Socijalisti muslimani
Moderator: anex
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 9950
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#101 Re: Socijalisti muslimani
jel ima ko da postira nesto o Saidu Barre (mislim da se tako zove) somalijskom vodji za nezavisnot, koji je vladao od 70'tih do 1991-2,bio je socijalista, sa ciljem da napravi neki spoj izmedju socijalizma i islama, uveo je pismo za somalski (do tada se koristilo ponekad arapsko pismo, ali nije imalo odredjeni standard), uveo somalski (govori ga 98% Somalije) kao zvanicni jezik namjesto kolonijalnog italijanskog i engleskog, uveo obavezu skolovanja, tako da je pismenost porasla sa nekih 2% na nekih 79% krajem osamdesteih, za nomadsko stanovnistvo je takodje uveo obavezu obrazovanja i sam sistem je bio u skladu sa nomadskim nacinom zivota...itd...imal ko da napise nesto vise?
-
Alija Alijagić
- Posts: 318
- Joined: 13/02/2008 18:20
- Location: Sarajevo
#102 Re: Socijalisti muslimani
Muhammad Anwar Al Sadat (Abul-kum, 25. prosinca 1918. - Kairo, 6. listopada 1981.), egipatski vojnik i predsjednik.
Tijekom Drugog svjetskog rata Britanci su ga dvaput zatvarali zbog kontakata s Nijemcima i navodnih pokušaja atentata na probritanski orijentirane egipatske političare. Sadat sudjeluje u vojnom udaru kojim je zbačen kralj Faruk I., a tijekom vojne vladavine obavlja niz dužnosti uključujući i mjesto potpredsjednika zemlje od 1964. do 1966. i od 1969. do 1970. godine. Nakon Nasserove smrti 1970. imenovan je predsjednikom Egipta. Nakon poraza u ratu 1967. godine, Sadat je ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael.
Riskirajući pogoršanje odnosa s arapskim zemljama, Sadat je u drugoj polovici sedamdesetih približio Egipat Izraelu, što je rezultiralo Sporazumom iz Camp Davida. Sporazum je Sadatu zajedno s izraelskim premijerom Beginom 1978. godine donio Nobelovu nagradu za mir, no i izopćenje iz arapskog svijeta. Oštro osuđivanog u arapskom svijetu zbog nagodbe s Izraelom, Sadata su u 6. listopada 1981., tijekom vojne parade u Kairu, ubili vlastiti vojnici.
«Vjerujem da za mir čovjek može, čak štoviše mora učiniti sve što je u njegovoj moći. Ništa na ovom svijetu ne može biti vrijednije od mira.»
Anvar el Sadat
1918. – 1981.
U POTRAZI ZA IDENTITETOM
In search of identity
Za ljubav prema miru.
Ja, Anvar el Sadat, rođen u seljačkoj obitelji i odrastao na obalama Nila – gdje je nastao osvit civilizacije – predajem ovu knjigu čitateljima cijelog svijeta.
To je povijest moga života a istovremeno i povjest Egipta od 1918. godine jer je tako odlučila sudbina. Događaji u mom životu podudarili su se s događajima koji su se kroz to vrijeme odigrali u Egiptu. Stoga ću u cijelosti ispričati svoju životnu priču, i to ne samo kao predsjednik Egipta već i kao Egipćanin čiji je život bio čvrsto povezan sa životom Egipta.
Moj je život, vjerujem, kao život svakog čovjeka, bio traganje za vlastitim identitetom. Svaki korak koji sam kroz sve te godine poduzimao bio je na dobrobit Egipta a moja je namjera stalno bila da služim interesima pravde, slobode i mira.
U takvu djelovanju zamišljao sam sebe još od svog djetinjstva. A sada dok mi pred očima prolazi prijeđeni put moga života, mogu li tvrditi da je ono što sam zamišljao o svojoj budućnosti i o budućnosti Egipta ostvareno ili bar prihvaćeno kao cilj kome treba težiti?
Odgovor na to pitanje prepuštam čitatelju.
Na dva mjesta na ovom svijetu čine čovjeku nemogućim da pobjegne od samoga sebe. To su bojno polje i zatvorska ćelija. U ćeliji broj 54 ja sam mogao jedino biti sam svoj drug, i to danju i noću, pa je bilo posve prirodno da sam morao upoznati samoga sebe. Nikad ranije nije mi se pružila takva prilika jer sam bio previše zauzet poslom u vojsci i politikom, te me je stalna struja dnevnog života brzo odnosila dalje.
Sada u potpunoj samoći ćelije broj 54, kada nisam imao nikakve veze s vanjskim svijetom, pa čak ni novine ni radio, jedini način na koji sam mogao prekinuti svoju samoću bio je, mada paradoksalno, u tome da potražim društvo onog unutrašnjeg bitka koji je bio moje unutarnje «ja». Nije to bilo lako. Činilo se kao da između mene i mog unutarnjeg «ja» postoji neka barijera. Postojala su neka područja patnji koja su držala moje unutarnje «ja» u mraku čije su sjene mutile moj um i još više povećavale teškoće suočenja sa samim sobom. Jedno od tih područja bila je moja prva ženidba.
Oženio sam se na način uobičajan u mom zavičaju. Na selu je rani brak potreba: to je bio dio, ako ne i završni dio, procesa rasta. Ukratko rečeno, to je bilo neizbježno.
Kad sam ušao u Kraljevsku vojnu akademiju, pojavile su se kontradikcije koje su bile sastavni dio tog braka. Počeo sam odkrivati da moja žena i ja nemamo ništa zajedničkog. Bio je to jednostavan, na seoski način uređen brak. To me je zabrinjavalo, no nisam mogao ništa učiniti.
...
Sada, u ćeliji broj 54, kada se činilo da je vrijeme prestalo teći, taj me je problem počeo mučiti do tada nedostignutom žestinom. Razmatrao sam ga sa svih strana....
Cijelu godinu i pol sam tako trpio. Tada sam jednoga dana osjetio da je moj um odlučio. Ako ustinu želim provesti planove za budućnost, mora se na ovaj ili onaj način rješiti moja sadašnja dilema. Bio sam potpuno uvjeren da cijelo moje biće ovisi o tome.
Prvo, rekao sam svojoj ženi da me posve prestane posječivati u tamnici. Uslijedio je postupak za rastavu braka.
Napokon sam spoznao samoga sebe. Napokon sam spoznao što bih mogao i što nikad ne bih mogao prihvatiti i tako počeo gledati jasnije negoli ikada ranije put ispred sebe kao i korake koje ću na tome putu morati poduzeti..
Ništa nije važnije od poznavanja samoga sebe. Jedom, kada sam spoznao ono što želim i oslobodio se onoga što ne želim, pomirio sam se sa svojim «unutarnjim ja» i naučio živjeti u miru s njim. Da se vratim u svoje selo, postalo je divan san a da radim na bilo kakvom polju, bio bih presretan. Ukratko, razmišljati o budućnosti, predvidivoj i nepredvidivoj, ričinjalo mi je veliko veselja.
Čitajući sve do čega sam mogao doći proširio sam ne samo svoje vidike i obogatio svoja čuvstva već mi je to pomoglo da se sam bolje upoznam. Čitanjem uspio sam nadvladati neke živčane smetnje koje su nastale zbog mog uhićenja u gluho doba noći za vrijeme vrlo oštrih zima 1942. i 1946. godine. Nisam znao kakva je priroda tih živčanih kriza, ali sam znao da one ometaju pojave duboko u mojoj podsvijesti. Tek kada sam u tamnici zpočeo ono dugotrajno traženje svoje duše, isplivale su moje smetnje na površinu moje svijesti.
Možda bi za to bilo dovoljan i jedan tjedan u tamnici. Pored toga, zahvaljujući jednom članku koji je za časopis Reader`s Digest napisao neki američki psiholog, uspio sam nadvladati svoje smetnje. Bit tog članka, u kome su prikazani realni rezultati istraživanja vršenih tokom dvadeset četri godine, bila je da do šoka može doći u bilo kom razdoblju života pojedinca i da zbog tog šoka taj pojedinac može osjetiti da su svi izlazi pred njim zatvoreni te da je sam njegov život postao tamnica s uvijek zatvorenim vratima.
No za ta vrata ima više ključeva. Prvo, čovjek mora jasno spoznati izvor svojih neprilika; drugo, mora imati vjere. Vjera znači da čovjek treba gledati na bilo koju nesreću jednostavno kao na udarac sudbine koji se mora izdržati. Iz te spoznaje mora proisteći svjestan napor kojim treba svladati posljedice nesreće. Nikada se ne smije gledati ni na jedan problem kao na nešto nesavladivo. Za sve uvijek postoje rješenja. Ono što nas upućuje da mislimo na ovaj način naše je vjerovanje da je Bog stvorio ljude da odigraju ulogu koja im je namjenjena. Bog koji nas je stvorio ne može ni u kojem smislu biti zao: on je dobar i čini samo dobro.
Idealno bi bilo kada odnos između čovjeka i Boga ne bi bio temeljen na strahu (ili kazni i nagradi), već na nekoj mnogo uzvišenijoj vrijednosti, na najvećem mogućem prijateljstvu. Stvoritelje je milosrdan, pravedan i pun ljubavi. On je svemoćan jer je sve stvorio. Ako imate njega za prijatelja i ako uspostavite sponu obostrane ljubavi, uvijek ćete bez obziran na okolnosti imati mir u svojoj duši.
Analiza koju je onaj psiholog prikazao pomogla mi je ne samo da nadvladam svoje živčane smetnje već je isto tako otvorila predamnom beskrajne horizonte ljubavi. Moji odnosi sa cijelim svemirom počeli su se nanovo oblikovati a ljubav je postala izvorište svih mojih akcija osjećanja. Nouružan vjerom i savršenim duševnim mirom nikada nisam bio potresen uskovitlanim događajima, bilo privatnim, bilo javnim, kroz koje sam prolazio.
Ljubav me nikad nije razočarala. Ljubav je uvijek imala prednost, kako je to pokazano u mojim odnosima – ili barem dijelu mojih odnosa – s Gamalom Abdelom Naserom. Bilo je trenutaka za vrijeme osamnest godina naše bliske suradnje kada ga nisam mogao razumjeti ili prihvatiti njegove akcije, no ljubav koju sam osjećao prema njemu nije se nikada smanjila. Međutim on je od svog djetinjstva patio od kompleksa koji su ga često pokretali, pa su zbog toga i on i mnogi iz njegove okoline patili.
Neki su se ljudi čudili tome kako sam ja tako dugo uspio provesti pored Nasera. Mora da sam bio , zaključivali su ti ljudi, ili previše lukav ili beznačajan. Za života Naserova ja nisam bio neka beznačajna figura niti sam ikada bio lukav. Stvar je bila u tome da smo ja i Naser bili prijatelji od naše devetneste godine. Kada je on nakon revolucije postao predsjednik, ja sam se tome iskreno radovao. Bio sam sretan što je moj kolega i prijatelj postao predsjednik Egipta. Isto sam osjećao i onda kada je on postao vođa arapskog svijeta i ovjenčao se slavom.
Ponekad se zbog ove ili one stvari nismo slagali a ponekad bi naši odnosi ohladnjeli, što bi znalo potrajati i nekoliko mjeseci ili čak i više. Ponekad je to bilo zbog razlika u mišljenju a ponekad zbog spletki njegove okoline koja je imala veliki utjecaj na njega. Naser je vjerovao u «izvještaje» i po svojoj prirodi bio je sklon slušati razne brbljarije.
Međutim, nikad ni pod kakvim okolnostima nisam zauzimao položaj samoobrane. Nije u mojoj prirodi da budem u obrambenom položaju, bilo to protiv Nasera ili bilo koga drugoga. No bez obzira na to kako dugo bi zahlađenja naših odnosa potrjala, ona bi prestajala onog trena kad bi me on nazvao i pitao gdje sam bio svih tih dana i zašto nisam dolazio do njega. Ja bih mu obično odgovorio da sam mislio da je previše zaposlen, pa ga nisam htio smetati u njegovim poslovima. Nakon toga bismo se sreli i nastavili naše odnose kao da se ništa nije desilo.
Nije to bilo baš rijetko, no ja se i sada odnosim prema svemu što je Naser učinio s pravim osjećajem ljubavi
Revolucija je izvršena 1952. godine i ja sam u njoj sudjelovao. Nije mi važno moje sudjelovanje samo po sebi. Ono što mi je bilo važno jest to da je revolucija stvarno izvršena, te da se tako ostvario san iz najranijeg djetinjstva. Upravo to mi je omogućilo da provedem pored Naser osamnest godina a da se nikada ne sukobim s njim. Bio sam sretan što mogu raditi na bilo kom položaju jednostavno jer nisam težio nikakvim osobnim probicima i nikada nisam postavljao nikakve zahtjeve. Ostajao sam uz Nasera i u porazu i u pobjedi.. Možda je zbog toga Naser osamnest godina kasnije pogledao oko sebe i shvatio da ovdje doista postoji jedan čovjek s kojim se nikad nije svađao.
To me i navodi da kažem da na kraju ipak ljubav trijumfira. Nije bilo lako zbližiti se s Naserom jer je on patio od nesavladivih unutarnjih sukoba. Budući da sam bio njegov prijatelj, vezan sam osjećajem dužnosti te ih ne mogu otkriti; sve žto mogu reći jest da ih je on imao. Naser je umro a da nikada nije osjetio radost življenja. Uvijek je bio na oprezu. Tjeskoba mu je stalno izjedala srce jer je na svakoga gledao sa sumnjom bez obzira na to kakav je bio nečiji stvarni položaj. Stoga je bilo posve prirodno da je Naser ostavio u nasljeđe sumnju i budnost i svojim najbližim drugovima i svim slojevima našeg naroda.
Još uvijek, ponavlajm sam sebi, ljubav na kraju trijumfira. Naime, ja zaista ne mogu nikoga mrziti jer sam po svojoj prirodi naklonjen ljubavi. To mi je postalo potpuno jasno kroz patnje i muke u ćeliji broj 54. Patnja kristalizira pravu snagu duše jer jedino kroz patnju može čovjek jaka duha doći na svoje i ustanoviti kolika mu je snaga duha. Upravo kroz patnju otkrio sam da sam po svojoj prirod sklon činiti dobro i da je ljubav pravi pokretač mog djelovanja. Bez ljubavi ja stvarno uopće ne bih mogao raditi. Ljubav me obdarila vjerom i punim povjerenjem u sebe i u sve oko mene. Moja ljubav prema svemiru potječe od moje ljubavi prema Bogu. Zato što je Stvoritelj moj prijatelj, ja se vjerojatno ne bih mogao bojati ljudi... jer upravo on upravlja njihovim životima cijelim svemirom.
Posredstvom tog osjećaja koji je postao nedjeljivi dio moga bića ( i koji je, premada toga nisam bio svjestan, bio u meni cijelog mog života) postao sam sposoban prelaziti granice vremana i mjesta. Prostorno, ja nisam živio unutar četri zida ćelije, već u cijelom svemiru. Vrijeme je prestalo postojati čim je mojim srcem ovladala ljubav Gospodara svega Stvaranja:
Poćeo sam osjećati da sam blizu njega bez obzira obzira na to gdje bih se nalazio..
.......
Jedna od stvari koju sam spoznao u ćeliji broj 54 bilo je to da sam naučio cijeniti unutarnji uspjeh koji jedini odražava unutarnju ravnotežu i pomaže čovjeku da bude iskren sam prema sebi. Nijedan čovjek ne može biti pšten s drugima ako nije iskren prema samom sebi. Meni nije stalo do društveno priznatog uspjeha. Ja cijenim jedino onaj uspjeh koji mogu osjetiti unutar moga bića, koji mene zadovoljava i koji u osnovi potječe od poznavanja samga sebe.
Pravi vjernik bi morao, ako već treba pozvati na odgovornost, početi sa samim sobom. Ono što bi njemu trebalo nešto značiti nije materijalna dobit., već upoznavanje svoga vlastitog lika i mjera u kojoj ga njegova vlastita djela odražavaju. Unutarnji uspjeh izvor je trajne i apsolutne moći, a neovisan je o vanjskim faktorima; vanjski uspjeh mijenja se prema mijenjanu okolnosti te stoga ima samo relativnu vrijednost.
