”

U svjetu, o njemu sa poštovanjem govore najpoznatiji među poznatima. Pomenimo šta su rekli neki od njih.

Čerčil: “Maršal Tito pokazao se ne samo kao veliki vojskovođa, već isto tako i kao izvanredan državnik koji je dao ogroman doprinos ujedinjavanju jugoslovenskih naroda... Veliki je doprinos predsednika Tita na planu međunarodne saradnje i razumjevanja, a isto tako i za opštu stvar mira...”

Dimitrov: “Najveće i najvažnije što se postiglo u Jugoslaviji jeste bratstvo i jedinstvo. Za ovo veliko djelo ima golemu istorijsku zaslugu naš prijatelj i drug Maršal Tito i KP Jugoslavije.”

Hruščov (na XX kongresu KP SSSR, februara 1956): “Sjećam se prvih dana vještačkog naduvavanja sukoba između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Jednog dana, kada sam stigao iz Kijeva u Moskvu, bio sam pozvan da posjetim Staljina, koji mi je, pokazujući kopiju pisma nedavno poslatog Titu, rekao: ‘Jeste li čitali ovo?’ i ne očekujući moj odgovor izjavio: ‘Biće dovoljno da pomjerim svoj mali prst - i Tita više neće biti. On će pasti.’, ali to se nije dogodilo Titu.”

Trigve Li: “Predsednik, Maršal Tito odlikovao se otporom prema agresiji i spoljnoj dominaciji u toku rata i mira, što će zauvjek ostati u istoriji kao primjer inspirisan hrabrošću i nezavisnošću.”

Montgomeri: “Jedini drugi Evropljanin koji, po mom mišljenju, spada u velike nacionalne lidere jeste predsednik Tito. On ima političku hrabrost, istrajnost i moć odlučivanja. Vrlo je mudar, veliki vojni i politički lider. Tito je zaista veliki čovek...”

Sve to nesumnjivo govori da je naš predsjednik, maršal i vrhovni komandant ne samo naša, već i svjetska ličnost. Postao je to kada je jedna mala zemlja neviđenom hrabrošću svojih ljudi, čistotom i visokom moralnošću humanih principa, angažovanošću u borbi za ideale svih koji žele mir i progres, bez obzira na političku, nacionalnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, ušla na pozornicu svjetske politike. To se desilo mnogo ranije nego što je Tito istakao principe koegzistencije i politike mira koja se vezuje i za njegovo ime. Tačnije - dešavalo se to u trenucima kada su hrabrost i savijest bivali na najtežim ispitima, kada je Tito, čijim razmišljanjima ni u najtežim časovima pesimizam nije bio svojstven, hrabro donosio odluke o različitim fazama našeg razvoja - o ustanku, AVNOJ-u, suprotstavljanju svakom pokušaju da se ugrozi nezavisnost naša i tuđa, kada je ulagao napore da se afirmiše i u novim uslovima potvrdi koegzistencija.

Socijalističkom izgradnjom, svojevrsnim putem u socijalizam, otporom staljinizmu, konstantnim otporom imperijalizmu i neokolonijalizmu, otporom nacional-šovinizmu, koegzistencijom - Jugoslavija je proširila svoj istaknuti ugled na svim kontinentima, Tito je u svemu tome bio inicijator i nadahnuće, tvorac i inspirator, potvrđujući sopstvenim primjerom da se istorija bazira na društveno-ekonomskim odnosima, ali da istovremeno u stvaranju svakog značajnijeg događaja učestvuju izuzetne ličnosti.

