Price, pjesme, intervjui...

[StLouis]

Péter Zilahy

Slikovni rječnik diktature

Osnovna ideja bila je da je diktatura sve tretirala kao djecu, ne samo mene nego i moje roditelje, baku i djeda također, zato se slikovni dječji rječnik činio idealnom formom za diktaturu kao temu

Petra Tkalčec

S obzirom na to da je razlog ovome intervjuu Festival europske kratke priče, što prema tvome mišljenju znači europska kratka priča u usporedbi s ne-europskom npr.? Što je s mađarskom kratkom pričom?

- Mogao bih reći da nemam pojma i negodovati kako uopće jedna književna vrsta može biti geografsko pitanje, ali radije ću probati odgovoriti. Izraz kratka priča, koji koristiš, vjerojatno upućuje na short story, što se u Mađarskoj zove novela, a popularna je i dan danas. Postoje zemlje u kojima kratka proza nije u modi i svaki knjiški moljac čita opsežne romane, ali novela se pojavljuje i kod američkih autora, npr. Raymond Carver utjecao je na mnoge europske pisce. Što je europsko u noveli jednako je teško reći kao i što je američko u ratu. Granice blijede jer književne vrste, a i pisci, mnogo putuju u posljednje vrijeme. Čini se da tržište nije slomilo novelu, onda joj ono i nije potrebno.

Druga riječ koja se može pojaviti kao naziv književne vrste je: priča. Priča na mađarskom znači da netko prepričava jedan događaj. Izraz se u devedesetima počinje koristiti najviše kao suprotnost teksta, dakle suprotstavljeno postmoderni spomenuta proza rijetko kao vodeću liniju ima princip priče. Preciznije, tako nazivamo one priče koje imaju početak i kraj, a sustav aluzija dopušta da u djelu uživaju i čitatelji koji u književnosti nisu baš doma.

Otvorene granice žanra

U današnjim "multimedijalnim vremenima" što znači književnost? Iz tvog romanarječnika Posljednji Prozor-Žirafa nastao je i četverojezični multimedijalni CD ROM, time si ujedno i prvi u Mađarskoj koji kombinira književnost s mogućnostima multimedija. Poklonik si toga ili je to bio samo jedan od tvojih mnogobrojnih eksperimenata?

- Navodnici u pitanju potpuno su opravdani jer ne živimo u "multimedijalnim vremenima". Bar ne u Srednjoj i Istočnoj Europi. Književnost se trenutačno ne kreće prema eksperimentalnim formama, a novi mediji nisu postali prihvatljiva književna sredstva. Pokušaji slični mome pojavljuju se samo kao senzacija i nemaju direktan utjecaj na književni život. Posljednji Prozor-Žirafa CD-ROM pionirsko je djelo uspješnog spajanja književnosti i multimedija ne samo u Europi nego u cijelom svijetu. Pojavile su se nove semantičke domene, koje se publici mogu najbolje predati u obliku performansa, ili možda eksperimentalnog kazališta. CD-ROM koji je dosad prikazan u više od dvadeset zemalja dokazuje da je publika otvorena za stapanje multimedija i književnosti, ali publika ne dolazi samo iz književnih krugova i time se otvaraju vrata i onima koji su prije toga jedva bili u dodiru s književnođću.

CD-ROM je bio golem projekt od dvije godine i na kojem je sudjelovalo više od 40 ljudi. Za to sigurno neću imati snage u bližoj budućnosti. Roman na kojem sad radim ne sadrži slike i neko vrijeme ne planiram slične interaktivne radove, ali paralelno radim na više likovno- umjetničkih projekata, i u budućnosti ću također imati izložbe na različite teme.

Zbirka pjesama Kip ispod plahte spreman na skok izašla je 1993. Jesi li otada pisao stihove? U čitanci za VII. razred postoji jedan tvoj sonet. Soneti baš i nisu karakteristični za tebe?!

- Da, pišem, i sonet sam napisao poslije toga. Dio mojih tekstova je snažno lirski, kao što postoje i moje lirske fotografije. Uvijek sam tražio prijelaze između vrsta i formi, iz pjesničkih formi mnogo sam naučio, što se očituje i na mojoj prozi. Nakon zbirke, stihovi mi uglavnom upadaju u prozu, događa se da se mogu sami po sebi izdvojiti, kao pjesme. Među njima par ih je prevedeno na mnoge jezike. Zbirka pjesama, kao vrsta me već neko vrijeme ne zanima, čini mi se isforsirana, pogotovo s obzirom na to da nikada nisam radio u ciklusima, nego se svaki stih razlikovao od ostalih. Činjenica je da konkretne stihove, i formom stihu slične, pišem samo po narudžbi. Tako je i sonet, koji je dospio u čitanku, nastao na narudžbu Partija Nagyja Lajosa. To je moj jedini sonet.

Gdje možemo čitati tvoje novele?

- U Mađarskoj posvuda: u časopisima, antologijama, dosta ih ima i na netu. Knjigu dosad još nisam napravio od njih. Par komada može se tu i tamo naći i na engleskom, a na jesen mi izlazi jedna zbirka na njemačkom, sastavljena od tekstova koji se nekako vežu uz Njemačku ili uz broj tri. I taj izbor otvoreno interpretira granice žanra, s obzirom na to da za vrijeme pisanja nisam baš uvijek pazio kamo se mogu svrstati ti redovi: u kategoriju lirike, proze, fikcije ili dokumenta.

Život bez mene nastao je također po narudžbi, kad sam još bio isključivo pjesnik. Izvorno je krenuo kao dnevnik, kasnije se pomakao u smjeru eseja, a na kraju je to postala moja prva novela u životu.

Biti književna zvijezda

Kojim piscima ili knjigama se uvijek vraćaš?

- To je pitanje raspoloženja, mijenjaju se godišnje, kao odjeća, dužina kose ili jela koja volim. Ne želim pisati listu, i ne običavam, jer bih sigurno nekoga izostavio. Imam velik apetit i sve me zanima, volim čitati i filozofiju i znanstvene radove, ako imam vremena. I još više, ako vremena nemam.

Mladi europski pisci kratkopričaši! Pisci malih jezika! Koliko poznaješ hrvatske pisce?

- Uglavnom poznajem hrvatske pisce, mlade također. Posljednje odlično štivo bila je knjiga Roberta Perišića, koju sam uredio na mađarskom. Ne postoje mali jezici, samo male države.

Da. Napokon se događa nešto na tom planu. Postoji li u mađarskoj interes za hrvatsku, a naravno i ostale južnoslavenske književnosti?

- Interes postoji, ali prije od tiska i emigracije, nego od prosječnog čitatelja. Mogu se čitati dobre recenzije ili čuti odlični intervjui na radiju, ali to ne rasprodaje knjige. Pravi čitateljski tabor je nekoliko stotina ljudi. Ako se nešto događa, to je zato jer postoje fondovi koji podržavaju tih par stotina entuzijasta. U svakom slučaju, mnogi znaju da je južnoslavenska književnost dobra.

A koga bi od mađarskih pisaca mogao preporučiti hrvatskim čitateljima? Koga bismo trebali prevoditi, osim tebe, naravno?

- Koliko znam, nedavno je izašla knjiga priča živućih mađarskih pisaca u kojoj su bila dobra imena, vidio sam sadržaj. Iz toga se naveliko može birati. Na primjer, u njoj ima mnogo

dobrih autora po imenu Lászlo. Kako je sve to uopće počelo?

- Jako kasno, stihove sam počeo pisati prije mature, s 18 godina. Prije toga mi nije ni palo na pamet, roditelji su od mene željeli učiniti ozbiljnog čovjeka, nisam imao umjetničke ambicije, izuzevši jedno ljetno popodne kada sam imao 14 godina, ali u to sada ne bih ulazio. Da sam postao pisac, osjetio sam prvi put kada mi je drugi put izdana jedna knjiga. To je značilo da me čitaju. Pisac je u mađarskom riječ od tri slova, kao seks. Volim riječi od tri slova.

Kako živi jedan mađarski intelektualac/umjetnik?

- Dotle još nisam stigao. Mogao bih reći, vrijedno zavisti.

Može li jedan mađarski pisac biti zvijezda? Jesi li ti zvijezda?

- Biti zvijezda u književnosti nije isto kao kada je čovjek rock-muzičar. I čak i ako nekoga objave na više od deset jezika, to još ne znači da ga ima posvuda. Hrvatski uspjeh ponekad ne znači ništa u Srbiji, uspjeh u Argentini ne znači ništa u Brazilu. Mađarske književne veze izvan Europe su siromašne, uspio sam probiti taj zid. U zadnje vrijeme pozivaju me na sve strane, ali u većini slučajeva ne mogu otići jer mi ne bi ostalo vremena za pisanje, dakle 80% mogućnosti ne mogu niti iskoristiti. Biti zvijezda u književnosti znači završavanje posla pisca, malo ih to preživi. Već krajem siječnja unaprijed znaš kojeg dana u godini ćeš biti u kojoj zemlji, i najviše što možeš učiniti je odbiti par nastupa, ali novi više ne mogu doći. To vodi do nove interpretacije izraza osobne slobode i slobodnog vremena. Da počnem sad demonstrirati? Zvijezda sam. Mađar sam. Dakle, da.

Tišina u Istočnoj Europi

Negdje sam pročitala anegdotu Gábora Németha o Papinu posjetu Budimpešti. Parafrazirat ću: dakle, kada je Papa izašao na terasu oslanjajući se na ruku jednog simpatičnog mladića, jedan japanski turist upitao ga je tko je onaj s ljubičastom kapicom pored Ziláhy Petija.

Ne, dotični turist bio je Južnokoreanac.

Gábor Németh isto tako je rekao da Ziláhy ne poznaje ni Boga ni čovjeka. Što to znači?

- Ne poznaje ni Boga ni čovjeka; znači da je neovisan i da se ne priključuje ni trenutačnim ni naizgled stalnim moćima. Dopusti da dodam, čitajte Gábora Németha, izvanredan pisac.

A još i to, da sam s N.G. mnogo bliskiji nego s Papom.

Prodemonstrirao si cijelu istočnu Europu, nedostajalo ti je uzbuđenja kod kuće? Ili si išao iz političkih razloga? U Beograd si išao pisati knjigu?

- Ne toliko uzbuđenje koliko znatiželja. Moja generacija zbog 56. smjene režima nije proživjela kao ostale istočnoeuropske zemlje. Kod nas je revolucija bila ranije, zato je smjena režima protekla mirno i postupno. U Beograd nisam išao pisati knjigu, knjiga je došla kasnije. Već sam četvrti put bio tamo kad sam dobio ideju. Išao sam zbog atmosfere, privlačila me euforija demonstracija. U tim istočnoeuropskim demonstracijama nada je imala glavnu uloga. Ljudi su, čak i ako samo na par trenutaka, vjerovali da ima nade. I od toga su odjednom postali slobodni. I prekrasni. To je trebalo vidjeti.

Bio sam u Londonu na jednoj većoj demonstraciji, to je bilo dobro, ali nisam baš pretjerano aktivan. Istočna Europa ponovo je tiha, sa sporadičnim mimohodima tipa ljetnih pljuskova. Rat ne spaja ljude. Istok sada izostaje iz tog europskog doživljaja.

Posljednji Prozor-Žirafa preveden je na 11 jezika. Zašto je toliko uspješan? Tema, forma, sadržaj?

- Da.

Odakle ideja za roman-rječnik?

- Bio je jedan mađarski dječji leksikon, Ablak-Zsiraf (Prozor-Žirafa ili Od A do Ž), koji je izašao kad sam rođen. Svi smo iz toga učili i čitati i pisati. Knjiga je jednostavnim riječima opisivala sve što trebamo znati o životu, na primjer da nam je srce na lijevoj strani ili da sunce izlazi na istoku. Napisao sam ono što je izostalo iz tog leksikona. Osnovna ideja bila je da je diktatura sve tretirala kao djecu, ne samo mene nego i moje roditelje, baku i djeda također, zato se slikovni dječji rječnik činio idealnom formom za diktaturu kao temu.

Sjedio sam na zidu beogradske tvrđave i gledao kako se sastaju Dunav i Sava.

Znači li uspjeh tvog romana nešto za mađarsku književnost?

- Da. Vani znači: još jedan dobar mađarski pisac. To pomaže i drugima, a ni ja ne prolazim loše. U jednom nizozemskom časopisu na cijeloj jednoj strani pisali su o četiri mađarska pisca: Eszterházy, Kertész, Márai, Ziláhy.

Za mađarsku književnost ništa ne znači uspjeh mojega romana.

Što za tebe znači mađarska Nobelova nagrada za književnost?

- Jako sam se veselio, Kertészova knjiga u svakom je pogledu zaslužila Nobelovu nagradu, a i on kao osoba bio je izvrstan izbor. Mađarska Nobelova nagrada dobra je za svakoga, čak i za onoga koga najviše boli.

Protiv dosade

Trenutačno si u Njemačkoj na stipendiji. Čini se da mnogi Mađari dobivanju njemačke stipendije. Ima li nešto posebno između Nijemaca i Mađara?

- U prošlim stoljećima Nijemci i Mađari često su živjeli u zajedničkoj domovini, a vrlo je česta bila i dvojezičnost, jer je u Monarhiji i država bila dvojezična. Naši djedovi i bake dopisivali su se na njemačkom, i dan danas postoji u mađarskoj poseban njemački dijalekt. Obje nacije mnogo su izgubile u dvadesetom stoljeću što rezultira nekom zajedničkom sviješću na kojoj se može graditi. Mađarsku književnost najbolje i najviše prevode na njemački. Možda su to neki od razloga.

I naravno, jako smo dobri.

Jednog Ziláhyja su u Jugoslaviji već prevodili, u nekim republikama bio je uvršten i u redovnu školsku lektiru. Hoće li se to dogoditi i s drugim?

- Već se događa. U Beogradu je Rende izdao moju knjigu. Nećemo se natjecati s Lajosem.

Cool ti je web stranica. Što misliš o marketingu u književnosti. Billboardi ili ipak klasična čitanja, za reklamu.

- Stranica se polako popunjava, to je work in progress. Dobra stvar je da tamo dobijem mnogo informacija. Mislim da književnost treba i marketinški plasirati, ako ne želiš prodavati namirnice ili se kompromitirati intelektualnom prostitucijom. Ako je pisanje tvoj posao, zašto ne moći živjeti od njega.

Ima dosta otkad sam zadnji put održao klasično čitanje, no to me ne čini revolucionarom. Jednostavno ne želim da mi postane dosadno.

*Ostale informacije http://www.zilahy.net

Péter Zilahy, rođen je 1970. godine u Budimpešti. Predavao je književnost na Sveučilištu u Budimpešti od 1995. do 1998. godine. Od 1997. do 1999. godine uređuje Link Budapest, Internet časopis za suvremenu književnost na engleskom i mađarskom. Od 1998. radi kao urednik JAK internacionalne edicije. Kratke priče bave se njegovim putovanjima od Sydneya do New Yorka, te od Cape Towna do St. Petersburga. Njegovu najnoviju knjigu, Zadnji prozor žirafa, u kojoj se nalaze i Zilahyjeve fotogra. je, objavio je 1998. i 2000. godine Ab Ovo izdavač. Dosad je prevođena na 11 jezika. Prema knjizi je adaptirana i radio-drama koja je osvojila prvu nagradu mađarskog radija. Ubrzo se pojavio interaktivni CD-ROM koji su ugostile prestižne izložbe poput Crossing Border u Amsterdamu, Adelaide International Festival te Mediaterra Festival u Ateni.

[StLouis]

Univerzalna priča

Ali Smith

Bio jednom neki čovjek koji je prebivao kraj mezarja.

No, dobro, okej, nije baš uvijek bio čovjek, u ovom slučaju bila je žena. Bila jednom neka žena koja je prebivala kraj mezarja.

Iako, ruku na srce, nitko više baš ne koristi tu riječ. Svi kažu groblje. Niti itko više govori prebivati. Drugim riječima:

Bila jednom neka žena koja je živjela kraj groblja.

Zapravo ne. Bila jednom jedna žena koja je živjela kraj - ne, u - antikvarijatu. Živjela je u stanu na prvom katu i vodila je dućan koji se prostirao čitavim prizemljem. Tamo je sjedila, dan za danom, među lubanjama i kostima rabljenih knjiga, hrpa i polica knjiga koje su se protezale svim dužinama i širinama dugih, uskih prostorija, među hrpama koje su se njihale nestabilne poput tornjeva bez temelja, prema ispucaloj žbuci stropa. Iako su im presavijene, zgužvane ili još uvijek ravne hrbate izbijelile godine anonimnog, davno ugaslog svjetla, svaka je od njih nekoć bila nova, kupljena u knjižari punoj sjaja drugih novih knjiga. I sada je svaka od njih bila ovdje, i za svaku bi se moglo naći previše razloga kad bi u pitanje došlo kako je završila ovako utopljena u knjišku prašinu vidljivu u zraku u kojem je ovog zimskog dana sama sjedila ta žena osjećajući posvuda oko sebe njezin teret, teret korica sklopljenih preko milijuna stranica koje možda nikada više neće ugledati svjetlo.

Trgovina se nalazila u jednoj zabačenoj ulici izvan centra malenog seoca koje je ljeti posjećivalo malo turista i u kojem je posao znatno opao od 1982. godine kad je Kraljica majka, naizgled slabašna i pridržavajući šešir na glavi zbog vjetra, presjekla vrpcu na zaobilaznici koja je pristup gradu učinila puno bržim, a stajanje u selu prilično teškim. Zatim se zatvorila banka, a na koncu i pošta. Radio je i dućan sa živežnim namirnicama, ali većina je ljudi vozila šest milja do supermarketa. Supermarket je također držao knjige, ali jedva pokoju.

S vremena na vrijeme netko bi ušao u antikvarijat tražeći nešto za što je čuo ili čula na radiju ili televiziji ili pročitao u novinama. Obično bi se žena iz dućana morala ispričati što to nema. Na primjer, sad je bila veljača. Nitko već nije bio u dućanu četiri dana. Tu i tamo, knjiška tinejdžerka ili tinejdžer, silazeći u pola četiri iz školskog autobusa koji je vozio između sela i grada, znali bi stidljivo gurnuti vrata dućana i naviriti se s onom vrstom zadovoljstva koju možete primijetiti čak i s leđa, u ramenima, leđima i kutu pod kojim glava osobe gleda beskonačna obećanja knjiga. Ali to se već neko vrijeme nije dogodilo.

Žena je sjedila u praznom dućanu. Bilo je kasno poslijepodne. Uskoro će pasti mrak. Gledala je muhu u izlogu. Bilo je još rano doba godine za muhe. Letjela je u kolebljivim trokutima, a onda se spustila na Velikog Gatsbyja F. Scotta Fitzgeralda ne bi li se osunčala na kasnom zimskom suncu što je sjalo.

Ili, ne. Čekajte:

Bila jednom jedna muha koja se nakratko odmorila na staroj mekoukoričenoj knjizi u izlogu antikvarijata. Zastala je tamo na trenutak topline prije nego što se ponovno vine u zrak što će učiniti svaki tren. Nije bila riječ ni o kakvoj posebnoj vrsti muhe ili muhi s nekim zanimljivim imenom vrste - na primjer grabljivica, ubojica, bumbar, debeloglava muha, buha, bodež muha, dugorila muha ili zujara. Nije čak bila riječ ni o stršljenu, obadu ili mušici. Bila je to obična kućna muha, musca domesticus linnaeus, iz porodice diptera što znači da ima dva krila. Stajala je na korici knjige i udisala zrak kroz pore.

Polegli su je kao jaje u manje od milimetra dugoj grudici gnoja na imanju udaljenom milju i pol i postala je beznoga ličnika, stvorenje koja se hrani na gnoju u kojem je bila polegnuta. Zatim se to stvorenje, budući da je dolazila zima, golom snagom mišića izmigoljilo gotovo četrdeset metara daleko. Tamo je spavalo gotovo četiri mjeseca u šupljikavim temeljima zida ispod nekoliko stopa naslaganog sjena u štaglju. U čaroliji blagog vremena prošlog je vikenda razbilo vrh svoje kukuljice i izvuklo se van, sada kao šest milimetara dug kukac. Pod strehom štaglja raširilo je i osušilo krila čekajući da mu tijelo očvrsne na neočekivano proljetnom zraku što je stigao s Baleara. Tog se jutra kroz pukotinu u krovu štaglja pridružilo ostatku svijeta, a onda leteći lijevo desno prešlo više od milje u potrazi za svjetlom, toplinom i hranom. Kad je žena koja je bila vlasnica dućana, otvorila kuhinjski prozor da istjera paru od kuhanja ručka, uletjelo je u kuću. Sada je lučilo i bljuvalo, što muhe inače rade kad se odmaraju na površini različitih stvari.