Većina je ljudi očarana vanjskim uspjehom, to jest društvenim položajem, financijskim dobicima, moći ili ukratko svojim likom u očima drugih. Ako bude njihov vanjski lik zbog bilo kog razloga potresen, i oni će biti potreseni, te mogu čak potpuno propasti. Njima nedostaje postojanost jer niti su iskreni sa samima sobom, niti su pošteni prema drugima. Za njih cilj uvijek opravdava sredstvo. Međutim, ja sam odgojen da vjerujem da ono kako sam sebe vidim mnogo važnije od onog kako me drugi vde.
Vanjski uspjeh otuđuje čovjeka od samoga sebe. Samootuđenje, drugo ime za nepoznavanje samoga sebe, najgora je stvar koja može zadesiti čovjeka jer dovodi do gubitka njegova unutarnjeg svjetla i tako neizbježno do potpunog gubitka vlastita duševnog lika. Kada netko nema sposobnost da vidi put pred sobom, tada postaje sam svoj zatvorenik, jer ga to izolira od svega što je izvan njegova tako suženog «ja» i istovremeno poništava njegovo pripadanje čovječanstvu.
Da bi sačuvao svoju bit kao ljudsko biće, čovjek mora održavti svjesno zajedništvo sa svim što postoji. Bez tog zajedništva njemu neće ostati ništa izvan kratkotrajnog uspjeha (ili neuspjeha). On će postati rob vremena i mjesta i njegovo će bićejednostavno prestati da postoji u svojoj biti.
Vjerujem da čovjek može stvarno postojati jedino kroz takvo zajedništvo. Tada se njegova svijest može proširiti da bi obuhvatila cijeli svemir, njegova vlastita bit može se stopitis biti drugih (voleći ih i trpeći za njih), te, ukratko, on prestaje postojati kao pojedinac. Ja sam naučio da čovjek može pobjediti prostor i vrijeme. Ne znam koliko je ljudi toga svjesno; većina sigurno nije jer ne može vidjeti ništa izvan vlastitog malog «ja». Oni ocjenjuju druge prema svojim vlastitim kriterijima koji im zaklanjaju vidik na sve osim na vanjski uspjeh te stoga njihove duše skapavaju umjesto da su ispunjene srećom, pa ih to tjera k nesreći umjesto k radosti življenja.
...
Dugo vremena je poimanje o vanjskom uspjehu vladalo bez konkurencije u srcima i umovima onih koji su bili na vlasti u Egiptu. Jedna od posljedica toga bila je da su ljudi kao nikada do tada postali zainteresirani za materijalna dobra. Čovjeka se nije sudilo prema njegovim dobrim djelima ili po ljubavi prema bližnjem, već po njihovoj moći i novcu. U borbi za materijalne dobitke zaboravili smo za trajnu nepromjenjivu istinu, naime, da se prava čovjekova vrjednost može odrediti jedino stanjem njegova «unutarnjeg ja» koje je njegova apsolutna, nikad relativna, bit. Nijedna ljudska zajednica ne može nadati da će preživjeti ako ta činjenica čvrsto ne uže u njezinu svjest.
...
U ćliji broj 54 to je vjerovanje postalo prava vjera i nerazdvojni dio mog bića. Ako bi prošao dan a da nisam ućinio ništa vrijedno za moje pripadanje toj većoj i sveobuhvatnoj Biti, sam sam sebi prigovarao jer sam cijelog dana propustio ispuniti svoju odgovornost.
Ne može biti nikakve sumnje da je čovjekova vrijednost apsolutna. Kada bi ona bila relativna, mjenjala bi se od čovjeka do čovjeka, od društva do društva, od vremena do vremena. Nadalje, da je ona relativna, čovjekova bi vrijednost bi ovisila o njegovoj materijalnoj «težini» ili vrijednosti i mogla bi varirati prema tome da li ga ljudi smatraju korisnim ili ne. Na istog čovjeka gledali bi razni ljudi različito, te bi tako on završio bez ljudske (apsolutne) biti a time bi izgubio svoj vlastiti «ja».
...
Kada bi ljudske vrijednosti bile relativne, svi bi zakoni – bili oni zasnovani na otkrivenim vjerama ili pronađeni od čovjeka – postali besmisleni. Ako u danoj zajednici samostalnost svakog ojedinca kao ljudskog bića prestaje biti apsolutna vrijednost i ako umjesto nje uzmemo «moć» kao jedinu značajnu vrijednost (osobito ako je moć u rukama neke grupe) tada će sve uzvišene ljudske vrijednosti i ideali biti beznadno izgubljeni. Ako se naruši samostalnost pojedinca, onda se zajednica inspirirana ljubavlju, dobronamjernošću i dobrotom zamjenjuje zajednicom koja se temelji jedino na moći.
Većina ljudi živi danas u zajednicama što se temelje na moći, pa je svijet izgubio uzvišene ideale koje je čovjek stoljećima stvarao. Vjerujem da čovječanstvo nema drugog iz sadašnje beznadne situacije osim obnavljanja tih ideala i njihova uključivanja u sva područja života.
...
U osamnest godina što su predhodile mom preuzimanju predsjedničkog položaja pokušano je da se Egipat pretvori u zajednicu temeljenu na moći. Taj je pokušaj propao jednostavno stoga što je za Egipćane bio potpuno protivan njihovoj prirodi. On se nije mogao uskladiti s našom prirodom, s našim temperamentom. Tražili smo dobronamjernog diktatora, pravednog tiranina, no kad smo ga dobili, shvatili smo da je sistem iako se iz vana činio vrlo privlačnim, bio izgrađen na pijesku. Bilo je posve prirodno da će se stoga vrlo brzo srušiti. Mežutim, najgora posljedica tog iskustva nije bila ni u našoj iscrpljenoj ekonomiji, ni u našoj ponižavajućoj vojnoj situaciji. Ona je bila u pravom brdu mržnje koja se nagomilala tijekom pokušaja da se izgradi zajednica temeljena na moći. (Zbog nedostatka ljudskih vrijednosti u takvim zajednicama ljudi su zauzeti jedino vanjskim uspjehom, pa pokušavaju za sebe osigurati što više materijalne dobiti, i to bilo zakonito, ilo na neki drugi način, pa čak i onda kada je za to potrebno uništiti druge.)
Frustracije, osjećaj izgubljenosti mladih ljudi u Egiptu danas treba definitivno priprisati tom iskustvu. Mladi su ljudi bili vođeni tako da povjeruje u vrijednost i ideale koji su bili potpuno u suprotnosti njihovim pravim «ja», i koji su se protivili samoj njihovoj prirodi. Od njih se tražilo da povjeruju kako je jedna takva monstruozna zajednica njihovo Novo Društvo, a stvarno je to društvo bilo najbezobzirnije i najokrutnije. Gorki unutarnji sukob bjesnio je u tim mladim srcima i umovima. Uzvišene moralne i estetske vrijednosti usađene u njihovu zajedničku podsvijest kroz kulturno nasljeđe staro tisuće godina došle su u sukob s novom zjednicom što se temeljila na moći a bila im je nametnuta. Sukob je dostigao svoju kulminaciju i frustracije je postala neizbježna kada su ti mladi ljudi i žene postali svjedokom propasti te na moći temeljene zajednice, a stalno su ih učili da je to najbolja i najjača zajednica.
U ćeliji broj 54 postajale su moje materijalne potrebe sve manje, pa su veze koje su me vezale za materijalni svijet počele jedna za drugom pucati. Moja je duša odbacila svoj zemaljski teret i sada je bila oslobođena te se je uzdigla poput ptice što se diže visoko u nebeska prostranstva i pošla je prema daljim područjima postojanja i još dalje u beskaraj.
Tako dugo dok je čovjek rob materijalnih potreba i želi postati ili posjedovati ovu ili onu stvar, ništa nikad neće pripadati njemu, već će uvijek on pripadati «stvarima». Rob stvari ne može postojati kao ljudsko biće; tek kad prestane trebati stvari, postaje čovjek uistinu svoj vlastiti gospodar, i tako tada stvarno postoji.
Kada se jednom izbavi iz uskih granica svoga «ja» s njegovim svjetovnim patnjama i sitnim emocijama, čovjek će stupiti u novi, neotkriveni svijet koji je prostraniji i bogatiji. Njegova će duša uživati u potpunoj slobodi ujedinivši svoje postojanje u svoj cjelokupni nadvladavajući prostor i vrijeme. Kroz ovaj proces oslobađanja ljudska će se volja preobratiti u ljubav – snagu a sve će zemaljske snage (čak i one koje bi mogle ometati čovjekov um) doći da pridonesu svoj udio u postizanju potpunog unutarnjeg mira i tako će pružiti čovjeku potpunu sreću.
To i jest razlog zašto ja gledam na posljednjih sam mjeseci koje sam proveo u tamnici kao na najsretnije razdoblje mog života. Tada sam bio uveden u onaj novi svijet samoodricanja koji je omogućio mojoj duši da prodire u sva druga bića. To se nikada ne bi moglo desiti da nisam bio tako osamljen, a upravo mi je ta samoća omogućila da upoznam svoj pravi ja.
...
Jedan od najvažnijih faktora koji su olakžali moj pristup tom novom svijetu u kome sam uživao u potpunom miru duha bila je patnja. Velika patnja uzdiže ljudsko biće i dovodi ga do spoznaje samoga sebe. A velika patnja uistinu proizilazi iz uzvišenih ljudskih ideala. Kako ja držim da je prijateljstvo nešto sveto, muka koju trpim ako me prijatelj prevari najbolnija je. Izdaja prijatelja potrese me do temelja i ako ikada dođe do toga i ako prosudim da je prijateljstvo propalo, osjećat ću da sam izgubio dio svog vlastitog bića i trpjet ću zbog toga gotovo neizdrživu bol. Neće biti nikoga tko bi me mogao utješiti, neće biti načina da se ublaži moja bol.
Sada, kada sam otkrio i stvarno počeo živjeti u tom «novom svijetu», počele su se stvari mijenjati. Moj uskogrudi ja prestao je postojati, a jedini stvarni bitak postao je cjelukupnost postojanja koje je težilo višoj, transcendentalnoj stvarnosti. Bio je to pravi dobitak jer sam u tom novom svijetu upoznao prijateljstvo Boga, jedinog prijatelja koji vas nikada neće razočarati ni napustiti.
...
Moje prijateljstvo s Bogom vrlo me je promjenilo. Jedino bih, da tako kažem, uzeo oružje u ruke za odbranu pravedne stvari. Sada sam osjećao da sam zakoračio u prostraniji i ljepši svijet, pa je moja sposobnost za podnošenje patnji udvostručena. Osjećao sam da bi mogao izdržati pritisak bez obzira kakva je veličina datog problema. Moj glavni cilj postalo je da činim ljude sretnima. Da vidim nekoga kako se smiješi, da osjetim kako srce nekog drugog čovjeka udara od radosti, postalo je za mene izvor neizmjerne sreće. Poistovječivao sam se s veseljem ljudi. Takve nedostojne emocije kao što je mržnja i želja za osvetom bile su istjerane iz mog srca čim je vjera da «pravednost» trijumfira zauvijek usadila u moju svijest. Počeo sam mnogo dublje negoli ikada ranije osjećati ljepotu ljubavi; za mene bila je to ona nevidljiva spona koja ujedinjuje ljude u mom selu i n radu i izvan njega, kao što sam to mogo vidjeti u mom djetinjstvu. Kroz cijeli moj život moja je majka njegoval u meni to čuvstvo. Ona je imala, Bog joj duži dao lako, neiscrpni izvor ljubavi; po svojoj prirodi ona je bila žena koja je osjećala i inspirirala ljubav.
...
Uvjek sam to osjećao. Za mene je ljubav uvijek bila uzvišeni ljudski ideal a u ćeliji broj 54 otkrio sam da je ljubav uistinu ključ za sve. Kada su bili uklonjeni teški okovi koji su me vezali u moj «uskogrudi ja», počeo sam uživati u božijoj ljubavi. Ojećao sam da živim u njegovoj ljubavi i da je ljubav zakon života. U ljubavi ne samo život već i samo biće postaje moguće; bez ljubavi biće prestaje postojati.
Ljubav mi je pomogla da upoznam samog sebe. Kada je moj osobni bitak počeo prodirati u mnogo prostraniji bitak svega postojećeg, moje polazište postala je ljubav prema mom domu, ljubav prema svemu što postoji, ljubav prema Bogu. I tako sam nastavio polaziti od ljubavi u izvršavanju svoje dužnosti (svoje odgovornosti) i za vrijeme posljednjih nekoliko mjeseci što sam ih proveo u tamnici, i odmah nakon mog puštanja iz tamnice.
To i jest razlog zašto se ja neumorno zauzimam za ljubav. Ljubav je čovjekova zaštita protiv svih društvenih opasnosti. Tko god živi u ljubavi, mora posjedovati društvenu plodotvornost. Ljubiti znači davati a dav ati znači graditi, dok mrziti znači razarati. Mržnja koja je prevladavala u Egiptu osamnest godina prije no što sam došao na predcjednički položaj bila je razorna snaga koja je uništavala sve do temelja – pa još i sada trpimo od njezinih posljedica.
...
Bilo je posve prirodno kada sam započeo u svom novom svijetu – i kada je moja duša odbacila svoj svjetovni teret te se posve približila življenju s Bogom – da su neka od mojih svaćanja morala biti ispravljenja i da se moj pogled na život općenito morao izmjeniti.
Ljubiti nije više značilo posjedovati, već prije dopustiti stapanje s drugom dušom i davanje sebe te gubitak samoga sebe da bi se ponovo pojavio u biću jedne druge osobe. Pa ipak to nije značilo «nepostojanje», baš naprotiv, to je značilo viši oblik postojanja. Ljubav je jedina snaga koja može ukloniti barijere što mogu stajati između materije i duha, između vidljivog i nevidljivog., između pojedinačnog i Boga. Bez ljubavi ne možemo spoznati različitost drugih te tako ne možemo s njima općiti, pa se sami gubim stisnuvši svoj «ja» unutar njegovih uskih granica. Nadalje, ako nema ljubavi čovječiji je duševni mir – što je glavni oslonac života svakog pojedinca – trajno izjedan, njegova duša počinje gubiti svoju unutarnju ravnotežu i iz toga će proisteći unutarnji sukob koji neće nikad prestati.
Ako se osvrnem na prvih osamnest godina egipatske revolucije koje su predhodile mom dolasku na predsjednički položaj, osježam da je to razdoblje bilo za mene razdoblje velikih patnji. U ono vrijeme nisam bio još svjestan koji je tome razlog, no siguran sam da se taj razlog skrio duboko duboko negdje u mojoj podsvjesti isto onako kako je to bilo s mojim prvim brakom. Međutim, znao sam da taj razlog remeti moj duševni mir koji sam stekao u ćeliji broj 54 i koji sam svakako htio i dalje sačuvati.
...
Neki bi ljudi mogli pomisliti da biti pomiren sam sa sobom znači prihvatanje stvarnosti onakva kakva jest. No to nije istina. Moj je princip da ništa ne prihvatam automatski, nikad se ne mirim s postojećim stanjem stvari, već uvijek pokušavam postojeću sizuaciju zamjeniti boljom. Vjerujem da si čovjek uvijek mora podtaviti neki ideal kome treba težiti. Bez ideala nije moguće imati neki poziv, a bez poziva život ne bi bio vrijedan življenja. Bio bi jednostavno besmislen.
U ćeliji broj 54 postalo mi je znanje dostupno kao nikada ranije. Čini se da su znanje i čovjekov duševni mir vro blisko povezani i da utječu jedno na drugo. Što više steknete znanja, to zreliji postaje vaš duševni život a time postaje i kakvoća vašeg znanja veća. To je neprekinuti proces i on pomaže čovjeku da poveća svoje poznavanje samoga sebe i čini njegovu viziju samoga sebe jasnijom, te će mu tako biti lakše prijeći granice vlastitog «ja» i osloboditi svoje osjećaje, misli i akcije iz «ćelije» osobnih interesa i usmjeriti ih prema savršenstvu i ljepoti. Ljepota je postala moj glavni ideal, bez obzira na to što sam radio ili što se dešavalo. U svemu sam tražio ljepotu i što je bilo veće moje estetsko zadovoljstvo više sam za njim žeđao.
