"Ma kakva granada, onaj krs sto trosi 20 litara. Najbolje auto imam ja bolena diesel golf. Trosi 4 litre, pocincan lim, boja vojna a nije bas najbrzi to priznam. Al kad ga uleram nizastranu dodje do 180 na sat!"
moro sam...
A Muharem - kolko sam mu puta reko da ne dira u osinje gnijezdo al ono nece da slusa.
Glede njegovog pisanja - zna on nadmasiti i samog sebe. Dok sam citao ovaj tekst ispod, zapitao sam se par puta da li je ovo zaista Bazdulj jer ga ja kao ovakvog ne (pre)poznajem.
------------------------------
Nekad i sad: Šta bi bilo kad bi bilo da se umjesto Poljaka Jana poslije devetnaest godina iz kome probudio Bosanac Sakib?
Karma koma
Sakib Drino, godina četrdeset i šest, zanimanje: željeznički radnik. Poslije nesreće na radu, Sakib će pasti u duboku dugogodišnju komu. Probudit će se poslije devetnaest godina, baš kao u Zoni sumraka, da bi uvidio kako, usprkos prividima, ništa više nije kao prije
Dvadeset trećeg decembra 1988. godine voz je nesretnim slučajem udario zeničkog željezničara Sakiba Drinu, četrdeset šest godina starog, oženjenog, oca dvoje djece. Njegova žena Halida na pijaci je čula da je Sakiba satro voz te je odjurila do bolnice. Vaš suprug je u komi, drugarice Halida, nema mu pomoći, kazao joj je doktor, vrijeme je da na ovo poglavlje vašeg života stavite tačku. Halida nije plakala. Mislila je na djecu, sina Denisa i kćerku Adelu. Vratila se kući da ih s ručkom dočeka kad se vrate iz škole. Tata je u komi, kazala im je. Adela je tog dana dobila peticu iz engleskog. Riječ coma na engleskom ima dva značenja, rekla je, prvo je koma, a drugo je zarez. Doktor, dakle, ipak nije u pravu, pomislila je Halida, koma nije tačka, koma je zarez. U narednih devetnaest godina Halida je svakodnevno, i to po nekoliko puta, u sebi ponavljala mantru: koma nije tačka, koma je zarez. Sva je Zenica pričala o ludoj Halidi što dvaest godina vjeruje da će se Sakib probudit, a rodbina ga već zove rahmetli Sakib. A onda se, u junu mjesecu 2007. godine Sakib zbilja probudio.
Fudbal Otvorio je oči, protrljao ih kao da se budi poslije lijepo prospavane noći i zavikao: Halida, gladan sam. Halida se stvorila kraj njega s tanjirom pileće supe. Gleda Sakib kroz prozor, vidi – ljeto je, sjeća se onog zimskog dana na prugi i voza što ide prema njemu i misli kako je bio u komi punih šest mjeseci. Makar je Zeničanin i željezničar Sakib ne navija ni za Čelik ni za Želju, nego za Sarajevo. Srče Sakib onu supu i pita: Halida, ko je osvojio fudbalsko prvenstvo. Sarajevo, Sakibe, ona će smjerno. Njemu se lice ozari: Uzesmo ga opet, poslije tri-četiri godine, i to bez Musemića. Tu je Musemić, reče Halida, na klupi je. Kako na klupi nakav igrač, pa ulazi li ikad, pita Sakib. Ma ne smije trener na teren, odma crveni karton fasuje, kaže Halida. Smije se Sakib, Halida nešto glumi da se razumije u fudbal, a misli da je Musemić trener, konta on u sebi. Nego, koji je Željo bio, pita. Men’ se čini peti, odgovara Halida. A Čelik, pita, jel’ ispo. Nije, veli Halida, al’ malo je falilo. Uvijek je tako, misli Sakib i pita: nego, ko je bio drugi, treći? Zrinski i Slavija, odgovara Halida. Sakib je sada svjestan da mu sa ženom nešto nije uredu. Kakvi Zrinski i Slavija, misli, takvi klubovi i ne postoje, pa ni u republičkoj ligi, gdje su Hajduk, Dinamo, Partizan? Nego, Halida, kaže, ko je osvojio Kup šampiona? Milan, veli Halida, baš je nedavno bilo finale. Znao sam, skoro kliče Sakib, znao sam, čim su jesenas uzeli Zvezdu na penale. I misli mu se opet vraćaju na novu titulu Sarajeva. Joj, komšija Jozo mi dođe gajbu pive i kilo janjetine, kaže, kladio sam s njim zimus da će Sarajevo uzet titulu prije Dinama. De, kucni Jozi da dođe, kaže. Jozo je u Zagrebu, veli Halida, a i da nije, ništa od opklade, i Dinamo je uzeo titulu. Misliš kup, kaže Sakib, nema to veze, u prvenstvo smo se kladili. I kup i prvenstvo, kaže Halida. Nije mi dobro žena, ne zna šta priča, a nekako se i postarala, konta Sakib i pita: Kad se vraća Jozo? Halida malo odšuti pa kaže: Ne vraća, odselio je u Zagreb, zastalno. Kad je odselio, pita Sakib, a Halida odgovara: davno. Kako davno, misli Sakib, kad je još zimus bio tu i nije planiro nigdje ić’. Dobro, kaže Sakib, hajd’ onda zvrcni Radeta. Ni Rade više ne stanuje ovdje, kaže Halida, on je u Banjoj Luci. Zbunjen je Sakib pa kaže Halidi da malo upali radio. Na radiju je upravo u toku emisija Muzički vremeplov i spiker govori: slušamo pobjednič ku pjesmu Evrovizije za 1989. godine – Rock Me, Baby zadarske grupe Riva. Sakibu se lice ponovo ozari. Uzeli smo napokon tu Evroviziju, kaže. Jest, Srbi su pobijedili, veli Halida. Stvarno me zabrinjava, misli Sakib, zar misli da je Zadar u Srbiji?
