Samoubistvo

[no_sikiriki]

Meni je oboje jednako grozno. Pogotovo kad od svakodnevne anksioznosti i nemogućnosti da se izboriš sa istom, završiš i u depresiji. Pa onda imaš tu predivnu kombinaciju.
I jedno i drugo iscrpljuje i fizički i psihički. I vodi upravo ili do suicidalnih maštarija ili želje da ti se nešto desi, pa da ne moraš više živjeti tako.

[selenofil]

Meni je oboje jednako grozno. Pogotovo kad od svakodnevne anksioznosti i nemogućnosti da se izboriš sa istom, završiš i u depresiji. Pa onda imaš tu predivnu kombinaciju.
I jedno i drugo iscrpljuje i fizički i psihički. I vodi upravo ili do suicidalnih maštarija ili želje da ti se nešto desi, pa da ne moraš više živjeti tako.

Meni je onda vrijeme da posjetim neuropsihijatra.

[Sara03]

Svačije iskustvo je različito. Ja bih radije živjela još desetak godina boreći se sa anksioznim stanjem, ali da me maši i najmanja depresivna epizoda.

@selenofil
Potraži stručnu pomoć, barem nekog kome ćeš prenijeti svoja iskustva i misli sa kojima se svakodnevno suočavaš. Meni je čak i pomisao, da napokon idem kod psihijatra, skinula ogroman teret i dala kakvu takvu nadu, perspektivu.

[no_sikiriki]

Meni je oboje jednako grozno. Pogotovo kad od svakodnevne anksioznosti i nemogućnosti da se izboriš sa istom, završiš i u depresiji. Pa onda imaš tu predivnu kombinaciju.
I jedno i drugo iscrpljuje i fizički i psihički. I vodi upravo ili do suicidalnih maštarija ili želje da ti se nešto desi, pa da ne moraš više živjeti tako.

Meni je onda vrijeme da posjetim neuropsihijatra.

Ako imaš problema do te mjere da ti utiče na svakodnevni život, apsolutno. Što se duže čeka, veći je problem. A što se prije reaguje, prije će se i riješiti.

[Sanjarko]

Nedavno sam prvi put osjetio pravu anksioznost koja je hvala Bogu kratko trajala. Ne smijem ni zamisliti kako je ljudima koji se bore s depresijom, kad i s ovakvim, skoro "normalnim" stanjem osjetiš koliko si nekad nemoćan nad svojim tijelom i umom.

Iz ličnog iskustva, depresija je deset puta gora od anksioznosti. Iako je potonja dugotrajnija, uglavnom oscilira.

Prije tri godine sam imala tešku depresivnu epizodu i takvo stanje ne bih poželjela niti najvećem neprijatelju. Neizreciva je patnja buditi se svako jutro, bez ikakve nade i smisla. I tako nekoliko mjeseci u kontinuitetu. Nisi suicidalan, barem ja nisam bila, ali konstantno prizivaš nešto što ćete bez aktivnog učešća poslati sa ovog svijeta. Tipa, da ti padne cigla ili ledenica na glavu. Ili da te udari auto, opali grom.

Prva stvar na koju pomisliš kada otvoriš oči, jeste da si još uvijek živ i kako ti valja opet prolaziti kroz sumornu svakodnevnicu. I tako ležiš, razmišljaš o tome, a treba ti barem pola sata, sat da prebrodiš tu misao i napokon ustaneš iz kreveta. Nisam vjerovala koliko ovo može iscrpiti čovjeka, dok nisam potražila stručnu pomoć, te mi je jedna uljudna gospođa objasnila kako je to očekivano. Dakle, ne radiš ništa, samo misliš, doduše negativno, ali osjećaš fizičke posljedice kao da si ratni zarobljenik.

istina, s sch ide i depresija, mene lupa bipolar neznam koji tip, mislim II ako se nevaram, na terapiji sam za sch i bipolar, jos samo spavam, govorim i kukam da imam narkolepsiju mozda, danas nespavam bas previse, ali zna kod narkolepsije naletit valjda tako

kaze mi doktor zbog sch da spavam previse, jbna svaka bolest, fizicka i psihicka

[selenofil]

Svačije iskustvo je različito. Ja bih radije živjela još desetak godina boreći se sa anksioznim stanjem, ali da me maši i najmanja depresivna epizoda.