Odatle i potječe moj idealizam koji nije ništa drugo nego trajna težnja prema ljepoti. To načelo kao polazište za sve što sam činio, uvjetovalo je da su me mnogi ljudi teško shvaćali; neke od mojih akcija činile su se jednostavno neobjašnjive.
Neki su mi ljudi tražili da definiram politiku.
...
... ja sam jednostavan čovjek koji je upoznao samoga sbe, te je stoga iskren prema samome sebi i prema svemu što govori ili čini. Istina je uvijek temelj mojih odnosa s ljudima.
Možda je upravo to ono što je iznenadilo mnoge. Oni su se čudili kako može političar reći iza zatvorenih vrata isto ono što izjavljuje pred mikrofonom, kako se on može suzdržati da ne iskoristi danu sitauaciju te tako na lak način stekne popularnost i demagoški dobije pljesak. Odgovor je na to jednostavan, on to može zbog poznavanja samoga sebe. Upravo poznavanje samoga sebe čini da čovjekove akcije polaze od objektivnih a ne od manje vrijednih subjektivnih razmatranja.
Ja mislim da je politika umjetnost izgrađivanja društva u kojem je prisutna volja božja.
...
U takvu društvu svaki bi pojedinac bi morao uživati apsolutnu slobodu te ne bi smio biti izložen drugim ograničenjima osim onih koja su sadržana u izvornim ljudskim vrijednostima samoga društva a te su vrijednosti plod tamošnje kulture i stoga su prihvatljive za sve. Sloboda je najljepši, sveti i dragocjeni plod naše kulture, pa se ni jedan pojedinac nikada ne smije osjećati kao da je izložen milosti bilo kakve sile koja primjenjuje nasilje, a ne smije osjećati ni da je njegova volja podređena volji drugih.
Sloboda možda nije bitna za društva koja se osnivaju na moći, no ona je glavni oslonac društva što se temelj na istini, dobronamjernosti i ljepoti. Tada su ljudska srca pokretana ljubavlju, vjernošću i unutarnjim svjetlom. Tada se može raditi na konstruktivnom poslu a načela vjernosti, dostojanstva, mira i slave opravdat će svoju vrijednost. Da bi postupao po volji božjoj, čovjek mora udružiti unutarnji mir s vanjskom sigurnošću i snagom.
U izgradnji takvog društva vođe ne smiju zanemariti svoju ljudsku odgovornost koju treba diktirati njihova ljudska svijest i pripadnost ljudskom rodu. U svim svojim akcijama oni treba da su pokretani jedino čovječnom «moći», a ne da djeluju pokretani osobnim snovima o slavi ili kratkotrajnoj i protuzakonitoj moći jer takve ideje opsjedaju um diktatora i zavrte mu glavom. Doista, bilo kom društvu pod takvim vođom bilo bi nemoguće težiti idealima istine, dobronamjernosti i ljepote. Ljudsko dostojanstvo bi bilo uništeno i čovjek bi bio sveden na «stvar» bznačajnu i gotovo bez duše, lišeni svoje apsolutne moći koju ima kao ljudsko biće.
...
Revolucija od 23. srpnja 1952. godine uvela je nove ideje u naš život i pokušala je preobraziti egipatsko društvo u moderno napredno društvo, sposobno da drži korak s razvojem u današnjem svijetu. Mežutim, moram priznati da nismo potpuno uspjeli u postizanju naših ciljeva, i to zbog nogih razloga, među njima bili su osobni sukobi i nedostatak dovoljno jasne vizije i u vrijeme dok je vlast držalo Vrhovno revolucionarno vijeće i u vrijeme kada je Naser bio predsjednik. Po svojoj prirodi Naser je bio sklon sumnjičenju drugih ljudi. On je bio previše zauzet svojom vlastitom «sigurnošću» umjesto da nastoji doći do jasnije vizije budućnosti ili da pokloni dovoljnu pažnju napredku svoga naroda kao ljudskih bića jer je upravo to najdragocjenije blago danog društva. Što je još gore, zbog njegove zauzetosti pitanjima «sigurnosti» i zbog sumnji koje su opsjedale njegov um, horizonti egipatskog naroda su sve više tamnjeli a njegove prilike da zadovolji svoje težnje postajale sve manje. Na žalost ozbiljne pogreške u Egiptu protiv čovjekove ljudskosti, najvećeg blaga koje smo morali najviše čuvati.
Tijekom Drugog svjetskog rata Britanci su ga dvaput zatvarali zbog kontakata s Nijemcima i navodnih pokušaja atentata na probritanski orijentirane egipatske političare. Sadat sudjeluje u vojnom udaru kojim je zbačen kralj Faruk I., a tijekom vojne vladavine obavlja niz dužnosti uključujući i mjesto potpredsjednika zemlje od 1964. do 1966. i od 1969. do 1970. godine. Nakon Nasserove smrti 1970. imenovan je predsjednikom Egipta. Nakon poraza u ratu 1967. godine, Sadat je ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael.
Riskirajući pogoršanje odnosa s arapskim zemljama, Sadat je u drugoj polovici sedamdesetih približio Egipat Izraelu, što je rezultiralo Sporazumom iz Camp Davida. Sporazum je Sadatu zajedno s izraelskim premijerom Beginom 1978. godine donio Nobelovu nagradu za mir, no i izopćenje iz arapskog svijeta. Oštro osuđivanog u arapskom svijetu zbog nagodbe s Izraelom, Sadata su u 6. listopada 1981., tijekom vojne parade u Kairu, ubili vlastiti vojnici.
«Vjerujem da za mir čovjek može, čak štoviše mora učiniti sve što je u njegovoj moći. Ništa na ovom svijetu ne može biti vrijednije od mira.»
Anvar el Sadat
1918. – 1981.
U POTRAZI ZA IDENTITETOM
In search of identity
Za ljubav prema miru.
Ja, Anvar el Sadat, rođen u seljačkoj obitelji i odrastao na obalama Nila – gdje je nastao osvit civilizacije – predajem ovu knjigu čitateljima cijelog svijeta.
To je povijest moga života a istovremeno i povjest Egipta od 1918. godine jer je tako odlučila sudbina. Događaji u mom životu podudarili su se s događajima koji su se kroz to vrijeme odigrali u Egiptu. Stoga ću u cijelosti ispričati svoju životnu priču, i to ne samo kao predsjednik Egipta već i kao Egipćanin čiji je život bio čvrsto povezan sa životom Egipta.
Moj je život, vjerujem, kao život svakog čovjeka, bio traganje za vlastitim identitetom. Svaki korak koji sam kroz sve te godine poduzimao bio je na dobrobit Egipta a moja je namjera stalno bila da služim interesima pravde, slobode i mira.
U takvu djelovanju zamišljao sam sebe još od svog djetinjstva. A sada dok mi pred očima prolazi prijeđeni put moga života, mogu li tvrditi da je ono što sam zamišljao o svojoj budućnosti i o budućnosti Egipta ostvareno ili bar prihvaćeno kao cilj kome treba težiti?
Odgovor na to pitanje prepuštam čitatelju.
Na dva mjesta na ovom svijetu čine čovjeku nemogućim da pobjegne od samoga sebe. To su bojno polje i zatvorska ćelija. U ćeliji broj 54 ja sam mogao jedino biti sam svoj drug, i to danju i noću, pa je bilo posve prirodno da sam morao upoznati samoga sebe. Nikad ranije nije mi se pružila takva prilika jer sam bio previše zauzet poslom u vojsci i politikom, te me je stalna struja dnevnog života brzo odnosila dalje.
Sada u potpunoj samoći ćelije broj 54, kada nisam imao nikakve veze s vanjskim svijetom, pa čak ni novine ni radio, jedini način na koji sam mogao prekinuti svoju samoću bio je, mada paradoksalno, u tome da potražim društvo onog unutrašnjeg bitka koji je bio moje unutarnje «ja». Nije to bilo lako. Činilo se kao da između mene i mog unutarnjeg «ja» postoji neka barijera. Postojala su neka područja patnji koja su držala moje unutarnje «ja» u mraku čije su sjene mutile moj um i još više povećavale teškoće suočenja sa samim sobom. Jedno od tih područja bila je moja prva ženidba.
Oženio sam se na način uobičajan u mom zavičaju. Na selu je rani brak potreba: to je bio dio, ako ne i završni dio, procesa rasta. Ukratko rečeno, to je bilo neizbježno.
Kad sam ušao u Kraljevsku vojnu akademiju, pojavile su se kontradikcije koje su bile sastavni dio tog braka. Počeo sam odkrivati da moja žena i ja nemamo ništa zajedničkog. Bio je to jednostavan, na seoski način uređen brak. To me je zabrinjavalo, no nisam mogao ništa učiniti.
...
Sada, u ćeliji broj 54, kada se činilo da je vrijeme prestalo teći, taj me je problem počeo mučiti do tada nedostignutom žestinom. Razmatrao sam ga sa svih strana....
Cijelu godinu i pol sam tako trpio. Tada sam jednoga dana osjetio da je moj um odlučio. Ako ustinu želim provesti planove za budućnost, mora se na ovaj ili onaj način rješiti moja sadašnja dilema. Bio sam potpuno uvjeren da cijelo moje biće ovisi o tome.
Prvo, rekao sam svojoj ženi da me posve prestane posječivati u tamnici. Uslijedio je postupak za rastavu braka.
Napokon sam spoznao samoga sebe. Napokon sam spoznao što bih mogao i što nikad ne bih mogao prihvatiti i tako počeo gledati jasnije negoli ikada ranije put ispred sebe kao i korake koje ću na tome putu morati poduzeti..
Ništa nije važnije od poznavanja samoga sebe. Jedom, kada sam spoznao ono što želim i oslobodio se onoga što ne želim, pomirio sam se sa svojim «unutarnjim ja» i naučio živjeti u miru s njim. Da se vratim u svoje selo, postalo je divan san a da radim na bilo kakvom polju, bio bih presretan. Ukratko, razmišljati o budućnosti, predvidivoj i nepredvidivoj, ričinjalo mi je veliko veselja.
Čitajući sve do čega sam mogao doći proširio sam ne samo svoje vidike i obogatio svoja čuvstva već mi je to pomoglo da se sam bolje upoznam. Čitanjem uspio sam nadvladati neke živčane smetnje koje su nastale zbog mog uhićenja u gluho doba noći za vrijeme vrlo oštrih zima 1942. i 1946. godine. Nisam znao kakva je priroda tih živčanih kriza, ali sam znao da one ometaju pojave duboko u mojoj podsvijesti. Tek kada sam u tamnici zpočeo ono dugotrajno traženje svoje duše, isplivale su moje smetnje na površinu moje svijesti.
Možda bi za to bilo dovoljan i jedan tjedan u tamnici. Pored toga, zahvaljujući jednom članku koji je za časopis Reader`s Digest napisao neki američki psiholog, uspio sam nadvladati svoje smetnje. Bit tog članka, u kome su prikazani realni rezultati istraživanja vršenih tokom dvadeset četri godine, bila je da do šoka može doći u bilo kom razdoblju života pojedinca i da zbog tog šoka taj pojedinac može osjetiti da su svi izlazi pred njim zatvoreni te da je sam njegov život postao tamnica s uvijek zatvorenim vratima.
No za ta vrata ima više ključeva. Prvo, čovjek mora jasno spoznati izvor svojih neprilika; drugo, mora imati vjere. Vjera znači da čovjek treba gledati na bilo koju nesreću jednostavno kao na udarac sudbine koji se mora izdržati. Iz te spoznaje mora proisteći svjestan napor kojim treba svladati posljedice nesreće. Nikada se ne smije gledati ni na jedan problem kao na nešto nesavladivo. Za sve uvijek postoje rješenja. Ono što nas upućuje da mislimo na ovaj način naše je vjerovanje da je Bog stvorio ljude da odigraju ulogu koja im je namjenjena. Bog koji nas je stvorio ne može ni u kojem smislu biti zao: on je dobar i čini samo dobro.
Idealno bi bilo kada odnos između čovjeka i Boga ne bi bio temeljen na strahu (ili kazni i nagradi), već na nekoj mnogo uzvišenijoj vrijednosti, na najvećem mogućem prijateljstvu. Stvoritelje je milosrdan, pravedan i pun ljubavi. On je svemoćan jer je sve stvorio. Ako imate njega za prijatelja i ako uspostavite sponu obostrane ljubavi, uvijek ćete bez obziran na okolnosti imati mir u svojoj duši.
Analiza koju je onaj psiholog prikazao pomogla mi je ne samo da nadvladam svoje živčane smetnje već je isto tako otvorila predamnom beskrajne horizonte ljubavi. Moji odnosi sa cijelim svemirom počeli su se nanovo oblikovati a ljubav je postala izvorište svih mojih akcija osjećanja. Nouružan vjerom i savršenim duševnim mirom nikada nisam bio potresen uskovitlanim događajima, bilo privatnim, bilo javnim, kroz koje sam prolazio.
Ljubav me nikad nije razočarala. Ljubav je uvijek imala prednost, kako je to pokazano u mojim odnosima – ili barem dijelu mojih odnosa – s Gamalom Abdelom Naserom. Bilo je trenutaka za vrijeme osamnest godina naše bliske suradnje kada ga nisam mogao razumjeti ili prihvatiti njegove akcije, no ljubav koju sam osjećao prema njemu nije se nikada smanjila. Međutim on je od svog djetinjstva patio od kompleksa koji su ga često pokretali, pa su zbog toga i on i mnogi iz njegove okoline patili.
Neki su se ljudi čudili tome kako sam ja tako dugo uspio provesti pored Nasera. Mora da sam bio , zaključivali su ti ljudi, ili previše lukav ili beznačajan. Za života Naserova ja nisam bio neka beznačajna figura niti sam ikada bio lukav. Stvar je bila u tome da smo ja i Naser bili prijatelji od naše devetneste godine. Kada je on nakon revolucije postao predsjednik, ja sam se tome iskreno radovao. Bio sam sretan što je moj kolega i prijatelj postao predsjednik Egipta. Isto sam osjećao i onda kada je on postao vođa arapskog svijeta i ovjenčao se slavom.
Ponekad se zbog ove ili one stvari nismo slagali a ponekad bi naši odnosi ohladnjeli, što bi znalo potrajati i nekoliko mjeseci ili čak i više. Ponekad je to bilo zbog razlika u mišljenju a ponekad zbog spletki njegove okoline koja je imala veliki utjecaj na njega. Naser je vjerovao u «izvještaje» i po svojoj prirodi bio je sklon slušati razne brbljarije.
Međutim, nikad ni pod kakvim okolnostima nisam zauzimao položaj samoobrane. Nije u mojoj prirodi da budem u obrambenom položaju, bilo to protiv Nasera ili bilo koga drugoga. No bez obzira na to kako dugo bi zahlađenja naših odnosa potrjala, ona bi prestajala onog trena kad bi me on nazvao i pitao gdje sam bio svih tih dana i zašto nisam dolazio do njega. Ja bih mu obično odgovorio da sam mislio da je previše zaposlen, pa ga nisam htio smetati u njegovim poslovima. Nakon toga bismo se sreli i nastavili naše odnose kao da se ništa nije desilo.
Nije to bilo baš rijetko, no ja se i sada odnosim prema svemu što je Naser učinio s pravim osjećajem ljubavi
Revolucija je izvršena 1952. godine i ja sam u njoj sudjelovao. Nije mi važno moje sudjelovanje samo po sebi. Ono što mi je bilo važno jest to da je revolucija stvarno izvršena, te da se tako ostvario san iz najranijeg djetinjstva. Upravo to mi je omogućilo da provedem pored Naser osamnest godina a da se nikada ne sukobim s njim. Bio sam sretan što mogu raditi na bilo kom položaju jednostavno jer nisam težio nikakvim osobnim probicima i nikada nisam postavljao nikakve zahtjeve. Ostajao sam uz Nasera i u porazu i u pobjedi.. Možda je zbog toga Naser osamnest godina kasnije pogledao oko sebe i shvatio da ovdje doista postoji jedan čovjek s kojim se nikad nije svađao.
