graciella wrote:Evo malo ravnoteze da se doda onoj tvrdnji kako smo svi mi Bosnjaci
:
Postanak bošnjačkoga naroda
Sadašnji je bošnjački narod (Bošnjaci, Muslimani, Bošnjaci muslimani) nastao najvećim dijelom islamizacijom, od 15. stoljeća nadalje, starinačkoga bosansko-hercegovačkoga pučanstva, kao i stanovništva okolnih zemalja (Srbije, Hrvatske, Crne Gore), uz udio asimiliranih albanskih, turskih i drugih pojedinaca-došljaka iz ostalih zemalja prostranoga Osmanskoga carstva koje je obuhvaćalo i sjevernu Afriku i dobar dio prednje Azije do Irana. Nije nam cilj da ulazimo u detalje prijepora oko etnogeneze, nego ćemo samo spomenuti elementarne podatke:
* ideologija i samodefinicija Bošnjaka-Muslimana vremenski zaostaju i kasne za srpskima i hrvatskima (vidljivo je to i iz hrvanja s pitanjem nacionalnoga imena, imena jezika, te odnosa prema susjedima).
* najveći dio prošlosti, do oko 1900., današnji narod Bošnjaka se smatrao Turcima, a u ovom surječju, to bi značilo muslimanima (turske provenijencije). Iako svjesni razlika prema «pravim» Turcima (oprjeka Turci-Turkuše, nepoznavanje turskoga jezika među širokim slojevima), činjenica je da su praktički svi muslimani doživljavali Tursku kao domovinu, željeni islamski dom, te da, iako su gojili odanost i prema «užoj domovini» Bosanskom pašaluku-to nije bilo od presudnoga značaja sve do 19. st. kada se pojavljuje osjećaj da će ih Turci ostaviti na cjedilu (neovisnost Srbije, Bugarske,..). Glavna je lojalnost islam, a središnja političko-civilizacijska vizura postojanja Osmansko carstvo- bez ozbiljnijih pokušaja autonomije.
* islamizacijom, stariji je identitet (kršćanski) radikalno izmijenjen, «prebrisan». Teško je naći sličnoga primjera u povijesti (možda u Indiji- no, to je upitno.). Bosanski su Muslimani praktički prestali s ikakovom značajnijom aktivnošču koja bi uključivala i iskazivala njihov etnicitet (npr., Iranci su u stoljećima poslije islamizacije razvili bujnu književnost na farsiju pisanu arapskim pismom, uz legendarne autore kao što su Firdusi, Omar Hajjam, Rumi, Hafiz,...Firdusi slavi i predislamski Iran). Za razliku od toga- muslimani su, osim veoma malobrojne literature na narodnom jeziku (aljamijado književnost s piscima kao što su Mehmed Erdeljac, Hevaji Uskjufi, Hasan Kaimija,..te rječničkim djelom Uskufija)- potpuno prešli na pismenost na orijentalnim jezicima, poglavito turskom. Taj fenomen, iako se za njega zna, nije još dovoljno istražen (obrađen je u knjigama Smaila Balića). Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala sva područja (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, alkemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom. Ako bi se i pokušala naći paralela kod ostalih «konstitutivnih» naroda Bosne i Hercegovine, odmah je vidljivo da takve paralele-nema. Hrvati jesu pisali i na latinskom, no to je onda već bio mrtav jezik- za razliku od veoma živog turskog. Također, spisateljska aktivnost Hrvata na hrvatskom je kudikamo opsežnija od one na latinskom, pa i kada se ta dva jezika prožimaju (npr. u gramatikama). Kod Srba se radi o ustrajanju na okamenjenoj verziji srpskog crkvenoslavenskoga-a ne, recimo, grčkoga. Raznovrsnost i opseg intelektualne produkcije bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom (dijelom i arapskom) pokazuje da su oni u kulturnome pogledu bili integralnim dijelom tursko-islamske uljudbe. Od stare Bosne na jezičnom pogledu ostala je begovica, tj. brzopisna ćirilica, bosančica, kao i manji broj tekstova na narodnome jeziku (aljamijado književnost). Što se ostalih aktivnosti tiče- od vojnih do pravnih, od graditeljskih do umjetničkih- Bošnjaci-Muslimani su neodvojivim dijelom turske ekumene, praktički bez ičeg zasebnog što bi, u značajnijoj mjeri, afirmiralo njihov «bosanski» identitet- bilo kao nastavak predturskog, bilo kao južnoslavenski islamski. Tako je bilo, u glavnim crtama, od 15. do početka 19. stoljeća.
* početkom 19. stoljeća, pa sve do konca (ili do Austro-Ugarske okupacije 1878.), dolazi do porasta nezadovoljstva muslimanskoga plemstva u BH jer se osjećaju «izdanim» pred prijetećim napredovanjem Austrije, kao i ugroženi reformama u Osmanskome carstvu koje su smjerale na oduzimanje povlastica islamskom elementu u odnosu na inovjerce, poglavito kršćane. Uz bune poput Gradaščevićeve (poslije koje su uslijedile represalije), muslimani kao zajednica ipak nisu raščistili s nacionalnim ciljevima i odnosom prema Turcima: iako bijahu često u izravnim sukobima, ostala je i dalje snažna lojalnost prema Osmanskoj imperiji. Sve to postaje još vidljivijim nakon austro-ugarske okupacije 1878. Tada velika većina muslimanske elite, poglavito inteligencije, trajno odseljava u Tursku, te tako dolazi do pravoga civilizacijskoga prijeloma- opet u povijesti slabo zabilježenoga. Naravno, u masi od preko 100.000 do 200.000 iseljenika većinu su činili obični ljudi, no za kristalizaciju novoga nacionalnog identiteta je ključno da je otišla, u golemoj većini, školovana tursko-islamska elita. Tako su se muslimani u BH našli na brisanom prostoru: turska lojalnost, i dalje snažna, više nije imala uporišta u školovanoj eliti, a južnoslavenska bilo kojega oblika (hrvatska, jugoslavenska, srpska, bošnjačka) bila je tek u zametcima. Ovom prijekidu u duhovnoj orijentaciji, jedva slabijem od islamizacije, nije do sada posvećivano dovoljno pozornosti.
Izvor Wikipedia
, i uostalom ko si ti da ti nekome nesto priznajes.
Homo Sapiens je bio Velšanin 
ako nisi znala 