A sada nekoliko misli i ocjena Koče Popovića, drugog vojnika našeg rata, prvog komandanta Prve brigade, divizije, korpusa, komandanta Glavnog štaba za Srbiju, načelnika Generalštaba, ministra spoljnih poslova i potpredsednika SFRJ. Sve je ovo objavljeno (1989) - osam godina poslije Titove smrti i u vrijeme kada je Tito bio ozbiljno napadan. Šta je Koča izjavio u knjizi A. Nenadovića “Razgovori sa Kočom”:

“Mislim da je Titov revolucionarni put bio suviše dug, pa i specifičan, da bi se mogao staviti u jedan, recimo, kominternovski kalup. Bio je sposoban da se kreće suvereno sa samopouzdanjem, koje je imponovalo. Kada je došlo vreme za oružanu borbu, Tito je dobro procenio da se treba osloniti na Srbiju. Tito je u ratu pokazao da je dorastao zadacima u pripremi i vođenju borbe. Kada je ustanak počeo, brzo je postao neosporni vođa - od samog početka razmišljao je svojom glavom.”

Na pitanje o odnosima sa Titom, da li je među njima bilo razmimoilaženja, Koča odgovara:

“Ne, naprotiv. Bio sam i ostajem uveren da je on u našoj revoluciji bio nezamenljiv, imao je sve odlike autohtonog vođe: spretnost, odvažnost, odlučnost, dovitljivost. Na čelnoj poziciji niko mu nije bio ravan.”

Na pitanje o odnosima Tito-Ranković, Koča kaže:

“Ne verujem da je Tito lično imao nešto protiv Srba, da je nastojao da ih potisne. Bio je suviše širok i praktičan da bi po tom, nacionalnom osnovu, isključivao bilo koga... Uvjeren sam da Tito tada nije mislio kao Hrvat, a još manje kao neki antisrpski strateg.”

Na pitanje o Titu u miru, Koča kaže;

“Kao i u ratu - predvodnički. Bio je nezamenljiv u organizovanju nacionalnog, jugoslovenskog otpora nasilju sa Istoka...”

“Sada izbija sve što su ranije krili u sebi i što su imali protiv. Oni misle da su slobodni i digli su hajku. A NOB će preživeti sve to. To se događa posle smrti značajnog čoveka ili značajnog perioda. Tada mnogi počinju da viču i da pričaju koje-kakve stvari o NOB-u da bi snizili njegovu cenu i vrednost. Ali se to ne može zbrisati - ni NOB ni Tito” - napisao je akademik Josip Vidmar.

Dakle, da završim. Tito je epohalna ličnost, jedan od kreatora naše i svjetske istorije. On pripada nama, ali i svim onim ljudima širom svijeta, koji su mu oduševljeno klicali, pozdravljajući u njemu neophodnost mira i vjeru u budućnost čovječanstva.


Nastavak slijedi...

“Stvarni suštinski, puni povratak u svet, u Evropu i međunarodnu zajednicu,
to hvatanje koraka sa svetom zavisiće od nas i bolje je da radimo, da iznova pronađemo sebe i svoje mesto nego da nas ponovo uteruju u red.”
(Ambasador Ilija Đukić)

APEL ZA MIR I ZAJEDNIČKI ŽIVOT NARODA BIH*)

*)Objavila “Politika” u broju za 1. i 2. maj 1992, “Vreme”, 4. 5. 1992. i još neki listovi

Posljednjih nedjelja došlo je do tragičnih događaja u našoj republici. Masovno ginu nedužni ljudi, razaraju se gradovi i sela, uništavaju privredna i kulturna dobra. Spoljnom i unutrašnjom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, koja podjednako i nedjeljivo pripada Muslimanima, Srbima, Hrvatima i drugima, svima je nametnuto međunacionalno samouništavanje.

Osuđujući počinioce (nosioce) tog užasa u koji je gurnuta međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina, mi građani koji živimo u Beogradu a potičemo iz Bosne i Hercegovine, vođeni svojom savješću i suodgovornošću za sudbinu naše uže domovine, odlučili smo da vam se obratimo.

Prvo, mi odlučno stojimo na strani onih snaga koje zahtijevaju da se odmah i bezuslovno prekinu svi ratni sukobi i uspostavi stabilan mir na teritoriji Bosne i Hercegovine. Isto tako zahtijevamo da se prekinu svi vidovi medijskog rata na bosansko-hercegovačkom i jugoslovenskom prostoru.