To me i navodi da kažem da na kraju ipak ljubav trijumfira. Nije bilo lako zbližiti se s Naserom jer je on patio od nesavladivih unutarnjih sukoba. Budući da sam bio njegov prijatelj, vezan sam osjećajem dužnosti te ih ne mogu otkriti; sve žto mogu reći jest da ih je on imao. Naser je umro a da nikada nije osjetio radost življenja. Uvijek je bio na oprezu. Tjeskoba mu je stalno izjedala srce jer je na svakoga gledao sa sumnjom bez obzira na to kakav je bio nečiji stvarni položaj. Stoga je bilo posve prirodno da je Naser ostavio u nasljeđe sumnju i budnost i svojim najbližim drugovima i svim slojevima našeg naroda.
Još uvijek, ponavlajm sam sebi, ljubav na kraju trijumfira. Naime, ja zaista ne mogu nikoga mrziti jer sam po svojoj prirodi naklonjen ljubavi. To mi je postalo potpuno jasno kroz patnje i muke u ćeliji broj 54. Patnja kristalizira pravu snagu duše jer jedino kroz patnju može čovjek jaka duha doći na svoje i ustanoviti kolika mu je snaga duha. Upravo kroz patnju otkrio sam da sam po svojoj prirod sklon činiti dobro i da je ljubav pravi pokretač mog djelovanja. Bez ljubavi ja stvarno uopće ne bih mogao raditi. Ljubav me obdarila vjerom i punim povjerenjem u sebe i u sve oko mene. Moja ljubav prema svemiru potječe od moje ljubavi prema Bogu. Zato što je Stvoritelj moj prijatelj, ja se vjerojatno ne bih mogao bojati ljudi... jer upravo on upravlja njihovim životima cijelim svemirom.
Posredstvom tog osjećaja koji je postao nedjeljivi dio moga bića ( i koji je, premada toga nisam bio svjestan, bio u meni cijelog mog života) postao sam sposoban prelaziti granice vremana i mjesta. Prostorno, ja nisam živio unutar četri zida ćelije, već u cijelom svemiru. Vrijeme je prestalo postojati čim je mojim srcem ovladala ljubav Gospodara svega Stvaranja:
Poćeo sam osjećati da sam blizu njega bez obzira obzira na to gdje bih se nalazio..
.......
Jedna od stvari koju sam spoznao u ćeliji broj 54 bilo je to da sam naučio cijeniti unutarnji uspjeh koji jedini odražava unutarnju ravnotežu i pomaže čovjeku da bude iskren sam prema sebi. Nijedan čovjek ne može biti pšten s drugima ako nije iskren prema samom sebi. Meni nije stalo do društveno priznatog uspjeha. Ja cijenim jedino onaj uspjeh koji mogu osjetiti unutar moga bića, koji mene zadovoljava i koji u osnovi potječe od poznavanja samga sebe.
Pravi vjernik bi morao, ako već treba pozvati na odgovornost, početi sa samim sobom. Ono što bi njemu trebalo nešto značiti nije materijalna dobit., već upoznavanje svoga vlastitog lika i mjera u kojoj ga njegova vlastita djela odražavaju. Unutarnji uspjeh izvor je trajne i apsolutne moći, a neovisan je o vanjskim faktorima; vanjski uspjeh mijenja se prema mijenjanu okolnosti te stoga ima samo relativnu vrijednost.
Većina je ljudi očarana vanjskim uspjehom, to jest društvenim položajem, financijskim dobicima, moći ili ukratko svojim likom u očima drugih. Ako bude njihov vanjski lik zbog bilo kog razloga potresen, i oni će biti potreseni, te mogu čak potpuno propasti. Njima nedostaje postojanost jer niti su iskreni sa samima sobom, niti su pošteni prema drugima. Za njih cilj uvijek opravdava sredstvo. Međutim, ja sam odgojen da vjerujem da ono kako sam sebe vidim mnogo važnije od onog kako me drugi vde.
Vanjski uspjeh otuđuje čovjeka od samoga sebe. Samootuđenje, drugo ime za nepoznavanje samoga sebe, najgora je stvar koja može zadesiti čovjeka jer dovodi do gubitka njegova unutarnjeg svjetla i tako neizbježno do potpunog gubitka vlastita duševnog lika. Kada netko nema sposobnost da vidi put pred sobom, tada postaje sam svoj zatvorenik, jer ga to izolira od svega što je izvan njegova tako suženog «ja» i istovremeno poništava njegovo pripadanje čovječanstvu.
Da bi sačuvao svoju bit kao ljudsko biće, čovjek mora održavti svjesno zajedništvo sa svim što postoji. Bez tog zajedništva njemu neće ostati ništa izvan kratkotrajnog uspjeha (ili neuspjeha). On će postati rob vremena i mjesta i njegovo će bićejednostavno prestati da postoji u svojoj biti.
Vjerujem da čovjek može stvarno postojati jedino kroz takvo zajedništvo. Tada se njegova svijest može proširiti da bi obuhvatila cijeli svemir, njegova vlastita bit može se stopitis biti drugih (voleći ih i trpeći za njih), te, ukratko, on prestaje postojati kao pojedinac. Ja sam naučio da čovjek može pobjediti prostor i vrijeme. Ne znam koliko je ljudi toga svjesno; većina sigurno nije jer ne može vidjeti ništa izvan vlastitog malog «ja». Oni ocjenjuju druge prema svojim vlastitim kriterijima koji im zaklanjaju vidik na sve osim na vanjski uspjeh te stoga njihove duše skapavaju umjesto da su ispunjene srećom, pa ih to tjera k nesreći umjesto k radosti življenja.
...
Dugo vremena je poimanje o vanjskom uspjehu vladalo bez konkurencije u srcima i umovima onih koji su bili na vlasti u Egiptu. Jedna od posljedica toga bila je da su ljudi kao nikada do tada postali zainteresirani za materijalna dobra. Čovjeka se nije sudilo prema njegovim dobrim djelima ili po ljubavi prema bližnjem, već po njihovoj moći i novcu. U borbi za materijalne dobitke zaboravili smo za trajnu nepromjenjivu istinu, naime, da se prava čovjekova vrjednost može odrediti jedino stanjem njegova «unutarnjeg ja» koje je njegova apsolutna, nikad relativna, bit. Nijedna ljudska zajednica ne može nadati da će preživjeti ako ta činjenica čvrsto ne uže u njezinu svjest.
...
U ćliji broj 54 to je vjerovanje postalo prava vjera i nerazdvojni dio mog bića. Ako bi prošao dan a da nisam ućinio ništa vrijedno za moje pripadanje toj većoj i sveobuhvatnoj Biti, sam sam sebi prigovarao jer sam cijelog dana propustio ispuniti svoju odgovornost.
Ne može biti nikakve sumnje da je čovjekova vrijednost apsolutna. Kada bi ona bila relativna, mjenjala bi se od čovjeka do čovjeka, od društva do društva, od vremena do vremena. Nadalje, da je ona relativna, čovjekova bi vrijednost bi ovisila o njegovoj materijalnoj «težini» ili vrijednosti i mogla bi varirati prema tome da li ga ljudi smatraju korisnim ili ne. Na istog čovjeka gledali bi razni ljudi različito, te bi tako on završio bez ljudske (apsolutne) biti a time bi izgubio svoj vlastiti «ja».
...
Kada bi ljudske vrijednosti bile relativne, svi bi zakoni – bili oni zasnovani na otkrivenim vjerama ili pronađeni od čovjeka – postali besmisleni. Ako u danoj zajednici samostalnost svakog ojedinca kao ljudskog bića prestaje biti apsolutna vrijednost i ako umjesto nje uzmemo «moć» kao jedinu značajnu vrijednost (osobito ako je moć u rukama neke grupe) tada će sve uzvišene ljudske vrijednosti i ideali biti beznadno izgubljeni. Ako se naruši samostalnost pojedinca, onda se zajednica inspirirana ljubavlju, dobronamjernošću i dobrotom zamjenjuje zajednicom koja se temelji jedino na moći.
Većina ljudi živi danas u zajednicama što se temelje na moći, pa je svijet izgubio uzvišene ideale koje je čovjek stoljećima stvarao. Vjerujem da čovječanstvo nema drugog iz sadašnje beznadne situacije osim obnavljanja tih ideala i njihova uključivanja u sva područja života.
...
U osamnest godina što su predhodile mom preuzimanju predsjedničkog položaja pokušano je da se Egipat pretvori u zajednicu temeljenu na moći. Taj je pokušaj propao jednostavno stoga što je za Egipćane bio potpuno protivan njihovoj prirodi. On se nije mogao uskladiti s našom prirodom, s našim temperamentom. Tražili smo dobronamjernog diktatora, pravednog tiranina, no kad smo ga dobili, shvatili smo da je sistem iako se iz vana činio vrlo privlačnim, bio izgrađen na pijesku. Bilo je posve prirodno da će se stoga vrlo brzo srušiti. Mežutim, najgora posljedica tog iskustva nije bila ni u našoj iscrpljenoj ekonomiji, ni u našoj ponižavajućoj vojnoj situaciji. Ona je bila u pravom brdu mržnje koja se nagomilala tijekom pokušaja da se izgradi zajednica temeljena na moći. (Zbog nedostatka ljudskih vrijednosti u takvim zajednicama ljudi su zauzeti jedino vanjskim uspjehom, pa pokušavaju za sebe osigurati što više materijalne dobiti, i to bilo zakonito, ilo na neki drugi način, pa čak i onda kada je za to potrebno uništiti druge.)
Frustracije, osjećaj izgubljenosti mladih ljudi u Egiptu danas treba definitivno priprisati tom iskustvu. Mladi su ljudi bili vođeni tako da povjeruje u vrijednost i ideale koji su bili potpuno u suprotnosti njihovim pravim «ja», i koji su se protivili samoj njihovoj prirodi. Od njih se tražilo da povjeruju kako je jedna takva monstruozna zajednica njihovo Novo Društvo, a stvarno je to društvo bilo najbezobzirnije i najokrutnije. Gorki unutarnji sukob bjesnio je u tim mladim srcima i umovima. Uzvišene moralne i estetske vrijednosti usađene u njihovu zajedničku podsvijest kroz kulturno nasljeđe staro tisuće godina došle su u sukob s novom zjednicom što se temeljila na moći a bila im je nametnuta. Sukob je dostigao svoju kulminaciju i frustracije je postala neizbježna kada su ti mladi ljudi i žene postali svjedokom propasti te na moći temeljene zajednice, a stalno su ih učili da je to najbolja i najjača zajednica.
U ćeliji broj 54 postajale su moje materijalne potrebe sve manje, pa su veze koje su me vezale za materijalni svijet počele jedna za drugom pucati. Moja je duša odbacila svoj zemaljski teret i sada je bila oslobođena te se je uzdigla poput ptice što se diže visoko u nebeska prostranstva i pošla je prema daljim područjima postojanja i još dalje u beskaraj.
Tako dugo dok je čovjek rob materijalnih potreba i želi postati ili posjedovati ovu ili onu stvar, ništa nikad neće pripadati njemu, već će uvijek on pripadati «stvarima». Rob stvari ne može postojati kao ljudsko biće; tek kad prestane trebati stvari, postaje čovjek uistinu svoj vlastiti gospodar, i tako tada stvarno postoji.
Kada se jednom izbavi iz uskih granica svoga «ja» s njegovim svjetovnim patnjama i sitnim emocijama, čovjek će stupiti u novi, neotkriveni svijet koji je prostraniji i bogatiji. Njegova će duša uživati u potpunoj slobodi ujedinivši svoje postojanje u svoj cjelokupni nadvladavajući prostor i vrijeme. Kroz ovaj proces oslobađanja ljudska će se volja preobratiti u ljubav – snagu a sve će zemaljske snage (čak i one koje bi mogle ometati čovjekov um) doći da pridonesu svoj udio u postizanju potpunog unutarnjeg mira i tako će pružiti čovjeku potpunu sreću.
To i jest razlog zašto ja gledam na posljednjih sam mjeseci koje sam proveo u tamnici kao na najsretnije razdoblje mog života. Tada sam bio uveden u onaj novi svijet samoodricanja koji je omogućio mojoj duši da prodire u sva druga bića. To se nikada ne bi moglo desiti da nisam bio tako osamljen, a upravo mi je ta samoća omogućila da upoznam svoj pravi ja.
...
Jedan od najvažnijih faktora koji su olakžali moj pristup tom novom svijetu u kome sam uživao u potpunom miru duha bila je patnja. Velika patnja uzdiže ljudsko biće i dovodi ga do spoznaje samoga sebe. A velika patnja uistinu proizilazi iz uzvišenih ljudskih ideala. Kako ja držim da je prijateljstvo nešto sveto, muka koju trpim ako me prijatelj prevari najbolnija je. Izdaja prijatelja potrese me do temelja i ako ikada dođe do toga i ako prosudim da je prijateljstvo propalo, osjećat ću da sam izgubio dio svog vlastitog bića i trpjet ću zbog toga gotovo neizdrživu bol. Neće biti nikoga tko bi me mogao utješiti, neće biti načina da se ublaži moja bol.
Sada, kada sam otkrio i stvarno počeo živjeti u tom «novom svijetu», počele su se stvari mijenjati. Moj uskogrudi ja prestao je postojati, a jedini stvarni bitak postao je cjelukupnost postojanja koje je težilo višoj, transcendentalnoj stvarnosti. Bio je to pravi dobitak jer sam u tom novom svijetu upoznao prijateljstvo Boga, jedinog prijatelja koji vas nikada neće razočarati ni napustiti.
...
Moje prijateljstvo s Bogom vrlo me je promjenilo. Jedino bih, da tako kažem, uzeo oružje u ruke za odbranu pravedne stvari. Sada sam osjećao da sam zakoračio u prostraniji i ljepši svijet, pa je moja sposobnost za podnošenje patnji udvostručena. Osjećao sam da bi mogao izdržati pritisak bez obzira kakva je veličina datog problema. Moj glavni cilj postalo je da činim ljude sretnima. Da vidim nekoga kako se smiješi, da osjetim kako srce nekog drugog čovjeka udara od radosti, postalo je za mene izvor neizmjerne sreće. Poistovječivao sam se s veseljem ljudi. Takve nedostojne emocije kao što je mržnja i želja za osvetom bile su istjerane iz mog srca čim je vjera da «pravednost» trijumfira zauvijek usadila u moju svijest. Počeo sam mnogo dublje negoli ikada ranije osjećati ljepotu ljubavi; za mene bila je to ona nevidljiva spona koja ujedinjuje ljude u mom selu i n radu i izvan njega, kao što sam to mogo vidjeti u mom djetinjstvu. Kroz cijeli moj život moja je majka njegoval u meni to čuvstvo. Ona je imala, Bog joj duži dao lako, neiscrpni izvor ljubavi; po svojoj prirodi ona je bila žena koja je osjećala i inspirirala ljubav.
...
Uvjek sam to osjećao. Za mene je ljubav uvijek bila uzvišeni ljudski ideal a u ćeliji broj 54 otkrio sam da je ljubav uistinu ključ za sve. Kada su bili uklonjeni teški okovi koji su me vezali u moj «uskogrudi ja», počeo sam uživati u božijoj ljubavi. Ojećao sam da živim u njegovoj ljubavi i da je ljubav zakon života. U ljubavi ne samo život već i samo biće postaje moguće; bez ljubavi biće prestaje postojati.
Ljubav mi je pomogla da upoznam samog sebe. Kada je moj osobni bitak počeo prodirati u mnogo prostraniji bitak svega postojećeg, moje polazište postala je ljubav prema mom domu, ljubav prema svemu što postoji, ljubav prema Bogu. I tako sam nastavio polaziti od ljubavi u izvršavanju svoje dužnosti (svoje odgovornosti) i za vrijeme posljednjih nekoliko mjeseci što sam ih proveo u tamnici, i odmah nakon mog puštanja iz tamnice.
