Piše: Gojko Berić
07/02/08
Oskarovac u politici
Kao što u ekskluzivnoj najavi piše jučerašnje Oslobođenje, filmski režiser Danis Tanović, dobitnik Oskara za "Ničiju zemlju", osniva novu stranku. U obimnom razgovoru za naš list, Tanović je naveo razloge koji su ga snažno motivirali da uđe u politički ring i da se u njemu okuša. To su ona opća mjesta naše svakodnevnice, gorki koktel političkih gadosti i vijesti iz crnih hronika. Umjetnik je nabrojao samo neka od anticivilizacijskih "dostignuća" kojima obiluje naš političko-kriminogeni milje i na čijoj se proizvodnji i dalje udarnički radi. Ali suština svega je u slijedećem: čovjek se prije pet mjeseci iz Pariza vratio u Sarajevo sa namjerom da sa suprugom i djecom živi u Bosni i Hercegovini, ali se jako brzo uvjerio da normalan život ovdje nije moguć. I šta da radi? Da ponovo spakuje kofere ili da pokuša promijeniti stanje duha u vlastitoj zemlji - učmalost, apatičnost i hronični drijemež? Ne mireći se sa stanjem stvari oko sebe, Tanović se odlučio za ovo drugo.
Nemam nikakav poseban odnos prema Danisu Tanoviću. Sreo sam ga jednom ili dvaput. Poštovanje prema jednom takvom umjetniku podrazumijeva se samo po sebi. Kad je dobio Oskara, ovdašnji novinari su se utrkivali u disciplini lažnog patriotizma, nastojeći da Danisovu slavu podijele na ravne dijelove između njega i države u kojoj je rođen, iako ta država nije za Tanovićev film učinila ama baš ništa. Neki su euforično opisivali svoje navodno prijateljstvo sa Tanovićem, valjda računajući da i njima pripada komadić tog malog zlatnog kipa. Ja sam tada sjedio sam u jednom neuglednom bircuzu kod Općine Stari Grad. Nasuo sam čašu pjenušavog piva i sam, ćutke, nazdravio Tanoviću na uspjehu.
Sada je nastala nova situacija. Naš oskarovac ulazi u politiku s ambicijom da promijeni vlast i pospremi užasno zapuštenu kuću, čiji su stanari etnički podijeljeni i posvađani. Autor "Ničije zemlje", proročanske metafore za Bosnu i Hercegovinu, moraće uložiti kopernikanski napor da sam dokine vlastitu metaforu. Na njegovoj strani su mladost, pamet, velika popularnost među mladima, i biografija bez ijedne mrlje. Ukratko, vrline koje su potpuno strane postojećoj političkoj kasti, ljudima trećerazrednog formata, sve samim sinovima divljačkog kapitalizma. Svi oni, bez obzira na vjeru i naciju, i bez obzira na međusobna izjedanja, čine front s kojim će Tanović i njegovi sljedbenici morati ući u bespoštedni sukob, po cijenu - neka bude što biti ne može.
Intelektualac u politici - stara je priča, koja često nije imala sretan završetak. Među našim savremenicima, najpoznatija takva figura je književnik i komunistički disident Vaclav Havel, koji je bio predsjednik dviju država, Čehoslovačke i Češke. Ali, niti mi imamo Havela, niti je Balkan Češka. Sjećam se prvih postkomunističkih izbora u Srbiji kada su neki prijatelji Borislava Pekića uspjeli nagovoriti velikog pisca da se u beogradskoj Rakovici, jednom od ekskluzivnih centara jugoslovenske radničke klase, ispred Demokratske stranke kandiduje za narodnog poslanika. Međutim, Pekića je hametice potukao četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Pekićevo geslo je bilo da Srbiju treba mijenjati iz temelja, a Šešelj je obećavao Srbiju sa zapadnim granicama na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica. Pisac "Godina koje su pojeli skakavci" vratio se u London i tamo godinu dana kasnije umro, a vojvode Šešelja eno u haškom zatvoru.
Nakon razočaravajućih pokušaja da postane faktor koji će u politici biti uvažavan i pitan, akademik Filipović je rezignirano zaključio kako njegove ideje, nažalost, ne nailaze na razumijevanje u bošnjačkom narodu. Svojevremeno je u juriš za promjenu našeg bosanskohercegovačkog mikrosvijeta krenula grupa sarajevskih intelektualaca. Ispostavilo se, međutim, da je to društvo prilično neozbiljno, skupljeno s koca i konopca, od mentalno nereformiranih boljševika, do kvaziliberala. Nije prošlo ni petnaest dana od njihovog inauguracionog divanjenja, a lopta je pukla i tim se raspao. Ni njih, ni njihovog programa više se niko i ne sjeća.
Ovi se primjeri nisu mogli prećutati, jer bi to bila medvjeđa usluga Danisu Tanoviću. Uostalom, on bolje od mnogih vidi ko je kriv što se Bosna nalazi u tako jadnom stanju, kojem kao parodija savršeno odgovara naslov popularne TV serije "Lud, zbunjen, normalan". Samo, koliko je još ostalo normalnih? Nema ih previše, a ne može ih ni biti kad u Federaciji postoje tri etnička jednopartijska sistema, a u Republici Srpskoj kompaktan nacionalistički blok predvođen Miloradom Dodikom. Zato Tanovićev ulazak u političku arenu predstavlja herojski podvig jednog vrhunskog umjetnika, koji zaslužuje apsolutnu podršku svih koji ne žele da svoju djecu ispraćaju s pasošem u njihovom džepu i s kartom u jednom pravcu.
Dobrovoljna regrutacija Tanovićevih pristalica biće obavljena u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ona podrazumijeva i saradnju sa strankama kojima su njegove ideje bliske ili prihvatljive. Ima tu jedan važan momenat. Tanović ne očajava nad stanjem u bosanskohercegovačkom društvu zbog sebe, već u ime općeg dobra. On je situiran čovjek i, u slučaju da stvar propadne, može odavde otići kad hoće i udobno živjeti gdje hoće. Mi obični smrtnici nemamo tu mogućnost. Tanović se, naravno, svojim talentom i radom sam izborio za takvu privilegiju. Svejedno, nadam se da će ostati među nama i da će na našem tamnom političkom nebu najzad zasjati jedna zvijezda.
http://www.oslobodjenje.com.ba/index.ph ... &Itemid=46