Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Pismo prijateljici
06.04.2010 20:07:01
Pismo meni
Dragi Ibro, evo već par dana razmišljam o tome pa da ti se povjerim...
Imam osjećaj da ćeš ti to najbolje razumjeti pa možda i nešto o tome napisati na svom portalu.
Redovno čitam našu štampu online i tako se obavještavam o obje strane medalje rahmetli-nam-naše-bivše domovine.
Pratim trendove u muzici i ponekad, ako mi se učini interesantnim, ponešto i objavim o novim ili starim grupama.
Nakon što sam u e-Novinama pročitala članak o Damiru Avdiću otišla sam na YouTube i našla friško objavljeni snimak pjesme sa albuma u pripremi...
"Bratstvo i jedinstvo" - užasnuta sam a nisam sigurna zašto.
Eh, tu je počela moja dilema, pa nesanica pa razmišljanje itditditd.
Eto, kada i ako budeš htio provjeri pa mi javni šta ti o tome misliš.
Srdačan pozdrav.
Zdenka
Pismo prijateljici
Fina moja Zdenka,
Umalo me ono tvoje pismo ne uvali u brigu, pogotovo što je „problem“ vezan za moje omiljeno štivo, e-Novine (Odlično je, od Lukovića je).
Vidio sam ja najavu pjesme momka po imenu Damir Avdić, za koga, iskreno rečeno, prvi put čujem, ali kako ja baš ne režem vene na tu vrstu muzike, samo sam „preletio“ preko naslova. Poslije tvog pisma sam se, bezbeli, zdušno bacio na iščitavanje teksta pjesme. Pročitao sam sve, na tenane. Pročitao i, rahat odahnuo. Pa, ne vidim ja tu nikakav problem i razlog za, ne daj Bože, tvoju nesanicu.
Rekoh već da nisam ljubitelj muzike koju sada sviraju ovi novi“žestoki momci“, ono što dopire do mog uha je, u najboljem slučaju, Edo Maajka čiji tektovi nemaju želju da se dopadnu,nego da zaglupljeni dio mase lupe direktno u čelo i eventualno je navedu na bar malo razmišljanja. Tako i ovaj momak. A momak, izgleda, zna posao. Čak mi se jako dopada način na koji nas on „lupa u čelo“, način koji naginje čak umjetnosti. A umjetnost, znaš i sama,ne treba nikada shvatati ni primati bukvalno, umjetnost se rafinirano igra simbolom i metaforom.
Pa da se podsjetimo na riječi te pjesme:
Your browser may not support display of this image.
Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora
u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima
Na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram?
Pičko jedna nostalgična!
Jebo ti Jugoslavija majku!
Jebo ti balkan beat majku!
Jebo ti regija majku!
Jebo ti Tito i oca i majku!
Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora
pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima!
Na kojem od ta dva flora ti igraš?
Pičko jedna nostalgična!
Jebo ti Bijelo dugme majku!
Jebo ti Lepa Brena majku!
Jebo ti Džoni Štulić majku!
Jebo ti komunizam i svastiku i majku!
a - ha a - ha
Bratstvo i jedinstvo je završilo!
Vrijeme je da se upoznamo
onakvi kakvi stvarno jesmo.
Nadam se da te nisu razočarale riječi u pjesmi koje puritanci označavaju kao nepristojne, jer šta je pristojnost? Kada nam mlad čovjek, uz to, izgleda, i pametan, kaže:“Pičko jedna nostalgična!“, to je meni daleko pristojnije od onoga kada jedan uglađeni Prof. Dr., pun finih manira, koji nije u životu opsovao (jer je fin), bez trunke griže savjesti potpiše dekret za osnivanje koncentracionog logora u kome će se lomiti kosti ljudima samo zato što su druge nacije i vjere.
Ipak, mislim da je tebe zaboljelo nešto drugo. Ako se ne varam, zaboljelo te što pljuje po onome što je simbol vremena u kojem nam je bilo lijepo, a kad neko pljuje po tome onda i mene baš dobro boli.Ali, ovaj puta, momak pljuje po nepotrebno nostalgičnom viđenju našeg djetinjstva, mladosti i ostalih patetičnih elemenata iz doba koje je, bar nam se čini, bilo ljepše od ovog sada
Postoji lijepa šansa da smo naišli na malo većeg mangupa (kamo sreće, nemamo ih baš previše), jer ne pljuje on ni bratstvo-jedinstvo, ni Jugoslaviju, ni ono lijepo doba.