To i jest razlog zašto se ja neumorno zauzimam za ljubav. Ljubav je čovjekova zaštita protiv svih društvenih opasnosti. Tko god živi u ljubavi, mora posjedovati društvenu plodotvornost. Ljubiti znači davati a dav ati znači graditi, dok mrziti znači razarati. Mržnja koja je prevladavala u Egiptu osamnest godina prije no što sam došao na predcjednički položaj bila je razorna snaga koja je uništavala sve do temelja – pa još i sada trpimo od njezinih posljedica.
...
Bilo je posve prirodno kada sam započeo u svom novom svijetu – i kada je moja duša odbacila svoj svjetovni teret te se posve približila življenju s Bogom – da su neka od mojih svaćanja morala biti ispravljenja i da se moj pogled na život općenito morao izmjeniti.
Ljubiti nije više značilo posjedovati, već prije dopustiti stapanje s drugom dušom i davanje sebe te gubitak samoga sebe da bi se ponovo pojavio u biću jedne druge osobe. Pa ipak to nije značilo «nepostojanje», baš naprotiv, to je značilo viši oblik postojanja. Ljubav je jedina snaga koja može ukloniti barijere što mogu stajati između materije i duha, između vidljivog i nevidljivog., između pojedinačnog i Boga. Bez ljubavi ne možemo spoznati različitost drugih te tako ne možemo s njima općiti, pa se sami gubim stisnuvši svoj «ja» unutar njegovih uskih granica. Nadalje, ako nema ljubavi čovječiji je duševni mir – što je glavni oslonac života svakog pojedinca – trajno izjedan, njegova duša počinje gubiti svoju unutarnju ravnotežu i iz toga će proisteći unutarnji sukob koji neće nikad prestati.
Ako se osvrnem na prvih osamnest godina egipatske revolucije koje su predhodile mom dolasku na predsjednički položaj, osježam da je to razdoblje bilo za mene razdoblje velikih patnji. U ono vrijeme nisam bio još svjestan koji je tome razlog, no siguran sam da se taj razlog skrio duboko duboko negdje u mojoj podsvjesti isto onako kako je to bilo s mojim prvim brakom. Međutim, znao sam da taj razlog remeti moj duševni mir koji sam stekao u ćeliji broj 54 i koji sam svakako htio i dalje sačuvati.
...
Neki bi ljudi mogli pomisliti da biti pomiren sam sa sobom znači prihvatanje stvarnosti onakva kakva jest. No to nije istina. Moj je princip da ništa ne prihvatam automatski, nikad se ne mirim s postojećim stanjem stvari, već uvijek pokušavam postojeću sizuaciju zamjeniti boljom. Vjerujem da si čovjek uvijek mora podtaviti neki ideal kome treba težiti. Bez ideala nije moguće imati neki poziv, a bez poziva život ne bi bio vrijedan življenja. Bio bi jednostavno besmislen.
U ćeliji broj 54 postalo mi je znanje dostupno kao nikada ranije. Čini se da su znanje i čovjekov duševni mir vro blisko povezani i da utječu jedno na drugo. Što više steknete znanja, to zreliji postaje vaš duševni život a time postaje i kakvoća vašeg znanja veća. To je neprekinuti proces i on pomaže čovjeku da poveća svoje poznavanje samoga sebe i čini njegovu viziju samoga sebe jasnijom, te će mu tako biti lakše prijeći granice vlastitog «ja» i osloboditi svoje osjećaje, misli i akcije iz «ćelije» osobnih interesa i usmjeriti ih prema savršenstvu i ljepoti. Ljepota je postala moj glavni ideal, bez obzira na to što sam radio ili što se dešavalo. U svemu sam tražio ljepotu i što je bilo veće moje estetsko zadovoljstvo više sam za njim žeđao.
Odatle i potječe moj idealizam koji nije ništa drugo nego trajna težnja prema ljepoti. To načelo kao polazište za sve što sam činio, uvjetovalo je da su me mnogi ljudi teško shvaćali; neke od mojih akcija činile su se jednostavno neobjašnjive.
Neki su mi ljudi tražili da definiram politiku.
...
... ja sam jednostavan čovjek koji je upoznao samoga sbe, te je stoga iskren prema samome sebi i prema svemu što govori ili čini. Istina je uvijek temelj mojih odnosa s ljudima.
Možda je upravo to ono što je iznenadilo mnoge. Oni su se čudili kako može političar reći iza zatvorenih vrata isto ono što izjavljuje pred mikrofonom, kako se on može suzdržati da ne iskoristi danu sitauaciju te tako na lak način stekne popularnost i demagoški dobije pljesak. Odgovor je na to jednostavan, on to može zbog poznavanja samoga sebe. Upravo poznavanje samoga sebe čini da čovjekove akcije polaze od objektivnih a ne od manje vrijednih subjektivnih razmatranja.
Ja mislim da je politika umjetnost izgrađivanja društva u kojem je prisutna volja božja.
...
U takvu društvu svaki bi pojedinac bi morao uživati apsolutnu slobodu te ne bi smio biti izložen drugim ograničenjima osim onih koja su sadržana u izvornim ljudskim vrijednostima samoga društva a te su vrijednosti plod tamošnje kulture i stoga su prihvatljive za sve. Sloboda je najljepši, sveti i dragocjeni plod naše kulture, pa se ni jedan pojedinac nikada ne smije osjećati kao da je izložen milosti bilo kakve sile koja primjenjuje nasilje, a ne smije osjećati ni da je njegova volja podređena volji drugih.
Sloboda možda nije bitna za društva koja se osnivaju na moći, no ona je glavni oslonac društva što se temelj na istini, dobronamjernosti i ljepoti. Tada su ljudska srca pokretana ljubavlju, vjernošću i unutarnjim svjetlom. Tada se može raditi na konstruktivnom poslu a načela vjernosti, dostojanstva, mira i slave opravdat će svoju vrijednost. Da bi postupao po volji božjoj, čovjek mora udružiti unutarnji mir s vanjskom sigurnošću i snagom.
U izgradnji takvog društva vođe ne smiju zanemariti svoju ljudsku odgovornost koju treba diktirati njihova ljudska svijest i pripadnost ljudskom rodu. U svim svojim akcijama oni treba da su pokretani jedino čovječnom «moći», a ne da djeluju pokretani osobnim snovima o slavi ili kratkotrajnoj i protuzakonitoj moći jer takve ideje opsjedaju um diktatora i zavrte mu glavom. Doista, bilo kom društvu pod takvim vođom bilo bi nemoguće težiti idealima istine, dobronamjernosti i ljepote. Ljudsko dostojanstvo bi bilo uništeno i čovjek bi bio sveden na «stvar» bznačajnu i gotovo bez duše, lišeni svoje apsolutne moći koju ima kao ljudsko biće.
...
Revolucija od 23. srpnja 1952. godine uvela je nove ideje u naš život i pokušala je preobraziti egipatsko društvo u moderno napredno društvo, sposobno da drži korak s razvojem u današnjem svijetu. Mežutim, moram priznati da nismo potpuno uspjeli u postizanju naših ciljeva, i to zbog nogih razloga, među njima bili su osobni sukobi i nedostatak dovoljno jasne vizije i u vrijeme dok je vlast držalo Vrhovno revolucionarno vijeće i u vrijeme kada je Naser bio predsjednik. Po svojoj prirodi Naser je bio sklon sumnjičenju drugih ljudi. On je bio previše zauzet svojom vlastitom «sigurnošću» umjesto da nastoji doći do jasnije vizije budućnosti ili da pokloni dovoljnu pažnju napredku svoga naroda kao ljudskih bića jer je upravo to najdragocjenije blago danog društva. Što je još gore, zbog njegove zauzetosti pitanjima «sigurnosti» i zbog sumnji koje su opsjedale njegov um, horizonti egipatskog naroda su sve više tamnjeli a njegove prilike da zadovolji svoje težnje postajale sve manje. Na žalost ozbiljne pogreške u Egiptu protiv čovjekove ljudskosti, najvećeg blaga koje smo morali najviše čuvati.
-
Alija Alijagić
- Posts: 318
- Joined: 13/02/2008 18:20
- Location: Sarajevo
#103 Re: Socijalisti muslimani
Jedno od mojih kružnih putovanja kao generalnog sekretara Islamskog kongresa dovelo me je u Indiju kratko vrijeme prije početka Bandunške konferencije. Nehru me je vrlo srdačno primio i održao primanje u Delhiju u moju čast. Predstavio mi je svoje goste među kojima su bili i jedan član indijskog parlamenta.i njegova žena koja je isto bila član parlamenta. Oboje su bili komunisti i jako su protuslovili Nehruu. U to sam bio siguran jer sam ih sreo u Kairu i sprijatelji se s njima. Stoga sam bio vrlo iznenađen kada sam vidio kako je taj čovjek poljubio Nehrua u oba obraza a njekova žena učinila isto. Nehru nije znao da se mi već otprije poznajemo, pa je rekao šaleći se: «Budite oprezni, g. Sadat! Oni su komunisti; nadam se da vas neće moći preobratiti!» Ton njegovih riječi bio je divno očinski a iz osmjeha mu je zračila tolerancija i ljubav. Dva člana parlamenta su se nasmijala i rekla u istom duhu ljubavi i s poštovanjem: «U redu. Odgovorit ćemo vam u parlamentu!»
Ono što sam vidio i ćuo ostavilo je na mene vrlo snažan dojam. Ljepota me može nadvladati, može me omamiti, a taj je prizor uistinu bio divan jer ga je pokretala ljubav i ljudske vrijednosti na kojima sam odgajan u svom selu gdje su ljudi živjeli zajedno kao jedna obitelj, gdje su mladi poštivali starije bez obzira na njihove razlike u mišljenju (to je poštovanje išlo do te mjere da je stari muškarac bio glava obitelji) i gdje su stariji poštivali mlaže jer je stariji muškarac u prvom redu otac a nijedan otac ne može biti zavidan svom sinu čak i ako se razlikuju u pogledu na ovu ili onu stvar budući da se nijedan stvarno ne može okrenuti protiv svog sina.
Otišao sam s primanja tog dana u Delhiju osjećajući se vrlo sretnim zbog tog prizora. I kasnije kada bih se sjetio toga, osjetio bih divno uzbuženje a u mom umu bi takav odnos zasjao kao model savršenstva. Ali kada sam se vratio u Kairo, morao sam se suočiti s prizoroma sukoba koji su bili u tako oštroj suprotnosti s onim prizorom u Delhiju. Kamo god bih pogledao, svuda je vladala napetost. Moji drugovi u Vrhovnom revolucionarnom vijeću svadili su se zbog svačeg bez obzira na to kako sitan bio uzrok njihova neslaganja. Naravno, ja nisam mogao sudjelovati u tim svađama te sam ostao po strani i promatrao ih, ponekad s čuđenjem, ponekad s gađenjem, no uvijek s osjećanjem velika bola.
Doista, ljudska duša može pasti jako vrlo nisko kada osobni interesi nadvladaju i zaklone pogled u strani te tako iskrive lik istine. Ti su ljudi zavidjeli Naseru jer je postigao veliki uspjeh u Bandungu i stekao značajan ugled u očima svijeta. Ali zar nije njegov ugled ujedno i ugled Egipta?
...
Sukob između one slike obiteljske ljubavi, koju sam donio u svome duhu iz Indije, i mržnje te borbe za vlast koja je tako jasno prevladavala 1955. godine u Vrhovnom revolucionarnom vijeću, nije mi dopuštao da tako nastavim dalje. U pismenoj ostavci koju sam sada podnio svojim drugovima u Vijeću opisao sam onaj prizor koji me se tako dojmio u Indiji.
...
Pošto su bili tako duboko uvučeni u borbu za vlast, jedv se moglo očekivati da će vođe pokazati bilo kakav interes za dobro naroda. Za njih su njihovi vlastiti interesi bili od najveće važnosti i uvijek su dolazili na prvo mjesto. Došlo je do situacije u kojoj je bilo teško razlikovati one koji su dobro radili od onih koji nisu. Netko je vrlo lako mogao biti kažnjen zbog nedjela nekoga drugoga ili ni zbog kakva nedjela a ponekad već sama glasina o nekome mogla označiti kraj njegove karijere.
To strašno stanje u društvu još je pogoršano uvjerenjem vođa da oni imaju sve što požele nametnuti narodu jer su polazili od pretpostvke da su oni «dobronamjerni diktatori». Za njih to nije bilo potpuno prihvatljivo jer su oni stvorili revoluciju. Takva moć im je zavrtjela glavom te su podjelili zemlju na «utjecajne sfere» za svoju vlastitu korist i za korist njihovih sljedbenika, rođaka i prijatelja.
...
Revolucionarno vijeće je bilo formalno raspušteno kada je Naser izabran za predsjednika. Međutim, u to vrijeme je strah već posvuda zavladao, a strah, vjerujem, djeluje od svih čuvstava najporaznije na ljudsko biće. U strahu se raspada ličnost, ljudska je volja paralizirana i čovjek postupa kao automat.
...
Sukobi koje sam četri godine promatrao pokazali su se kao strašan teret; tako su mi teško pritiskali dušu da sam zamalo podlegao. Jer, kao i uvijek, za mene nema mjesta ondje gdje nema ljubavi!
PUT PREMA MIRU
I dan – danas sam najsretniji kada sam na obalama Sueskog kanala, kada ondje satima bez prekida sjedim u maloj drvenoj kučici i promatram napredovanje radova.
Svaki put kada posjetim grad na Kanalu, navru mi sjećanja na 5. lipnja 1975. godine. Toga sam dana letio helikopterom zatim sjeo u automobil o odvezao se za tu prigodu uređene pozornice s koje sam proglasio da je Sueski kanal nakon osam godina ponovo otvoren za međunarodnu plovidbu. Nikada neću zaboraviti taj dan. Napokon su se nakon dugih godina izgnanstva kao ljudi bez vlastita doma i lišavani najosnovnijih ljudskih potreba ponovo vratili..
Nitko ne može shvatiti tu radost i način kako ona uzdiže ljudsku dušu od onih koji su i sami bili preseljeni u neku drugu zemlju, koji su bili prisiljeni napustiti svoje vlastite domove, ulice i poznata lica svojih prijatelja, svoga grada i svoje zemlje, zemlje koje su dobro poznavali i koju su toliko voljeli, kojoj su pripadali i bez koje nisu mogli živjeti u pravom smislu te riječi.
Naša egipatska civilizacija, koja potječe iz onog davnog vremena od prije 7000 godina i najranija je u ljudskoj povijesti, uvijek je inspirirala ljubavlju čovjeka prema zemlji i njegovom vezanosti za zemlju. Odatle je i iskra radosti na licima ljudi bila drugačija od onih običnih ljudskih radosti. Višeli negoli radost zbog materijalnog dobitka bila je to iznenadna ekstaza, nešto poput očaja koji se najednom pretvorio u nadu; nešto poput biljke koja je dugo ležala osušena i uvenula, a sada je najednom procvala. Oni su ljudi kao izbjeglice živjeli osam dugih godina i za to vrijeme mnogi su umrli, no jš više se novih rodilo. Nad njima je godinama visjelo pitanje koje kao da nije imalo odgovora: Hoćemo li se ikada vratiti? Činilo se da se čak i nada u mogućnost nekog odgovora povukla u nedohvatljivu daljinu.
Ako tome dodamo i činjenicu da se ljudi što žive uz Kanal razlikuju od svih drugih Egipćana zbog osobite vrste pomorske trgovine i da su oni potpuno ovisni o Kanalu koji je otvoren za plovidbu, postaje nam jasnije zašto su se oni toliko radovali svom povratku. Za njih je to značilo više običnog povratka svojim kućama. Za njih je to bilo kao da su ponovo dobili svoj pravi identitet. Oni su promatrali Kanal i more kao nešto gotovo sveto, kao simbol svoje pripadnosti. Oni su gledali more i Kanal na isti način kako su stanovnici doline Nila gledali na zemlju. Kanal je odredio njihov način života a prema tome i njihovu svijest, i to pokoljenje za pokoljenjem, i to u tolikoj mjeri da se Kanal gotovo identificirao sa samom njihovom sviješću.
