Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
ljubav je kad si spreman, ostaviti svoj dom, svoj zivot i sve to ti je vrjedno, samo budes za tren snjom.
ljubav je kad mislis i dan i noc na nju i kad si spreman dati zivot svoj na nju.
ljubav je kad je volis do bola i kad volis sve na njoj miris,kosu, ruke, tjelo, karakter i dobro i lose.
Svega nekoliko puta u zivotu mi zahvaljuci toj volsebnoj gospodi koju nazvasmo Ljubav mozemo biti poput ljudskog meleka... Svega nekoliko puta i to sasvim slucajno. Jer tesko da sami ikada mozemo odabrati trenutak ili voljeno bice nad kojim cemo bdjeti. Tesko da ikada mozemo biti svjesni velicanstvenog zivotnog ringispila kad se izdizemo iznad vlastite obicnosti dajuci sebe kao svjetlost, stit, skloniste, sigurnost, toplinu i utociste, dajuci sve svoje... Znam da nije to vrijedno ni onih najiskrenijih pohvala od tople zahvalnosti osobe cijem smo srcu pomogli da brze, jasnije, sretnije zakuca. Nije to ucinjeno zbog gladi osobne oholosti, ili zavarano egom zarad vlastite sujete i ljepse slike o samom sebi... Put Ljubavi a kroz nju savrsenstva i dobra zahvati nas ponekad toliko jako da niti ne treba nigdje putovati, a opet nekada nas toliko nacmu korozije trajanja svakodnevnice da sami sebi izgledamo ocajno nagrizeno i posustala sjaja. Padovi i usponi, radosti i tuge, suze i osmijesi, uspjesi i neuspjesi, nadanja i snovi, cvjetanja i uvehnuca nasa su izvjesnost vjecitih krugova. Treptaji i blokade. A od svega ponajmanje mozemo biti pomoc sebi, osim u ustrajnosti i tvrdoglavosti koja nas najbrze od svega udaljava od sanjanih proplanaka srece. Od Ljubavi.
Mi zaista mozemo pomaknuti ogromno zastalo kamenje cije kotrljanje niz živote strmine ima neponovljive najjace zvukove cuda. Mi mozemo biti presudna jedinka motiva da se pokrenu nezamislive i nedogodive stvari. Ali, jedino tamo gdje postoji neiskaziva zelja srca. Tamo gdje postoji cista, iskrena želja duse...Jedino tamo gdje se stvarnost unaprijed odigrala uz drhtavu svijecu srca u bezbrojnim nocima osame. Biti na jedan trenutak u zivotu ljudski melek ima taman toliko zasluga koliko i krik ptice u planinama, koja je pokrenula lavinu.
Jer sreca i nije nista drugo nego radost nagorjelih prstiju od obilja, pjesma mirisnih trava susenih na posebnim mjestima tijela, zastoj svih zrvanja u koje moramo stavljati komade svojih dana. Sreca je nizbrdica niz koju mozemo potrcati u suludo hrabar let. Odsustvo pucketanja velikih ledenih ploca i svih cvrstih temelja na njima sagradenim.
Postoje dvije vrste neopisivih plima osjecaja koje se odvijaju bez naseg znanja i koje nas u potpunosti podižu, mijenjaju i oblikuju... Same sluacjnosti izgledaju mi kao da imaju dva mosna prilaza i nesto jedinstveno u samoj sredini. Mi se mozemo osvrtati i gledati daleko naprijed. Ne znam kako i koliko ocima milovati nebo i nadnositi se nad nesagledivost tog azurnog beskraja. Nikada ih necemo posve shvatiti, te nase volsebne slucajnosti u kojima se podudarilo bas sve. I da li ih nazvali slucajnostima, sudbinom, onim sto nam je upisano, vjerskom ili svjetovnim imenima, one se dese...Nasa viđenja stvarnosti, nase želje, snoviđenja, htijenja u svojoj su zestini na tren jaca od slike svijeta cijoj se matrici podaje. Jaca od omci, cvorova, prepreka blokada i pletiva koja nam staza kojom neumitno hodimo ka nekom novom pocetku donosi... Poletnija od svih kugli neprilika privezanih nejednako oko noznih zglobova. Slabija od svih cigli u zidovima o koje udara misao... A ipak carobna.