Kako sad to,kad piše crno na bijelo, mogao bi se neko pitati.
Evo ovako; mekšem uhu neće promaknuti neke „cake“, vidi se da je momak i pismen, pa sigurno ne bi napisao:“Jebo te Lepa Brena“ obzirom da je Brena i dan danas prijatan uzorak ženskog roda, nego bi napisao:“Jebala te Lepa Brena“, ne bi napisao:“Jebo te regija majku“, nego bi napisao:“Jebala ti regija majku“, ne bi napisao:“Jebo ti Bijelo dugme majku“, nego bi napisao:“Jebalo ti Bijelo dugme majku“. On, jednostavno, govori o simbolima tog doba.
Ili ono:“Jebo ti Tito i oca i majku“ moglo bi odgovarati ustašama, četnicima i fašistima svih fela, ali reći:“Jebo ti Džoni Štulić majku“, može samo budala. Ovdje se očito ne radi o budali, nego o metafori.
Momka, jednostavno, treba pratiti do kraja priče kada on otvara karte. Nije problem ni Tito, ni Goran Bregović, ni Lepa Brena, ni bratstvo-jedinstvo, oni su samo simboli onoga vremena kada smo mi živjeli bez grča u želucu, kada nam je naša ljubav bila važnija od zaključaka Centralnog komiteta (a da nas ne boli glava zbog toga), sve to nije problem, - problem je u nama.
Prvo, što to naše sjećanje na doba kada smo bili mladi, lijepi i bezbrižni može pretjeranom upotrebom poprimiti blage simptome teške bolesti, a drugo, i glavno, je što ni Tito, ni Lepa Brena (ma šta mislili o njoj), ni bratstvo-jedinstvo, nisu uspjeli probuditi ljepšu i bolju stranu naših karaktera.
Tito je otišao, njegova priča o bratstvu-jedinstvu je otišla skupa s njim u neku povijest, ostali smo mi na ledini. I umjesto za ruke, uhvatismo se za vratove. I onda nostalgično cvilimo za onim lijepim vremenom. S kojim pravom? Sami smo prokockali šansu, a sad:
„Vrijeme je da se upoznamo
Onakvi kakvi stvarno jesmo“
što reče Pjevač.
Taj problem s nekom nostalgijom sam srećom riješio prije nego što bi mi ovaj momak mogao opaliti šamarčinu i reći mi da sam nostalgična, da ne kažem šta (vidi mene što sam fini puritanac). U tekstu „Šta je to nostalgija?“ fino sam (između ostalog) napisao:
„.... pitao sam se - za čim ja to bolujem? Je li to nekakva domovina, zavičaj, rodno mjesto, brda, rijeke, zrak, ljudi? Za koju god se od tih riječi uhvatim, nešto fali, nisam baš siguran. Pitanja te pogađaju jedno za drugim, dok u neko doba ne skontaš da to sjećanje na detalje i elemente nostalgije sve više poprima emocionalne karakteristike koje te još dodatno opterete nejasnom granicom između realnog i imaginarnog. Onda se moraš dobro potruditi da te zbog neke etike sjećanja tvoja vlastita egzilantska priča ne odvede u komercijalizaciju nostalgije, a sve u želji da se u haotičnoj realnosti i sadašnjosti pokuša naći neki suvisli smisao.
..... nostalgija se sve više odnosi na SADAŠNJOST KOJA IŠČEZAVA, a sve manje na prošlost, i koja se sve češće pojavljuje obavijena samo nekom ironičnom maglom.“
Momku koji pjeva, srećom, ne nedostaje ironije, eh, sad druga je stvar što je meni draža glazba Gustava Mahlera nego muzika svih zajedno „žestokih momaka“, ali to je samo moj problem. Ili moja greška, ko će ga znati.
U svakom slučaju želim ti miran san, a i puno srdačnih podrava ti šalje prijatelj i istomišljenik - Ibro.