Drugo, pridružujemo se zahtjevima da se nastave pregovori uz pomoć predstavnika Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija radi razriješavanja jugoslovenske krize, unutrašnjih problema Republike, očuvanja njenog teritorijalnog integriteta, suvereniteta i nezavisnosti kao bitnih činilaca kako za ravnopravne odnose sa susjed - ima, tako i za eventualno udruživanje u eventualni savez jugoslovenskih država.

Treće, zalažemo se da snage JNA na teritoriji Republike svoje aktivnosti u odbrani i održavanju mira vrše na osnovu dogovora između vojnog rukovodstva i najviših organa legitimne vlasti suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. U tome se mora obezbjediti potpuno jednak odnos JNA prema svim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku i političku pripadnost, uključujući i bezuslovno razoružavanje i protjerivanje svih paravojnih fonnacija iz Bosne i Hercegovine.

Četvrto, svesrdno podržavamo zahtjeve da se u što kraćem roku raspišu parlamentarni izbori, kako bi, voljom naroda, na čelo Republike došli razumni ljudi, odgovorni pred svojim biračima (i istorijom).

Peto, pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i međunarodnu javnost da odlučno osude i razobliče naciošovinističku doktrinu po kojoj u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nije moguć zajednički život Srba, Muslimana, Hrvata, Jugoslovena, Jevreja i građana drugih nacija i nacionalnosti, jer su na toj osnovi izrasla sva zla koja su tragično pogodila građane i narode na jugoslovenskom prostoru.

Beograd, 2. aprila 1992.

Ajanović Tarik, ambasador, Arnautović Mladen, novinar,
Babić S. Ljubo, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, Babić dr Vojislav,
primarijus, Bajalica Dimitrije, vijećnik ZAVNOBIH-a, Brkić Jovanka,
novinar, Buljubašić Šerif, privrednik, Čaušević Izudin, pukovnik JNA,
Čaušević Anka, javni radnik, Čečur Obrad, inženjer, Četić Hasan,
general, Danon Oskar, dirigent i kompozitor, Dilberović Ismet,
pukovik, Dizdar Mujo, general, Dujmović Olga, javni radnik,
Đonlagić Ahmet, pukovnik, Đukić Čedo, general, Fejzo Džemal,
general, profesor Hadžović Sead, pukovnik, Hadžić Ibro, novinar,
Humo Enver, ambasador, profesor Ibrahimpašić dr Mensur, pukovnik,
Jovanović Predrag, inženjer, Kadenić Rahmija, general,
Kapetanović Hajro, član Savjeta Federacije, Kapetanović Mubera, javni radnik, Kazazović Ćamil, kapetan bojnog broda, Kijac Danilo, pukovnik, Kijac Zoran,
inženjer, Kljajić Jovo, pukovnik, Konstašek Davorin, ambasador,
Kreča Anto Komo, potpukovnik, Latifić Ibro, ekonomist, Levi Moric, pukovnik,
Lukić Dragoje, publicista, Miličević Čedo, inženjer, Milićević Ivica, general,
Milićević Žarko, general, Mijatović Cvijetin, član Predsjedništva SFRJ,
Mišević Radenko, akademski slikar, Mulahasanović Enver, novinar,
Muftić Ahmet, savjetnik, Ninković Jovo, general, Oro Svetozar, general,
Papić Avgustin, ambasador, Perović Lepa, javni radnik,
Peleš Momčilo, diplomata, Popović Borivoje, reditelj opere, Popović Savo, general,
Pozderac Hakija, član Savjeta Federacije, Radetić Rajko, pukovnik, Rodić Dragan,
javni radnik, Rodić Živko, general, Redžić Esad, pukovnik, Redžić Ismet, ambasador,
Roso Radoslav, novinar, Rukavina Josip, general, Seferović Nusret, ambasador,
Salihodžić Junuz, inženjer, Salcberger Ervin Stanko, general, Stojić Danilo, pukovnik,
Šahinović Hasan, javni radnik, Šiljak Hasan, ambasador, Šiljegović Vojislav, pukovnik,
Tomić Mirko, general, Zubović Osman, javni radnik, Zubović Uzeir, pukovnik,
Vasić Milan, pukovnik, Vejzagić Alija, ambasador.