Toga osobitog dana, 5. lipnja 1975. godine, koji se zauvijek urezao u moje srce, desio se događaj koji se teško može opisati riječima.
Moj se auto polako približavao Upravi Kanala kada se na cesti iznenada pojavio neki čovjek i počeo mahati vozaču da se zaustavi. Bio je to neki starac, visok i mršav a duga bijela kosa padala mu je na ramena; lice mu je odavalo duboko poštovanje dok su mu oči jasno sjale u jutarnjoj izmaglici. Stražari su ga pokušali ukloniti, ali sam im rekao da ga ostave na miru i naredio šoferu da zaustavi auto. Čovjek mi je uputio dug pogled a zatim se posve neočekivano spustio na koljena da bi izgovorio kretku molitvu zahvalnicu upućenu Bogu. Zatim je ustao i dao znak koloni automobila da nastavi svoje putovanje. Nakon toga se u tren izgubio u okupljenom mnoštvu.
Čitav taj događaj kao da je trajao jedva minutu, no činilo se kao da su se u njemu sažele mnoge godine, godine očaja i bolne težnje. A ta je minuta, ma kako kratka bila, značila sve onom čovjeku. Živio je dovoljno dugo da ponovo ugleda svoju domovinu, da zna da se vratio. Možda više neće dugo živjeti, ali će biti ondje, u toj dragoj zemlji pokopan. Odatle njegov osječaj sigurnosti, njegova vedrina i duševni mir; stoga je morao kleknuti pred Bogom da bi mu zahvalio što je poslao to neočekivano svjetlo kojim je raspršio onaj dugotrajni mrak koji je on s toliko muke preživio.
Ostavio sam tog starca vrijednog poštovanja iza sebe i pošao da izvršim ceremoniju ponovnog otvaranja Kanala. No, njegova slika ostat će zauvijek u mom duhu.
...
Te izbjeglice, njih oko 700.000, gotovo da su prestale biti ljudska bića, i to ne samo zbog teških životnih uvjeta u već i tako prenapučenim gradovima u unutrašnjosti, već i zato (to je bilo mnogo važnije) jer su izgubile nadu, a to je ona životna ljudska snaga bez koje nijedan čovjek ne može stvarno živjeti.
Epilog
Nije to povijest arapsko – izraelskog sukoba ili oslobođenja Egipta od britanske okupacije ili dostignuća i promašaja revolucije od 1952. godine. Moglo bi to biti sve to i još nešto više, no to je ipak uglavnom povijest potrage za identitetom i mojim vlastitim, i identitetom Egipta. Oni su jedno te isto, jer sam se od svog djetinjstva identificirao sa svojom zemljom i narodom.
Da li je potraga bila uspješna' Jesam li uspio ostvariti sliku samoga sebe i sliku svoje zemlje koja je bila u meni još od mog najranijeg djetinjstva? To prepuštam čitatelju da sam zaključi. Sve što ja mogu reći i sve što znam jest ovo:
Nikada me nisu privlačile čari ovoga svijeta, niti sam ikada pokušao graditi svoju sreću na račun drugih. U svakoj odluci koju sam donio, u svakoj akciji koju sam poduzeo, vodila me je moja čvrsta vjera u dostojanstvo čovjeka i u njegovo pravo na slobodu., mir i jednakost.
Pronašao sam samoga sebe u prijateljstvu, u ljubavi, u radu koji pomaže onima oko mene da žive bolji život, u trijumfu istine nad laži. Ukratko, u svemu što mi je omogućilo da vidim kako se moji ideali i ideali moje zemlje ostvaruju.
Nikada nisam težio moći jer sam već u svojoj mladosti otkrio da moja snaga leži u meni samome, u mojoj potpunoj odanosti onome što je pošteno, pravedno i lijepo.
Hvala Bogu, danas sam isti kakav sam bio prije mnogo godina kada sam po izlasku sunca išao na polja raditi zajedno s drugima tako da se u zemlji može probuditi život i da stabla donesu plodove.
Međutim, ni do sada potraga nije okončana, a ne vjerujem ni da će se ikada okončati, jer sa svakim djelom koje poduzimamo da bismo ostvarili sami sebe, mi ispunjamo volju Boga a njegova volja je vječna. Još je dug put preda mnom i mojim narodom prije no što postignemo život u kome će prevladati ljubav, mir, napredak i poštenje čovjeka. Neka Bog vodi naše korake i korake drugih ljudi na cijelome svijetu.
Ono što sam vidio i ćuo ostavilo je na mene vrlo snažan dojam. Ljepota me može nadvladati, može me omamiti, a taj je prizor uistinu bio divan jer ga je pokretala ljubav i ljudske vrijednosti na kojima sam odgajan u svom selu gdje su ljudi živjeli zajedno kao jedna obitelj, gdje su mladi poštivali starije bez obzira na njihove razlike u mišljenju (to je poštovanje išlo do te mjere da je stari muškarac bio glava obitelji) i gdje su stariji poštivali mlaže jer je stariji muškarac u prvom redu otac a nijedan otac ne može biti zavidan svom sinu čak i ako se razlikuju u pogledu na ovu ili onu stvar budući da se nijedan stvarno ne može okrenuti protiv svog sina.
Otišao sam s primanja tog dana u Delhiju osjećajući se vrlo sretnim zbog tog prizora. I kasnije kada bih se sjetio toga, osjetio bih divno uzbuženje a u mom umu bi takav odnos zasjao kao model savršenstva. Ali kada sam se vratio u Kairo, morao sam se suočiti s prizoroma sukoba koji su bili u tako oštroj suprotnosti s onim prizorom u Delhiju. Kamo god bih pogledao, svuda je vladala napetost. Moji drugovi u Vrhovnom revolucionarnom vijeću svadili su se zbog svačeg bez obzira na to kako sitan bio uzrok njihova neslaganja. Naravno, ja nisam mogao sudjelovati u tim svađama te sam ostao po strani i promatrao ih, ponekad s čuđenjem, ponekad s gađenjem, no uvijek s osjećanjem velika bola.
Doista, ljudska duša može pasti jako vrlo nisko kada osobni interesi nadvladaju i zaklone pogled u strani te tako iskrive lik istine. Ti su ljudi zavidjeli Naseru jer je postigao veliki uspjeh u Bandungu i stekao značajan ugled u očima svijeta. Ali zar nije njegov ugled ujedno i ugled Egipta?
...
Sukob između one slike obiteljske ljubavi, koju sam donio u svome duhu iz Indije, i mržnje te borbe za vlast koja je tako jasno prevladavala 1955. godine u Vrhovnom revolucionarnom vijeću, nije mi dopuštao da tako nastavim dalje. U pismenoj ostavci koju sam sada podnio svojim drugovima u Vijeću opisao sam onaj prizor koji me se tako dojmio u Indiji.
...
Pošto su bili tako duboko uvučeni u borbu za vlast, jedv se moglo očekivati da će vođe pokazati bilo kakav interes za dobro naroda. Za njih su njihovi vlastiti interesi bili od najveće važnosti i uvijek su dolazili na prvo mjesto. Došlo je do situacije u kojoj je bilo teško razlikovati one koji su dobro radili od onih koji nisu. Netko je vrlo lako mogao biti kažnjen zbog nedjela nekoga drugoga ili ni zbog kakva nedjela a ponekad već sama glasina o nekome mogla označiti kraj njegove karijere.
To strašno stanje u društvu još je pogoršano uvjerenjem vođa da oni imaju sve što požele nametnuti narodu jer su polazili od pretpostvke da su oni «dobronamjerni diktatori». Za njih to nije bilo potpuno prihvatljivo jer su oni stvorili revoluciju. Takva moć im je zavrtjela glavom te su podjelili zemlju na «utjecajne sfere» za svoju vlastitu korist i za korist njihovih sljedbenika, rođaka i prijatelja.
...
Revolucionarno vijeće je bilo formalno raspušteno kada je Naser izabran za predsjednika. Međutim, u to vrijeme je strah već posvuda zavladao, a strah, vjerujem, djeluje od svih čuvstava najporaznije na ljudsko biće. U strahu se raspada ličnost, ljudska je volja paralizirana i čovjek postupa kao automat.
...
Sukobi koje sam četri godine promatrao pokazali su se kao strašan teret; tako su mi teško pritiskali dušu da sam zamalo podlegao. Jer, kao i uvijek, za mene nema mjesta ondje gdje nema ljubavi!
PUT PREMA MIRU
I dan – danas sam najsretniji kada sam na obalama Sueskog kanala, kada ondje satima bez prekida sjedim u maloj drvenoj kučici i promatram napredovanje radova.
Svaki put kada posjetim grad na Kanalu, navru mi sjećanja na 5. lipnja 1975. godine. Toga sam dana letio helikopterom zatim sjeo u automobil o odvezao se za tu prigodu uređene pozornice s koje sam proglasio da je Sueski kanal nakon osam godina ponovo otvoren za međunarodnu plovidbu. Nikada neću zaboraviti taj dan. Napokon su se nakon dugih godina izgnanstva kao ljudi bez vlastita doma i lišavani najosnovnijih ljudskih potreba ponovo vratili..
Nitko ne može shvatiti tu radost i način kako ona uzdiže ljudsku dušu od onih koji su i sami bili preseljeni u neku drugu zemlju, koji su bili prisiljeni napustiti svoje vlastite domove, ulice i poznata lica svojih prijatelja, svoga grada i svoje zemlje, zemlje koje su dobro poznavali i koju su toliko voljeli, kojoj su pripadali i bez koje nisu mogli živjeti u pravom smislu te riječi.
Naša egipatska civilizacija, koja potječe iz onog davnog vremena od prije 7000 godina i najranija je u ljudskoj povijesti, uvijek je inspirirala ljubavlju čovjeka prema zemlji i njegovom vezanosti za zemlju. Odatle je i iskra radosti na licima ljudi bila drugačija od onih običnih ljudskih radosti. Višeli negoli radost zbog materijalnog dobitka bila je to iznenadna ekstaza, nešto poput očaja koji se najednom pretvorio u nadu; nešto poput biljke koja je dugo ležala osušena i uvenula, a sada je najednom procvala. Oni su ljudi kao izbjeglice živjeli osam dugih godina i za to vrijeme mnogi su umrli, no jš više se novih rodilo. Nad njima je godinama visjelo pitanje koje kao da nije imalo odgovora: Hoćemo li se ikada vratiti? Činilo se da se čak i nada u mogućnost nekog odgovora povukla u nedohvatljivu daljinu.
Ako tome dodamo i činjenicu da se ljudi što žive uz Kanal razlikuju od svih drugih Egipćana zbog osobite vrste pomorske trgovine i da su oni potpuno ovisni o Kanalu koji je otvoren za plovidbu, postaje nam jasnije zašto su se oni toliko radovali svom povratku. Za njih je to značilo više običnog povratka svojim kućama. Za njih je to bilo kao da su ponovo dobili svoj pravi identitet. Oni su promatrali Kanal i more kao nešto gotovo sveto, kao simbol svoje pripadnosti. Oni su gledali more i Kanal na isti način kako su stanovnici doline Nila gledali na zemlju. Kanal je odredio njihov način života a prema tome i njihovu svijest, i to pokoljenje za pokoljenjem, i to u tolikoj mjeri da se Kanal gotovo identificirao sa samom njihovom sviješću.
Toga osobitog dana, 5. lipnja 1975. godine, koji se zauvijek urezao u moje srce, desio se događaj koji se teško može opisati riječima.
Moj se auto polako približavao Upravi Kanala kada se na cesti iznenada pojavio neki čovjek i počeo mahati vozaču da se zaustavi. Bio je to neki starac, visok i mršav a duga bijela kosa padala mu je na ramena; lice mu je odavalo duboko poštovanje dok su mu oči jasno sjale u jutarnjoj izmaglici. Stražari su ga pokušali ukloniti, ali sam im rekao da ga ostave na miru i naredio šoferu da zaustavi auto. Čovjek mi je uputio dug pogled a zatim se posve neočekivano spustio na koljena da bi izgovorio kretku molitvu zahvalnicu upućenu Bogu. Zatim je ustao i dao znak koloni automobila da nastavi svoje putovanje. Nakon toga se u tren izgubio u okupljenom mnoštvu.
Čitav taj događaj kao da je trajao jedva minutu, no činilo se kao da su se u njemu sažele mnoge godine, godine očaja i bolne težnje. A ta je minuta, ma kako kratka bila, značila sve onom čovjeku. Živio je dovoljno dugo da ponovo ugleda svoju domovinu, da zna da se vratio. Možda više neće dugo živjeti, ali će biti ondje, u toj dragoj zemlji pokopan. Odatle njegov osječaj sigurnosti, njegova vedrina i duševni mir; stoga je morao kleknuti pred Bogom da bi mu zahvalio što je poslao to neočekivano svjetlo kojim je raspršio onaj dugotrajni mrak koji je on s toliko muke preživio.
Ostavio sam tog starca vrijednog poštovanja iza sebe i pošao da izvršim ceremoniju ponovnog otvaranja Kanala. No, njegova slika ostat će zauvijek u mom duhu.
...
Te izbjeglice, njih oko 700.000, gotovo da su prestale biti ljudska bića, i to ne samo zbog teških životnih uvjeta u već i tako prenapučenim gradovima u unutrašnjosti, već i zato (to je bilo mnogo važnije) jer su izgubile nadu, a to je ona životna ljudska snaga bez koje nijedan čovjek ne može stvarno živjeti.
Epilog
Nije to povijest arapsko – izraelskog sukoba ili oslobođenja Egipta od britanske okupacije ili dostignuća i promašaja revolucije od 1952. godine. Moglo bi to biti sve to i još nešto više, no to je ipak uglavnom povijest potrage za identitetom i mojim vlastitim, i identitetom Egipta. Oni su jedno te isto, jer sam se od svog djetinjstva identificirao sa svojom zemljom i narodom.
Da li je potraga bila uspješna' Jesam li uspio ostvariti sliku samoga sebe i sliku svoje zemlje koja je bila u meni još od mog najranijeg djetinjstva? To prepuštam čitatelju da sam zaključi. Sve što ja mogu reći i sve što znam jest ovo:
Nikada me nisu privlačile čari ovoga svijeta, niti sam ikada pokušao graditi svoju sreću na račun drugih. U svakoj odluci koju sam donio, u svakoj akciji koju sam poduzeo, vodila me je moja čvrsta vjera u dostojanstvo čovjeka i u njegovo pravo na slobodu., mir i jednakost.
Pronašao sam samoga sebe u prijateljstvu, u ljubavi, u radu koji pomaže onima oko mene da žive bolji život, u trijumfu istine nad laži. Ukratko, u svemu što mi je omogućilo da vidim kako se moji ideali i ideali moje zemlje ostvaruju.
Nikada nisam težio moći jer sam već u svojoj mladosti otkrio da moja snaga leži u meni samome, u mojoj potpunoj odanosti onome što je pošteno, pravedno i lijepo.
Hvala Bogu, danas sam isti kakav sam bio prije mnogo godina kada sam po izlasku sunca išao na polja raditi zajedno s drugima tako da se u zemlji može probuditi život i da stabla donesu plodove.
Međutim, ni do sada potraga nije okončana, a ne vjerujem ni da će se ikada okončati, jer sa svakim djelom koje poduzimamo da bismo ostvarili sami sebe, mi ispunjamo volju Boga a njegova volja je vječna. Još je dug put preda mnom i mojim narodom prije no što postignemo život u kome će prevladati ljubav, mir, napredak i poštenje čovjeka. Neka Bog vodi naše korake i korake drugih ljudi na cijelome svijetu.
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 9950
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#104 Re: Socijalisti muslimani
Aljo iz bek 
-
Alija Alijagić
- Posts: 318
- Joined: 13/02/2008 18:20
- Location: Sarajevo
#105 Re: Socijalisti muslimani
Od Sadama do Al-Jazeere - Saman Abdul Majid:
"Sadam Husein volio se smijati, a papinskom nunciju, msgr. Etchegarayu, ponudio je da će mu pronaći ženu u Bagdadu"
Razgovarala: Karmela Devčić
Saman Abdul Majid, bivši službeni prevoditelj Sadama Huseina, profesor francuskog na bagdadskom sveučilištu i autor bestsellera "Godine Sadama Huseina", tri dana uoči Sadamova iznenadnog uhićenja Globusu je dao ekskluzivni intervju u kojem govori o bivšem šefu i proteklih 15 godina koje je proveo radeći za iračkog diktatora.