Ali Ljubav je svakako najljepsa i upravo cudesna, onog trenutka kada istinski u srcu spoznamo da se dogada upravo nama, da volimo cijelim sobom i tada sve nase živi, dise, postoji i opstoji za voljeno bice... Tada razumijemo otkucaje u godovima drveta, slojeve vremena u dubini stijena, žuborenja podzemnih voda koje ponekad idu za nasim setnjama, a pocesto nasi koraci nesvjesno tragaju za njihovim smjerovima. Polozaj djeteta u kolijevci, kretnju cvijeta za suncem, razumijemo sve one prejake misli i postupke predavanja dragih razdvojenih, poimamo silinei ljepote vodopada nad zelenim zarnicama srebra u dubini, polozaj i oblik zvijezdanih mapa, sve dragosti i miline pripadanja, ljepotu unutarnje cutnje prvih pogleda i znacenja, podanistvo tajanstvenim nevidljivim svijetova, razumijemo bljeskove iz najdaljih buradi svemira. I razumijemo precutne neizgovorene znakove na drugima i u sebi... Jer sama Ljubav je nesagledivo neiscrpno mnostvo znakova, stanja, osjecanja... Spoj nestvarno lijepe topline, najljepšeg unutarnjeg svjetla koje bljesti na licu i ocima i bezbroj plamena koji jace ili slabije plamte u nama, divotna podrhtavanja, pucketanja i podizanja.. Ljubav je praiskonska, bezvremenska, ucinjena od same Duse Svijeta, najljepsi dar i najveca Milost dana nam da kroz nju postajemo snazniji, bolji, plemenitiji, topliji...da kroz nju dodirujemo sve granice nevidljivih svijetova, da kroz nju i njom oblikujemo sebe i druge na ovom zemaljskom putu, da srcem i dusom, cistom natopljenom Ljubavlju na kraju životnog puta, na zavrsetku boravka kao gosta u ovoj zemljinoj basci...s Ljubavlju vratimo se izvoru Ljubavi...
„Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da zažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno, iščeznuti će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.“
Ako jezike covjecije i andjeoske govorim a ljubavi nemam,onda sam zvono koje jeci ili kimval koji zveci.I ako imam dar prorostva i znam sve tajne i sve znanje,i ako imam svu vjeru da i gore premjestam,a ljubavi nemam-nista sam!
I ako razdam sve imanje svoje,i ako predam tjelo svoje da se sazeze,a ljubavi nemam,nista mi ne pomaze.
Ljubav daje,trpi,blagotvorena je,ljubav ne zavidi,ljubav se ne gordi,ne nadima se,ne cini sto ne pristoji,ne trazi svoje,ne razdrazuje se,,ne misli o zlu,ne raduje se nepravdi a raduje se istini,sve snosi,sve trpi,sve vjeruje i svemu se nada.
Ljubav nikada ne prestaje.I dok ce prorostva nestati,jezici ce zamuknuti ,znanje ce prestati...
Jer djelimicno znamo i djelimicno prorokujemo.A kada dodje savrseno onda ce prestati sto je djelimicno.Kada bijah djete,kao djete sam govorila,kao djete mislila,kao djete razmisljala.A kada sam postala covjek odbacih sve sto je djetinjsko.Jer sad vidimo kao u ogledalu,u zagonetki,a onda cemo licem u lice.Sad znam djelimicno, a onda cu poznati kao sto bijah poznata.
A sada ostaje-vjera,nada i ljubav!
Ovo troje.
Ali ipak od njih,najveca je ljubav!
ljubav je....ljubav je.....ma ljubav je ....ja vazda pojedem pola kile ljustenog kikirikija i potrosim smotak paloma maramica uz ovu sapunicu i ovaj video i pjesmu
Mirame yo soy la otra
la que tiene el fuego
la que sabe bien que hacer
tu sonrisa es la caricia
que me mueve que me
hace enloquecer.
En la penumbra misterioso
cada noche me deslumbras
si te pierdes al amanecer
y por eso yo pregunto
Quien es ese hombre
que me mira y me desnuda
una fiera inquieta
que me da mil vueltas
y me hace temblar
pero me hace sentir mujer
[ Find more Lyrics at http://www.mp3lyrics.org/YC ]
nadie me lo quita
siempre sere yo su dueña
por la que no duerme
por la que se muere
por la que respira
yo soy su mujer
Mirame yo soy la otra....
Quien es ese hombre
que me mira y me desnuda
una fiera inquieta
que me da mil vueltas
y me hace temblar
pero me hace sentir mujer
nadie me lo quita
siempre sere yo su dueña
por la que no duerme
por la que se muere
por la que respira
yo soy su mujer...
yo soy su mujer...
ayayay yo soy su mujer...