Istini za volju, to ono je malo neprecizna riječ, jer je to bila ženka koja ima duže tijelo i crvene proreze očiju postavljene šire od mužjaka. Svako joj je krilo bila tanka, savršena, osjetljivo prokrvljena membrana. Imala je sivo tijelo i šest nogu, svaku s pet gipkih zglobova, a sićušne dlačice prekrivale su joj cijelo tijelo i noge. Lice joj je bilo prošarano grimiznim i srebrnim prugama. Duga su joj usta imala spužvasti završetak za upijanje tekućine i otapanje čvrstih tvari poput šećera, brašna ili polena.

Rilcima je upijala sliku glumaca Roberta Redforda i Mie Farrow na naslovnici Penguinovog izdanja Velikog Gatsbyja iz 1974. godine. No, kao što biste i sami pomislili, tu je bilo malo toga zanimljivo za jednu kućnu muhu koja se hitno mora nahraniti i izleći jajašca, koja je sposobna nositi preko milijun bakterija i prenijeti sve od obične dijareje do dezinterije, salmonele, tifusne groznice, kolere, polimijelitisa, antraksa, gube do tuberkuloze, i koja osjeća da će je u svakom trenutku grabežljivac uhvatiti u svoju mrežu ili će je nasmrt zgnječiti lopatica ili će, ako sve to preživi, svakog trena postati tako hladno da će biti lišene života i ona i svih deset generacija koje ove godine može pokrenuti, svih devet stotina jajašaca koje će moći poleći ukaže li joj se prilika, onih prosječnih dvadeset dana u životu prosječne, obične kućne muhe.

Ne, čekajte. Jer:

Stajalo je jednom Penguinovo izdanje klasičnog američkog romana F. Scotta Fitzgeralda Velikog Gatsbyja iz 1974. godine u izlogu tihog antikvarijata u selu kojeg je posjećivalo malo ljudi. Imalo je stotinu osamdeset i osam paginiranih stranica i bilo je dvadeseto Penguinovo izdanje tog romana - samo 1974. godine reprintano je tri puta, a tu je popularnost dijelom steklo i zahvaljujući ekranizaciji romana koja je snimljena iste godine u režiji Jacka Claytona. Naslov izdanja, nekoć svjetložut, izgubio je većinu svoje boje i prije nego što je dospio u dućan. Budući da je knjiga stajala u izlogu, izblijedjela je čak i više. U kadru iz filma što se nalazio na njoj, ukrašenom okvirom iz dvadesetih, bili su Robert Redford i Mia Farrow, zvijezde filma koje su također poprilično izblijedjele, iako je Redford još uvijek bio dotjeran s onom svojom golferskom kapicom, a Farow je u šeširu jako obješenog oboda pristajala sepijastom efektu koji joj je slučajno donijelo kretanje sunca i svjetla na staklu.

Godine 1974. roman je u Devonu za trideset penija prvi put kupila Rosemary Child, tada u dobi od dvadeset dvije godine, koja je osjećala poriv da prije gledanja filma prvo pročita knjigu. Dvije godine kasnije udala se za svoga zaručnika Rogera. Pomiješali su svoje knjige, a duplikate su dali jednoj bolnici u Cornwallu. Ovu je jednog dugog, vrućeg srpanjskog poslijepodneva 1977. godine s kolica bolničke knjižnice na Odjelu 14 uzela Sharon Patten, četrnaestogodišnja djevojka sa slomljenim kukom, utezima privezana za krevet, koja se dosađivala zato što je završio Wimbledon. Njezin je otac izgledao zadovoljan vidjevši za vrijeme posjeta knjigu na njezinom ormariću, pa ju je tijekom čitavog boravka, iako je prestala čitati već oko polovice, držala tamo kraj vrča s vodom, a onda ju je prošvercala doma kad je otpuštena. Tri godine kasnije, kad je više nije bilo briga što otac misli o njezinim postupcima, dala ju je školskom prijatelju Davidu Connoru koji se spremao studirati engleski i rekla mu da je to najdosadnija knjiga na svijetu. David ju je pročitao. Bila je savršena. Bila je baš poput njegovog života. Sve je lijepo, sve je beznadno. Pješačio je do škole ispod glasa citirajući dijelove. Kad je dvije godine kasnije otišao na sjever na sveučilište u Edinburghu, sada kao zreli osamnaestogodišnjak, divio joj se, kao što je rekao nekoliko puta na seminaru, iako ju je smatrao pomalo adolescentskom i vjerovao da je podcijenjena Blaga je noć Fitzgeraldovo pravo remek- djelo. Tutor koji je svake godine morao ocijeniti oko stotinu i pedeset dogotovljenih brucoških eseja o Velikom Gatsbyu, mudro je kimao i dao mu visoku ocjenu na ispitu. Godine 1985. završivši s najboljim uspjehom u klasi i pronašavši posao u Personalnoj upravi, David je za trideset funti prodao sve svoje stare knjige s književnog seminara djevojci koja se zvala Mairead. Mariead nije voljela engleski, nije joj davao valjane odgovore, pa se odlučila za ekonomiju. Ponovno ih je sve preprodala zaradivši više novca od Davida. Studentica prve godine imenom Gillian Edgbaston uzela je Velikog Gatsbyja za dvije funte što je bilo šest puta više od originalne cijene. Nikad ga nije uspjela pročitati i ostavila ga je na policama iznajmljene kuće u kojoj je živjela prije nego što se odselila 1990. godine. Brian Jackson, vlasnik te kuće, spakirao ju je u kutiju koja je pet godina stajala u garaži iza hladnjaka. 1995. godine posjetila ga je majka Rita i, dok je čistio garažu, našla ju je u jednoj otvorenoj kuhinji koja je ležala na šljunku kolnog prilaza. Veliki Gatsby! rekla je. Nije ga bila pročitala godinama. Još je se sjeća kako čita tog ljeta, dvije godine prije smrti, nogu visoku dignutih na sofi i glave zadubljene u knjigu. Kod kuće je imala sobu punu knjiga. Kad je umrla 1997. godine sve ih je spakirao i dao jednoj registriranoj dobrotvornoj ustanovi. Registrirana ustanova je izdvojila vrijedne stvari, a ostale preprodala na dražbi u kutijama od po trideset raznoraznih paperbacka, petaka za kutiju, antikvarima iz cijele zemlje.

Žena je onom tihom antikvarijatu otvorila kutiju koju je kupila na dražbi i umorno podigla obrve. Još jedan Veliki Gatsby.

Penguinovi moderni klasici. F. Scott Fitzgerald. Sada i na filmu. Knjiga je stajala u izlogu. Stranice i rubovi bili su prljavožuti zbog vrste papira kakva se koristila u starim Penginovim modernim klasicima - po svojoj prirodi te knjige neće trajati. A sada je, hvatajući slabo sunce u izlogu, na knjizi odmarala muha.

Ali muha je iznenada odletjela u zrak jer je neki muškarac stavio dlan između knjiga u izlogu antikvarijata i uzimao je upravo ovu.

Sad:

Bio jednom neki čovjek koji je pružio ruku i uzeo rabljeni primjerak Velikog Gatsbyja F. Scotta Fitzgeralda iz izloga tihog antikvarijata u jednom malom selu.

Hodajući prema pultu preokretao je knjigu.

Pošto vam je ova? Upitao je ženu sivog lica.

Uzela mu ju je i provjerila unutrašnjost korice.

Jel' ova? Funtu, rekla je.

Na njoj piše trideset penija, rekao je pokazujući na zadnju koricu.

To vam je cijena iz sedamdeset četvrte, rekla je žena.

Muškarac ju je gledao. Nasmiješio se divnim osmijehom. Ženino se lice ozarilo.

Ali, budući da je dosta izblijedjela, rekla je, mogu vam je dati za pedeset.

Kupujem, rekao je.

Želite li vrećicu, upitala je.

Ne, u redu je, odgovorio je. Imate li još koji primjerak?

Još koji primjerak Fitzgeralda?, rekla je žena. Da, pod F. Odmah ću...

Ne, rekao je muškarac. Mislim, još koji primjerak Velikog Gatsbyja.

Želite drugi primjerak Velikog Gatsbyja?, upitala je žena.

Želim sve primjerke koje imate, rekao je muškarac smiješeći se.

Žena je otišla među police i pronašla mu još četiri primjerka Velikog Gatsbyja. Onda je krenula prema skladištu u stražnjem dijelu dućana tražeći još koji.

Nema veza, rekao je muškarac. Pet će biti dosta. Pet funti za sve, što kažete?

Vozio je stari Mini Metro. Zadnje se sjedalo nalazilo pod morem različitih izdanja Velikog Gatsbyja. Sklonio je nekoliko zalutalih primjeraka od ispod vozačevog sjedala da mu se ne bi potplele pod noge ili papučice dok vozi i, ni ne gledajući, preko ramena bacio na hrpu knjige koje je upravo kupio. Upalio je motor. Sljedeći antikvarijat nalazio se šest milja dalje, u gradu. Sestra ga je pretprošlog petka zvala iz kade. James, u kadi sam, rekla je. Treba mi Veliki Gatsby od F. Scotta Fitzgeralda.

Od kakvog F, što?

Ponovila mu je. Trebam ih što je moguće više, rekla je.

Okej, rekao je.

Radio je za nju jer mu je dobro plaćala, imala je dotaciju.

Jesi li ga ikad pročitao? Upitala je.

Ne, rekao je. Trebam li?

I tako idemo dalje, rekla je. Brodovi protiv struja. Neprestance nošeni u prošlost. Kužiš?

A što s novcem za benzin, ako moram voziti posvuda tražeći knjige?, upitao je.

Imaš petsto funti do kupiš petsto knjiga. Dobit ćeš ih i za manje, a kusur možeš zadržati. A dat ću ti i još dvjesto više za trud. Brodovi protiv struja. Savršeno, zar ne?

A novac za benzin?, upitao je.

Platit ću ti, uzdahnula je.

Jer:

Bila je jednom neka žena u kadi koja je upravo nazvala brata i zamolila ga da joj kupi što više primjeraka Velikog Gatsbya. Otresla je kapi s telefona, prebacila ga preko stranice na tepih u kupaonici i brzo vratila ruku u vodu jer joj je bilo hladno.

Skupljala je knjige jer je izrađivala brodove od stvari od kojih se brodovi najčešće ne rade. Tri godine ranije izradila je metar dugačak brod od sunovrata koje su ona i brat noću krali iz vrtova po cijelom gradu. Porinula ga je popevši se u njega u lokalnom kanalu. Voda joj je gotovo odmah doprla do stopala, a zatim se popela i do koljena, bedara, sve dok se nije našla do struka u ledenoj vodi okružena plutajućim sunovratima što su se raspleli.

Ali, omanja skupina ljudi okupila se da vidi kako tone i priča je privukla dosta pažnje mjesnih, pa čak i nešto nacionalnih medija. Pod pokroviteljstvom Interflore koja je platila da je skinu s pomoći za nezaposlene, od miješanog cvijeća, od ljiljana do visibaba, izgradila novi, pet stopa dug brod. I taj je potonuo, ali ovaj put je, s njom kako tone, snimljen za jedan umjetnički projekt. To joj je donijelo veliku narudžbu da napravi još neočekivanih brodova. Tijekom zadnje dvije godine izrađivala je trometraše i četverometraše od slatkiša, lišća, satova i fotografija i svakog je porinula uz veliku svečanost u nekoj drugoj luci Ujedinjenog kraljevstva. Nijedan od njih nije izdržao više od dvadeset pet metara od obale.

Veliki Gatsby, mislila je u kadi. Bila je to knjiga koje se sjećala iz mladenaštva i, dok je ležala u vodi i grizla se što da napravi kako joj ne bi oduzeli dotaciju, iznenada joj je palo na pamet.

To je savršeno, mislila je kimajući sama sebi. I tako idemo dalje. Zadnja rečenica knjige. Spustila je ramena pod vodu da ih ogrije.

I tako, budući da smo već stigli do kraja:

Dva metra dugačak brod napravljen od primjeraka Velikog Gatsbyja spojenih vodootpornim sredstvom za brtvljenje porinut je u proljeću u luci Felixstowe. Umjetničin brat skupio je više od tristo primjeraka Velikog Gatsbyja i prevalio put od Walesa do Škotske. Na nekim mjestima koje je posjetio, još uvijek je prilično teško kupiti rabljeni primjerak Velikog Gatsyja. To ga je stajalo točno sto osamdeset i tri funte. Zadržao je kusur. Bio je on također i čovjek sklon pranju ruku prije jela, pa mu mogući ostaci muhe koja je malo ranije u ovoj priči stajala na korici primjerka kojeg je kupio u tihom antikvarijatu, nisu naškodili.

Taj primjerak Velikog Gatsbyja s imenima nekih ljudi koji su ga imali, različitim rukopisom poredanih jedno ispod drugoga na prvoj unutarnjoj stranici - Rosemary Child, Sharon Patten, David Connor, Rita Jackson - bio je prilijepljen za pramac koji se držao na površini tristo metara prije nego što je konačno, natopljen vodom, potonuo.

Muha koja tog dana zastala na knjizi, večer je provela odmarajući se na svjetlu koje je stajalo i lebdjelo više od pet stopa iznad razine zemlje. To muhe i inače čine uvečer. Ni ova muha nije bila iznimka.

Žena koja je držala antikvarijat bila je presretna što je odjednom prodala sve primjerke Velikog Gatsbyja i to jednom, tako nasmiješenom mladiću. Onu koja je stajala u izlogu, nadomjestila je Danteovom Božanstvenom komedijom i dok je to činila rastvorila je knjigu. Izletjela je prašina. Još malo prašine ispuhala je s vrha knjige, a onda ju je otrla o pult. Promatrala je knjišku prašinu razmrljanu na njezinom dlanu.

Bilo je vrijeme da skupi prašinu sa svih knjiga, istrese ih. Trajat će to do dobrano u proljeće. Beletristika, publicistika, onda sve podvrste. Bila je bezbrižna. Te je večeri počela sa slovom A.

Žena koja je živjela kraj groblja, sjećate se, na samom početku? Pogledala je kroz prozor i vidjela - ah, to je druga priča.

I konačno, što s onim prvim, čovjekom s kojim smo počeli, koji je prebivao kraj mezarja?

Eh, taj je živio dugo, sretno i zanimljivo, godinama i godinama, a onda je umro.

S engleskoga preveo Dragan Koruga

[StLouis]

Moj pupak

Tiziano Scarpa

Moj pupak smješten je u samom središtu moje škembe.

Moj pupak sušta je suprotnost poslovičnom bunaru bez dna: onako odoka, ima centimetar i pol. Ne ruši se u samoga sebe, ne pravi se tajanstvenim: pošten je i iskren; nema što skrivati.

Ostale škulje na mom tijelu silno se trude da ispadnu pravi mračnjaci; obrušavaju se preko rubova moje kože, da bi zaronile u mračne dubine. Oči, uši, nos, usta, spolovilo, crijeva: ostale škulje na mom tijelu prožete su osjetima, čuvaju čitave zalihe javnih tajni; prenose mi sve što osjete; misle da su važne, ne znaju umuknuti ni na tren.

Ako u svoj pupak gurnem slušalicu walkmana (koja mu k tome odgovara promjerom) i pritisnem tipku play, ne čuje se ama baš ništa, čak me ni ne zaškaklja.

Poslužit ću se svojim pupkom kao što se Princ na bijelom konju poslužio Pepeljuginom cipelicom. Oženit ću se ženom čija će se bradavica savršeno sljubiti s mojim pupkom. A prve će bračne noći njezina silovateljska dražica razdjevičiti moj pupak.

Dok to čekam, pripremam se za taj sretni događaj puštajući da u moj pupak padaju velike kapi želea od malina. Moj pupak je odličan kalup za puding. Dugo gledam povorku malinastih bradavica izlivenih iz mog pupka, uredno posloženih na pladanj; gutam ih jednu za drugom, pretvarajući ih u sirup jednim jedinim zamahom kameleonskog jezika.

Kada u svoj pupak gurnem jagodicu prsta, postajem vlastiti napršnjak. Kada neka meni draga žena gurne svoj prst u moj pupak, moje tijelo postaje napršnjak te žene, koja veze čudesne goblene napučene ljubavnim pričama. Moje tijelo je štiti od vrška igle i od oštrice škara.

Moj pupak okružen je dlakama koje hvataju vlakna iz potkošulje, grudvaju ih u klupka malena poput mrava i mušica, pohranjuju ih na dno mog pupka. Moj pupak sušta je suprotnost biljci mesožderki koja se hrani kukcima. Moj pupak proizvodi mušice i mrave od vune i pamuka; čuva ih na toplom sve dok ne postanu dovoljno veliki da se sami brinu o sebi, izađu na svjetlo dana i sami se samcati zapute u svijet.

S talijanskoga prevela Snježana Husić

[StLouis]

Soros-realizam i druga pitanja umjetnosti u doba globalizacije

Sadržaj četvrtog broja ART-e-FACT-a: potpune verzije tekstova pročitajte na http://artefact.mi2.hr/

Alina Şerban

Super-eksponirani grad i nove granice javnog prostora

“Koncept prostora nije proctor” (Bernard Tschumi)

Sviđalo nam se to ili ne, atrakcije super-eksponiranog grada[1] postavljaju normu/standard estetski organiziranog javnog prostora. Grad postaje u potpunosti estetski prostor, scena na kojoj igramo društvene uloge, u skladu s nametnutom dramaturgijom. Diskretni i istodobno precizni, scenariji su stručno pripremljeni, s malo prostora za uplitanje imaginacije i još manje za slobodu promatrača. Radost otkrivanja drugog zamijenjena je nekom vrsti tele-medijacije, prisilnim posredovanjem. Tako grad postaje tele-grad, pri čemu proces učenja biva pretvoren u proces zadobivanja zadovoljstva. Poput potpuno organiziranog igrališta, pojedinac se tu, reklo bi se, ne osjeća više upravljen, licem u lice. Njegova egzistencija je posredovana malim sučeljima, bivajući time lakšom za manipuliranje i kontrolu. I sama arhitektura, kao dio scenarija, slijedi sličnu televizualnost, udaljavajući se od starih modernističkih teorija. Vizualni partneri sreću se tamo gdje ima fizičke blizine i izvorne estetike.

Nagla inverzija suprotnosti ukida ideju distance unutar javnog prostora, poništavajući također staru razliku između stanovanja i prometovanja, između javnog i privatnog. Scenariji se stalno mijenjaju, prilagođavajući se široj publici, i restrukturirajući se iz ranijeg javnog prostora, gdje je bilo moguće sjediti i uživati potiho u društvenom igrokazu. Unutar novosagrađenih prostora, bliskost ovisi o obujmu zabave, užitka koji nudi drugi. Štoviše, granično područje grada alternira u skladu s rizicima uključenim u ovoj međuigri zabave koja se uzima za gotovo. Definicija javnog prostora mora biti preformulirana. Suvremeni urbani prostor nije više predstavljen ritualnim svečarskim povorkama na ulicama i bulevarima. Slici suvremenoga grada pristupa se klikanjem na njegovo sučelje. Nije više potrebno biti u dodiru s ulicama, prostorom flâneur, sada manje sigurnim; prijelazni gradski prostor se opaža s različitih lokacija. Jedna od njih je, primjerice, željeznički kolodvor. Pitanje koje treba postaviti je predstavlja li željeznički kolodvor još uvijek dveri Grada. Ako slijedimo Viriliovu logiku, grad bi bio bez dveri, područje tjeskobe. Na svaki način, kolodvor izgleda nije izgubio svoju ulogu prolaza s jednog mjesta na drugo, samo je naglasio svoje društvene, arhitekturalne i druge odrednice. Može ga se identificirati s mjestom akcije što preuzima flâneur ozemlje; to je i prolaz nalik ulici gdje možete sjediti i hodati. U istoj mjeri kao turistička atrakcija, informativni centar je mjesto gdje se može osjetiti puls grada, on može biti prostor nostalgičnog povlačenja za one koji izbjegavaju buku grada.

Mi smo pak ostali isti prolaznici, isti „metropolitanski samci “ (termin Reema Koolhaasa) koji doživljavaju prostor i i nanovo ispisuju povijest. Odgovaramo na urbane glasine, što ukazuju na nasilne ili sublimirajuće oznake grada, što također uzrokuje tjeskobu. Prvi smo koji zamjećuju promjene ili negaciju; međudjelujemo s prostorom i mijenjamo njegov okvir ili uništavamo njegove tragove. Grad postaje fosforescentni kolaž, u kojem eksplozija arhitektonskog prostora izražava ili simulira filmske slike...

Saskia Sassen

Globalizacija i raseljavanje: kamo ide dizajn?