Novine i televizija Halida, dodaj mi Oslobođenje, kaže. Staro dobro Oslobođenje, misli Sakib, uvijek isto, malo su format promijenili i nešto nema ćirilice, ali sve drugo je ostalo isto. Isti papir, ista slova, iste fotografije, isti novinari, iste rečenice. Pogledom prelijeće naslove: nešto o Mladenu Ivaniću (to je onaj mladi član Predsjedništva, misli Sakib), pa o Kusturici u Cannesu (naš Kusta je pretplaćen na Zlatne palme, smješka se Sakib zadovoljno), spominju i Slobodana Miloševića (to je onaj što je smijenio Stambolića u srbijanskom Centralnom komitetu, prisjeća se Sakib), piše se i o Ibrišimovićevom Vječniku (završi ga Nedžad poslije petnaest godina, klima glavom Sakib), Muhamed Filipović analizira stanje u društvu (Tunjo je naša najpametnija glava, konta Sakib), aludira se na umiješanost UN-a u genocid (još traje frka oko Kurta Waldheima, zaključuje Sakib), tu je i članak o ratu u Iraku (zar su opet zaratili sa Iranom, pita se Sakib, pa nema ni godinu dana da je mir potpisan, mora da ih je Sadam napao na američ ki nagovor), kao i o nekim muslimanskim teroristima što su oteli avion (to je sigurno onaj Pan Amov let 103 što se srušio iznad Škotske, prolazi Sakibu kroz glavu). Sakib odloži Oslobođenje kraj kreveta. Halida, upali nam televiziju, kaže. Halida pali televizor daljinskim upravljačem. Novi televizor, misli Sakib, lijepo. Na programu neki film: protagonisti sa sobom nose male bežične telefone. Nije to Sakibu čudno. Nauka napreduje, zna on to. Počinje dnevnik: nova špica. Prva vijest o Georgu Bushu, američkom predsjedniku. Sjeća se Sakib da je ovaj Reaganov potpredsjednik izabran za predsjednika još prije njegove kome, ali onomad još nije bio stupio na dužnost. Sreo se Bush s Rusom, nekakvim Putinom. Znao sam ja da onaj Gorbačov neće dugo ostat ni nekog traga ostavit, misli Sakib, kakva crna perestrojka. Vijesti iz zemlje, najavljuje spikerica. Sakib je sad zbunjen: sastalo se nekakvo međureligijsko vijeće i to ispade strašno važna vijest. Onda spikerica kaže: štrajk se nastavlja i Sakibu opet sve izgleda normalnije. Nije čuo ko štrajkuje, valjda rudari. Onda ide neka priča o finansijama, spominju se marke, konvertibilne (kakve drugo marke mogu bit, smije se Sakib), ali na ekranu su prikazane nekakve čudne novčanice kakve Sakib nikad nije vidio. Spikerica čita podatke o nezaposlenosti (veća nego ikad), o krizi u obrazovanju i u zdravstvu, a Sakib polako pada u depresiju. Bježat treba, misli, ko što su Jozo i Rade pobjegli, ali ne u Banju Luku ni u Zagreb, nego u Njemačku, zbog djece, ako ništa drugo. Halida, viče, kad će Adela i Denis doći iz škole? Brzo, odgovara Halida. Maloprije im je javila da se Sakib probudio. Oboje su jedva povjerovali. Denis radi kao instruktor u auto-školi, oženio se, ima dijete. Adela je domaćica, ima troje djece, u ratu je postala vjernica i pokrila se. Halidi je sada najveći proproblem kako će Sakibu, starom komunisti, to objasniti. Sjela je na krevet. Znaš, Sakibe, kaže, Adela nosi maramu. Sakib se smije, misli da je to neka nova moda među djevojčicama, mode se ionako mijenjaju svakih šest mjeseci. Kako misliš – nosi maramu, pita, oko vrata, ko pionirsku. Nije, Sakibe, počinje Halida, ali on je prekida. Pusti sada to, trebamo ozbiljno razgovarat, hoću da mi to utvrdimo prije nego što djeca dođu, kaže Sakib. Halida je zbunjena: šta da utvrdimo? Odlučio sam, kaže, selimo u Njemač ku, nema ovdje haira. Vizu nam neće dati, moj Sakibe, rekla je Halida tiho. Kakvu crnu vizu, nama viza samo za Ameriku treba, nema boljeg od crvenog pasoša, mislio je Sakib, ali nije rekao ništa. Nije valjda poludila zbog moje kome, mislio je.