@selenofil
Potraži stručnu pomoć, barem nekog kome ćeš prenijeti svoja iskustva i misli sa kojima se svakodnevno suočavaš. Meni je čak i pomisao, da napokon idem kod psihijatra, skinula ogroman teret i dala kakvu takvu nadu, perspektivu.

Nije kod mene to konstantno prisutno. Naidje mi period kad bih najradije da umrem, da me vise nema. I imam osjecaj pritiska u dusi, kao da mi nesto "sjedi". Ali s druge strane, ima i dana kad budem sasvim ok, raspolozena.
Zato guram dokle mogu, pokusavam da se izborim sama sa sobom.

Je li ti i dalje pijes lijekove? Nakon koliko vremena si osjetila promjenu na bolje?

[Sanjarko]

Svačije iskustvo je različito. Ja bih radije živjela još desetak godina boreći se sa anksioznim stanjem, ali da me maši i najmanja depresivna epizoda.

@selenofil
Potraži stručnu pomoć, barem nekog kome ćeš prenijeti svoja iskustva i misli sa kojima se svakodnevno suočavaš. Meni je čak i pomisao, da napokon idem kod psihijatra, skinula ogroman teret i dala kakvu takvu nadu, perspektivu.

Nije kod mene to konstantno prisutno. Naidje mi period kad bih najradije da umrem, da me vise nema. I imam osjecaj pritiska u dusi, kao da mi nesto "sjedi". Ali s druge strane, ima i dana kad budem sasvim ok, raspolozena.
Zato guram dokle mogu, pokusavam da se izborim sama sa sobom.

Je li ti i dalje pijes lijekove? Nakon koliko vremena si osjetila promjenu na bolje?

Ciklotimija, bipolar tip II, nadam se da nemas ovo, otidzi vidi, neznam moj savjet i ostalo nije relevantno

[selenofil]

Nije kod mene to konstantno prisutno. Naidje mi period kad bih najradije da umrem, da me vise nema. I imam osjecaj pritiska u dusi, kao da mi nesto "sjedi". Ali s druge strane, ima i dana kad budem sasvim ok, raspolozena.
Zato guram dokle mogu, pokusavam da se izborim sama sa sobom.

Je li ti i dalje pijes lijekove? Nakon koliko vremena si osjetila promjenu na bolje?

Ciklotimija, bipolar tip II, nadam se da nemas ovo, otidzi vidi, neznam moj savjet i ostalo nije relevantno

Ma nije to, ne daj Boze. Kod mene je stres (posao uglavnom) okidac.

[Sanjarko]

Ciklotimija, bipolar tip II, nadam se da nemas ovo, otidzi vidi, neznam moj savjet i ostalo nije relevantno

Ma nije to, ne daj Boze. Kod mene je stres (posao uglavnom) okidac.

jbn je i stres, pogotovo briga u vezi posla i sl, valjda/nadat se da nije ozbiljno, ja danas okej, obrijao se, budan dugo vec itd

[Sara03]

Svačije iskustvo je različito. Ja bih radije živjela još desetak godina boreći se sa anksioznim stanjem, ali da me maši i najmanja depresivna epizoda.

@selenofil
Potraži stručnu pomoć, barem nekog kome ćeš prenijeti svoja iskustva i misli sa kojima se svakodnevno suočavaš. Meni je čak i pomisao, da napokon idem kod psihijatra, skinula ogroman teret i dala kakvu takvu nadu, perspektivu.

Nije kod mene to konstantno prisutno. Naidje mi period kad bih najradije da umrem, da me vise nema. I imam osjecaj pritiska u dusi, kao da mi nesto "sjedi". Ali s druge strane, ima i dana kad budem sasvim ok, raspolozena.
Zato guram dokle mogu, pokusavam da se izborim sama sa sobom.