Danas je vrijeme masivnih struktura, masivnih tržišta i masivnih mogućnosti koje pružaju poslovne i vojne sile. Mogli bi razmišljati o opcijama koje su preostale čak i najkreativnijim dizajnerima kako bi izrazili svoje zamisli i interese. Ovdje nisu tema onih nekoliko sretnih ili izuzetnih dizajnera koji dobivaju mjesto na globalnoj pozornici u svojoj branši ili imaju široku publiku. Niti se ovdje namjeravam baviti pitanjima uspješnog marketinga ideja i inovacija. Ono čime se ovdje bavim prije bi bilo difuzniji urbani krajolik prilika za stvaralački rad i štoviše, prigoda za to da različite vrsti kreativnog rada uđu u područja kojima dominiraju masivni protagonisti (tj. globalne tvrtke) ili sustavi (tj. velike infrastrukture). Stoga napor nije usmjeren na opisivanje dizajna, nego više na ispitivanje jedne sveobuhvatnije ekonomije dizajna u gradovima koji su sučeljeni s globalizacijom, akceleracijom i raseljavanjem. Namjeravam izazvati krajolik u kojem dizajn funkcionira...

Genco Gulan

Camerica, Puppy Art i ostatak koji sjaji u tami

Danas izraz “globalan” ne može više predstavljati ozbiljnu temu u dubljoj intelektualnoj raspravi s obzirom na to da on jednostavno znači “Camerica”. Naravno, ovaj novi izraz, neznatno različit od izvornog, ima nove konotacije. Proistekao je iz imperija iluzija što nas nastoji kontrolirati iz naših očnih jabučica. Ali što god bio potpuni popis njegovih referenci, nakon rečenice “...ili ste sa SAD, ili ste teroristi” svijet ulazi u novu vrst bilaterale. U eri “Camerice” camerica se iskazuje kao vrhunac, glavno, i stoga “sve ostalo“ postaje “lokalno”.

[StLouis]

Bruno Latour

Kako je teško biti glokalan

Univerzalizam je nekoć bio jednostavna stvar: što ste bili odvojeniji od lokalnih tradicija, to ste više postajali univerzalnijima. Ako bi se stoici mogli nazvati ‘’građanima svijeta’’, to je stoga što su oni prihvaćali biti dio “ljudske vrste“ iznad i s onu stranu uskih oznaka ‘Grk’ i ‘barbarin’. Pravilan slijed stvari, kako izgleda, vodi od lokalnog k globalnom, nudeći smjerokaz prema kojemu se može ucrtati svaka pozicija. Donedavno, što ste bili moderniji, to ste se više uspinjali; što ste manje bili moderni to ste na nižim razinama bivali zaustavljani i ograničavani.

No, stvari su se znatno promijenile. Što je sada univerzalnije: američki svjetski poredak ili Francuska Republika? Sile globalizacije ili oni koji se nazivaju anti-mondijalistima? Lokalni farmeri koji se svakodnevno hrvaju s fluktuacijama cijena robe, ili lokalni učitelji izolirani zidovima javnih službi? Amazonski Indijanci kadri mobilizirati nevladine udruge u svoju obranu, ili neki slavni filozofi koji su se povukli u osamu kampusa? I što je s Kinom? Izvjesno će milijarda i pol ljudi dati svoj doprinos svijetu u koji se uključuju, bez obzira na činjenicu što se on zapadnjacima čini tako lokalnim – ako još uopće postoji Zapad.

Stephen Wright

Gdje smo: Tri konkurentne paradigme

“Uvijek podrazumijevajuće a ipak neuhvatljivo.”

Maurice Blanchot

Do sada neviđenog stupnja, mobilnost je stanje mnoštva umjetnika i artworldersa danas. Kanađanin sam, živim u Francuskoj, srpski prijatelj me zamolio da napišem članak za hrvatski on-line časopis, upravo ga pišem u New Yorku. Ako bi ponašanje suvremenog umjetničkog svijeta bilo moja jedina odrednica, ovo bi izgledalo kao tipični scenarij. On to nije, naravno, i time podvlači istodobno rastući raskorak između realnosti umjetničkog svijeta i ostatka planeta te, shodno tomu, izuzetnu povlasticu koju umjetnost uživa u globalnoj ekonomiji. Ali kakva je to “povlastica” koju si obvezan prihvatiti, ustvari biti obvezan željeti stanje perpetuiranog izgnanstva? Prateća globalizacija umjetničkog subjektiviteta, koja se naravno ogleda i u održavanju raznih bijenala kojima je izgleda zaraženo tako mnogo velikih gradova diljem planeta, imala je značajan utjecaj na vrstu umjetnosti koja biva stvarana.

Ne treba posebno isticati da je uloga umjetnosti u tržišnoj ekonomiji neznatna. Time se odmah otvara pitanje paradoksa: jer ako permanentna mobilnost tipična za svijet umjetnosti nije, govoreći izravno, pokretana komercijalnom nuždom (umjetnici nisu dijelom globalne kapitalističke klase), koja je to onda skriveni smisao svog tog muvanja? Svakako u toj fluktuaciji umjetnosti postoji ideološka komponenta, njome se pokazuje širokogrudnost državnih fundacija i korporativnih dobrotvora, svjedoči njihov altruizam i podržava humanističke vrednote. No to je slabo objašnjenje za stupanj mobilnosti klase u usponu koju se trenutno ambivalentno naziva “cognitariatom”, a čiji su umjetnici i njima slični ključna komponenta…

S engleskoga prevela Silva Kalčić

Lara Badurina

Souvenirs made in

Work in progress 1999. – 2005.

Rad na projektu odvija se u tri etape, a ponavlja se po istovjetnom obrascu. Prvi dio akcije događa se unutar urbanog središta, izabranoga grada. Akciju izvodim arheološkom metodom prikupljanja, zapisivanja i obilježavanja nađenih predmeta. Na lokaciji kreiram mrežni sistem unutar kojeg osnovna mjerna jedinica iznosi 900 četvornih metara. Ovisno o veličini gradskih trgova, najčešćih lokacija ovog projekta, dobivam polja unutar kojih popisujem nađene predmete po obrascu „pripadnosti“ predmeta materijalu od kojeg je izrađen; staklo, drvo, itd., te prikupljam odbačene predmete od 10 do 15 minuta po svakoj osnovnoj mjernoj jedinici. Neposredno poslije izvršene akcije, obrađujem podatke te arhiviram izabrane prikupljene predmete. Treći završni dio akcije je prezentacija koja se sastoji od grafikona-statističkih podatka popisanih predmeta klasificiranih po materijalu od kojeg su napravljeni, planova trga s okolicom-lokacijom izvršenih akcija te prezentacija izbora reprezentativnih i najautentičnijih odbačenih predmeta.

Osnovna ideja projekta je u tome da se upravo preko na prvi pogled nevažnih predmeta prepozna pojedino društvo; njegove tradicije, potrebe, navike, estetike, kulture življenja. Izabrani predmeti su postupkom dokumentiranja i arhiviranja postali muzealije, dokumenti, artefakti gradova i kao takvi su prenosioci lokalnih identiteta jedinstvenog i intimnog. Autentični suveniri, odbačeni predmeti ili smeće primjer su ocrtavanja različitih kultura konzumiranja i ukazuju na sveprisutnost dominantnog procesa suvremenih i visoko razvijenih društava: proizvodnje/potrošnje. (Lara Badurina)

[StLouis]

Voda, vino, ocat

Predrag Matvejević

Odlomci iz novoga izdanja Mediteranskog brevijara

Vode su oskudne a suše česte uz obale našega mora. Na južnim stranama, pokraj pustinja, narode mori žeđ. Naselja i gradovi podižu se uz izvore i rijeke. Trgove i raskršća osvježuju fontane i krase vodoskoci. Bistre i pitke vode, napose proljetne, donose radost, mutne i ustajale šire boleštinu. Jedne nas krijepe, druge truju. Poplave ponekad odnose živote i uništavaju dobra. Potopi opsjedaju snove i javu. Drugovanja tijela s raznim vodama, kupke i toplice u moru i na kopnu, pogoduju zdravlju i potiču ljubav. Vode žubore i klokoću u noćnoj tišini, sjaju i ljeskaju se na svjetlu dana, sahnu pod ljetnim suncem, lede se po zimskome vjetru. Prate obrede krštenja i blagoslova, pripremaju vjernike za molitvu, prijete grešnicima paklenom bujicom. Jedne izviru iz zemlje ili stijene, druge dolaze s kišom i oborinom. Na nekim mjestima, u samu moru, izbijaju vrulje dotekle iz podzemnih potoka i ponornica, iz jezera, slatkih, slanih, slankastih. Ponegdje se, nadomak obale, vrhovi planina zabijele od snijega – i snježne vode utječu, zajedno s drugima, u vode Mediterana.

Vino

Teško nam je povjerovati da ni loza nije rođena na mediteranskim obalama, da je i ona, nekoć i odnekuda, prenijeta i presađena. Arheolozi su otkrili njezinu granu, list, sjeme pokraj starih, pretpovijesnih naselja. Drevne su knjige spominjale vino i hvalile ga – Gilgameš, Odiseja, Stari i Novi Zavjet. Prvi su trsovi posađeni nadomak Crnoga i Kaspijskoga mora, uz rijeke Eufrat i Tigris, u ravnicama Mezopotamije i na brežuljcima Male Azije, prije četiri tisuće godina, možda pet ili čak šest i više. Biblijsko se vino točilo barem tisuću ljeta prije kršćanske ere. Mikenska preša, pronađena u Palaikastru, starija je od Biblije. Otok Kreta, po svemu sudeći, kolijevka je mediteranskoga vinarstva. Na slikarijama, reljefima, nadgrobnim spomenicima vide se grozdovi, pehari, amfore. U grobnicama faraona nalaze se sudovi s vinom, za gozbe na onome svijetu. Pomorci su ga prenijeli u Novi Svijet. Misionari su, uz njihovu pomoć, mogli lakše uvjeriti starosjedioce obaju Amerika – koji dotad nisu ni vino cijedili ni kruh mijesili – da je Krist i njima namijenio svoju krv i tijelo svoje, a ne samo kršćanima Mediterana.

Vino (Glosar)

Spomeni i slike loze, grožđa te napose vina mogli bi sami ispuniti više knjiga, većih od ove. U Gilgamešu Enkidu ispija čak “sedam pehara vina” (talijanski prijevod, izd. Adelphi 1986, str. 92), a poslije smrti toga junaka i žrtve livenice u čast njegovu, prisutnima je ponuđeno “vino s kruhom” (str. 147). Biblija podsjeća na to kako je patrijarh Noe, odmah nakon potopa, “posadio lozu” (Post. 9, 20) i zatim se opio vinom, razgalio i razgolitio (ibid. 21). U Egiptu se na raznim mjestima uzgajala vinova loza još za vrijeme izgona Izraelaca u tu zemlju, u drugom tisućljeću stare ere: peharnik je ispričao Josipu svoj san o “lozi s tri trsa koja postupno raste, cvjeta, dozrijeva” – grožđe je iz nje iscijedio u kalež i prinio ga faraonu (Post. 40, 9-12). Psalme sadrže mnogobrojne pohvale “lozi prenijetoj iz Egipta” (79, 9-12). Razboriti Propovjednik (“Eklezijast”) upozoravao je bližnje da ne piju vina u društvu “s tuđom ženom” (9, 13). Homerovi junaci nisu se odlikovali uzdržanošću te vrste. Odisej je rado pio vina s otoka na kojima je sretao zagonetne ljepotice, zaboravljajući tako lakše svoju Penelopu. Ono mu je također pomoglo da spasi živote sebi i svojoj posadi opivši njime kiklopa Polifema (IX, 170-436). Prema Heziodovim Poslovima i danima, uzgoj loze bio je poznat već u davnim stoljećima stare ere. U svom dragocjenom poslu Teofrast je usredotočio pozornost na obrezivanje trsova i izbor najpovoljnijega tla za njih (II, VII, 2; II, V, 7). Rimljani su posvećivali posebnu brigu vinima, hvalili ona najbolja, kudili ostala, vlastita i tuđa. Marko Porcio Katon, nazivan ponekad Cenzorom a ponekad Oratorom, u svom djelu De agri cultura pokazuje iznimno poznavanje vinarstva (I, 7). Marko Terencijo Varon, koji je imao osamdeset godina kad se prihvatio pisanja priručnika pod naslovom Res Rusticae, za njim i Lucio Calumella pod gotovo istim nazivom – De re rustica – poučavali su suvremenike i nasljednike uzgoju najboljih vrsta loze. Virgilije je u Georgikama usporedio položaj trsova u vinogradu s rasporedom rimske legije (II, 273). Strabon je pak u svojoj Geografiji ostavio potomstvu prvi pregled rasprostranjenosti vinograda diljem mediteranskih obala. Rođen na južnoj strani Crnoga mora (Amasya), pohvalio je uz vina iz svoga zavičaja i ona susjedna, kaspijska, ali i ona iz Kapadocije te s egejskih otoka, napose Kosa, Kia i Lesbosa (XIV, II, 19). Na Jadranu je istaknuo Akvileju kao emporij najboljih vina koja su dovožena iz ilirskih i dalmatskih krajeva, napominjući da je u tome gradu vidio bačve goleme kao kuće (V, I, 8-12), možda najveće na Mediteranu.

Što se pak islama tiče, Poslanik je u Ku’ranu izrekao svoj strogi sud o “vinu i kockanju… u kojima je velik grijeh a i stanovita korist ljudima” (Sura, II, ajet 219); držao je da su to “djela šejtanova kojih se valja kloniti” (V, 92). Međutim, predočavajući blagodati rajskoga “dženneta koji je obećan bogobojaznima” spomenuo je, uz rijeke nepokvarljive vode, meda i mlijeka, i “rijeke vina slatkoga onima koji piju” (Sura XLVII, 15). Arapska poezija prije islamizacije, ponekad i nakon nje, slavila je različite nektare. Pjesnik Al A’sha iz Bakrra, suvremenik Muhamedov, opisao je sa strašću jematve u Jemenu. Kalif Al-Hakim uništavat će nemilosrdno vinograde na svome osvajačkom putu kroz sjevernu Afriku. Pod Ommayyadima i potom Abbassidima islamske su vojske prešle Gibraltar te, nakon pobjede na rijeci Lakka, izbile na španjolske i portugalske obale, upućujući se prema Toledu i Kordobi. Stradalo je mnogo loze u tim pohodima, ali se je ipak dosta i sačuvalo – plodovi su joj se koristili za prehranu kao obično voće. Na područjima kojima su gospodarili kalifi, grozdovi su se kradomice cijedili i pretvarali u vino i ocat. Veliki pjesnici poput Hafiza, Khayyama ili Rumija napajali su se, unatoč zabranama, na onoj “rijeci vina” koju je Poslanik obećao u raju. Kršćanstvo je štitilo i širilo lozu diljem Mediterana, kao i na drugim obalama koje su otkrivali pomorci, da sačuva i unaprijedi vlastitu predaju i obred.

Sačuvani su razni zapisi o tome kako se vino nekoć prenosilo u amforama – pečena zemlja čuvala je njegovu kakvoću bolje nego bačva. Trebalo je vremena i iskustva da se drvene dűge obrade i odstrani iz njih vlastiti im miris ili sok, koji je kadar pokvariti vinu njegov sok i miris. U promjeni sudova na kraju staroga i početku srednjega vijeka, koja je možda na neki način usporediva s mijenjanjem vlasti, kakvoća vina na Mediteranu prebrodila je težak ispit.

Ocat

Sačuvane su drevne pouke o kiselome i ljutome, žestokome i jetkome. U njima se štuje i hvali naravni ocat, napose vinska kvasina. Na glasu su bile već u grčka i rimska vremena neke posebne vrste: acetum Aegyptium, Pharium, Niliacum, Alexandrinum (Plinije, Hist. Nat., XXIX, 102). Naši su preci znali iz iskustva da ocat liječi od boleština, namakali su u nj laneno platno i omatali ga oko čela ili koljena. Octom su ublažene posljednje Kristove muke na križu: “Na isopovu trsku vojnici nataknuše spužvu nakvašenu octom i primaknuše je ustima Isusovim” (Iv. XIX, 19). Kruh umočen u kvasinu bio je, po Starom zavjetu, skromnim obrokom žetelaca u Samariji, na Karmelu i padinama Šarona, diljem cijele Judeje. Sjedokosi je Booz njime nahranio stasitu Maobljanku po imenu Rut, a ona mu “ubrzo rodi sina”, nasljednika (Rut, II, 14). I u islamskoj predaji ocat bijaše na cijeni. Allahov Poslanik je držao da “nema ljepšeg dodatka jelu od sirćeta (el khall) – to potvrđuju najvjerodostojniji hadisi koje prenesoše Muslim, Et-Tirmidhi, Ibn Madze i ed-Darimi. Octom, kvasinom ili sirćetom vidaju se i dandanas rane, blaži se vrućica, taži žeđ i gali mamurluk, koji nigdje nije toliko nepodnošljiv kao pod suncem Mediterana.

U starom Rimu, italski ocat (acetum italicum) smatran je oličenjem dobra ukusa i duhovitosti. Pljeskalo mu se u teatrima. Bio je žaokom u komedijama Plauta i Terencija, otrovom u epigramima Juvenala i Marciala. Italico perfusus aceto – tim je riječima Horacije sokolio vragolastu igru pera i uma (I,7,32). Bakroresci su smjesom kvasine i kiseline, uz pomoć dlijeta i lime, urezivali na bakrenoj ploči obrise zemalja i mora. Tako su vjerojatno nastale prve mape, i onaj pinax kojeg je Herodot vidio na Levantu (V, 49), na kojem bijaše predočen cijeli Mediteran.

[StLouis]

Fočanski simpozij

Katarina Luketić

Žanrovski hibrid koji u sebi objedinjuje elemente krimića, romana strave i fantastičnoga romana, kao i romana eseja, filozofskog, pa čak i alegorijskog romana. Istodobno se u njemu nastoji obuhvatiti šira panorama društva u određenom prijelomnom trenutku povijesti, i zatim problematizirati pojam vremena odnosno cikličkog vraćanja, kolektivnog pamćenja i zaborava, pa ga se može definirati i kao društveno-povijesni roman

Dževad Karahasan, Noćno vijeće, Profil, Zagreb, 2005.

“I esej, i drama, i kritika, i teorija, i filozofska opservacija perfektno se kondenziraju u romanesknom iskazu, potvrđujući tačnost stava o romanu kao umjetničkom sublimatu različitih tipova iskaza, čak različitih umjetničkih formi.” Tako Enver Kazaz u svojoj studiji Bošnjački roman XX vijeka komentira romanesknu poetiku Dževada Karahasana. I doista, tendencija da se u romanu sublimiraju i sintetiziraju različiti diskursi, iskustva i teme često preuzete iz ranijih vlastitih djela, tendencija karakteristična za dosadašnje Karahasanove romane: Istočni diwan, Stidna žitija, Stid nedjeljom, Šahrijarov prsten i Sara i Serafina, vrlo dobro se može primijeniti i na njegov novi roman Noćno vijeće. Naime, i u njemu se isprepleću fikcionalni i nefikcionalni žanrovi, izmjenjuju esejistički i pripovjedni glasovi, vraća na iste znakove bosanskohercegovačke kulturne osobitosti i uspostavlja značenjska srodnost s drugim autorovim djelima. Stoga se i za Noćno vijeće može ustvrditi – ponavljajući riječi Ivana Lovrenovića, drugog pomnog Karahasanova čitatelja – da je nastao u “nekoj vrsti suglasja između teoretika i prozaiste”, i da ono što toj prozi daje “osobinu konstruktivne čvrstoće i logične izvedenosti dolazi iz istog duha koji vlada njegovim intelektualnim diskursom u teorijsko-kritičkim tekstovima”.

Od krimića do vizije zagrobnog života

Noćno vijeće tako je s jedne strane roman polifonijski otvoren različitim iskazima, a s druge satkan djelomično od istoga semantičkog pletiva koje je prepoznatljivo u prethodnim autorovim djelima. On je žanrovski hibrid koji u sebi objedinjuje elemente krimića, romana strave i fantastičnoga romana, kao i romana eseja, filozofskog, pa čak i alegorijskog romana. Istodobno se u njemu nastoji obuhvatiti šira panorama društva u određenom prijelomnom trenutku povijesti, i zatim problematizirati pojam vremena, odnosno cikličkog vraćanja, kolektivnog pamćenja i zaborava, pa ga se može definirati i kao društveno-povijesni roman.

