pita wrote: Pa sve iskreno receno...to sto je u BiH trenutacno je za k.....
Ma svjesna sam ja toga vrlo dobro zato me nostalgija i ne puca tako cesto kao nakada. Kad malo bolje razmislim ja sam (valjda zbog daljine ili sta vec) u jednom momentu pocela na nase stanje u Bosni gledam kroz ruzicaste naocale, ono dok si ovdje ti bi svim srcem da si dole. Pomislis na cevape, raju, zezanciju, ma joj dernek od zivota svaki dan. A kad odem onda me pukne istina po sred lica i skontam da od romantiziranja situacije u kojoj se nalazi nas narod nije nikako dobro. Onda ti u drugu ruku bude nekako lakse sto znas da ima negdje neki kutak na ovoj planeti koji je tvoj, gdje si siguran prosto ti bude drago sto se vracas. Tesko je objasniti osjecaje ako ih sam nisi na taj nacin dozivio.
Normalno je to da covjek kad je odvojen od svojih i svog grada puno vise cijeni sve to nego kod je bio dole, normalno je da se pozeli svega i svacega, noramalno je da sve sto nema ovdje a ima dole da to hoces posto-poto opet ostvariti. Ustvari vuce te onaj zivot koji si imao i vise ga nemas niti ces ga imati jer ti to prvo ova kapitalisticka drzava ne pruza a Bosna pogotovo. Ti dani su davno prosli. Sad je aktuelno radno odijelo i pidzama kako ovdje tako i u BiH.
S razlikom da je u bosni kapitalizam jednak robovlasnistvu. Eh pa kad sjednes sam sa sobom i malo dublje razmislis sve saberes pa oduzmes od obje situacije, shvatis da je onda bolje biti tamo gdje su ti barem ta osnovna prava zagarantovana a pite, cevape i derneci sa rajom se mogu uvijek organizovati. Boga mi kad si nezadovoljan, gladan i u dugovima do guse a drzva ti ne pomaze ni u cemu da rijesis svoje probleme onda ti nije ti ni do pite, ni cevapa niti raje.
Jos nesto moram da napisem, kad sam se vec zaletila. Tuga me stegla u srcu kad sam ljetos bila u Sa za vrijeme Sarajevo film festivala. Nisam licno bila na festivalu ali sam prolazila ulicama grada. Festival je super, organizacija je odlicna. Ali ja hocu nesto drugo da kazem. Tuga je to da je nasem narodu svih klasa bitnije napirlitati se u armani odijelu ili vec neka druga marka ali mora biti marka! Voli prosetati ispred kamera i pokazati svoje lice da je bio tu, zauzeti najbolju pozu dok s druge strane tog istog Narodnog Pozorista nasi penzioneri (oni koji su izgradili drzavu nakon onog rata i ulozili svoj znoj) kopaju po kontejnerima da bi nasli komadic hljeba. Da isto taj penzioner koji je mozda nekad bio ucitelj, profesor, koji nas je godinama ucio o tome kakav covjek trebas biti, ne samo o skoli vec i o moralnim osnovama.. Onaj koji je posteno zaradjivao svoju platu sada nema ni za hljeba. Zar to ljudi moji nije uzasno? A da ne pricam za ratne vojne invalide, za borce koji nemaju normalne prihode nitu posao a ostavili su krv svoju za ovu drzavu, za djecu koja su ostala ni kriva ni duzna osakacena u ratu. Ko se brine o njima? Gdje je nas NAROD u tom svom glamuru?!? U tim armani odijelima? Pred kamerama? Na crvenom tepihu???
Ne zelim da pomislite da ja ovdje solim pamet. Ja sam samo realna i vidim stvari kakve jesu. Nikada mi ni jedan festival nece biti glamurozan dokle god budem gledala sa jedne strane crvene tepihe a sa druge narod koji pati i muci se da prezivi. Nema tu glamura ...Na zalost takvih scena je sve vise i vise...

u prelijepoj Bosni, zemlji opjevanoj, vijekovima gradjenoj na temeljima tolerancije, humora, solidariteta i merhameta.