Je li ti i dalje pijes lijekove? Nakon koliko vremena si osjetila promjenu na bolje?

I ja sam u početku imala takve fluktuacije. Ono, danas kriza, sutra dosta bolje, na osnovu čega sam mislila da nije naročito strašno. Možda se dešava i drugima, još dodaj na to i hormonalne promjene.

Tako sve, dok me nije dotuklo, kada je uslijedila prava kriza. Ravna linija svaki dan, želiš i najbliže poslati u neku stvar, nemaš volje za životom. Što je najgore, meni je taj period bio relativno dobar, dešavale su se i lijepe stvari, zatvorila sam jedno dugo poglavlje u životu, gledala da otvorim neka nova, uzbudljivija. Ali, ni to nije pomoglo.

Hoćeš da te nema, ali ne bi baš stradao od vlastite ruke. Plače ti se, ali ne možeš više ni plakati, totalna suša. Mrziš sam sebe, a onda i druge. Tada sam raskrstila, jer sam uvidjela kako je situacija dotakla dno, da više nemam kuda. Od tada do danas, promijenila sam tri, četiri psihologa ili psihijatra, svaka faza je bila bolja od prethodne. Moraš negdje početi, nije propast ako vidiš da ti neko ne odgovara, da bi možda želio drukčiji pristup, savjete ili terapiju. Zahvališ se i hajmo dalje.

Trenutno sam u najboljoj fazi i očekujem da ću uskoro završiti. Još mjesec, možda dva, pijem lijek na bazi paroksetina, super se osjećam. Ne vidi se na meni, izvršavam sve obaveze kao što bih inače. Sa druge strane, pametnija sam i iskusnija, ako opet vidim da se stanje pogoršava, mogu to lako prepoznati, ne gubiti vrijeme i opet tražiti riječ struke. Ja ti predlažem, da pronađeš nekoga sa kim ćeš barem porazgovarati, da ti ta osoba objektivno kaže u kakvom si stanju. Mislim da imaju i neka besplatna savjetovališta, pogledaj. Ako hoćeš, mogu ti preporučiti svoju doktoricu.

[Sara03]

ja danas okej, obrijao se, budan dugo vec itd

[Ommadawn]

Bolje i to nego da ideš kod hodže.
Ili da ti salijevaju stravu.

Što više ljudi potraži pomoć kod psihijatra i psihologa, to će društvo biti zdravije te se riješiti našeg “mahala-mentality”.

[John Cleese]

jbn je i stres, pogotovo briga u vezi posla i sl, valjda/nadat se da nije ozbiljno, ja danas okej, obrijao se, budan dugo vec itd

[Hakiz]

https://www.nzherald.co.nz/nz/jessicas- ... DIQ244NTI/

Ovo je razlog zbog kojeg se o suicidu ne raspravlja na forumu. Neće forum pomoći.

Ljudi koji razmišljaju o suicidu, planiraju ga, ne razmišljaju na isti način kao mi. Naša objašnjanja, racionalizacije itd ne pomažu. Shvatimo, ti ljudi drugačije razmišljaju od nas.

Pogotovo umanjenja njihovih problema u stilu "Nije to razlog, biće bolje, ima i gorih stvari itd" koja šalju poruku da ih ne shvatamo ozbiljno i omalavaćavamo i na neki način ne da neće pomoći, situaciju će učiniti gorom.

Samo profesionalci mogu pomoći, naša empatija neće.

[Sara03]

Bolje i to nego da ideš kod hodže.
Ili da ti salijevaju stravu.

Što više ljudi potraži pomoć kod psihijatra i psihologa, to će društvo biti zdravije te se riješiti našeg “mahala-mentality”.

Tako je.

[John Cleese]

https://www.nzherald.co.nz/nz/jessicas- ... DIQ244NTI/

Ovo je razlog zbog kojeg se o suicidu ne raspravlja na forumu. Neće forum pomoći.