Priča romana odvija se krajem kolovoza 1991., kada se Simon Mihailović nakon dugo godina vraća iz Njemačke u rodnu Foču, upravo u vrijeme kada počinje nacionalno pregrupiranje i intenzivno falsificiranje povijesti ovih prostora kako bi se u onome što je prošlo pronašao motiv za ono što će uslijediti. Gastarbajterska nostalgija i dugogodišnji boravak u nacionalno trjeznijoj sredini Zapada ne dopuštaju Simonu da vidi u što se njegovi sunarodnjaci pretvaraju, pa on naivno pristupa mještanima želeći nastaviti komunikaciju tamo gdje je ona zapela prije njegova odlaska. Prilično nesvjesno proživljava i događaje tih dana u Foči: tajnovita ubojstva četvero muslimana za koja će upravo on biti glavni osumnjičeni, te okupljanje i vrbovanje lokalnih velikosrpskih ideologa. S utabane staze krimića pripovijedanje od sredine romana sve oštrije zaokreće prema fantastičnom, pa se intenziviraju neobični događaju i nadnaravni znakovi oko Simona, poput mirisa oraha koji ga svuda prati, čudnih zvukova u roditeljskoj kući, hladnoće koja izbija iz podruma, posjeta mrtvog prijatelja... Ta bujajuća fantastika s elementima gotske strave potpirena je mračnom atmosferom romana, pejzažima i ambijentima koji kao u Conradovu Srcu tame simbolično predviđaju – individualnu/Simonovu i kolektivnu/bosansku – propast. No, na razini fantastičnoga u romanu ne nailazimo samo na čudnovate zvukove, mirise ili halucinacije, već se u konačnici, parafrazirajući poznata djela zapadne tradicije, Simon spušta u podzemni svijet i dotiče onostrano, čime se roman otvara prema religijskim i metafizičkim interpretacijama.

Kako bi se cijela konstrukcija dodatno učvrstila Karahasan se koristi poznatom metaforom o mikrosvijetu, pa roman započinje i završava istom misli o “svijetu kao šljivi, kao lijepoj, zreloj šljivi” koju na početku izgovara Simon gledajući idilično s brda rodni grad, a na kraju njegova žena u Njemačkoj suočena s viješću o njegovoj smrti u Bosni. Time autor zadovoljava i modernističku težnju da se romaneskni svijet oblikuje kao zaokružena i izdvojena cjelina, kao osobita stvarnost u kojoj svi elementi unutar strukture imaju svoju svrhu i upućuju jedni na druge.

Ideje s Gazimestana i s vrela nacionalne mitologije

Premda se na početku čini kako je otkrivanje ubojice ključ za otvaranje tajne romana, kako odmičete dalje s čitanjem shvaćate da ime onoga tko je ubio mještane muslimane nije uopće bitno i ne određuje tijek pripovijedanja. Ono važnije što daje autorski pečat cijeloj priči jest, naravno, njezin siže u kojemu se u osnovnu linearno odmotanu naraciju umeću esejističko-filozofske dionice, ponekad i cijele uokvirene priče poput alegorijske porodične bajke nazvane Srednji brat. Likovi preuzimaju uloge govornika, zastupnika određenih ideja, a Simon se pojavljuje kao karika koja učvršćuje pripovijedanje, kao glavni svjedok (ne i sudac) pred kojega će izaći likovi romana i iznijeti mu svoje priče i svoje istine. U tome se nazire nešto od strukture antičkog simpozija, prikaza gozbe ili skupa na kojemu različiti govornici razgovaraju o određenoj temi, a konačna se značenja formiraju upravo u interakciji govornika (premda se kod Karahasana češće izmjenjuju dugi monolozi negoli dinamični dijalozi). To potvrđuje i naslov romana, te osobito središnja scena večere u mjesnom restoranu na kojoj se sastaju najvažniji predstavnici probuđenog srpstva, i u patriotskom deliriju iznose svoje teze o nužnosti i opravdanosti borbe za srpsku stvar u Bosni. Ponekad se kod takva pomnog razlaganja stavova i ideja čini da je riječ o neautentičnom, umjetnom govoru, s obzirom na to da je primjerice teže zamisliti kako mjesni policajac i bivši srednjoškolski profesor može prilikom svakodnevnog susreta tako vješto braniti složene ideje o svetoj mržnji ili pogubnosti modernog svijeta razuma.

No, kako je Noćno vijeće u najvećoj mjeri ipak filozofski roman ili roman ideja, takve su strategije sasvim očekivane. Naime, Karahasana više od psihologizacije likova govorom ili motivacije naracije zanimaju ideje i nacionalne mitologije, odnosno korijeni zla i načini na koje je ovdašnje tlo impregnirano da bi se sjeme moglo što bolje primiti. Zanimaju ga mehanizmi prenošenja ideologije, manipulacija i opijanje kolektivnim idejama, pa se u romanu, istina neizravno, pobija teza kako su vođe nacije i državni ideolozi isključivi krivci za rat, dok su svi ostali – sitni egzekutori, pomagači ili promatrači – zapravo nedužni i kao takvi će na sudu vremena biti amnestirani. Zlo se rađa u povijesno pogodnom trenutku u dobrano pripremljenim uvjetima, u rasadniku mračnih teza o zajedništvu, o izuzetnosti jedne nacije i jedne vjere, o opravdanosti svete mržnje i ubijanja u ime viših ciljeva, o izdaji kao nužnom produžetku prijateljstva, o politici razuma i politici srca, i slično.

Ideje s Gazimestana, iz Francuske 7 ili pak s vrela nacionalne pučke mitologije srpstva utjelovljuju ovdje likovi šefa policije, srpskog ideologa i bivšeg profesora sarajevskog univerziteta ili pjesnikinje Milijane. Tako na spomenutoj gozbi profesor govori: “Politika koju mi vodimo mora biti srpska, ona mora voditi računa ne samo o srpskim interesima nego i o srpskom karakteru, ona mora dolaziti iz duše srpskog naroda i voditi računa o komplikovanoj složenosti te duše”, dok Milijana recitira pjesmu: “miris lipe je slovenska duša/ slovenska je duša boje breze,/ Ili frula, kad je ljubav sluša./ Slovenska je duša ukus jeze.” Uistinu, Karahasan je već u toj sceni uspio izvrsno razotkriti kolektivne predodžbe i mitove o nad-narodu, misiji srpstva i slično, kojima će se pravdati i poništavati sve zlo koje će u budućnosti biti učinjeno. Razotkriva on i mnoge elemente ikonografije srpstva (mini esej o bradama), epske, plemenske obrasce i devetnaestostoljetne panslavenske mitove o slavenskom bratstvu i duši naroda. Nasuprot tome, preko raznorodnih elemenata kulture kao što su stanovanje, hrana, odnosi javnoga i privatnoga i sl., koji su stalni motivi i u Karahasanovim esejima, nastoji se obraniti pravo na nadnacionalni specifikum bosanskohercegovačkog identiteta.

U podtekstu Noćno vijeće, jasno, najavljuje rat koji će uslijediti nakon Simonova dolaska u kolovozu 1991., i u kojemu će fočanski muslimani pretrpjeti ponovno veliko stradanje, kao i 1942. kada su četnici poubijali na drinskom mostu sve muslimane koje su zatekli u gradu. Silazeći u zagrobni svijet pred kraj romana Simon susreće duše tih ubijenih muslimana, doznaje njihove strašne sudbine, te spoznaje koliko je lažan život u zaboravu, i koliko je važno da se prošlost upamti, jer “život koji je jednom postojao ne može se izbrisati niti zaboraviti”.

Teoretičar ili prozaist

Višeslojnost i polimorfnost Noćnog vijeća zasigurno traže pažljivija i promišljenija čitanja negoli su čitanja koja odgovaraju dobrom dijelu današnje domaće romaneskne produkcije. Pritom će zasigurno nekima biti zamorna ovakva konstrukcija koja u početku zavodi svjesno se koristeći elementima komercijalno potentnog žanra kakav je krimić, da bi zatim prešla u fantastiku i esejistiku koja traži poznavanje kulturnog i političkog konteksta. No, Karahasan i ovako nikada nije bio široko popularan pisac dopadljivog stylinga kojega zanima literarno redizajniranje svakodnevice, i koji stremi postati atraktivan ukras na policama građanskih dnevnih boravaka.

Majstorija njegova pisanja sastoji se prije svega u spretnom potezanju različitih konopaca priče, te u želji da se roman što je moguće više približi svojoj polifonijskoj ili dijaloškoj izvornoj naravi. U Noćnom vijeću on je najuspješniji u dionicama u kojima se značenja formiraju u semantičkim procijepima, u međuprostoru, sudaru ili preklapanju između različitih iskaza i ideja likova, te izmicanju banalnome u ocrtavanja nacionalnog bića. Slabija strana romana je u tome što se u konstruiranju malo toga prepušta slučaju, strasti pripovijedanja koja bi, moguće, neke likove odvela dalje od uloge zastupnika određene ideje ili bi učinila upečatljivijom scenu ulaska u onostrano. Stoga se ponegdje čini da su esejistički i teorijski diskurs nadmoćniji od onog fikcionalnoga, da se više konstruira negoli se pripovijeda, ili, rečeno u Lovrenovićevim pojmovima, da je teoretik nadmašio prozaistu. No, pošteno govoreći, uravnoteženost između različitih glasova koje u sebi – pomalo shizofreno – mora držati pripovjedač, prilično je rijetka i u romanima drugih autora. U višeglasju najčešće jače odzvanja ipak samo jedan glas.

[StLouis]

mASIAfucker

Ilja Stogoff

Donosimo ulomak iz romana mASIAfucker ruskog književnika Ilje Stogoffa koji će uskoro biti objavljen u prijevodu Irene Lukšić i izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba

Samarkand

(Zadržavanje: pet dana)

1.

Unajmio sam Abdulu-Umara. Sve do četvrtka imao sam Petka i to me koštalo manje od deset dolara.

Pričali smo cijelim putem do Samarkanda. Zastavnikovi zlatni zubi sjajili su u mraku. U trenutku kad smo prošli planinski prijevoj, koji se zvao Timurova Vrata, mladi i tamnoputi Abdula-Umar je ponudio da prenoćim kod njega.

Pitao sam ga je li oženjen.

– Da. Dvaput.

– Zaredom? Ili istodobno?

– Sad imam dvije žene.

– Žena... zapravo tvoje dvije žene neće imati ništa protiv što si usred noći dovukao tuđinca?

Abdula-Umar nije shvatio o čemu govorim.

Izašli smo na mračnoj, neosvijetljenoj ulici Samarkanda, presjeli u taxi, još malo se vozili, a onda smo dugo hodali u mraku duž beskrajne ograde. Nisam vidio put, a bio je k tome i neravan i spoticao sam se, nisam mogao stići zastavnika.

U gorju, koje okružuje grad, bila je oluja. U potpunoj tišini sjajile su vijuge munja, no nije bilo ni kiše ni grmljavine. Bila je to vrlo neobična oluja.

2.

Probudio sam se u praznoj sobi prigradskog doma Abdule-Umara. Pod je bio u nekoliko slojeva pokriven debelim sagovima. Kreveta nije bilo i spavao sam na jastucima nabacanima na podu.

U zahodu je umjesto toalet-papira visio metalni bokal sa šarama. Uputa nije bilo. Nisam znao kako koristiti pehar. Možda je u krčagu živio starac Hotabič, kojega je trebalo zamoliti papir.

Još u sobi, na sagovima, ležale su dimije što su ih zaboravile zastavnikove žene. Pomnjivo sam proučio kako su sastavljene.

Abdula-Umar donio je u sobu niski stol, oplahnuo zdjelice i napravio sebi i meni čaj. U sobu je donio i mali televizor. Koliko sam shvatio, bio je samarkandski.

– Kako si?

– Vruće je.

– Shvaćam. Kod vas je vjerojatno snijeg?

– Otkud ti to? Zar živim na Sjevernom polu?

– Nema snijega?

– Snijeg je kod nas zimi. Ljeti nema snijega.

– Mislio sam da je kod vas uvijek snijeg. Naš predsjednik će vjerojatno od Rusije kupiti rijeku.

– Kako?

– Jesi čuo da nam je presušilo Aralsko more? A u Rusiji ima puno rijeka. Vjerojatno ćemo jednu kupiti.

– Zašto ne? Kupite rijeku od Rusije. Dobra stvar. A čime ćete platiti?

– Imamo vrlo pametnoga predsjednika. U vojsci su mi govorili da će platiti solju. Na mjestu gdje je prije bilo more sad ima jako mnogo soli. Mi vama sol, vi nama rijeku. Pij čaj.

– Ne volim čaj.

– Kad kupimo rijeku, ovdje neće biti tako vruće.

– Znaš, osim vrućine imate i jako jednoličan krajolik. A da kupite na Kavkazu neko brdo?

Na televiziji su prikazivali spotove. Stare i prema izgledu bolesne žene u narodnim nošnjama micale su zdjelicom oko golemoga koncertnog klavira. Ta video-produkcija izazvala bi kod gazda MTV-a histeriju. Reklamni blokovi sastojali su se od usmenih oglasa tipa “Hitno prodajem polovnu betonsku miješalicu”.

– Znaš li grupu Leningrad? Slušaš Šnura?

– Nikad ga nisam čuo.

– A je l’ kod vas tuku Ruse?

– Tko?

– Pa, netko.

– Ne. Nitko ih ne tuče. Možda samo u policiji, a i to teško. Mi volimo Ruse. Rusija je najveća zemlja na svijetu.

Izašao sam u dvorište i zapalio cigaretu. Ne tuku Ruse, ne slušaju Šnura... to me spajalo sa stvarnošću.

3.

Rekao sam Abduli-Umaru da moram u agenciju po avionsku kartu i k tome riješiti pitanje zamjene dolara u mjesne sume te hotela. Rekao je da nema problema. Samo ćemo najprije ručati, može?

Mjesto u kojemu sam noćio bilo je pravi azijski kišlak s kućama sagrađenim od glinenih blokova, s dodatkom sjeckane slame.

Pješice smo došli do ceste i uzeli taksi. U autu je svirala radio-stanica Evropa-Plus. Umjesto motiva pop-glazbe iz linije još su zavijale one iste turske melodije.

U gradu su uz cestu stajali veliki reklamni panoi. Svi do jednoga reklamirali su lice mjesnoga predsjednika. Predsjednik sa starcima, predsjednik s dječicom, predsjednik čita debelu knjigu...

Pitao sam Abdulu-Umara što će im toliki plakati. Boje se da će zaboraviti kako izgleda šef njihove države? Odgovorio je da Uzbekistanci vole svojeg predsjednika. Rekao sam da im je lakše nego meni. Eto, ja volim svoju ženu, a ona se sigurno uvrijedila na mene.

Kavana, u kojoj smo prvi put ručali, bila je betonska kutija bez krova. Gazde su se prema jelcima odnosili kao da su njihovi gosti. U smislu – jednako grubo. Na šanku je bio golemi oglas: “NA VERESIJU NE DAJEMO. NE UZIMAMO PUTOVNICE KAO ZALOG”.

Posluživao nas je dječak izbočena čela od oko pet godina. Dječakov tata pekao je meso i rezao salatu, a dijete je sve to donosilo na stol. Na stolu su u bočicama od majoneze stajali začini i crvenkasti neprozirni umak.

Abdula-Umar naručio je puno hrane i još više votke. Kad je saznao da neću piti alkohol, zbunio se.

– Uopće nećeš?

– Uopće.

– Voće hoćeš?

– Ne. Bojim se.

– Bez brige. Imam tablete protiv proljeva.

Zastavnik je pio votku iz zdjelice. Azijske kose šalice. U svaku je stalo najmanje sto pedeset grama toploga napitka.

Kad bi ispio alkohol, Abdula-Umar je svaki put načinio muslimansku gestu kao da umiva lice. Pitao sam: kako to da on kao musliman pije votku?

– Ja sam vojnik, razumiješ?

– I što onda?

– U vojsci su nam govorili: vojna služba je ispovijedanje vjere. Votka može, sve može. Onaj koji služi vojsku i bez namaza je musliman vjernik.

– Dečki, imate veselu religiju.

– Religija je dobra! I doma je dobro! Doma je kao u raju!

– Mislio sam da muslimani imaju hladan raj.

– A kakav je tvoj?

– Za mene je tvoj raj – pakao.

U kavani na šanku nije bilo sata. Gosti na ruci također nisu imali sat. Zato je na zidu visio kalendar. Pomnjivo sam ga pogledao i shvatio da sam se našao u onom dijelu svijeta u kojem sam se ponajmanje htio naći.

Beznačajne detalje kao što su dani u tjednu ili mjeseci kalendar je ignorirao. Na velikom listu papira bilo je označeno: 2000. godina je godina zmije, 2001. – konja, i tako dalje...

Rekao sam da je dosta, da je vrijeme za put i ustao od stola. Zastavnik je viknuo prema kuhinji da donesu račun i još jedan pehar. Dok sam ja plaćao, on je iskapio pehar do dna.

Ručak od četiri jela plus votka došao me otprilike trideset centi. Svaki cent bio je cigla u zidu koji me odvajao od kuće.

Poslije kavane još jednom smo uzeli auto. Taksija kao u Samarkandu nisam vidio već petnaest godina.

Vozač te posjedne u kabinu svoje krntije, pa onda ugura unutra još pola tuceta putnika, najprije ih sve razveze po kućama, a na tebe se ni ne sjeti. Dočekujući prijatelje, gasio je motor, izlazio van i dugo vodio pametne razgovore. Ipak, putovanje je malo koštalo.

Na semaforu su kraj našega taksija stajali dugouhi magarci, upregnuti u kola. Vani, kraj dvoraca i minareta, na pločniku su kakala mala djeca.

Samarkandske agencije za prodaju avionskih karata bile su velike i potpuno prazne. Žene u bijeloj košulji i plavoj kravati okretale su lice prema ventilatoru. Kad bih prišao tezgi, prodavačica karata nije obraćala pozornost na mene. Rekao sam da želim putovati u Rusiju.

– Ruskim državljanima sve samo za dolare.

– Znam. Slažem se.

– Kamo želite ići?

– Pa u Peterburg. Ali, mogu pristati na bilo koji ruski grad. Dakle, bilo koji.

Žena čak nije ni pokušavala dotaknuti tipke kompjutora. Jednostavno je rekla da se avionska karta može kupiti isključivo u Taškentu.

Izvukao sam iz džepa svežanj dolara. Izgledali su, za moj ukus, prilično primamljivo. Vanjski sloj svežnja činile su novčanice od sto dolara, a manje sam gurnuo u sredinu.

Gledajući blagajnicu u oči rekao sam da JAKO želim otputovati. Odgovorila je da je pričekam vani, kraj autobusne stanice.

Stigao sam popušiti dvije cigarete jednu za drugom i tek tada mi je, osvrćući se lijevo i desno, žena prišla.

– Jesi li registriran u uzbečkoj policiji?

– Nisam.

– Svakako to napravi. Bez registracije te neće pustiti iz zemlje.

– Dobro. Napravit ću.

– Kamo putuješ?

– U Rusiju. U bilo koji ruski grad. Najbliže odredište.

– Shvaćaš, to je doista nemoguće.

Šutio sam. Zašto mi je rekla da je pričekam vani?

– Karte s odlaskom iz Taškenta prodaju se samo u Taškentu. Nisu oni ludi da gube takav novac. Ne daju nam ni jedno mjesto, sve drže za sebe.

– I?

– Petsto dolara.

– Nije realno.

Dugo je tumačila koliko košta karta, koliko mora dati kolegi iz taškentske agencije i (znam li brojiti?) koliko poslije svega toga ostane njoj... a posla ovdje ima najmanje za dva dana.

Okrenuo sam se i bez pozdrava otišao. Shvatio sam da ću umrijeti u tom prašnjavom gradu i fućkalo mi se.

4.

Poslije agencije išli smo tražiti hotel. U prvom, u koji me dovezao Abdula-Umar, ženska s recepcije je rekla da me ne može primiti; nemaju licencu za pružanje usluge strancima.

Druga je licencu imala... a u predvorju je bila i tučnjava... svi su tukli sve... pucali su stolci i lubanje, a sobarica je bila tako pijana da mi ni u trećem pokušaju nije uspjela odgovoriti pošto su sobe.

Uspio sam se smjestiti tek u trećem hotelu. Žena u azijatskoj haljini na cvjetiće dugo je pregovarala s Abdula-Umarom, cjenkala se i uz široki osmijeh upitala što ću joj pokloniti, rukom ispisala potvrdu o uplati i naredila da je nikome ne pokazujem, zatim se osvrnula i odvela me u sobu.

Vani na travnjaku pasla je mršava krava. Ostavio sam ruksak, umio se i sišao natrag u predvorje. Putem sam osjetio da sam tijekom današnjeg dana stigao oprati noge samo na kratkom razmaku od trbuha do stopala.

Zastavnik je pušio cigarete i dosađivao se. Nije mu se tumaralo po vrućini; htio je ležati na jastucima i iz zdjelice piti votku.

