Prije svega, potrebno je da bacimo više svjetla na neke aspekte ovog pitanja i usmjerimo onoga koji traži argumente. Muslimani iz generacije ashaba, kao i njihovi učenici, učili su i (u)poznavali islam cjelovito, u njegovoj univerzalnosti, uravnoteženosti, pozitivizmu i dalekosežnosti. Nisu isticali jedan aspekt na štetu drugog. Tako nisu zarad unutarnjih (bātin) zanemarivali vanjske (zāhir) aspekte vjere, niti obratno. Predmet njihove pažnje bili su istovremeno, razum, duša i tijelo. Brinuli su se o pojedincu i zajednici skupa; čuvali interese i dunjaluka i ahireta. O tome govori klauzula koju su često koristili islamski pravnici (el-fukahā') razmatrajući različitu problematiku vezanu iz života vjernika. Oni su govorili: «Mesālihul-'ibād fl-me'āši vel-me'ād», što znači: «Interes robova (ljudi) u životu na ovom i budućem svijetu».
Međutim, kako su se životne prilike usložnjavale i razvijale zbog brojnih faktora, unutrašnjih i vanjskih, u islamskom društvu pojavili su se oni koji su ograničili svoje aktivnosti na intelektualni plan, poput teologa (el-muteklimūn). Neki su, pak, svoju pažnju usmjerili ka vanjskom praktikovanju vjere, poput onih koji se bave fikhom (el-fukahā').
Na drugoj strani, bili su oni koji su bili okupirani dunjalukom i njegovim slastima. Oni su jednostavno bili ogrezli u porocima materijaline raskoši, poput brojnih vladara, bogataša i drugih čija je glavna preokupacija bio dunjaluk. U takvim okolnostima pojavljuju se sufije koje svoju pažnju usmjeravaju na jedan veoma važan aspekt ljudske egzistencije. To je aspekt duhovnosti u islamskom životu. Oni nastoje popuniti prazninu koju nisu popunili ni teolozi ni pravnici i na taj način izbaviti ljude iz (potpune) odanosti kratkotrajnim naslađivanjima i varljivim ukrasima ovoga svijeta (dunjaluka).
Učenjaci prvih generacija ('ulemā'u-s-selef) islamu su pristupali cjelovito, na svim njegovim razinama: islām, imān i ihsān. O tim razinama govori poznati Džibrilov hadis. Vremenom su se pravnici (ehlu-l-fikh) specijalizirali u poznavanju propisa u vezi s formalno-pravnim aspektima islama - teolozi (ehlu-l-kelām) u oblasti vjerovanja (akaida) i istraživanjima na tom polju, a sufije, (ehlu-t-tesavvuf) kako bi same rekle: - Mi smo stručnjaci u oblasti ihsana.
U osnovi, tesavvuf stremi ka ostvarenju praktičnog cilja, a to je: spas duše od Allahovog prezira i kazne na budućem svijetu. Taj cilj ostvaruje se putem suzdržljivosti od dunjaluka (zuhd), jednostavnog načina života (tekaššuf) i borbe protiv prohtjeva nefsa (mudžāhedetu-n-nefs). Dušu treba odgajati islamskim odgojem (edebu-š-šer'i) i u njoj razvijati osjećaj bogobojaznosti (et-takvā).
Bez dvojbe, po pitanju sufija ljudi su podijeljeni na one koji ih pristrano podržavaju ističući njihove vrline, posvajajući njihove postavke u svemu i braneći ih, makar se radilo i o pogrešci, idući do te mjere da ne mogu ni pretpostaviti da sufije mogu ikako pogriješiti, i one koji ih u potpunosti osuđuju, kao i ono što je u vezi s njima, pa makar to u osnovi bilo i ispravno. Oni otvoreno tvrde da je tesavvuf pravac stran islamu, preuzet iz kršćanstva, budizma, brahmanizma, itd.
Međutim, nepristranost od nas zahtijeva da kažemo kako tesavvuf ima duboke islamske korijene koji se ne mogu osporavati, kao i to da sadrži neke temeljnje islamske elemente koji se ne mogu prikriti. To saznajemo na osnovu Kur'ana, sunneta i biografija časnog Poslanika i njegovih pobožnih drugova, kao što su Omer, Alijja, Ebud-Derdā', Selman, Ebu Zerr i dr. Onaj ko iščitava Kur'an i hadis naići će na česta upozorenja na izazove ovozemnog života i prepuštanje njegovim čarima. Na taj način čovjek se usmjerava Allahu i Kući Vječnoj, a u njegovom srcu se izaziva žudnja za Džennetom i Allahovim zadovoljstvom. U tom kontekstu je i zastrašivanje džehennemskom vatrom i fizičkim i duševnim bolom u njoj.
U Kur'anu postoje pasusi koji govore o Allahovoj ljubavi prema Njegovim robovima i njihovoj ljubavi prema Njemu: «On ih voli i oni vole Njega», «A koji vjeruju, jače su ljubavi prema Allahu», «Reci: 'Ako volite Allaha, tad slijedite mene, voliće vas Allah», «Allah voli dobročinitelje», «Allah voli strpljive», «Uistinu! Allah voli one koji se bore u saffu» itd.
U Kur'anu i hadisu postoje brojni tekstovi koji govore o ustezanju (zuhd), prepuštanju (tevekkul), pokajanju (tevba), zahvaljivanju (šukr), uvjerenju (jekīn), bojaznosti (takvā), samokontroli (murākaba) i drugim dinskim stupnjevima čijem tumačenju, uzrocima, podjelama i vrijednostima niko izuzev sufija nije dao odgovarajući tretman. Stoga su oni, među različitim grupacijama ummeta, najbolji poznavaoci duševnih mahana ('ujūbu-n-nefs), srčanih bolesti (emrādu-l-kulūb) i šejtanskih utjecaja (medāhilu-š-šejtan). Oni posebnu pažnju vode o i duhovnom napredovanju i vođenju kroz različita stanja na putu odgajanja zainteresovanih (terbijjet-s-sālikīn).
Eto nadam se da ce donekle biti pojasnjeno nekima po pitanju zadane teme.
mislim ne ide mi se samom odn.bez nekog ko već nije bio...e pa bujrum reci..