Pa nije bas tako.

Nekoga mozda prepiska i saznanje da su i drugi (i kako) prezivili slicna stanja ohrabri da potrazi strucnu pomoc

[Hakiz]

https://www.nzherald.co.nz/nz/jessicas- ... DIQ244NTI/

Ovo je razlog zbog kojeg se o suicidu ne raspravlja na forumu. Neće forum pomoći.

Pa nije bas tako.

Nekoga mozda prepiska i saznanje da su i drugi (i kako) prezivili slicna stanja ohrabri da potrazi strucnu pomoc

Žena koja je napravila taj dokumentarac je i sama pokušala nekoliko puta da se ubije. I ima dokumentarc i o njoj, kako je ona pravila taj dokumentarac, sve te emocije, iskustva itd. Odgledao sam oba.

Ona kaže ono šta sam napisao, nije to moje.

Samo ću ponoviti njene riječi, nama koji ne razmišljamo o tome i onima koji razmišljaju svijet, savjeti itd izgledaju drugačije. Drugačije ih razumiijemo, racionalizujemo, izazivaju drugačiju reakciju, daju drugačiji rezultat.

Jedno profesionalna pomoć može dati rezultat, ali i savjet da se potraži stručna pomoć nije lako realizovati. Ne bih javno obrazlagao zašto, ne zatot što je to neka tajna, nego zato što ne znam ko čita i kome će pročitano dati kakvu ideju. I ovako se pitam što se petljam, ali eto...

[Ommadawn]

Ljudi idite psihologu ako se ne osjećate dobro!

Ja sam išao svaki put kad sam osjetio da nešto nije u redu.
Iako su meni pomogli razgovori i savjeti, šta i kako - nisu mi nudili nikakve lijekove. Ali da jesu, uzeo bih.

[John Cleese]

Pa nije bas tako.

Nekoga mozda prepiska i saznanje da su i drugi (i kako) prezivili slicna stanja ohrabri da potrazi strucnu pomoc

Žena koja je napravila taj dokumentarac je i sama pokušala nekoliko puta da se ubije. I ima dokumentarc i o njoj, kako je ona pravila taj dokumentarac, sve te emocije, iskustva itd. Odgledao sam oba.

Ona kaže ono šta sam napisao, nije to moje.

Samo ću ponoviti njene riječi, nama koji ne razmišljamo o tome i onima koji razmišljaju svijet, savjeti itd izgledaju drugačije. Drugačije ih razumiijemo, racionalizujemo, izazivaju drugačiju reakciju, daju drugačiji rezultat.

Jedno profesionalna pomoć može dati rezultat, ali i savjet da se potraži stručna pomoć nije lako realizovati. Ne bih javno obrazlagao zašto, ne zatot što je to neka tajna, nego zato što ne znam ko čita i kome će pročitano dati kakvu ideju. I ovako se pitam što se petljam, ali eto...

Ma ne komentiram dokumentarac nego tvoju tvrdnju da forum nece pomoci
Pomoc je vec i samo ohrabrenje nekome da potrazi strucnu pomoc.

[Hakiz]

Žena koja je napravila taj dokumentarac je i sama pokušala nekoliko puta da se ubije. I ima dokumentarc i o njoj, kako je ona pravila taj dokumentarac, sve te emocije, iskustva itd. Odgledao sam oba.

Ona kaže ono šta sam napisao, nije to moje.

Samo ću ponoviti njene riječi, nama koji ne razmišljamo o tome i onima koji razmišljaju svijet, savjeti itd izgledaju drugačije. Drugačije ih razumiijemo, racionalizujemo, izazivaju drugačiju reakciju, daju drugačiji rezultat.

Jedno profesionalna pomoć može dati rezultat, ali i savjet da se potraži stručna pomoć nije lako realizovati. Ne bih javno obrazlagao zašto, ne zatot što je to neka tajna, nego zato što ne znam ko čita i kome će pročitano dati kakvu ideju. I ovako se pitam što se petljam, ali eto...