– Što ćemo sad?

– Ne znam. Ja bih negdje pričekao da prođe vrućina.

– Da odemo na ručak?

– Ženska na blagajni je rekla da mi treba nekakva registracija.

– Treba.

– Hajdemo onda po tu registraciju.

– Hajdemo. Idemo je uzeti. A onda odmah na ručak. Može?

Zgrada samarkandskog GUVD1 bila je prizemna i jednako prašnjava kao sve u tim krajevima.

Nisam našao nikakve ploče tipa Ludim Rusim dajem piti valerijanu u sobi toj i toj, i tamo registriram. Ušli smo u prvu sobu koja nam se našla na putu. Tamo su ispitivali dlakavog uzbečkog kriminalca koji je lisicama bio pričvršćen za stol. Ako je suditi prema izgledu, okrivljen je u najmanju ruku za ljudožderstvo.

Nitko na nas nije obraćao pozornost. Abdula-Umar je neko vrijeme stajao, slušao o čemu ispituju kriminalca a onda je zaboravio na mene, sjeo je za stol i isto tako počeo postavljati neka pitanja.

Potrebnu sobu nismo našli tako brzo. Registraciju Rusa obavljao je muževan službenik sijede kose s jež frizurom i čvrstom čeljusti. Bijela košulja odore s kratkim rukavima naglašavala je naročitu, čokoladnu boju njegove preplanulosti.

Službenik me preko Abdula-Umara zamolio mito od tri dolara, izvukao je iz džepa žig, udario mi ga u putovnicu i rekao da se sad zakonito nalazim na teritoriju Republike Uzbekistan, ali da će za tri dana registracija isteći i da će se moći produžiti samo u Taškentu.

Nisam obratio pozornost na tu nijansu. Nisam želio razmišljati o tome što će biti sa mnom za tri dana.

Izašli smo iz GUVD-a i moj zastavnik je počeo cendrati da bi opet išao u kafić.

– A da si jednostavno kupiš votku i piješ putem, ha?

– E-e! Tko je to vidio?! A malo sjediti? A popričati?

– Pa već smo o svemu popričali... ili nismo?

– Zar je to razgovor?

– OK. Ali, brže. Samo moram promijeniti novac.

– Sto dolara?

Vidio sam da se Abduli-Umaru fućka koliko novaca želim promijeniti: sviđala mu se samo fraza. Stoti sam put objasnio zastavniku da ne kanim trošiti mnogo novca. On mi stoti put nije povjerovao.

Stigli smo do tržnice, izašli iz auta i dugo hodali između tezgi. Prodavači su bili uzbečki muškarci i žene koji su umirali od gladi. A ispred njih nalazila se roba u asortimanu koji je u stanju izazvati moždanu kap čak i meni, koji sam naviknut na velike trgovačke centre.

Devizni odjel nalazio se na suprotnoj strani tržnice. Prazno dvorište. Gomile građevinskog otpada. Minareti Bibi-Hanum, što strše iznad niskih zgrada. Usamljena zemljana peć tandur. Oko peći na zemlji sjede uzbečki djedovi s okruglim izvezenim kapicama i u izbledjelim ogrtačima.

Iznad tandura visio je natpis Hod-Dok. Nisam odmah shvatio što se želi reći.

Pronašli smo mjesto u hladu i zapalili. Abdula-Umar je gledao skupinu momaka na suprotnoj strani dvorišta, a oni su gledali nas. Vidjeli su da sam ja bijel i bilo im je jasno zašto sam se uvukao u tu rupu, ali nisu žurili.

Potom je k nama poslan pregovarač. Stisnuvši Abduli-Umaru ruku i izmijenivši s njim nekoliko riječi na uzbečkom, pitao je koliko novaca želim promijeniti. Momkov glas bio je kao da pred publikom govori stihove iz Kurana. Koža na licu mu se raspucala od nepodnošljive vrućine.

Rekao sam 20 dolara.

– Daj.

– Što, daj?

– Daj novac.

Dao sam mu zelenu novčanicu, momak ju je gurnuo u džep i polako otišao.

– Neće prevariti?

– U kom smislu?

– Neće nestati s mojim novcem?

– Zašto?

Momak se još nije vraćao.

– Zašto toliko kompliciranja?

– Mijenjanje deviza je kazneno djelo. Odmah se ide u zatvor.

– I Rusi isto tako?

– Rusi naročito.

Nisam se htio naći u zatvoru po takvoj vrućini.

Nakon petnaestak minuta prišao nam je sasvim drugi momak. Pružio mi je svežanj mjesnih banknota. Pokušao sam ga gurnuti u džep. Imao sam osjećaj da u džepu traperica nosim ciglu.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Bilješka:

1 Glavna uprava unutarnjih poslova, nap. prev.

Put kući iz zone užasa

Ilja Jurjevič Stogov rođen je 15. prosinca 1970. godine u Lenjingradu (ponovno, kao i prije, gradu Sankt Peterburgu). U “službenim” bilješkama na kraju njegovih knjiga obično piše da je radio kao čistač u nekom berlinskom kinu, učitelj povijesti u glazbenoj školi, glasnogovornik u mafijaškom kazinu, prodavač sportskih bicikala, ulični mjenjač deviza, urednik erotskog magazina, gastro-kritičar, tajnik u izdavačkoj kući i TV-voditelj, no on misli da u njegovu životu i nije bilo nekih zanimljivih činjenica pa radije ističe kako je prvih godina nakon raspada Sovjetskog Saveza marljivo plesao na važnijim rave-zabavama u rodnome gradu.

Prvi roman objavio je pod pseudonimom, drugi pod vlastitim imenom, a s trećim, kojim se i proslavio (Mačo ne plaču, 2001) promijenio je ime u Stogoff – i doista postao brand za dobro suvremeno rusko književno štivo.

Premda je svojoj trećoj knjizi prevedenoj na hrvatski (Trinaest mjeseci, Mačo ne plaču), Ilja Stogoff dao provokativan naslov mASIAfucker, poštovatelji tog neobičnog pisca, dominikanca po svjetonazoru i ponašanju, zasigurno neće biti razočarani: nije riječ o prilogu trenutno vrlo popularnomu smeću (odnosno pomodnije rečeno: trashu) ruske književnosti, literaturi koja je izgubila dušu u nametljivom dodvoravanju Zapadu, nego putopisu koji se svjesno prelio preko svojih žanrovskih rubova i pretvorio u nešto drugo, mnogo složenije od običnoga nadahnutog zapisivanja zemljopisnih dojmova. Hirovito krenuvši na dalek put u Taškent, Samarkand, Buharu, Termez, Južno-Sahalinsk, Čitu, Irkutsk, Novosibirsk, Krim – junak se upustio u životnu pustolovinu razmjere koje nije mogao pojmiti. A sve u duhu njegovog životnog mota kako svako putovanje ima smisla ako je to put kući.

Roman mASIAfucker objavljen je 2002. godine i nominiran za prestižnu nagradu “Nacionalni bestseller” (ili u žargonu: “Nacbest”). Kritika je bila oduševljena, neki su čak tvrdili da će Stogoff, ne dobije li Nobelovu nagradu, svakako zaslužiti spomenik u rodnom gradu. Ovo djelo, napisano u stilu “pesimističnog realizma”, mnoge je ozbiljne kritičare navelo na usporedbu s remek-djelima Venedikta Jerofejeva i Josifa Brodskog, dok se čudnim naslovom nije bavio nitko. Piscu je tek nedavno neki novinar postavio pitanje što zapravo znači mASIAfucker. “Ne znam – odgovorio je Stogoff – tu riječ čuo sam od jednog tipa kojemu je to bila poštapalica. Mislim da ni on ne zna što bi to bilo.”

Kava iz malih šalica i ljepota malenoga

Usto, mogli bismo reći da je Ilja Stogoff dobro odgojen momak kojeg biste rado pozivali u goste jer vas poslije hvali. Naime, pretprošle je godine bio gost pulskog Sajma knjiga i tako je Hrvatska, kao zemlja u koju bi se čovjek poželio odseliti, dospjela u njegov novi roman [email protected], koji je trenutno na vrhu ruskih ljestvica bestselera. Dio ulomka u kojem junak tumači prednosti života u Rovinju i Zagrebu, odnosno Hrvatskoj općenito, s ruskoga je prevela Irena Lukšić:



– Kupi si kuću u Hrvatskoj. Je l’ tamo lijepo?

– Tamo je jako lijepo.

– Pa onda kupi. Je l’ znaš koliko tamo košta kuća?

(Zaista sam znao koliko tamo košta kuća. Odlično sam znao da za novac s kojim u Peterburgu ne možeš kupiti ništa do sobička u predgrađu u Zagrebu možeš kupiti vilu iz doba Austro-Ugarske.

Tamo, u Zagrebu, stariji muškarci nose rubac oko vrata, ujutro se briju u frizerskom salonu i onda do večeri sjede u kavani. Kavu piju iz malih šalica. Ljudima tamo nije potrebna velika zemlja, nego mala. Uredna europska zemlja. Nikakvi nadljudski ciljevi. Život bez ijednog događaja.

Oko stotinu godina Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske monarhije. Ali, sad više nije. Nitko na svijetu ne zna odgovoriti gdje se nalazila Austro-Ugarska monarhija. Ili Otomansko carstvo. Ili Manđurijsko carstvo.

Hrvatska je malena i predivna zemlja. Kava se pije iz malenih i prelijepih šalica. Danas su od monarhija ostale samo – kavane.

Bio je to divan svijet. S lijepom poviješću. Šteta što nama ništa nije dano od toga.)

Marta je mahala bokalima s vinom i smijala se:

– Kupi si kuću. Uzmi Hrvaticu. Ujutro ćeš piti kavu po kavanama. Kako se na hrvatskom kaže kavana?

– Kafić.

– Eto, pa ne moraš niti jezik učiti! Sjedit ćeš u “kafiću”… čitati svoje knjige… i satima gledati more…

(Priredila Jadranka Pintarić)

S engleskoga prevela Lovorka Kozole

[StLouis]

Zagasiti sjaj polumraka

Dario Grgić

Šarm ovog romana krije se u atmosferi tajne, u nemogućnosti definitivnog imenovanja ičega, u dosadi koju autor postupno razara, otvarajući potencijalnu krimi-priču prema egzistencijalističkom gustom tekstovnom tkanju

Norbert Gstrein, Engleske godine; s njemačkoga preveo Boris Perić; Fraktura, Zaprešić, 2005.

Svojedobno je Milan Kundera preporučio čitanje Danila Kiša između ostaloga i stoga jer je bio nesmiljen opisujući vlastita oca. U jednom od svojih romana Kiš ga prikazuje kako stoji u redu za smaknuće i pati od probavnih tegoba. U faktu bilježenja druge strane hrabrosti Kundera je vidio jasan znak Kišove genijalnosti, njen biljeg. Imre Kertesz nastavio je s demistifikacijom stradalnika te u izvrsnom romanu Čovjek bez sudbine prikazao atmosferu logora iz nevine dječje perspektive. Tamo zatočenici logora, Židovi određeni za smaknuće, šokirani internacijom – na sebe su gledali kao na ugledne predstavnike viših slojeva, učene i korisne – nude svoje usluge režimu. Ovo odbijanje da se na stvari gleda crno-bijelo nema za posljedicu etički relativizam. Takvim piscima polazna je točka jednakost među ljudima. Ona odurna jednakost što je se svi grozimo, čija osnovica je naša sličnost sa susjedom i koja pokušava, pišući, opravdati postojanje svojih likova, pronaći njihov zajednički temelj, nekakvu bazičnu bezosjećajnost, neganutljivost, i iznoseći varijacije na praznu ploču koja stoji ispod svih kulturalnih upisa, pokazati hladni beton koji stoji ispod naše sentimentalne ornamentike. S druge strane ti pisci – a mogli bismo im komotno pridružiti i Thomasa Bernharda, rado u svojim romanima imaju intelektualnu vertikalu, dozlaboga genijalnog čovjeka. Thomas Bernhard je, kao i austrijski romanopisac Norbert Gstrein, najbolji kada je s obje noge u pamfletu koji propušten kroz njegovu virtuoznu rečenicu zvuči kao antioda onome protiv ili za što piše. Genijalnost kojoj adoriraju kod njih ipak nije luster koji osvjetljava stvari. Ona je uvijek negdje drugdje, svjetlo je upaljeno u sobi na kraju hodnika. Wittgensteinov nećak iz istoimena romana ili Glenn Gould iz Gubitnika nalaze se u drugom dijelu stana. Tamo riječ ne ulazi. Piše se o tome, ne to. Pisac hoda na prstima – kao da je u drugom dijelu stana netko bolestan, kao da tamo netko umire, i priča o njima bijesnim poluglasom, kupeći kao usput gomile fenomena koje trpa u jednu dugu rečenicu.

Zagonetni pisac

Engleske godine roman su s barem tri dna. Naratorica, svjedoci i cilj potrage, zagonetni pisac. Ali pravi cilj kao da nije autor jednog fascinantnog romana Hirschfelder, nego strmine koje okružuju “ovaj monolit, kako su ga nazivali”. Bila je u braku s Maxom, čovjekom koji je bio fasciniran Hirschfelderom, “književnom ikonom, velikim osamljenikom”, i koji se na početku romana vratio iz Beča gdje je upravo održao mali hommage ovom zagonetnom čovjeku ispod čijeg pera desetljećima nije izašlo ništa, i koji u Engleskoj živi osamljeno, okružen glasinama kako radi na majstorskom djelu. Max i ona u zadnjem su tjednu zajednička života i te posljednje dane provode opsesivno razgovarajući o piscu u višedesetljetnom dobrovoljnom egzilu. Hirschfelder je mirovinu zaradio radeći u knjižnici, a svakog je dana odlazio u lokalni hotel u kojemu je pisao.

Gstrein se koristi sjećanjima koje su o Hirschfelderu naratorici iznosile njegove supruge i prilično beznadnim pokušajem dosezanja njegova lika i djela koje ona izvodi u direktnom srazu s mjestima na kojima je pisac boravio, od njegova doma, radnog mjesta, do hotela u kojemu je svakodnevno navodno stvarao. Posve je nejasno zašto ta žena to čini, bez obzira na moguća laka prvoloptaška objašnjenja poput najjednostavnijega da se u život kojim je bio opsjednut njen bivši suprug udubila, jer je u tome vidjela zadovoljavajući način premošćivanja krize do koje je uslijed razvoda došlo, da je to bio njen pokušaj objašnjavanja samoj sebi tko je uopće bio njen suprug – kroz lik i djelo autora kojeg je obožavao. No umjesto gotovih odgovora, koje se očito nalaze u onoj fiktivnoj sobi s lusterom, u lažnom pokretaču, tj. u Hirschfelderu, Gstrein uporno stvara golu atmosferu. Što nije neobično ni neočekivano sjetimo li se Josifa Brodskog i njegovih riječi kako je u pisanju o egzilu riječ o dvostrukom procesu, o rekonstrukciji same činjenice egzila i racionalnom obrazlaganju iracionalne pozadine svakog egzila. Egzil je prije i poslije svega noćna mora, ružan san iz kojega se pisac pokušava prenuti pisanjem.

Potraga zbog potrage

Već u drugom poglavlju Gstrein kreće sa slojevima, oni se poslije izlažu odvojeno u nastavcima teksta, izolirani u odvojena poglavlja. Doznajemo da je početak rata Hirschfelder dočekao u Londonu, da je imao kompleksan odnos s ocem, da su mu majka i očuh počinili samoubojstvo jer nisu mogli izdržati u Austriji pod Hitlerom. Njegov boravak u internacijskom logoru s dvojicom beketovskih likova, označenih kao onaj s ožiljkom i blijedi, kojima doduše kasnije prilijepi imena, ispisani su u atmosferi straha i dvosmjernih optuživanja. Tko zapravo radi za Nijemce, tko špijunira, tko cinka upravi itd. Budući da Gstrein odbija do zadnjeg trena biti transparentan, čitatelj o klimi u kojoj se sve događalo više doznaje iz usputnih epizoda, npr. s kraja knjige vlasnica pansiona u kojemu je odsjela naratorica kaže da su išli gledati egzilante očekujući čudovišta – bio je rat i radilo se o Nijemcima – a kad tamo obični ljudi. Istovremeno s gornjim slojem naratoričina njuškanja po Hirschfelderovu životu u podtekstu se odvija potraga za utemeljenošću glasina kako je on tada počinio ubojstvo.

Gstrein, baš kao i spomenuti donekle mu srodni autori Kertesz i Bernhard, zablista u trenucima koji površno čitani mogu zazvučati kao esencijalna zloba, u kontraportretima sastavljenima od sitničavo nabrajanih tuđih gafova i mana. Tako ima sredinom romana portret spisateljice – Katzove – koja je napravila karijeru pišuću o egzilu. Naratorica se odmah buni: previše je tu jadikovanja i nezadržive oholosti; sve je razvodnjeno anegdoticama; nepodnošljivo je čitati kakvim je sve divnim ljudima bila okružena; najveća joj je tragedija što je izgubila pisma poznatog tenora pa sad ne može dokazati da je jadnik klečao pred njom; na London su padale bombe, a ona je razbijala glavu kojem od mnogobrojnih poziva da se odazove itd.

Engleske godine su roman koji vas prvo malo uspava svojim sporim, vijugavim ritmom, a onda vas počne filati stanjima potrage zbog potrage. Kao obodnica koja stalno malo promašuje svoj početak pa pravi još jedan pa još jedan krug. Kraj romana, kada Max traži od bivše supruge sve što je uspjela doznati o Hirschfelderu, ne bi li se preko toga sam vratio omiljenoj temi, kao da je jedini potez koji je Gstrein odlučio odigrati iznad stola. Baš u atmosferi tajne, u nemogućnosti definitivnog imenovanja ičega, u dosadi koju Gstrein postupno razara, otvarajući potencijalnu krimi-priču prema egzistencijalističkom gustom tekstovnom tkanju, krije se šarm ovog romana. Gotovo sve što je Gstrein iznio je u polumraku, i sjaji se zagasito kao što se zna sjajiti tamno kamenje čija se svjetlost urušava u samu sebe.

[StLouis]

Balkan sobranje u Iraku

Vid Jeraj

Dnevničko-putopisna proza slovenskog književnika temeljena na njegovu boravku u Iraku 2003. u kojoj sve doznajemo u prvom licu, i to po formuli: skepsa jednako objektivnost

Andrej Morovič, Tisoč in ena moč (Živi ščit v Iraku, 2003.), Cankarjeva založba, Ljubljana, 2005.

Knjiga Tisoč in ena moč Andreja Moroviča dnevničko-putopisna je proza u jednom komadu, koju mjestimično prekidaju dopisi elektroničkim i tiskanim medijima koje je autor odašiljao iz Bagdada raznim slovenskim medijima, od 14. veljače do 5. ožujka 2003. Cankarjeva založba objavila je ovaj naslov u svojoj biblioteci “S poti” u kojoj, primjerice, nalazimo i putopise Sonje Porle, Henryja Millera, Ryszarda Kapuscinskog, Josifa Brodskog i D. H. Lawrencea. Andreja Moroviča (Ljubljana, 1960.) domaća publika poznaje preko dvije priče iz Antologije slovenske kratke priče, koju je objavila Naklada MD unutar svojeg posljednjeg velikog projekta Europska kratka priča. U Sloveniji Morovič slovi za urbanog autora s vrlo vještim leksikom koji počiva na metafori, realizmu i vitalizmu. Objavio je 1989. kultnu slovensku knjigu Bomba la petrolia. U rečenici je sklon konstrukciji neologizama i jasnoći, te pomalo baroknom stilu. Voli putovati, te je mnoge godine proživio u metropolama zapadne Europe, i putovao zemljama sjeverne Afrike. Posljednjih je godina angažiran u Metelkovoj, gdje vodi klub Teatar Gromki.

Konvoj mirovnjaka

Od Morovičeva pripovjedača sve doznajemo u prvom licu, i to po formuli: skepsa jednako objektivnost. U startu je izbjegao dijeliti lokalno stanovništvo na sunite i šijite, nego se s njima druži, nalazi zajednički jezik, sluša njihove životne priče. Istovremeno, diplomatizira sa službenim licima, breceljevski “mekano terorizira” novinare američkih medija. (U trenutku pisanja ovog osvrta, javnost je imala prilike vidjeti CNN-ov update uljepšavanja stvarnosti u korist ratnohuškačke politike. Diplomatsku izjavu “Iran ima pravo razvijati nuklearni program”, koju je za globalne kamere izrekao iranski diplomat, CNN je bez problema preveo “Iran ima nuklearno oružje i namjerava ga upotrijebiti”. Pametnome dosta, vratimo se Iraku.)