Poslije devetnaest godina Zovi doktora, Halida, rekao je Sakib. Zašto, usplahirila se Halida, jesi li dobro? Ja sam dobro, rekao je Sakib, ali za tebe ne znam. Halida ga je bijelo gledala. Ništa se ja ne čudim, Halida, rekao je Sakib, mora da si imala paklenih šest mjeseci. Halida ga je gledala i šutjela, šutjela je i gledala ga, duboko je udahnula i izdahnula, pa mu je rekla: “Gledaj, Sakibe, nije prošlo šest mjeseci, prošlo je devetnaest godina. Jugoslavija se raspala na šest-sedam zemalja pa ima isto toliko prvih fudbalskih liga, a Sarajevo je prethodnih godina na tabeli gledalo u leđa trebinjskom Leotaru i Širokom Brijegu iz istoimenog hercegovačkog mjestašca koje se prije tvoje kome zvalo Lištica. Bio je rat. U ratu je Jozo otišo u Zagreb, a u Jozin stan je ušo Nijaz iz Kiseljaka. U ratu je Rade otišo u Banju Luku, a u Radetov stan je uselila Rasema iz Šipova. Na Evroviziji je pobijedila Srbija, a ne Jugoslavija, a pobijedila je zato jer je imala pet garantiranih dvanaestica na glasanju, od Bosne, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. U Oslobođenju više nema ćirilice i to više nije list radnog naroda. Emir Kusturica ne živi u Sarajevu nego na nekakvoj Mokroj Gori, a u Sarajevu ga zovu Nemanja. Slobodan Milošević je umro u zatvoru dok je još trajalo suđenje za ratne zločine za koje je bio optužen. Genocid koji je UN nijemo promatrao zbio se u Bosni, a ne u Poljskoj. Irak ne ratuje sa Iranom, nego je građanski rat, a Sadama su objesili Amerikanci. Američki predsjednik više se ne zove George Bush nego George Bush i sin je Georgea Busha, ali Amerika ipak nije kraljevina. Gorbačov je srušio i Sovjetski savez i globalni komunizam. Njemačke marke ne postoje, postoje bosanske marke, Claru Schuman su zamijenili Jovan Dučić i Nikola Šop. Na vlasti kod nas su bivši komunisti zajedno sa onima koje su komunisti nekad zatvarali. S posla se petkom ranije izlazi ne zbog partijskog sastanka, nego zbog džume. Ne možeš više ni u Sloveniju bez vize otputovat, a kamoli u Njemačku. Vozovi skoro deset godina nisu ni vozili, a i sad ih je manje i sporiji su nego kad si počinjo radit. Doktore ne mogu zvat jer štrajkuju, a ni sama ne znam ko je ovdje lud: ti ili ja.” Ti si, Halida, fakat poludila, rekao je Sakib. Ona uze ono Oslobođenje: pogledaj datum, Sakibe, pogledaj datum! Pa je iz tašne izvadila ogledalo. Ili pogledaj sebe, rekla je. U zrcalu je Sakib vidio vlastito lice dvadeset godina starije. Halida, daj mi vode, rekao je. Iz kuhinje je Halida čula nekakvo lupanje. Pohrlila je prema Sakibu s čašom vode u ruci. Sakib je glavom lupao o zid. Hoću u komu, vikao je, hoću u komu, probudite me za devetnaest godina.
glavom, bradom i frizurom 
budite pozdravljeni!
pa se pitam, da li Muharem uopste cita/prati medije sirom svijeta. 