Nastavak slijedi...

“Rat nije bio naša neizbežna perspektiva i o njegovoj
neizbežnosti govore samo oni koji su ga priželjkivali.“
(Vukašin Stambolić)

“DOZVOLITE DA SE NE SLAŽEMO, G. GENERALE”*)

*) Viceadmiral Ivan Veselinović, povodom knjige Kadijevića “Moje viđenje raspada”, “Borba”, 1993.

Admiral Ivan Veselinović je bio komandant vojno-pomorskog sektora, komandant teritorijalne odbrane Vojvodine, glavni inspektor RM i pomoćnik generala Kadijevića za poslove civilne odbrane, sa koje dužnosti je penzionisan krajem 1990. godine.

Admiral Veselinović je prvi visoki vojni rukovodilac iz SSNO, koji je analitički i kuražno reagirao na stavove Veljka Kadijevića. Šta je (po mom izboru) osnovno u njegovim stavovima?

G. Kadijević “preteruje, ne nudeći skoro nikakve realne argumente” da su raspad SFRJ desetinama godina unazad, pripremali političari i državnici koji su je stvorili.

U izlaganju Kadijevića “nedostaju, pre svega, istinito i objektivno viđenje događaja, što je, verovatno, i bilo nemoguće i očekivati. Nemoguće zbog toga što je autor dosta providno pokušao da bez stvarnih činjenica opravda sebe i svoje saradnike, odnosno Štab Vrhovne komande (a šta je to?) za neučinjeno i za duboku krivicu za neprofesionalan odnos prema ustavnoj obavezi”.

Tekst Kadijevića “vrvi od poznatih floskula o međunarodnoj zaveri”. Koncepcija ONO u datim “istorijskim i vojno-strategijskim uslovima je najmanje bila ‘prevara’, kako je krstio bivši savezni sekretar”.

Pokušaj da se predsjedniku Vlade A. Markoviću pripiše “tendencija preuzimanja komande nad JNA providan je manevar g. Kadijevića da izbegne mnoge odgovore na mnoga pitanja odnosa ministra odbrane prema SIV-u dugi niz godina”. “G. Kadijeviću nisu smetali populizam i ‘događanja naroda’ dok su bili u funkciji kreiranja države kako ju je on zamišljao, ali se nije libio da zloupotrebi snagu Armije kada se isto takvo ‘događanje naroda’ usudilo da pokuša da promeni njegovo viđenje političkih odnosa.”

Prema rezultatima rada JNA i vojnog vrha, pre svega u 1991. godini, “umesto da ‘doskoči’ protivnicima, oni su doakali zajedničkoj državi”.

“Formiranje vojišta umjesto armija i ukidanje divizija i druga rešenja reorganizacije izvršene u periodu 1987-1990, opteretila su vojni budžet i smanjila efikasnost komandi i jedinica u kritičnom periodu za saveznu državu.”

Autor ili “ne poznaje ili ne priznaje zvanične organe države i država čiji je ministar vojni bio. Savezna skupština, kao najviši zakonodavni organ države, postojala je sve dok se određene delegacije nisu iz nje povukle. A povukle su se kada su njihove republike bile izložene zakulisnom pritisku armije i republike naroda u čije ime se (koje li ironije) i vodio izgubljeni rat.”