Ujesen 2002. odlučio je organizirati slovensku podršku međunarodnoj inicijativi Živi štit – Human Shields For Iraq. Riječ je o projektu kojim je stotinjak ljudi odlučilo zaputiti se u Bagdad iz Londona, ne bi li mirnim prosvjedima s lica mjesta pažnju svjetske javnosti usmjerila prema činjenici da SAD napadaju zemlju koja joj je nekadašnji saveznik – sve do kraja osamdesetih prošlog stoljeća. Kao i prema činjenici da se stanovništvo Iraka sastoji od 20 milijuna ljudi nasuprot velikom i – zasad se u praksi pokazalo – najmoćnijem vojnom aparatu na svijetu. Irak se nakon Zaljevskog rata suočio s međunarodnom izolacijom i embargom na sve još od 1991., iako je zemlja sedamdesetih bila razvijena poput Jugoslavije.

Bode u oči dobrohotnost stranaca/zapadnjaka prema Iračanima, istovremeno vrlo velika sumnjičavost i nepovjerenje prema Slovencima. Naime, cijeli je međunarodni konvoj mirovnjaka, anarhista i inih, trebao doći u Ljubljanu početkom veljače 2003., gdje je za njih putem medija prikupljeno 150 ležajeva za prenoćište, te humanitarna pomoć za Iračane. Međutim, oni su samoinicijativno odlučili skrenuti s dogovorene rute za Sloveniju ne bi li primili blagoslov od Pape pod balkončićem u Vatikanu, kao i tisuće drugih. Nakon toga su s juga Italije samo trajektom mogli doći u Tursku i nastaviti putovanje, dok su Slovenci pošli preko balkanskih gudura – i prošli daleko jeftinije.

Mikroperformativne akcije

Držeći se male grupice ljudi u kojoj mu se pridružila dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Norvežanka, jedan Poljak i jedan Turčin, Morovič se sa svojom malom grupicom ne može načuditi pontonskom mostu predrasuda kojim hoda cijeli sustav. Zapadni mediji s mjesta događaja podgrijavaju ratnu vatricu, klika aktivista igra zaslijepljeno idealistički, a iračke službe čak i svjesnom manipulacijom prethodnih svjesne su da je rat neminovan te da se njegovo otklanjanje ne može izbjeći.

Doznajemo iz prve ruke kako je cijela operacija djelovala raspršeno i tromo, a s približavanjem datuma odlaska, koji je uvjetovao početak zračnih napada i – uzaludno. Razne taktičke strategije uglavnom su se utopile u pokretu ionako previše sklonom frakcionaštvu da bi ijedna od inicijativa zaživjela više negoli na svojoj verbalnoj razini. Pripovjedač se toliko i ne opterećuje psihologijom fragmentirane gomile, osim u trenucima kad ga se njena inercija osobno odbije o zdravi razum. “Balkan sobranje”, kako se pripovjedačeva grupica u međuvremenu prozvala, uspjela je samostalno provesti nekolicinu mikro-performativnih akcija, poput prekidanja ministra vanjskih poslova usred održavanja govora u memorijalnom centru, prosvjeda u međunarodnom press-centru protiv novinara koji huškaju na proratnu propagandu, kao i motivaciju gomile putem aukcija na kojima su skupljali sredstva za materijale za transparente.

Sadam je “veliki dobročinitelj”, a Bush je “Veliki brat” i “kauboj”, i spominje ih se rijetko. Atmosfera istočnjačke neizvjesnosti, koja čeka iza nekog ugla samo da nas uništi posve je odsutna. Dok je Bagdađanima zabranjeno gledati na drugu stranu Tigrisa, prema predsjedničkoj palači, ugodna gradacija sprijateljivanja s lokalnim stanovništvom postaje frapantno smiješna, koliko i povremeni lajtmotivi o blokadi servera popularnih freemaila u Internet-cafeima.

Slike s tržnice

Doznajemo da se na ulici prodaju sokovi od svježeg voća, zajedno s markama uvoznih cigareta, a za jedan euro moglo se kupiti 10 litara benzina. U kinima su se uglavnom vrtjeli američki akcijski filmovi, te pokoji egipatski ili indijski, a stariji se s uvažavanjem sjećaju jugoslavenskih partizanskih filmova. Mujezini lijepo pjevaju, ali s teškoćom nadglasavaju glazbu iz lokala. Bijele su žene i bez pratnje potpuno sigurne čak i usred noći. Bagdad je grad u kojem se čovjek brzo osjeća kao kod kuće.

Govoreći o semantičkoj reprezentativnosti Iračana, pripovjedač gradsko stanovništvo ni u jednoj situaciji ne vidi kao potencijalne vojnike, nego navodi slike s tržnice; slike spontanih plesanja i pjevanja s lokalnim stanovništvom. Strah od nadolazećeg sukoba na ulicama pomalo idiličnoga grada, zamjetniji je kod pripovjedača i njegove družine, nego kod samih objekata tog napada. “Ljudi su još uvijek šampioni prijaznosti, otvoreni i spremni pomoći” (iz dopisa za emisiju 24 ur, Pop TV-a od 4. ožujka). Gradnju bunkera i trening branitelja nalazimo u samo jednoj jedinoj sličici, dok je prisutnost – i ozbiljnost – tajne policije anulirana epizodom u kojoj se jedan mladić pripovjedačevim suputnicima povjerio kao njezin član. Svakako, nije da straha nema, jer je zahvaljujući embargu BNP od 1991. pao za 80 posto, pismenost stanovništva s 90 se spustila na 60 posto. Stopa mortaliteta je 131 mrtav na 1000, dok od obradivih površina još samo četvrtinu nije pokrio salinitet.

[StLouis]

Ekstremi kontrolirani čudnim ograničenjima

Steven Shaviro

Vrtoglave fantastično-zemaljske priče Kelly Link i zapanjujući filmovi Kima Ki-Duka

Kelly Link, Magic for Beginners

Nova zbirka kratkih priča Kelly Link Magic for Beginners ostavlja me jednako bez riječi kao što je to činila i njezina prethodna zbirka. Priče istodobno zemaljske (njujorška obitelj seli se u predgrađe, suprug jedva da je ikad kod kuće, zbog svog dugog putovanja do posla i s korporativnim poslom s debelo iznad 40 radnih sati tjedno) i fantastične (kuća u predgrađu neobično je opsjednuta duhovima, sićušni ljudi jašu na zečevima, naoružani kopljima, gužvaju se na livadi ispred kuće) stalno se preobražavaju, urušavaju same u sebe ili upadaju u vrtoglave autoreferencijalne mise-en-abime petlje. U jednom trenutku skupina sredovječnih momaka, sve neuspjelih u životu, sjede oko stola pijući pivo i igrajući poker; u sljedećem, navijačica je u ormaru s vragom, proživljavajući svoj život koji se kreće unatrag i pričajući vragu priču o jednom od ljudi koji sjede oko stola… Zatim je tu priča o televizijskoj seriji koja se cijela događa u ogromnoj knjižnici, sa svim vrstama natprirodnih događaja, a različiti glumci igraju isti lik svake epizode, samo što izgleda da su ljudi koji gledaju tu seriju također likovi unutar nje, osim ako umjesto toga nije riječ o tome da televizijska fikcija nekako curi u “stvarni” svijet… samo što su tu također sve stvari o tinejdžerskoj neprilici u seksu i vjenčanim kapelama u Las Vegasu, i odlasku na krov po noći i gledanju u zvijezde…

Priče Kelly Link imaju borgesovske vrtoglave ontološke dislokacije, ali se također čine bizarno, nerazumno veselima (čak i kada opisuju duboko uznemiravajuće stvari), što je uglavnom zbog narativnoga glasa koji ostaje živahan kao pripovjedač bajki, a ipak bezosjećajan i hladan, bez obzira na to koliko odvratno i nečuveno bilo ono što je rečeno. To možete vidjeti u počecima njezinih priča: “Bio jednom čovjek čija je supruga bila mrtva. Bila je mrtva kada se zaljubio u nju i bila je mrtva tijekom dvanaest godina koliko su živjeli zajedno…”. Ili ponovo: “Fox je televizijski lik i ona još nije mrtva. No, bit će, uskoro. Ona je lik u televizijskoj emisiji koja se zove Knjižnica. Nikada niste gledali Knjižnicu na televiziji, ali sigurna sam kako želite da jeste”. Što kompliciranija i luđa pripovjedna linija postaje, to nam veselije pripovjedač pripovijeda o njoj, kao da je to najočitija stvar na svijetu. Nemoguće je opisati kakve su te priče (upravo na način na koji bi, prema određenim filozofima, bilo nemoguće za ljudsko biće da doživi i iskusi kako je biti šišmiš. A ipak priče zaista nekako prenose tu tuđinsku osjećajnost koja ne može biti opisana pozitivno).

Priče u Magic for Beginners vrtoglavo su bestežinske: imaju pretjeranu jasnoću koja onemogućava da ih se sažeto prepriča ili definira. Ništa ne bi moglo biti više postmoderno na način da priče nemaju središte, na način da su svi njihovi afekti slobodno plutajući i izrazito promjenjivi, na način da čak i njihove tjeskobe i užasi djeluju neobično objektivno ili okružujuće, neobično lišene bilo kakve unutrašnjosti. A ipak su također lišene hiperrealizma crtanog filma, brbljave ironije, pretjerane komodifikacije i opsesivnog aludiranja, koje obično smatramo oznakama “postmodernog”. (Također su previše nesigurne i previše slobodne od bilo kakve programatske transgresivnosti da bi precizno bile nazvane “nadrealističnima”.) Želim reći da djelo Kelly Link unaprijed pretpostavlja, i shvatljivo je samo unutar svijeta poput našega koji je potpuno koloniziran i sasvim obuhvaćen globalnim kapitalom a, ipak, to djelo iznosi i izvodi neku vrstu singularnog esteticizma koji je krajnje nesvediv na taj globalni totalitet.

Kim Ki-Duk, 3-Iron i The Isle

Dosad sam gledao dva filma Kima Ki-Duka – 3-Iron i The Isle – i oba su tako zapanjujuća da želim gledati sve što je napravio. Kimovi filmovi nisu nalik na filmove bilo kojeg korejskog redatelja na koje sam naišao. Vizualno su prekrasni: prilično statični, s preciznom fotografijom i jasnom montažom koja sprečava da budu samo pitoreskni ili lijepi na način nalik razglednici. Vrlo su polagani i kontemplativni, ali također ostavljaju osjećaj zbijenosti i sažetosti: paradoks koji ne mogu objasniti osim da kažem da – dok se očito događa vrlo malo toga, a više je akcije naznačeno nego što je stvarno prikazano – nema osjećaja otezanja, a Kim izbjegava tu vrstu proširene temporalnosti koju dobivamo u djelima redatelja tako različitih kao što su Ozu, Tarkovski i Antonioni (s kojima bi se svima inače moglo uspoređivati Kima u smislu kompozicije i ritma). Kimovi filmovi imaju svoje trenutke nasilja, kada sve dolazi do stanja da se nešto mora učiniti u jednom pokretu; činilo bi se da to proturječi, ali zapravo stvara snažnu sintezu s njihovom mirnoćom. (Ništa nije pretjerano eksplicitno u 3-Iron, iako on ima svoje nasilne trenutke koji uznemiruju, ali The Isle sadrži, između ostalih stvari, dva ekstremno mučna prizora samosakaćenja koji su – iako ne tako eksplicitno predstavljeni kao nasilni prizori kod, recimo, Tarantina ili Miikea – daleko više uznemirujući zbog svog emocionalnog intenziteta i zato što ih ne možemo odbaciti kao nešto što je pretjerivanje do točke apsurda.)

U oba filma vrlo je malo dijaloga: i u oba glavni lik uopće ne govori. Oba su filma priče o ekstremnoj seksualnoj strasti, zapravo o strasti nabijenoj do stupnja neusporediva ludila; a ipak u isto vrijeme ta strast ne uzima (do sada i previše poznat) oblik amour fou, nego kao da je kontrolira neka čudna vrsta ograničenja (prilično nježno u 3-Iron i tim ekstremnije jer je tako neizražajno u The Isle). Ta je strast i od drugog svijeta a ipak previše tjelesna da bi je se nazvalo “duhovnom” (barem u bilo kojem zapadnjačkom smislu koji mogu razumjeti). I strast se pojavljuje između dva protagonista, kreće se od jednog od njih na drugog na način koji se ne može svesti samo na jednostranu erotsku opsjednutost (kao u Vrtoglavici) s jedne strane, ili folie ? deux s druge. Oba su filma strukturirana oko susreta heteroseksualnog para u kojem jedan od partnera preobražava (bilo bi pretjerano okrutno reći “oslobađa”) drugoga: u 3-Iron to je muškarac koji inspirira i mijenja ženu, dok je u filmu The Isle to žena koja pokreće i mijenja muškarca. Ne mogu reći mnogo više bez detaljnog ulaženja u zaplet tih dvaju filmova, a očito moram reći više o Kimovim filmovima prije nego dalje zaključujem kakav je on. No, 3-Iron i The Isle predivni su u svom intenzitetu i oba prenose nešto na što nikad prije nisam naišao u filmu (a samo rijetko u pisanim djelima): ono što mogu nazvati samo (u nedostatku ikakva boljeg izraza da to opišem) trans-subjektivnim afektom u pokretu, na razini koja može samo biti pokazana, a ne eksplicitno izrečena ili konvencionalno izražena.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole

[StLouis]

Šiber

Neven Jovanović
http://filologanoga.blogspot.com

Znanstveno-fantastična knjiga koja je neka vrsta staroga vina: što starija, to interesantnija. Iako na način koji autoru nije bio ni u peti

Ljudi su stigli na jedno od najneobičnijih mjesta u svemiru: divovski planet spljošten u obliku stošca, koji se oko svoje osi vrti brzinom zvrka – toliko brzo da dan i noć na njemu traju po nekoliko minuta. Zbog veličine planeta, sila teža na njemu je golema, na polovima iznosi do sedam stotina zemaljskih; zbog brzine vrtnje, na tom je planetu sila teža promjenjiva, pa je na ekvatoru tek triput veća od zemaljske – za stanovnike predjela oko polova to je ravno bestežinskom stanju. Da, na tom planetu postoji i život, i to razuman život, u obliku bića nalik stonogama, dugih oko desetak centimetara; s tim su bićima ljudi uspostavili kontakt, i pokušavaju pomoću jedne njihove trgovačke družine spasiti vlastitu istraživačku letjelicu, punu dragocjene opreme. Putovanje do mjesta gdje se letjelica spustila – dugotrajno, jer je planet ogroman, a bića sitna – odvest će i same stanovnike planeta u nepoznato, na mjesta za koja nisu ni znali da postoje. Jedno je od takvih mjesta uzvisina od stotinu metara – za uvjete na tom planetu, ekvivalent zemaljskoj Himalaji. Upravo oko te činjenice povela se gorljiva rasprava u zemaljskoj istraživačkoj bazi na jednom od mjeseca toga planeta.

I sada slijedi dio zbog kojeg vam sve ovo prepričavam.

Lackland nije bio u mogućnosti dovršiti odgovor; Rosten ga je prekinuo, naprečac i zloslutno.

“Kojom točno brzinom gustoća vodika u atmosferi pada s porastom visine?”

Meteorolog je iz džepa izvukao šiber i šutke izveo nekoliko brzih operacija.

“Sasvim ugrubo, uz pretpostavku da je srednja temperatura minus jedan šezdeset, gustoća bi se spustila na otprilike jedan posto površinske na nekih pet stotina metara.” Te su riječi dočekane mukom općeg zaprepaštenja.

Teška misija

Planet koji se vrti kao lud i njegova gravitacija sedamsto puta jača od Zemljine okosnica su romana Hala Clementa (1922.-2003.) Mission of Gravity. Naslov je blaga igra riječi, nešto kao Teška misija; knjiga se pojavila 1954. – nedavno je, dakle, proslavila pedesetogodišnjicu – i danas je jedan od klasika SF-a; ja sam je čitao u Gollanczovu pretisku, u nizu SF Masterworks. Mission of Gravity klasik je jer je uzoran primjer “tvrdoga” SF-a, priče koja se cijela okreće oko ideje da postoji planet čija gravitacija varira – i oko zamišljanja kako bi mogao izgledati život na tom planetu; spekulativna fikcija najčišće vode.

Istovremeno, Clementova je knjiga klasična jer pokazuje jedan od osnovnih paradoksa SF-a, koji je, na određen način, i jedan od osnovnih paradoksa ljudskog postojanja. Mission of Gravity podjednako fascinira preciznom razrađenošću svoje središnje vizije – kao i krajnjom netočnošću svega za tu viziju sporednoga. Golemi stožasti planet i njegov svijet i danas izgledaju uvjerljivo, dok se pred astronautima koji u džepu nose šiber moramo smijati. Znanstveno-fantastični roman točan u fizici, a beznadno promašen u futuristici.

Za arheologiju računanja

Možda je, za one koji su rođeni nakon 1960., a nisu skloni povijesti znanstvenih alata, korisno objasniti što uopće jest šiber, ili logaritmar (engleski slide rule). Riječ je o spravi koja kombinacijom matematike (logaritama) i mehanike (sustava “pomičnih skala”) omogućuje brze kalkulacije, točne tek približno, ali zato krajnje pouzdane. S pomoću logaritmara ljudi su množili, dijelili, kvadrirali, vadili kvadratne korijene, kalkulirali logaritamski, sinusima, kosinusima, tangentama (posebni su logaritmari služili i za daljnje aritmetičke operacije); tijekom gotovo četiri stoljeća, logaritmari su se intenzivno koristili u svim strukama kojima je trebala matematika – mnogi među nama stariji od pedeset godina rutinski su računali logaritmarima, bilo u školi, bilo na poslu. S druge strane, ovaj instrument, čiji su oblik i funkcionalnost usavršavani stoljećima, nestao je iz upotrebe praktički preko noći; sedamdesetih su se pojavili jeftini džepni kalkulatori, i šiberu je došao kraj.

Instrument bez kojeg pedesetih godina inženjer nije mogao zamisliti računanje – uključujući i računanje u svemirskoj postaji tisućama svjetlosnih godina daleko od Zemlje – danas je (barem u zapadnom svijetu) gotovo zaboravljen; tek meta za kolekcionare i izložak za tehnički muzej. Kad danas čitamo Mission of Gravity, šiber izaziva jednak efekt kao one goleme trajne stjuardesa na redovitom putničkom letu Zemlja – Mjesec u Odiseji u svemiru 2001: riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati anticipacijskim anakronizmom.

Trijumf budućnosti

Budućnost je uvijek u povlaštenom odnosu prema prošlosti. Nama, koji znamo kako je priča dalje tekla, pomalo su smiješni – s manje ili više šarma, ovisi o ukusu – i Clement, i Kubrick i Clarke; doimaju se ograničenima, zarobljenima u vlastitom vremenu, slijepima čak i za one zametke budućnosti koji su im bili pod nosom. Siročići! Budućnost je ispala posve drukčije; nije donijela ono što su oni zamišljali, ali je donijela mnogo toga što njima nije bilo ni na kraj pameti – iako je zamišljanje budućnosti bio njihov posao.

Razumije se, ovaj trijumf budućnosti – budućnosti koja je naša sadašnjost – traje vrlo kratko, onoliko koliko je inženjeru iz pedesetih trebalo da šiberom pomnoži tri četveroznamenkasta broja. Jer, i naša sadašnjost ima svoju budućnost; i mi ćemo biti nečija prošlost, i mi ćemo se nekome činiti ograničeni i zarobljeni, i ta će budućnost donijeti nešto posve drugo od onoga što bismo mi očekivali. Ta budućnost neće uključivati samo rješavanje problema koje danas vidimo; uključivat će i rješavanje ponečega što uopće ne smatramo problemom – recimo, zato što je već riješeno, i to na način za nas posve zadovoljavajući (zadovoljavajući je zato što smo na nj navikli – ali sad nećemo u to dalje ulaziti).

Dvosmjerna ulica

Međutim, slučaj Mission of Gravity za mene je dodatno zanimljiv jer pokazuje – ili svjedoči – da nerazumijevanje nije jednosmjerno. Prošlost nije mogla dobro zamisliti svoju budućnost, svakako. Ali ni budućnost ne može dobro zamisliti svoju prošlost. Isto ono sljepilo koje je smetalo Halu Clementu da razmišlja o alternativi šibera smeta i nama da razmišljamo o alternativi digitalnog kalkulatora ili kompjutora. Kako unaprijed, tako i unatrag.