Ma ne komentiram dokumentarac nego tvoju tvrdnju da forum nece pomoci
Pomoc je vec i samo ohrabrenje nekome da potrazi strucnu pomoc.

Znam, samo kažem da ni savjet da se potraži stručna pomoć nije tako jednostavan kako meni i tebi izgleda. Mogu ti na pp reći u čemu je stvar.

[John Cleese]

Znam, samo kažem da ni savjet da se potraži stručna pomoć nije tako jednostavan kako meni i tebi izgleda. Mogu ti na pp reći u čemu je stvar.

Ma jasno, ali ne mora to ovdje biti ni tako direktno, u savjetodavnoj formi - vjerujem da ce se mnogi lakse odluciti da potraze pomoc nakon sto saznaju da je to nekome zaista i pomoglo

[Sara03]

...

Podrazumijeva se. Sa druge strane, suština foruma je razmjena iskustava i stavova, tako da je bespredmetno reći kako forum neće riješiti lične i globalne probleme. Neće poboljšati životni standard pojedinca. Niti će donijeti mir u svijetu. Et cetera.

Mislim da je itekako poželjno i korisno iskoristiti ovu vrstu platforme, kako bi se skinula stigma oko pojedinih zdravstvenih stanja ili tegoba. Ne samo kada je problem prisutan i treba ga otkloniti, već i preventivno. Napominjati ženama, da idu na ginekološki pregled, ne kada ih nešto zaboli, već barem jednom godišnje. Napominjati muškarcima, da idu na pregled prostate, ne kada im je bolno mokriti, već periodično. Svima napominjati, kako je dermatološki pregled nužan, te svako od nas može imati neku genetsku predispoziciju za razvoj malignog, kožnog oboljenja.

Vjerovatno je i najveća stigma oko mentalnog zdravlja. Treba pričati, skinuti vraški tabu, gdjegod i kadgod je moguće. Stvar je jasna, forum nije psihijatrijska ordinacija niti psihološko savjetovalište, ali može pomoći da nekima svane. Da rješenje više ne pronalaze u dugim šetnjama i guljenju jabuka. Da spoznaju kako je prvi korak poziv upućen stručnom licu, te dogovaranje termina za sesiju.

[selenofil]

Ma nije to, ne daj Boze. Kod mene je stres (posao uglavnom) okidac.

jbn je i stres, pogotovo briga u vezi posla i sl, valjda/nadat se da nije ozbiljno, ja danas okej, obrijao se, budan dugo vec itd

Drago mi je da si ok.

[klaki]

https://www.nzherald.co.nz/nz/jessicas- ... DIQ244NTI/

Ovo je razlog zbog kojeg se o suicidu ne raspravlja na forumu. Neće forum pomoći.

Ljudi koji razmišljaju o suicidu, planiraju ga, ne razmišljaju na isti način kao mi. Naša objašnjanja, racionalizacije itd ne pomažu. Shvatimo, ti ljudi drugačije razmišljaju od nas.

Pogotovo umanjenja njihovih problema u stilu "Nije to razlog, biće bolje, ima i gorih stvari itd" koja šalju poruku da ih ne shvatamo ozbiljno i omalavaćavamo i na neki način ne da neće pomoći, situaciju će učiniti gorom.

Samo profesionalci mogu pomoći, naša empatija neće.

Ja bi rekao da su ti slučajevi "gdje ništa ne pomaže" rijetki. Itekako treba o ovome pričati, makar kroz šalu, jer pomaže. Ja mislim da na svakog koji uspješno izvrši samoubistvo imas ih 1000 koji nisu uspjeli i probat ce opet, 10000 koji su probali pa se otkanili i mali milion onih koji su o tome razmisljali. Priča itekako pomaze.... Zavisi i od tipa osobe..

[Ommadawn]

Mada i duge šetnje i guljenje jabuka nije loše za duševan mir, kao i razni hobiji. Baviš se nekom zanimacijom koja te ispunjava.

Ali ako baš ni za tim nemaš volje - psihologu.