Odbijanje da se prihvate demokratske promjene “značilo je odbiti pozitivnu ulogu koju je Armija mogla da odigra, izdižući se iznad republičkih prepucavanja. Umjesto toga, povezivanje sa jednom političkom i državnom opcijom, srozalo je Armiju na nivo jednonarodne, izbilo joj iz ruku jugoslovenstvo i značaj i snagu za zaštitu savezne države i to je značilo kraj i Armije, kao zajedničke sile naroda, i Jugoslavije, na žalost, i kraj zajedničke države.”

Ignorisanje Savezne skupštine i javnog mnjenja Jugoslavije “posle debakla JNA u Sloveniji u toku čitava četiri meseca (juni-oktobar) od strane krnjeg Predsednštva kao Vrhovne komande (kako to tužno zvuči) i saveznog sekretara za narodnu odbranu, jasan je dokaz da isti gospodin nije želeo da ima državu da ne bi morao da položi račun o tome kako je i zašto napustio deo teritorije savezne države. Opravdanje za to nema, niti ga može imati skrivajući se iza teze da Armija nije imala svoju državu”.

S podnaslovom – sve je bilo bolje osim mira - Veselinović piše: “Ako smo sa tako sveznajućim štabom došli u ovako tešku situaciju i sa razbijenom državom, ispada da bi bilo bolje da takve genijalne rukovodioce nismo imali na takvom mestu.”

Jedan od osnovnih ili bitan razlog ponašanja dela vojnih rukovodilaca “leži u ideološkom ili političkom pogledu na svet, neshvatanju i neprihvatanju promena koje, su nastajale… Istini za volju, ni jedan (slovima i brojem) član Štaba Vrhovne komande u tom periodu nije bio na dužnosti komandanta armije, što govori o nedostatku iskustva...”

Poznato je da je Predsedništvo SFRJ, početkom 1991. donelo odluku o razoružanju paravojnih formacija na celoj teritoriji Jugoslavije. “Zašto ga JNA nije izvršila”, g. Kadijević ne spominje ni jednom rečju i dalje “zašto akcije oko oružja u Hrvatskoj i Špegelja nisu presečene u začetku”, i dalje “zašto je armija prihvatila paravojne formacije i stavila ih pod svoju komandu kada se istovremeno tvrdilo da tih formacija na teritoriji Srbije nema”.

Pri kraju Veselinovićevog teksta stoje još dvije značajne konstatacije:

a) “Tragedija Armije i jeste u tome što je bila sredstvo u rukama pogrešne politike, koja je nastojala, praktično svim sredstvima, da nametne ostalim članicama SFRJ svoje viđenje zajedničke države - ili je neće biti.”

b) “JNA je jedina imala šansu da obezbedi miran prelazak društva u novi kvalitet, a to je mogla da uradi uzdižući se i ne vezujući se za bilo koju političku partiju ili repuhliku.”

Svoje pisanje Veselinović završava sljedećim: “Bolje je da ste ova razmišljanja zadržali za sebe. Ovako, ostaje svima onima koji su bili pod komandom Vas i toga famoznog Štaba Vrhovne komande... da se pitaju zašto su Vam verovali i ko Vam je dao za pravo da upropastite zajedničku državu. Prosto Vam bilo. A ostalima koji su Vam kumovali u svemu ovome da zaželim, kao što sam jednom rekao u Skupštini Jugoslavije, da se nađu na đubrištu istorije, jer tamo im je mesto.”

U više susreta s viceadmiralom Ivanom Veselinovićem izrazio sam priznanje, zahvalnost i, ako to nešto znači, i svoju saglasnost sa stavovima i ocjenama. Jednom prilikom sam mu rekao: “Bolje je da si ih Ti prvi saopštio jer si, pored ostalog, dvije godine bio neposredno potčinjen generalu Kadijeviću.” Možda nisam najbolje odabrao stavove iz Ivanovog kazivanja, ali ubacujući ih u moje bilješke o besmislenom ratu, želim ponovo izraziti zahvalnost i saglasnost, koju, ubjeđen sam, djeli najveći broj bivših pripadnika JNA.


Nastavak slijedi...