U vremenu kad promućurni bivši butleri nekadašnjih vlastodržaca postaju bogataši pišući biografije o svojim slavnim šefovima, a u Japanu je već mjesecima najčitanija knjiga koju je o sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong Ilu, nakon što se spasio bijegom u Tokio, objavio njegov nekadašnji kuhar, u Parizu je ovih dana hitom postala netom izdana knjiga "Godine Sadama Huseina". Napisao ju je čovjek koji je 15 godina bio prevoditelj svrgnutog iračkog predsjednika.
Profesor Saman Abdul Majid bio je na gotovo svim bitnim sastancima na kojima su strani izaslanici pregovarali sa Sadamom, u kriznim vremenima predsjednika je viđao i po nekoliko puta dnevno. Kad su Amerikanci ušli u Bagdad, Majid je spakirao stvari i preselio u Katar. Bivši Sadamov prevoditelj danas je zaposlen u središtu najpoznatije arapske televizije - Al-Jazeere. Nudili su mu, kaže, da bude novinar, no on ipak više voli prevođenje. "Da nisam radio za predsjednika, danas bih sjedio u UN-u, u New Yorku ili Genevi, i tamo bio izvrsno plaćen prevoditelj. No i Al Jazeera me dobro plaća, ne mogu se požaliti", kaže nam usput, kao da sam sebi objašnjava kako mu se to život u samo nekoliko mjeseci promijenio iz temelja.
- 15 godina sa Sadamom. Kako je bilo raditi za njega, kakav je on čovjek?
To će vas možda iznenaditi, no čovjek kojeg sam ja poznavao nije onakav kakvim ga opisuju zapadni mediji. Čovjek za kojeg sam ja radio bio je vrlo fin, pristojan, uviđavan, želio je zadovoljiti ljude oko sebe. Nikad nije upadao u konflikte i nikad nije bio ljut na ljude oko sebe. Kao prevoditelju, ulijevao mi je sigurnost, gledao me je blagim pogledom i gotovo kao da je govorio: "Opusti se, ne boj se!" Ponekad, kad ne bih odmah mogao naći najbolju riječ u arapskom, i kad bih trebao sekundu ili dvije, on je blago i mirno gledao u mene, kao da me smiruje, ne želeći me požurivati ili me činiti nervoznim, očima mi je slao poruke: "Razumijem te, samo polako."
Podvojena ličnost
"Sadam Husein volio se smijati, a papinskom nunciju, msgr. Etchegarayu, ponudio je da će mu pronaći ženu u Bagdadu"
- Kažete da vas je gledao "blago, kao da poručuje: opusti se, ne boj se!" Bojali ste ga se?
Ma ne. U mojoj blizini on se uvijek ponašao srdačno, gotovo bratski. Inspirirao me više na ljubav i respekt, nego na strah. Često mi se znalo dogoditi da, dok se meni i drugima obraćao tako blago i pristojno, ja sam sebe upitam: "Može li ovo zaista biti čovjek o kojem čitam? Može li on biti podvojena ličnost - biti tako dobar ovdje, s nama, i biti tako okrutan kao državnik?" To me je zbunjivalo. Ja sam imao pristup vijestima i informacijama iz inozemstva. Kao prevodilac mogao sam se koristiti internetom, čitati američke, francuske i britanske novine. Često sam se tako pitao: "Pišu li oni to doista o istom čovjeku za kojeg ja radim?"
- Jeste li imali često priliku s njim i privatno popričati, izvan protokola i obveza?
Predsjednik je vrlo strogo dijelio svoj javni i privatni život. Nikad sa mnom nije razgovarao o svojoj obitelji ili o bilo čemu privatnom. No, takav je odnos imao i prema ministrima. Rijetko je s kojim od suradnika dijelio bilo što privatno. Ja sam predsjednika viđao samo u prisustvu drugih ljudi - uvijek bih ušao u njegovu sobu sa stranim delegacijama ili novinarima, i uglavnom sam i napuštao sobu kad su oni odlazili. No, predsjednik bi me svaki put kad bih ušao u sobu pitao kako sam i unaprijed mi se zahvaljivao. Poslije sastanaka često je govorio: "Oprostite što sam tako puno govorio i što je ovo tako dugo trajalo. Vjerojatno ste vrlo umorni."
- Što je tog "mirnog i finog" Sadama, koji "ni s kim nije upadao u konflikte" osim s domaćim političkim neistomišljenicima, te UN--om, Amerikom i pola svijeta, činilo nervoznim, ljutim, bijesnim?
O tome sam pisao u svojoj knjizi. Bilo kakav stav koji nije pokazivao poštovanje prema njemu ili prema njegovoj zemlji činio ga je ljutim. Jedan od rijetkih trenutaka kad sam ga vidio bijesnim bio je kad mu je francuski veleposlanik donio pismo od Jacquesa Chiraca. Bilo je to neposredno nakon sastanka s Kofijem Annanom, 1989. godine. UN je tražio da Irak dopusti pregled svojeg oružja i Irak je naposljetku na to pristao. Kofi Annan došao je u Bagdad i uvjerio predsjednika da prihvati inspekciju. Mjesec dana nakon toga došlo je Chiracovo pismo u kojem se Chirac obraća Sadamu Huseinu kao da govori nekom djetetu, kao da piše svom lošem učeniku. Podsjeća ga da je posjet Kofija Annana bio vrlo važan i da je to što je obećao Annanu krucijalno. "Mi, Francuzi, uložili smo velik napor da nagovorimo Annana da dođe u Irak, i vi biste trebali znati kako se sad morate ponašati. Vi, Iračani, trebali biste znati što sad trebate napraviti i kako se ophoditi da biste zadovoljili međunarodnu zajednicu", pisao je Chirac. Tad sam prvi put vidio da predsjednik kipi od bijesa. Povišenim tonom, francuskom je veleposlaniku kazao da izgleda da je francuski predsjednik potpuno smetnuo s uma da je Irak kolijevka civilizacije, da je Irak zemlja koja je cijeli svijet učila kako pisati i čitati, još prije 5000 godina!
Sadam nije mrzio Kurde"
- Vi ste Kurd. Znajući što je Sadam učinio Kurdima, jeste li ikad poželjeli prestati raditi za njega?
Kampanja protiv Sadama Huseina stvorila je pogrešnu sliku o tom čovjeku. On nije mrzio Kurde! Nije mrzio ni šijite! Pa, bilo je puno i Kurda i šijita u iračkoj Vladi. Predsjednik je, dakako, bio protiv ljudi koji su nosili oružje protiv njega. Nije on ništa posebno mrzio Kurde, no Kurdi su pobunjenici i zapravo do 1990. oni nisu ni bili pod kontrolom centralne vlasti. Nije on bio protiv Kurda kao Kurda, već protiv Kurda kao pobunjenika! Ja nikad nisam bio dio režima, ja sam i tretiran kao profesionalni prevoditelj. Tako sam se i ponašao, nisam se nikad bavio politikom.
- Niste bili dio službene vlasti, no bile su vam dostupne informacije, pratili ste strane medije. Kako ste se osjećali kad je Sadam ubijao Kurde?
To je bila tragedija i ja osuđujem svakog tko je to učinio, ako mislite na Halabju (kurdsko selo u kojem je prije 15 godina u napadu kemijskim oružjem ubijeno najmanje pet tisuća civila, op. K. D.). To je bio genocid. No vi ste u medijima uvjereni da je to učinila iračka vojska, ali ako pročitate brojne izvještaje koji se nalaze na internetu, a potpisani su od članova američkog Kongresa, oni kažu da postoji velika mogućnost da je Halabju napala iranska vojska.
Ponavljam, osuđujem svakoga tko je to učinio, bio to Sadam Husein ili Homeini. Ja vjerujem da su to učinili Iranci, Sadam Husein nije to mogao učiniti, ići protiv svojih ljudi. Iračani su bili u kritičnoj vojnoj situaciji, vodile su se teške borbe, a Halabja je bila u sredini, između dvije iranske jedinice.
- Što je s masovnim grobnicama koje se danas pronalaze po Iraku, a ne odnose se samo na sjeverni dio zemlje?
Masovne grobnice koje se sad otvaraju u Iraku drugo su pitanje. Svaki dan pronalaze nove i kažu da je to Sadamovo djelo. Slušajte me dobro: 1990., kad se iračka vojska povlačila iz Kuvajta, cijela je vojska, 300.000 ljudi, bila napadnuta od Amerikanaca i mnogi od njih tada su ubijeni. U južnom Iraku odvijali su se tada brojni okršaji između pobunjenika i vojske, svi ti brojni mrtvi morali su negdje biti zakopani. Ja ne govorim da nikoga od njih nije ubio predsjednik, ali ne mislite valjda da je sve njih ubio predsjednik!
Vidio sam te grobnice na televiziji i većinu tih ljudi lako je, po stvarima koje su nađene pokraj njih, identificirati kao vojnike. Nisu to civili.
"Jacques Chirac predsjedniku se u pismu obraćao kao malom djetetu"
- Je li Irak bolji sa Sadamom ili bez njega?
Jako je teško odgovoriti na to vaše pitanje. Za zemlju je bolje da joj on nije na čelu, jer je nakon dugogodišnje vladavine ostavio uništenu zemlju. Nije bio fleksibilan, nije bio diplomatičan, vodio je Irak iz jednog u drugi rat - to je značilo da je uništio gospodarstvo i puno ljudi odveo u smrt.
No, ono što se sada događa u Iraku još je i gore, nego što je bilo za vrijeme predsjednika. Irak je danas okupiran, Amerikanci neće tako lako otići, budućnost ne obećava.
- Gdje vi vidite svoju budućnost?
Ne razmišljam o povratku u Irak. Postoje tu dvije stvari: kad sam odlazio u Katar, planirao sam ostati samo godinu dana, da se stvari u Bagdadu malo smire. No, stvari se u Iraku ne smiruju, već se samo pogoršavaju. S druge strane, u Kataru je život sjajan. Volim ovaj posao, ljudi na Al-Jazeeri su jako dragi.
Dobrodošao na Al-Jazeeru!
- Bili ste u Bagdadu kad su Amerikanci ušli u grad. Kako su se ponašali prema vama?
Očito je da me nisu ubili, iako su to javljali neki mediji. Kad su Amerikanci došli, cijelo sam vrijeme bio u kući, nisam izlazio van. No, ionako se nije imalo kamo ići. Amerikanci me nisu čak ni tražili, nitko nije došao po mene. Moja se žena jako bojala da će doći po nas, no izgleda da su oni dobro znali da sam ja bio samo običan prevoditelj, da nisam bio involviran u politiku.
- Od Bagdada do Katara - kako ste završili na Al-Jazeeri?
Moj dobar prijatelj, Iračanin, zemlju je napustio 1994. Nismo bili u kontaktu otkad je otišao iz Iraka, a ja sam mislio da u Jordanu radi kao prevoditelj. Nisam imao pojma da je on zapravo u Kataru i da radi za Al-Jazeeru. Nakon rata, kad su Amerikanci već odavno kontrolirali Bagdad, u srpnju ove godine, on je na nekim vijestima čuo da su američke trupe u Iraku uhitile prevoditelja Sadama Huseina. Moj prijatelj poludio je od bijesa, odmah je pokrenuo veze i na kraju došao do telefonskog broja moje obitelji. Prvo je razgovarao s mojom suprugom i ona mu je rekla da sam ja doma, da nisam ni u kakvom zatvoru.
Pitao me što sad radim. Rekao sam mu da sam bez posla, da sam radio za predsjednika i da su Amerikanci ukinuli predsjednika. Rekao sam mu da razmišljam o odlasku u Jordan, gdje bih mogao dobiti posao na sveučilištu. Na to mi je kazao: "Zašto ne bi došao raditi na Al-Jazeeri, želiš li tu raditi?" Pristao sam bez puno razmišljanja, a on me je nazvao sljedeći dan da mi javi da su ljudi na Al-Jazeeri poručili da sam dobrodošao. Poslali su mi vizu i evo me zadovoljnog u Kataru. Moja je obitelj još u Bagdadu, no za dva tjedna i oni bi se trebali preseliti ovamo.
- Jeste li ikad, iz bilo kojeg razloga, požalili što ste radili za Sadama Huseina?
Ja sam prevoditelj, i to dobar prevoditelj. Volim svoj posao, prevođenje je gotovo moja opsesija. Imao sam puno prilika u životu baviti se i drugim stvarima, i ovdje na Al-Jazeeri nudili su mi da počnem raditi kao reporter, no ja volim posao prevodioca. Kao predsjednikovu prevoditelju nije mi bilo dopušteno da napuštam zemlju. Prije nego što sam počeo raditi za njega, puno sam putovao u Beč, surađivao sam s nekoliko prestižnih međunarodnih organizacija i agencija. Kad sam počeo raditi za predsjednika, više nisam putovao van. No, kad vam se ponudi posao za predsjednika, ne možete reći: "Ne!"
Zadnji susret sa diktatorom
- Kad ste zadnji put vidjeli Sadama?
Zadnji put sreo sam ga koncem veljače 2003., kad je davao intervju za američku tv-kuću CBS. Novinar CBS-a, Dan Rather, u Bagdadu je napravio oko sat i pol vremena dug intervju s predsjednikom. Ja sam prevodio.
- Je li u to vrijeme Sadam već bio drugačiji? Nervozniji?
Predsjednik je, jedino je to bila promjena, postao vrlo smiren, miran; kao da je lakše prihvaćao tuđa mišljenja. Kad mu je novinar Rather kazao da je to zadnji put da se susreću, da dolazi rat i da će to, možda, biti i njegov kraj, predsjednik se samo mirno nasmijao i rekao: "To ste mi rekli i 1990., kad ste radili intervju sa mnom prije američkog napada na Irak i Kuvajt, i sad mi ponovno govorite isto. Dakle, siguran sam, ako i bude rata, mi ćemo se i poslije njega ponovno susresti."
- Je li Sadam bio uplašen?
Ma ne. Predsjednik nije uopće bio uplašen. Bio je siguran, ako i dođe do rata, da će on i Irak izaći iz njega kao pobjednici. I u tim danima spašavao ga je njegov smisao za humor. Sjećam se da se i tad s novinarom CBS-a pokušavao šaliti. Predsjednik je imao izuzetan smisao za humor. Volio je pričati viceve. Gotovo na svakom sastanku sa strancima ispričao bi neku malu šalu tako da razbije uštogljenu atmosferu. Volio se smijati. Sjećam se predsjednikova sastanka s papinim nuncijem, msgr. Rogerom Etchegarayem, kojeg je papa poslao da predsjedniku prenese poruku mira. Msgr. Etchegaray ima oko 80 godina. Na kraju sastanka, Etchegaray je predsjedniku rekao: "Drago mi je što vidim da ste zdravi i da izgledate tako mladoliko", na što mu je Sadam odgovorio: "Nisam samo ja mlad! Da niste svećenik, budući da tako mladoliko izgledate, našao bih vam neku mladu Iračanku da se ovdje kod nas oženite." Sadam se tome jako smijao, a i svi mi oko njega.
"Sadam Husein volio se smijati, a papinskom nunciju, msgr. Etchegarayu, ponudio je da će mu pronaći ženu u Bagdadu"
Razgovarala: Karmela Devčić
Saman Abdul Majid, bivši službeni prevoditelj Sadama Huseina, profesor francuskog na bagdadskom sveučilištu i autor bestsellera "Godine Sadama Huseina", tri dana uoči Sadamova iznenadnog uhićenja Globusu je dao ekskluzivni intervju u kojem govori o bivšem šefu i proteklih 15 godina koje je proveo radeći za iračkog diktatora.