Kad danas zamišljamo inženjera pedesetih, zamišljamo ga možda u bijeloj kuti i s naočalama debelih rožnatih okvira – ali ne i sa šiberom u džepu. Slično kao što, kad zamišljamo ulice osvijetljene lanternama (ne plinskim, nego petrolejskim svjetiljkama), ne zamišljamo i pojave poput “nosača lanterni” koje je iz prošlosti Pariza iskopao Walter Benjamin u Arkadama (“Nosači lanterni imat će petrolejske lanterne sa ‘šest debelih fitilja’; bit će smješteni na postajama međusobno udaljenim osam stotina koraka... Iznad postaje visjet će obojena lampa za orijentaciju, a na pojasevima će nositi pješčani sat za interval od četvrt sata, urešen gradskim grbom... ove putujuće lampe nisu bile baš nikakav jamac sigurnosti u gradu, a više su puta nosači znali i pretući ljude koje su pratili. Međutim, kako nije bilo ničeg boljeg, grad je problem noćne rasvjete rješavao na takav način, i to tako dugo da se nosače lanterni moglo susresti još početkom devetnaestog stoljeća.”). Isto vrijedi, recimo, za zagrebačke policajce uniformirane poput engleskih bobbyja koje možemo vidjeti na fotografijama Vladimira Horvata iz tridesetih, ili za Rimljanke s kišobranima (kojima je platno impregnirano uljem) i Rimljane u “kaubojskim” šeširima sa širokim obodom.

Samonerazumljivost

Takve su stvari, danas kao i nekad, samorazumljiv djelić ljudskog postojanja, samorazumljiv toliko da ga ne treba ni spominjati, a kamoli opisivati. Danas kao i nekad, svatko zna što se podrazumijeva u izjavama “inženjer računa”, “vraćam se kući noću”, “putnici su krenuli po kiši”. No danas te izjave znače nešto drugo nego što su značile nekoć, jednako kao što će u budućnosti – možda vrlo brzo – značiti nešto drugo nego što znače danas. U određenim aspektima, naravno, te izjave uvijek znače isto; u izvjesnom smislu inženjeri danas računaju kao što su računali prije pedeset, i prije petsto godina; u izvjesnom smislu ljudi današnjice jednaki su ljudima otprije dva tisućljeća, kao što će biti i jednaki ljudima nakon dva tisućljeća. U nekim drugim aspektima, opet, razlike su goleme, i uključuju ne samo ono što možemo pretpostaviti nego i ono što nam ni na pamet ne bi palo. Ono što nam otkriva tek usputna napomena, slučajna zabilješka, crtica. Šiber u svemirskoj postaji.

[StLouis]

Mirza Delibašić - Kinđe


Intervju za web stranicu xbosnia.com u povodu izbora BiH sportiste stoljeća

Za sportistu koji zeli uspjeh preporucujem samo rad, rad i nakon toga opet rad

Ja sam negirao svoj talenat obrazluzuci genetiku moje porodice. Moj dedo je bio rudar, dvojica amidza takodjer, a to, sto je moj dedo odlucio da skoluje mog oca ne pokazuje nikakvu vezu sa onim sto sam ja radio u zivotu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo vise razmisljao u igri.

Izbor sportiste stoljeca u B i H je zavrsen i rezultat je poznat. Titulu najboljeg, u stoljecu koje istice, ponio je kosarkas Mirza Delibasic.Povodom ovog priznanja, zamolili smo gospodina Mirzu Delibasica za kratak intervju:

Kakav je osjecaj biti najbolji sportista u drzavi u posljednjih sto godina?
Taj osjecaj je tesko opisati. Ovo je prvi put da se bira sportista ovog naziva. Ne moze se porediti ni sa jednim rezultatom koji sam postigao, jer je nekomparativan.

Svaki konacni uspjeh ima svoj pocetak. Kako i gdje ste Vi poceli?
Moj pocetak igranja kosarke bio je kao i svakog danasnjeg djecaka. Poceo sam u igrati kosarku 1968. godine u Kosarkaskom klubu "Sloboda".

Jednom prilikom ste rekli da niste bili talentovani za kosarku. U cemu se onda krije tajna Vaseg uspjeha?
Ja sam negirao svoj talenat obrazlazuci genetiku moje porodice. Moj dedo je bio rudar, dvojica amidza takodjer, a to, sto je moj dedo odlucio da skoluje mog oca ne pokazuje nikakvu vezu sa onim sto sam ja radio u zivotu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo vise razmisljao u igri.

Vi pripadate generaciji kosarkasa koja je prva u bivsoj Jugoslaviji osvojila klupsko prvenstvo Evrope. Kako ste dosli do tog naslova?
Veoma tesko. Trebalo je prvo osvojiti prvenstvo drzave, pa onda odigrati kvalifikacije za evropsku ligu i na kraju zavrsiti prvi u toj ligi.

Da li vidite mogucnost da sada takav uspjeh ponovi neka od nasih ekipa?
Danas ne, ali sutra mozda. Mi moramo da se izborimo da ucestvujemo u kvalifikacijama za to takmicenje.

Koji trenutak u vasoj dugoj sportskoj karijeri mozete izdvojiti kao najljepsi, odnosno cega se najradije sjecate?
Ima puno lijepih trenutaka u mojoj sportskoj karijeri, a ja bih izdvojio drugo po redu osvajanje titule prvaka bivse Jugoslavije (1980. godine), jer smo tim rezultatom nastavili kontinuitet vrhunskih rezultata.

Vi niste, kao sportista, priznati samo u BiH. O Vama su Spanci pisali sve u superlativu i u tu cast Vas svrstali na sedmo mjesto priznatih sportista. Da li je bilo poziva iz ove zemlje nakon proglasenja za sportistu godine?
Da. Cestitke su dosle od svih ljudi koje sam poznavao. Da sam sedmi sportista u Spaniji, to mi je veliko priznanje i potvrda da vrijednosti nemaju granica.

Sta trenutno radite i kakvi su Vam planovi u buducnosti?
Trenutno radimo na stvaranju jedne nove ekipe koja ce u buducnosti ponosno nositi dres K.K. "Bosna".

[StLouis]

Kod nas se kultura tretira otprilike kao nogomet, znači - jednoznačno i isključivo

Bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić, pobjednik na prvom V.B.Z.-ovom natječaju za najbolji roman, za Omnibus govori o svojim novim romanima, o (ne)utjecaju rata na vlastiti književni rad, bosanskoj kulturi i njenoj prednosti, reaguje na Perišićev prikaz nagrađene knjige (Živi i mrtvi), te navodi nekoliko naslova iz književnosti.

Za početak - jedno stereotipno pitanje: jeste li očekivali da ćete postati pobjednik na prvom V.B.Z.-ovom konkursu za nagradu od 100. 000 Kn?

Nisam o tome u prvo vrijeme mnogo razmišljao. Jednostavno sam poslao roman i pomalo zaboravio na njega. Tek kada je knjiga ušla u uži izbor od tri knjige, počeo sam malo više razmišljati o tome, ali ni tada se nisam baš previše opterećivao. Nije da mi lova ne treba, naprotiv, ali čovjek nesvjesno u takvim situacijama aktivira nekakav obrambeni mehanizam, pođe, recimo, u startu od toga da neće dobiti tu nagradu. Da ipak skratim: nadao sam se otprilike u onoj mjeri u kojoj su se nadali i ostali koji su poslali svoj roman na natječaj.

Kako komentarišete Perišićev prikaz Vaše posljednje knjige (Živi i mrtvi) u Globusu, u kojem on kaže da je radnja tog romana jako zanimljiva, ali da ima puno nedostataka u strukturi rečenice, u samom Vašem stilu?

Najradije to ne bih komentirao, jer ne želim braniti svoju knjigu od kritika, a ta Perišićeva je samo jedna od petnaestak koje sam dosad pročitao, s tim da je ta, uz kritiku notornog Ante Matića u Hrvatskom slovu, jedina negativno intonirana. Ako je čovjek rekao da je stil loš, bez obzira koliko se ja s tim slagao ili ne, to je, naravno, sasvim legitimno. Međutim, u svemu tome užasno mi smeta jedna stvar: sličan način "seciranja", kakav je primijenjen na Žive i mrtve”, primjenjuje se krajnje selektivno, jer ne vjerujem da postoji tekst od 50.000 riječi iz kojeg se ne može izvući par rečenica u kojima se može naći stilskih nezgrapnosti, i onda na tih par rečenica potrošiti 70% teksta. Sličnom metodom, ako to baš hoćete, vrlo lako možete dokazati da nitko ne zna pisati, a ne samo inženjeri. Ali su izgleda inženjeri, što je otprilike Perišićev eufemizam za nepismene ljude, idealni za treniranje strogoće i podizanje vlastitog rejtinga. Dosad sam u hrvatskim novinama i časopisima u zadnjih pet-šest godina pronašao samo dvije kritike u kojima su korištene slične metode, kakve su, primjera radi, oštro napadane u nekim književnim polemikama u Hrvatskoj još tridesetih godina prošlog stoljeća. Znači, radi se o jednoj krajnje modernoj metodi po kojoj je popadala skoro stoljetna prašina. Baš me zanima kako bi prošla Perišićeva knjiga ako bi je netko analizirao na sličan način na koji je on to napravio sa Živima i mrtvima. Uvjeren sam da bi od Užasa i velikih troškova ostao goli užas. Međutim, to se naravno nikada neće dogoditi, jer čovjek drži književni banak u najtiražnijem hrvatskom tjedniku, a to ga debelo štiti od kritika sličnog tipa.

Da li ste roman pisali isključivo za V.B.Z.-ov konkurs ili je već prije toga bio završen?

Igrom slučaja Žive i mrtve sam polako privodio kraju upravo u vrijeme kada je objavljen natječaj, tako da sam se s lakoćom uspio uklopiti u rokove. Koliko se sjećam, od objavljivanja natječaja pa do njegova zatvaranja proteklo je nekoliko mjeseci, tako da je bilo vrlo teško napisati nešto ozbiljnije isključivo za natječaj.

Da li i koliko su posljednji ratni sukobi na ovim prostorima utjecali da počnete pisati, i koliko oni tematski određuju Vaš književni rad; da li planirate pisati i o nekim drugim, neratnim, događajima?

Nisu bili presudni, jer sam se ja bavio pisanjem i prije rata, međutim strahovito su utjecali na nekakvo književno i svako drugo sazrijevanje, ne samo kod mene, svatko tko je prošao rat, vjerujem da je bio fasciniran mijenama koje su se događale u ljudima, tako da se, kada je o ovome riječ, uvijek sjetim one Sarajlićeve, pomalo ironične teze po kojoj su pisci najveći ratni profiteri u BiH. Svakako da planiram pisati i o neratnim događajima. Moja knjiga Obiteljska slika, koja je izišla nekoliko dana prije Živih i mrtvih, je skoro u potpunosti, osim jedne priče, neratna knjiga. A nastala je možda prije tri-četiri godine. Isto tako, ovih sam dana priveo kraju rad na romanu Most na kraju svijeta, čija radnja se događa nekoliko godina poslije rata. Rat planiram završiti u trećoj knjizi iz planirane trilogije (Kad magle stanu su prvi, a Živi i mrtvi drugi dio te trilogije) koju sam započeo ovih dana, s tim da će i u njoj rata biti mnogo manje nego li u prva dva dijela.

Smatrate li da postoji bosanskohercegovačka kultura (nasuprot trodijelnoj podijeljenosti) i ako postoji, smatrate li sebe dijelom te kulture?

Normalno da postoji i svakako da smatram i sebe dijelom te kulture. Slična bi pitanja, vjerujem, bila neukusna da čovjek ne zna da im je ishodište u vremenu kada su književnost i jezik, pogotovo jezik, bili primarno političko pitanje. Trodijelna podijeljenost ne, ali nekakva trodijelna posebnost, da je tako nazovem, takve kulture u svakom bi normalnom društvu trebala predstavljati ogromnu prednost. Međutim, mi smo nažalost jako daleko od toga, jer se kod nas kultura tretira otprilike kao nogomet, znači jednoznačno i isključivo.

Da li je moguće, po Vama, ostvarenje književne korespondencije između pojedinačnih nacionalnih književnih korpusa i da li je nacionalna različitost prepreka ili prednost u komunikaciji među književnicima Balkana?

Ako je moguća književna korenspodencija po svim mogućim relacijama, ne vidim zašto bi bila nemoguća i među književnicima Balkana. Tu je ključno pitanje koliko netko prihvaća ograničenja koja je politika nametnula po tom pitanju, ostavljajući sebi eksluzivno pravo da korenspondira po svim mogućim pitanjima: od sporta, rata, pa do kulture. Ima sad jedan aktualan slučaj u Hrvatskoj, koji je dosta indikativan po ovom pitanju. Neki su glumci zagrebačkog HNK odbili nastupiti u Beogradu ili Crnoj Gori, nisam baš siguran, ali se u suštini svodi na isto, pravdajući svoju odluku nekakvim prigovorom savjesti. Oko toga se u Hrvatskoj razvila žučna polemika, ali nisam nigdje našao primjedbu tipa kako to da nijedan od nogometaša Dinama nije uložio prigovor savjesti kada je zagrebački Dinamo prije pet-šest godina gostovao u Beogradu u sklopu Lige prvaka, i to na stadionu tako ljupkog imena (Stadion JNA). To se smatralo normalnim: iz prostog razloga, pretpostavljam, što je vladajući politički establišment dao zeleno svjetlo za taj tip korespodencije, a za drugi ne. Tako da ispada da je u Zagreb, bar u to vrijeme, bio dobrodošao Siniša Mihajlović, a nije Vladimir Arsenijević. Znači ključno pitanje u ovome svemu, odnosno sve se svodi na to koliko netko osobno dopušta politici i političarima (ili uvriježenim predrasudama) da arbitriraju u njegovo ime.

A nacionalna različitost u komunikaciji je svakako prednost. U suprotnom, ne vidim razloga za bilo kakvu korespodenciju, osim one kakva je vođena proteklo desetljeće na našim prostorima, gdje je glavno sredstvo izražavanja bio kalašnjikov. I ne mislim, da se vratim na jednu književnu polemiku iz devedesetih, da nas srpska književnost treba interesirati u istoj mjeri kao i bugarska. Meni osobno je srpska mnogo interesantnija iz prostog razloga što mi je mnogo bliži i jasniji kontekst u kojem je nastajala. A ni jezik tu svakako ne igra sporednu ulogu, odnosno nije mi potreban prijevod Dragojevićevih Rana.

Na kraju, zamolili bismo Vas da nam navedete nekoliko naslova domaće i strane književnosti koji su ostavili utisak na Vaš književni rad.

Jako je nezahvalno ovako na brzinu izdvojiti samo nekoliko naslova, tako da je ono što slijedi samo jedan manji dio:
Ivo Andrić – Prokleta avlija, Žeđ, Nemirna godina
Danilo Kiš – Enciklopedija mrtvih, Čas anatomije, Grobnica za Borisa Davidoviča
Isak Babelj – Crvena konjica
Ismail Kadare – General mrtve vojske, Palača snova
Bulgakov – Majstor i Margarita
Friedrich Dürenmatt – Posjet stare dame, Sudac i njegov krvnik
Siegfrid Lenz – Sat njemačkog
Graham Greene – Treći čovjek, Povjerljivi agent
Raymond Chandler – Dugi oproštaj
Heinrich Böll – Gdje si bio, Adame...
Tu su još: Platonov, Schultz, Kafka, Borges, Kundera, Simenon, Grass, Calvino, Hrabal, Buzzati, Frisch, Selimović, Milosz, Krleža, Hemingway, Le Care...

N.I.

[StLouis]

Ivan Zrinušić
TRAŽIMO ČOVJEKA

Prvi put sam vidio tog Milana kad sam živio na sedmom katu najjužnije u nizu od tri jednake osmerokatnice. Doselio se u stan na suprotnom kraju hodnika, kod udovice koja je imala malu kćerku, nije radio nigdje, lice mu je bilo tamno, hodao je okolo u vojničkim hlačama. To je otprilike sve što sam znao o njemu, a nisam se ni trudio da saznam više. Dobro je izbjegavati kontakte sa susjedima - dosljedni su u brizi da ti zadaju glavobolju, na ovaj ili onaj način.
Lift u zgradi je uvijek bio prljav, ne puno prljaviji od drugih liftova, doduše, ali jednog dana netko je u njemu počeo ostavljati lokve urina, što je smrdjelo kao sam vrag, i kako bi spremačica oprala pod tako bi se pojavila nova porcija. Kutije od cigareta, kore banana, plastične boce, čikovi, šmrklji na zidovima - te stvari, uobičajena pojava u liftu, nisu nikoga posebno smetale, ali ovaj incident je potegao mnoge rasprave. Ljudi su valjda mislili da je u redu ostavljati smeće, ali da je pišanje neprihvatljivo. Osim toga, uvijek se mora o nečemu pričati, o politici, o sportu, o preglasnoj muzici, o tuđim ženama, djeci, muževima. I, neoriginalni kakvi jesu, svi su bili uvjereni da smo za to odgovorni ili taj Milan ili ja.
Jednom sam ga sreo na hodniku.
"Hej", rekao je, "da možda ti ne pišaš po tom liftu?"
"Ne", odgovorio sam.
"A je l´ ideš u crkvu?"
"Ne."
"A sigurno ne pišaš po liftu?"
"Aha."
Pružio je ruku i rekao svoje ime.
"I ne znaš tko to radi?", nastavio je.
"Ne znam."
Izvadio je cigaretu, promrljao ju prstima i ubrzo smo se našli u prizemlju. Pružio sam korak do vrata.
Vraćao sam se kući, nekoliko dana poslije, i sreo ga pred ulaznim vratima. U međuvremenu sam bio izvan grada pa je ispalo da me on i ispratio i dočekao. Rekli smo si dobro veče, ili što već, pa me pitao hoću li kod njega na piće. "Zašto ne?", rekao sam. Vremena sam imao dosta, ako ničeg drugog, a glava me je ionako već boljela.
Čekali smo neko vrijeme pred njegovim vratima, dok nije pronašao pravi ključ. "Jebi ga", rekao je tresući kvaku, "opet je ostavila ključ u bravi!"
Pozvonio je pa je žena otvorila vrata.
"Branka, jebemu, za koji kurac ne vadiš ključ?", rekao je.
"Tiše, probudit ćeš malu. Nisam se sjetila da ga izvadim, a znaš da ne volim biti sama. Uostalom, gdje si dosad? A ti?" Pogledala me, "ti živiš preko puta, je l´?"
"Pozvao sam ga na piće. Hajdemo u sobu", rekao je on.
Sjeli smo na kauč, on i ja, a ona je sjela u fotelju. U sredini je bio drveni stolić i na njemu tek načeta boca jeftinog konjaka, jedna puna i jedna prazna pepeljara, novine s malim oglasima i daljinski upravljač.
Počela je padati kiša, razmišljao sam kako je dobro što sam stigao prije nje. Žena je donijela čaše i ponovno sjela. Svima je nasipala po dva prsta, uzela cigaretu i pripalila ju.
"Izvini za nered", rekla je.
"Ne smeta", rekao sam.
"Ma pogledaj ti ovo", rekao je on, "pogledaj ovoga, molim te... Primaju tolike pare da šutaju loptu i nisu u stanju ni to raditi kako treba. Moš se konju sad hvatati za glavu..."
"Kao da bi ti bio bolji", rekla je ona.
"Srce, da živim kao oni, davao bih golove guzicom. Kad sam imao osamnaest trčao sam kao lud, gledali su me i neki ljudi iz druge lige i da mi nije otkazalo koljeno, mogao sam i ja šetati po ekranu."
Na programu je bila neka utakmica iz strane lige, kiša se vani pojačavala.
"Baviš se ti nekim sportom?", upitala me ona.
"Baš i ne", odgovorio sam.
"Šteta, trebao bi, takav si... kost i koža. Trebao bi možda nabaciti koji mišić."
Natočila je svakome još po dva prsta.
"Hej, danas sam sreo Žileta", rekao je, "nosi kravatu i odijelo i vrti čačkalicu u ustima. I zamisli, guzičar me pita kako sam. I još me poslije pita zašto se ljutim. Malo mi je falilo da ga odalamim..."
"To ti ne bi puno pomoglo", rekla je ona.
"Ma, znam. Ali takvi samo čekaju da čačkalicu zamijene tvojim jajima... Ili sisama tvoje žene."
Tip je na trenutak izgledao kao veliki mesija pravednosti, a onda mu se pogled promijenio: oči su mu se zacaklile i postale opasne, premjestio sam čašu iz lijeve u desnu ruku. Onda je ustao i otišao u kuhinju. Vratio se s tri piva.
"Kad je mala zaspala?", upitao je on nju.
"Oko deset", odgovorila je ona.
"Sutra ima školu ujutro, ne?"
"Aha."
"Sredila je zadaću?"
"Je. Čuj, to si ju sve i sam mogao pitati."
Pogledao me.
"Znaš", rekao je, "mala nije moja, ali ju volim kao da je. Vrlo je bistra, voli matematiku i kad naraste htjela bi biti glumica. Stvarno obožavam tu malu. Da, zove se Kristina."
"To je zgodno ime", rekao sam.
"Je, je, dobila ga je po Brankinoj sestri, je l´ tako, Branka?"
"Aha."
"Po kome si ti dobio ime?", upitao me.
"Nemam pojma, valjda po nikome."
Desetak minuta smo sjedili i šutjeli, žena je otišla isprazniti pepeljare. On je progovorio kad se vratila.
"Gledao sam neki dan pornić..."
"A TO radiš dok me nema?", rekla je ona.
"Ma slušaj... uglavnom, ništa se nije dogodilo."
"Ništa?"
"Apsolutno ništa."
"Što se uopće trebalo dogoditi?"
"Pa, znaš. Takvi filmovi bi trebali pokrenuti nešto u čovjeku, ne? Barem da ti se digne, je l´?"
"Da, valjda."
"E, meni se nije digao."
"I kako to objašnjavaš?"
Pripalio je cigaretu, a ona je rasporedila ostatak konjaka po čašama i odložila bocu na pod.
"Vidiš", rekao je ispuhujući dim, "danas ni pornić ne znaju napraviti kako treba. Sve ženske izgledaju isto, okrugle plastične sise, plava kosa, loše tetovaže... A ni frajeri nisu nešto, nabildani majmunčići s konjskim repovima i bijelim zubima..."
"To kažeš samo zato što su tvoji žuti", rekla je ona.
"Pa čiji nisu? Osim tih supermena?"
"Što ti misliš o tome?", pogledala me ona.
"O zubima?"
"O pornićima."
"Ti novi baš i ne valjaju."
"Nema tu erotike", rekao je on.
"Ha, bit će da nema", rekla je ona.
Dovršio sam piće i rekao da bih trebao krenuti. Ispratili su me do vrata, pozdravili, pozdravio sam i ja. Kod kuće sam se skinuo i napunio kadu toplom vodom. Neko vrijeme sam ležao u njoj, punio pepeljaru pepelom cigarilosa koji sam našao na stolu, razmišljajući o Krleži i njegovoj zajebanoj ženi.
Kad sam izašao iz kade umotao sam se u ručnik i legao na krevet. Na TV-u je bio loš pornić. Počeo sam se oblačiti i uto je netko zvonio na vratima, bio je 1 sat iza ponoći. Otvorio sam i ugledao dva policajca. Pokušao sam se prisjetiti neke neplaćene kazne ili poziva na sud, ali sam shvatio da vjerojatno ne bi zato dolazili u to doba.
"Izvolite", rekao sam.
"Tražimo čovjeka", rekao je prvi.
"Na katu ispod došlo je do fizičkog obračuna", rekao je drugi.
Bogami, izgledali su kao dva plava testisa.
"Da", nastavio je prvi, "čovjek koji je napadnut rekao je da mu je to napravio Vujić Milan, iz stana 72, znate li ga vi možda?"
"Iz viđenja."
"A jeste li vidjeli nešto u vezi s napadom?"
"Ne."
"Pričali smo sa ženom s kojom Vujić ovdje živi, rekla je da je samo izašao iz stana, prije pola sata, i da ga otad nije vidjela. Rekla je da ne zna razlog napada ni gdje bi Vujić mogao biti sada. Vi nam također ne možete reći ništa o tome?"
"Ne mogu."
Zahvalili su mi i krenuli nazad do njegovog stana. Hodnik se napunio ljudima koji su se vrtili okolo i komentirali kako normalni ljudi više ne mogu biti sigurni od kojekakvih budala i kako se ovako nešto moglo i očekivati.
Tip s kata ispod sjedio je na stepenicama, zavijene glave i krvavih ruku, a njegova žena je cvilila sa strane kao da je i ona ranjena. Branka je stajala ispred svojih vrata, u spavaćici i s cigaretom u ustima, prekriženih ruku i nogu, pijano gledajući u policajca koji ju je ispitivao dok je drugi govorio ljudima da nemaju što vidjeti i da je najbolje da se vrate u krevete. Otvorila su se vrata lifta i iz njega su iskočila dva čovjeka u bijelom, jedan je pitao gdje je ozlijeđeni, a drugi je psovao kišu.
Vratio sam se u stan uvjeren da se nikad neće saznati tko je stajao iza pišanja u liftu.