U vremenu kad promućurni bivši butleri nekadašnjih vlastodržaca postaju bogataši pišući biografije o svojim slavnim šefovima, a u Japanu je već mjesecima najčitanija knjiga koju je o sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong Ilu, nakon što se spasio bijegom u Tokio, objavio njegov nekadašnji kuhar, u Parizu je ovih dana hitom postala netom izdana knjiga "Godine Sadama Huseina". Napisao ju je čovjek koji je 15 godina bio prevoditelj svrgnutog iračkog predsjednika.
Profesor Saman Abdul Majid bio je na gotovo svim bitnim sastancima na kojima su strani izaslanici pregovarali sa Sadamom, u kriznim vremenima predsjednika je viđao i po nekoliko puta dnevno. Kad su Amerikanci ušli u Bagdad, Majid je spakirao stvari i preselio u Katar. Bivši Sadamov prevoditelj danas je zaposlen u središtu najpoznatije arapske televizije - Al-Jazeere. Nudili su mu, kaže, da bude novinar, no on ipak više voli prevođenje. "Da nisam radio za predsjednika, danas bih sjedio u UN-u, u New Yorku ili Genevi, i tamo bio izvrsno plaćen prevoditelj. No i Al Jazeera me dobro plaća, ne mogu se požaliti", kaže nam usput, kao da sam sebi objašnjava kako mu se to život u samo nekoliko mjeseci promijenio iz temelja.
- 15 godina sa Sadamom. Kako je bilo raditi za njega, kakav je on čovjek?
To će vas možda iznenaditi, no čovjek kojeg sam ja poznavao nije onakav kakvim ga opisuju zapadni mediji. Čovjek za kojeg sam ja radio bio je vrlo fin, pristojan, uviđavan, želio je zadovoljiti ljude oko sebe. Nikad nije upadao u konflikte i nikad nije bio ljut na ljude oko sebe. Kao prevoditelju, ulijevao mi je sigurnost, gledao me je blagim pogledom i gotovo kao da je govorio: "Opusti se, ne boj se!" Ponekad, kad ne bih odmah mogao naći najbolju riječ u arapskom, i kad bih trebao sekundu ili dvije, on je blago i mirno gledao u mene, kao da me smiruje, ne želeći me požurivati ili me činiti nervoznim, očima mi je slao poruke: "Razumijem te, samo polako."
Podvojena ličnost
"Sadam Husein volio se smijati, a papinskom nunciju, msgr. Etchegarayu, ponudio je da će mu pronaći ženu u Bagdadu"
- Kažete da vas je gledao "blago, kao da poručuje: opusti se, ne boj se!" Bojali ste ga se?
Ma ne. U mojoj blizini on se uvijek ponašao srdačno, gotovo bratski. Inspirirao me više na ljubav i respekt, nego na strah. Često mi se znalo dogoditi da, dok se meni i drugima obraćao tako blago i pristojno, ja sam sebe upitam: "Može li ovo zaista biti čovjek o kojem čitam? Može li on biti podvojena ličnost - biti tako dobar ovdje, s nama, i biti tako okrutan kao državnik?" To me je zbunjivalo. Ja sam imao pristup vijestima i informacijama iz inozemstva. Kao prevodilac mogao sam se koristiti internetom, čitati američke, francuske i britanske novine. Često sam se tako pitao: "Pišu li oni to doista o istom čovjeku za kojeg ja radim?"
- Jeste li imali često priliku s njim i privatno popričati, izvan protokola i obveza?
Predsjednik je vrlo strogo dijelio svoj javni i privatni život. Nikad sa mnom nije razgovarao o svojoj obitelji ili o bilo čemu privatnom. No, takav je odnos imao i prema ministrima. Rijetko je s kojim od suradnika dijelio bilo što privatno. Ja sam predsjednika viđao samo u prisustvu drugih ljudi - uvijek bih ušao u njegovu sobu sa stranim delegacijama ili novinarima, i uglavnom sam i napuštao sobu kad su oni odlazili. No, predsjednik bi me svaki put kad bih ušao u sobu pitao kako sam i unaprijed mi se zahvaljivao. Poslije sastanaka često je govorio: "Oprostite što sam tako puno govorio i što je ovo tako dugo trajalo. Vjerojatno ste vrlo umorni."
- Što je tog "mirnog i finog" Sadama, koji "ni s kim nije upadao u konflikte" osim s domaćim političkim neistomišljenicima, te UN--om, Amerikom i pola svijeta, činilo nervoznim, ljutim, bijesnim?
O tome sam pisao u svojoj knjizi. Bilo kakav stav koji nije pokazivao poštovanje prema njemu ili prema njegovoj zemlji činio ga je ljutim. Jedan od rijetkih trenutaka kad sam ga vidio bijesnim bio je kad mu je francuski veleposlanik donio pismo od Jacquesa Chiraca. Bilo je to neposredno nakon sastanka s Kofijem Annanom, 1989. godine. UN je tražio da Irak dopusti pregled svojeg oružja i Irak je naposljetku na to pristao. Kofi Annan došao je u Bagdad i uvjerio predsjednika da prihvati inspekciju. Mjesec dana nakon toga došlo je Chiracovo pismo u kojem se Chirac obraća Sadamu Huseinu kao da govori nekom djetetu, kao da piše svom lošem učeniku. Podsjeća ga da je posjet Kofija Annana bio vrlo važan i da je to što je obećao Annanu krucijalno. "Mi, Francuzi, uložili smo velik napor da nagovorimo Annana da dođe u Irak, i vi biste trebali znati kako se sad morate ponašati. Vi, Iračani, trebali biste znati što sad trebate napraviti i kako se ophoditi da biste zadovoljili međunarodnu zajednicu", pisao je Chirac. Tad sam prvi put vidio da predsjednik kipi od bijesa. Povišenim tonom, francuskom je veleposlaniku kazao da izgleda da je francuski predsjednik potpuno smetnuo s uma da je Irak kolijevka civilizacije, da je Irak zemlja koja je cijeli svijet učila kako pisati i čitati, još prije 5000 godina!
Sadam nije mrzio Kurde"
- Vi ste Kurd. Znajući što je Sadam učinio Kurdima, jeste li ikad poželjeli prestati raditi za njega?
Kampanja protiv Sadama Huseina stvorila je pogrešnu sliku o tom čovjeku. On nije mrzio Kurde! Nije mrzio ni šijite! Pa, bilo je puno i Kurda i šijita u iračkoj Vladi. Predsjednik je, dakako, bio protiv ljudi koji su nosili oružje protiv njega. Nije on ništa posebno mrzio Kurde, no Kurdi su pobunjenici i zapravo do 1990. oni nisu ni bili pod kontrolom centralne vlasti. Nije on bio protiv Kurda kao Kurda, već protiv Kurda kao pobunjenika! Ja nikad nisam bio dio režima, ja sam i tretiran kao profesionalni prevoditelj. Tako sam se i ponašao, nisam se nikad bavio politikom.
- Niste bili dio službene vlasti, no bile su vam dostupne informacije, pratili ste strane medije. Kako ste se osjećali kad je Sadam ubijao Kurde?
To je bila tragedija i ja osuđujem svakog tko je to učinio, ako mislite na Halabju (kurdsko selo u kojem je prije 15 godina u napadu kemijskim oružjem ubijeno najmanje pet tisuća civila, op. K. D.). To je bio genocid. No vi ste u medijima uvjereni da je to učinila iračka vojska, ali ako pročitate brojne izvještaje koji se nalaze na internetu, a potpisani su od članova američkog Kongresa, oni kažu da postoji velika mogućnost da je Halabju napala iranska vojska.
Ponavljam, osuđujem svakoga tko je to učinio, bio to Sadam Husein ili Homeini. Ja vjerujem da su to učinili Iranci, Sadam Husein nije to mogao učiniti, ići protiv svojih ljudi. Iračani su bili u kritičnoj vojnoj situaciji, vodile su se teške borbe, a Halabja je bila u sredini, između dvije iranske jedinice.
- Što je s masovnim grobnicama koje se danas pronalaze po Iraku, a ne odnose se samo na sjeverni dio zemlje?
Masovne grobnice koje se sad otvaraju u Iraku drugo su pitanje. Svaki dan pronalaze nove i kažu da je to Sadamovo djelo. Slušajte me dobro: 1990., kad se iračka vojska povlačila iz Kuvajta, cijela je vojska, 300.000 ljudi, bila napadnuta od Amerikanaca i mnogi od njih tada su ubijeni. U južnom Iraku odvijali su se tada brojni okršaji između pobunjenika i vojske, svi ti brojni mrtvi morali su negdje biti zakopani. Ja ne govorim da nikoga od njih nije ubio predsjednik, ali ne mislite valjda da je sve njih ubio predsjednik!
Vidio sam te grobnice na televiziji i većinu tih ljudi lako je, po stvarima koje su nađene pokraj njih, identificirati kao vojnike. Nisu to civili.
"Jacques Chirac predsjedniku se u pismu obraćao kao malom djetetu"
- Je li Irak bolji sa Sadamom ili bez njega?
Jako je teško odgovoriti na to vaše pitanje. Za zemlju je bolje da joj on nije na čelu, jer je nakon dugogodišnje vladavine ostavio uništenu zemlju. Nije bio fleksibilan, nije bio diplomatičan, vodio je Irak iz jednog u drugi rat - to je značilo da je uništio gospodarstvo i puno ljudi odveo u smrt.
No, ono što se sada događa u Iraku još je i gore, nego što je bilo za vrijeme predsjednika. Irak je danas okupiran, Amerikanci neće tako lako otići, budućnost ne obećava.
- Gdje vi vidite svoju budućnost?
Ne razmišljam o povratku u Irak. Postoje tu dvije stvari: kad sam odlazio u Katar, planirao sam ostati samo godinu dana, da se stvari u Bagdadu malo smire. No, stvari se u Iraku ne smiruju, već se samo pogoršavaju. S druge strane, u Kataru je život sjajan. Volim ovaj posao, ljudi na Al-Jazeeri su jako dragi.
Dobrodošao na Al-Jazeeru!
- Bili ste u Bagdadu kad su Amerikanci ušli u grad. Kako su se ponašali prema vama?
Očito je da me nisu ubili, iako su to javljali neki mediji. Kad su Amerikanci došli, cijelo sam vrijeme bio u kući, nisam izlazio van. No, ionako se nije imalo kamo ići. Amerikanci me nisu čak ni tražili, nitko nije došao po mene. Moja se žena jako bojala da će doći po nas, no izgleda da su oni dobro znali da sam ja bio samo običan prevoditelj, da nisam bio involviran u politiku.
- Od Bagdada do Katara - kako ste završili na Al-Jazeeri?
Moj dobar prijatelj, Iračanin, zemlju je napustio 1994. Nismo bili u kontaktu otkad je otišao iz Iraka, a ja sam mislio da u Jordanu radi kao prevoditelj. Nisam imao pojma da je on zapravo u Kataru i da radi za Al-Jazeeru. Nakon rata, kad su Amerikanci već odavno kontrolirali Bagdad, u srpnju ove godine, on je na nekim vijestima čuo da su američke trupe u Iraku uhitile prevoditelja Sadama Huseina. Moj prijatelj poludio je od bijesa, odmah je pokrenuo veze i na kraju došao do telefonskog broja moje obitelji. Prvo je razgovarao s mojom suprugom i ona mu je rekla da sam ja doma, da nisam ni u kakvom zatvoru.
Pitao me što sad radim. Rekao sam mu da sam bez posla, da sam radio za predsjednika i da su Amerikanci ukinuli predsjednika. Rekao sam mu da razmišljam o odlasku u Jordan, gdje bih mogao dobiti posao na sveučilištu. Na to mi je kazao: "Zašto ne bi došao raditi na Al-Jazeeri, želiš li tu raditi?" Pristao sam bez puno razmišljanja, a on me je nazvao sljedeći dan da mi javi da su ljudi na Al-Jazeeri poručili da sam dobrodošao. Poslali su mi vizu i evo me zadovoljnog u Kataru. Moja je obitelj još u Bagdadu, no za dva tjedna i oni bi se trebali preseliti ovamo.
- Jeste li ikad, iz bilo kojeg razloga, požalili što ste radili za Sadama Huseina?
Ja sam prevoditelj, i to dobar prevoditelj. Volim svoj posao, prevođenje je gotovo moja opsesija. Imao sam puno prilika u životu baviti se i drugim stvarima, i ovdje na Al-Jazeeri nudili su mi da počnem raditi kao reporter, no ja volim posao prevodioca. Kao predsjednikovu prevoditelju nije mi bilo dopušteno da napuštam zemlju. Prije nego što sam počeo raditi za njega, puno sam putovao u Beč, surađivao sam s nekoliko prestižnih međunarodnih organizacija i agencija. Kad sam počeo raditi za predsjednika, više nisam putovao van. No, kad vam se ponudi posao za predsjednika, ne možete reći: "Ne!"
Zadnji susret sa diktatorom
- Kad ste zadnji put vidjeli Sadama?
Zadnji put sreo sam ga koncem veljače 2003., kad je davao intervju za američku tv-kuću CBS. Novinar CBS-a, Dan Rather, u Bagdadu je napravio oko sat i pol vremena dug intervju s predsjednikom. Ja sam prevodio.
- Je li u to vrijeme Sadam već bio drugačiji? Nervozniji?
Predsjednik je, jedino je to bila promjena, postao vrlo smiren, miran; kao da je lakše prihvaćao tuđa mišljenja. Kad mu je novinar Rather kazao da je to zadnji put da se susreću, da dolazi rat i da će to, možda, biti i njegov kraj, predsjednik se samo mirno nasmijao i rekao: "To ste mi rekli i 1990., kad ste radili intervju sa mnom prije američkog napada na Irak i Kuvajt, i sad mi ponovno govorite isto. Dakle, siguran sam, ako i bude rata, mi ćemo se i poslije njega ponovno susresti."
- Je li Sadam bio uplašen?
Ma ne. Predsjednik nije uopće bio uplašen. Bio je siguran, ako i dođe do rata, da će on i Irak izaći iz njega kao pobjednici. I u tim danima spašavao ga je njegov smisao za humor. Sjećam se da se i tad s novinarom CBS-a pokušavao šaliti. Predsjednik je imao izuzetan smisao za humor. Volio je pričati viceve. Gotovo na svakom sastanku sa strancima ispričao bi neku malu šalu tako da razbije uštogljenu atmosferu. Volio se smijati. Sjećam se predsjednikova sastanka s papinim nuncijem, msgr. Rogerom Etchegarayem, kojeg je papa poslao da predsjedniku prenese poruku mira. Msgr. Etchegaray ima oko 80 godina. Na kraju sastanka, Etchegaray je predsjedniku rekao: "Drago mi je što vidim da ste zdravi i da izgledate tako mladoliko", na što mu je Sadam odgovorio: "Nisam samo ja mlad! Da niste svećenik, budući da tako mladoliko izgledate, našao bih vam neku mladu Iračanku da se ovdje kod nas oženite." Sadam se tome jako smijao, a i svi mi oko njega.
-
ZukSan
- Posts: 63
- Joined: 16/01/2009 17:32
#106 Re: Socijalisti muslimani
Aljo ako ti je Sadam uzor, covjece, progresivan si kao neonacisti. Btw iracani bi bili mnogo sretniji narod da im nije bilo ni Sadam ni Busha
-
JThomas
- Posts: 69048
- Joined: 24/05/2008 15:01
- Location: Sic semper tyrannis
#107 Re: Socijalisti muslimani
ma da nije sadam, bio bi neko drugi...
težak, proklet prostor jednostavno, isto kao i balkan...samo sto puta gore
mali offtopic: dosta istoričara smatra da su mongoli bili ogromna negativna prekretnica u istoriji bliskog istoka, fakat izgleda da od tad nema sreće ni nafake tamo.
težak, proklet prostor jednostavno, isto kao i balkan...samo sto puta gore
mali offtopic: dosta istoričara smatra da su mongoli bili ogromna negativna prekretnica u istoriji bliskog istoka, fakat izgleda da od tad nema sreće ni nafake tamo.
-
Alija Alijagić
- Posts: 318
- Joined: 13/02/2008 18:20
- Location: Sarajevo
#108 Re: Socijalisti muslimani
][/quote]