[StLouis]

Lamija Begagić
JABUKA

Adija sam upoznao kao klinac, u skautima. Zajedno smo položili sve one testove: gladovanje, snalaženje u prirodi, paljenje vatre bez šibica i ostalo…
Odavno već nismo klinci, ali skauti smo i dan-danas.
Opet skupa gladujemo, tragamo za najzaklonjenijim izvorom vode u gradu, ložimo vatru bez drva, i baš kao i danas trudimo se da pređemo s jednog kraja Sarajeva na drugi i prosto - ostanemo živi. Adi je volio pričati, dugo i zanimljivo, a ja sam ga svaki put slušao pažljivo i zaneseno.
- Znaš da postoji neki grad, ne mogu se sjetit kako se zove, al čini mi se da je negdje u Makedoniji – Domovini Sunca, na čijem se glavnom trgu nalazi spomenik jabuci. Da, da, kod nas ljudi dižu spomenike narodnim herojima, i ni dvije generacije golubova se ne stignu pokakiti na njih, a već im ramena dobiju novu glavu, ko u Transformersima.
A jabuka je nakon svakog rata ista, nekad rodi slabije, doduše, ali nije neprijatelj nijedne strane, stoji mirna i neokrnjena u centru onog trga, kao što normalno kroz centar protiče rijeka pa nikom ne padne na pamet da joj svake godine preusmjeri tok…
Ovaj je put bio izuzetak. Nisam mogao pratiti nit njegove priče, znao sam da do kuće moram smisliti šta da kažem svojoj ženi, kako da joj odgovorim na priču koju ovih dana stalno slušam.
A priča kaže da je njen djed živio trideset godina u Sloveniji onako ko u dječijim pjesmicama: kućica na selu, voćnjak s jabukama, kućerak za psa i šarov u njoj, kokoške i pilići, i sve ono što mi u Sarajevu nismo imali ni u miru…
Adi kao da nije mario što ga ne slušam…
- Evo vidi ove jadne pisce što su im oskrnavili spomenike. Sumnjam da je iko od njih zastupao ideju jedne od zaraćenih strana, pa ni u ona vremena dok su strane još i postojale, dok je rat stvarno bio ko remi. Svi vučemo, svi bacamo, svi slažemo i sklapamo, al ko prvi handira, njegova je lova, i tu boga nema...
Iz dana u dan ponavljala mi je da odemo, da joj je neki rođak sam u toj ogromnoj dedinoj kući, da će nam srediti transport, da se izvučemo.
I nikako nisam znao šta da joj kažem.
Da joj kažem da ide sama, da ostavi mene ovdje da bi se imala kome vratiti, kome donijeti vreću crvenih jabuka iz daleke Slovenije?
Da joj kažem da bude odrasla, da sluša sebe, ne mene, jer ja nikad neću otići, jer je eto ovaj Adi samo jedan od milion razloga zbog kojih to ne želim?
Nešto sam morao smisliti mada sam znao da će je boljeti, da će plakati, da će stezeti kragnu majice oko vrata nemirnim prstima.
No ovako više nije išlo…
A Adi je mirno nastavljao o piscima…
U mojoj ulici je nekad živio onaj pisac, onaj dječiji, ne mogu se sjetiti kako se zove, al moj Amar ga čita za lektiru. Odmah na početku, s prvim konvojem otišao je; šta misliš, možda će njegovu glavu stavit na ova ramena, ovdje. Pa kad se nekad vrati u grad, da pokaže sinu gdje mu je otac rastao, možda sretne svoju vlastitu glavu u gradu koji je umirao dok je on živio.
Sve je bilo odveć glupo…
Neće me slušati. Znam da neće. Ne bih ni ja nju. Odavno se već ne slušamo, odavno ne svađamo, ne prepiremo. Kako je ovo počelo izabrali smo tišinu kao sredstvo komunikacije.
Ona ne želi da vjeruje da ima neko ko ratne 1993. neće da iskoristi priliku da ode iz grada u kojem dnevno poginu desetine ljudi, tek tako, hodajući gradom, noseći vodu, igrajući se pred zgradom.
Ona ne želi da vjeruje, a ja više ne želim da je pokušavam ubijediti, želim samo da ode, da me ne grize savjest desi li joj se nešto.
Adi je nastavljao, baš kao da je posve svjestan besmislenosti mojih pokušaja da na putu do kuće smislim monolog koji moja žena neće ni pokušati saslušati.
- Vidiš, prijatelju, ja ti nikad nisam znao ko je bio Boško Buha, ni sestre Ditrih. Znao sam jedino za Valtera, i to preko filma, i volio sam ga, jebeš ga, zbog one čuvene Das ist Valter. I misliš da će moj Amar znati za neke ljude koji možda baš sad krv liju po Žuči. Neće, prijatelju, neće, jer imena se zaboravljaju, ja eto pojma nemam kako se ti prezivaš, al meni si heroj, i ne moraju ti golubovi israt glavu da bi to stvarno bio.
Na momenat me zbilja pokolebao. Po prvi put od kad je počeo pričati. Sestra mu je poginula u Miskinovoj, u onom redu za hljeb. Sreo sam ga tek mjesec dana nakon toga, u ratu se nije kao u miru odlazilo na žalost u kuću u kojoj je neko stradao. Bio bi to začarani krug, jer kada bih ja s Kovača krenuo njemu na Otoku na žalost, on bi gotovo sigurno potom išao mojima na Kovače na žalost. Sreo sam ga tako nakon mjesec dana, posve slučajno, i sve mi je bilo jasno. Sve i da nije ništa rekao, sve bi mi bilo jasno. A rekao je. I dan danas se sjećam: Noć prije bila je jebena mjesečina i ja uzeo čitat Alana Forda. Evo glavu mi odvrni ako nisam dvadeset brojeva pročito. I zaspo tek oko tri ujutro, oči me bolile od naprezanja. A bila moja reda da idem po kruh. Ona ustala i valjda me budila, pa kad sam joj reko kad sam zaspo, otišla ona. Prijatelju moj, nije ona poginula ni za kakvu domovinu, ni za kakve granice, ni pretke. Poginula je za doručak koji sam ja trebao donijeti, a nisam zbog Alana Forda, zbog jebenog Alana Forda.
Razumio sam ga. Bio je gnjevan što njena glava nikad neće naći pogodna ramena da se na njima pokaže generacijama osnovnoškolskih ekskurzija i historijskih sekcija.
Bio je gnjevan jer je znao da heroja nema, ni ideala, ni snova. Samo mrtvih, zbog Alana Forda, zbog mjesečine, zbog pokvarenog budilnika, zbog ko zna čega...
A on nije stajao. Kao da više ni ne priča meni, ako je ikad i pričao.
- I kako god skontaš, poenta ti je u onoj jabuci. Ta jabuka hrani cijelu tu čaršiju, majke ne doje djecu, već im u gazi gnječe jabuku od rođenja. I tamo nema ni Boška, ni Valtera, ni nekog mog vršnjaka sa Žuči. Nije što tamo niko nije trpio, što niko ne vrijedi, što niko nije zaslužan za ovo ili ono. Već možda baš zato što takvih ima mnogo više no mjesta na tom malom trgu. A jabuka je ono što ih veže, jabuka je svevremenska.
Vratio sam se Mikici.
Šta god da kažem, ona će uraditi po svome. Neće otići, znam je, predobro je znam.
Neće otići ne zato što ne želi, već baš zato što je boli. Boli je što više nismo oni mi od prije, boli je što vidi da je centar mog života ostao prazan, ogoljen, što nje više nema tu. I baš zato neće otići. Ostat će da bi mi otežala stvar. Ostat će da sa svakom detonacijom spomene dedin plac, veliku kuću, voćnjak, psa i kokoške, da spomene taj daleki mir samo da bi ovaj moj dobrovoljno trpljeni rat učinila što težim.
Približavali smo se jednoj od opasnijih ulica u gradu. Snajperista koji tu tuče izrazito je precizan i ne štedi žrtve. No, Adija to nije pomelo:
- Arhitektura budućnosti ionako će se sastojati od rupa od granata i gelera. Možda to natjera one koji odlučuju da stvarno podižu spomenike jabukama, odajući baš tako najveću čast svim herojima. Jer, geler će kad-tad nekom heroju otkinut nos, a jabuka sa otkinutim dijelom je zagrizena jabuka, i čak i takva predivan spomenik. Vječan i van vremena, koji možda još i bolje nego cijela jabuka govori o njenom značaju, kao hranitelju cijele varoši.
Tako ne ide, više, to je definitivno. Odlučio sam da joj ne kažem baš ništa. Da čim dođem kući samo pokupim stvari i pređem mami.
Zapravo, ne trebaju mi stvari, svejedno bi ih bilo nemoguće prenijeti. Možda samo par kanistara, jer mama ima samo dva.
Prosto ću pobjeći. Pobjeći da bih natjerao i nju da pobjegne. I vratiti oboma mir. Njoj na slovenačkom selu, meni u ratnom Sarajevu.
Pretrčao sam ulicu i spremao se da odjurim kući sretan što sam konačno odlučio.
Adi je šutio.
Tijelo mu je ležalo na cesti.
Bila je jesen 1993. kad sam ostavio ženu i izgubio najboljeg prijatelja.

[StLouis]

Ženska književnost u Bosni i Hercegovini



Hanifa Kapidžić-Osmanagić



I



Uz pojam ženske književnosti, «ženskog pisma» u Bosni i Hercegovini, formulisaću preliminarno nekoliko odredaba:



- u žižu posmatranja uzimam drugu polovinu dvadesetog vijeka, za što ima više svjetskih i specifično ovdašnjih razloga;

- smatram da je osnovna značajka tog pisanja individualno stanje pobune žene pisca, pri čemu to buntovništvo, taj stav ne-prihvatanja naslijeđene ženske sudbine imaju, ovisno o etapama razvitka, kao i o svjetskim dešavanjima na tom planu, brojne individualne razlike, različite individualne motivacije i profiliranost;

- pripadništvo ženskoj književnosti u Bosni i Hercegovini u cjelini je u posmatranom periodu paralelno i analogno sa stvaralaštvom žena pisaca u ostalim dijelovima ranije Jugoslavije, pogotovo, mada ne isključivo, sa onima koje pripadaju istom bosanskom-hrvatskom-srpskom jeziku Južnih Slovena. Žene pisci, kao i žene teoretičarke i promotorke ženskog pisma, prenoseći svjetska iskustva, više decenija su, u prvom redu iz Zagreba i Beograda, zračile svojim radom i uticajem na stvaralaštvo i spisateljica iz Bosne i Hercegovine;

- određena razlika u odnosu na to stvaralaštvo u drugim republikama ondašnje Jugoslavije može se pronaći i konstatovati u književnom stvaranju žena u ratu 1992-1995. godine i u poratnom periodu. Pri tome mislim na fenomen novog angažovanja pisca – kako muškarca tako i žene – u jednoj književnosti koja je prije toga dugo bila suštinski dezangažovana i estetizirajuća. To je sada odgovor pisca na napad na njegovu zemlju: književno stvaranje kod nas stavom stvaraoca i sadržinom stvaralaštva replicira na nove istorijske događaje, bitno različite od onih u drugim dijelovima ranije zajedničke zemlje. Takav angažman zajednički je i ženi i muškarcu koji piše, njihova pobuna protiv jednog apsolutno nepodnošljivog stanja je zajednička. Takvi pisci stvaraju širom Bosne i Hercegovine, ali ih je brojčano najviše u opkoljenom Sarajevu.




II



A sada ću se osvrnuti na pisanje nekolicine spisateljica sa fona druge polovine dvadesetog vijeka, do danas, bez pretenzija na iscrpnost, pa ni na valorizaciju, nastojeći jedino da definišem književne pripadnosti i pravce koji su ih nadahnuli kao i karakteristike njihovog ilustrovanja tih pravaca. S druge strane, pokušaću da uspostavim saodnos sa istorijatom i teorijom ženskog pisma u istom periodu u Evropi.

Spisateljice kojima sam se pozabavila rođene su između tridesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Većina njih pripadale su ili pripadaju epohi modernizma u jugoslovenskim književnostima. Pjesnikinja Dara Sekulić rođena 1932. godine, karakteristično prezentuje taj modernizam ženskim uklonom unutar njega. Mubera Pašić (1945), unutar modernističkih kretanja, koja su se probila na površinu književnosti i u Bosni i Hercegovini nakon prevaziđene etape socijalističkog realizma, - izuzetno uspješno predstavlja i ilustruje poeziju i poetiku bosanskohercegovačkog post-nadrealizma. Književna pobuna Bisere Alikadić, rođene 1939. godine, značajno se situira na plan sublimirane pjesničke erotike, onakve kakvu doživljava žena, što je kao činjenica istinska novost na našem kulturnom i književnom terenu. Alikadićeva, dobitnica nedavne nagrade «Skender Kulenović», istovremeno je i romanopisac (roman Larva, 1974; pjesme Grad hrabrost, 1995, primjer su angažovanja u epohu). Jasmina Musabegović, romansijerka i esejistkinja (1941) autor je romana koji se danas u prvom redu označavaju kao realistički, što nije sasvim tačno: njen rani roman Snopis (1980) blizak je tematikom, i na proznom planu, nekim predilekcionim postavkama nadrealizma. Njene romane (Skretnice, 1986, Most, 1996, drugo izdanje 2003) predočavaju ženski likovi, koji nose individualna iskustva, kao i, kasnije, hroniku porodica i istorijskih isječaka vremena njene domovine.

Dvije su spisateljice, danas u naponu stvaralačke snage, paradigmatične za kretanja u bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i ženskom vidu te književnosti: pjesnikinja Ferida Duraković i prozaistkinja Alma Lazarevska, obje rođene 1957. godine. Nešto starija od njih je Nura Bazdulj-Hubijar, izuzetno plodna i rado čitana romansijerka (rođena 1951), za koju bi se moglo reći da je svojevrstan književni fenomen, kako po plodnosti i frekvenciji objavljivanja, tako po širokom prijemu kod publike. Ovdje bih istakla kratki roman Baš mi je žao, iz 1999, (sjećam se da smo ga nagradili na anonimnom konkursu Fondacije Soroš), karakterističan po humornom viđenju okrutnih događaja iz rata.

Pjesnikinja Ferida Duraković, već generacijski, brzo prelazi iz šire modernističke aure stvaranja u određeni, veoma lično intonirani i asimilirani postmodernizam, s tim što se on snažno, a samo naizgled antinomično, vezuje za antiratni angažman. Bilo da iscrtava lik «postmodernističkog filozofa» u posjeti Sarajevu pod opsadom i da crnohumorno sučeljuje stvarnost opsade sa filozofovim viđenjem tog realiteta; bilo da, naprimjer, poetski predočava visoki lik majke kroz stvarnost rata, kao i sam rat u njegovom apsurdu kroz lik i djelanje majke, a oboje istovremeno i dirljivo i humorno (ciklus od jedanaest pjesama Svaka je majka čudo od djeteta) – Ferida Duraković sugestivno daje na uvid dugački niz razornih polarizacija, nevjerovatnih diskrepanci i raščerečenja koje doživljava stanovnik Sarajeva. Pobuna ove prijemčive i istinite poezije sačinjena je od takvog «davanja na uvid».

Realnost ratnog stanja na zanimljiv način izmijenila je samoosjećanje mlade djevojke lirskog subjekta ratnog pjevanja od narcističko-romantičarskog do stvarnosne spoznaje:



«I ja sam tu preko/puta // u sebe zavaljena kao u stolicu i nije / tegobno,//naučili su me: da orem

da kopam

da pišem i vezem

sama po sebi

I da pogledom ne činim čuda! (pjesma Novembar/Mahnitanje po sobama/, iz ratne zbirke Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže, Ljubljana 1994).



Zadržaću se i na stvaralaštvu Alme Lazarevske, u prvom redu zbog njegove ogledne karakterističnosti, a svakako i zbog činjenice da sam se tim pisanjem, privučena njime, u posljednje vrijeme podrobnije bavila.

Alma Lazarevska pripada dakle generaciji koja je u ratu istinski sazrijevala i na književnom planu. Po hronološkoj liniji, njena senzibilnost bliska je estetici postmoderne. Na takav način su se preporučivale i originalne Almine televizijske kolumne prije rata (svakako ovog od 1992. do 1995). Detektirao se novi ukus, oštrina lucidnosti, nov ugao gledanja i detalj blizak jednoj humornoj viziji apsurda. Već to je bio dio njene spisateljske pobune, koja će se kasnije, u ratu i poslije rata, nadograđivati i precizirati.

Ratno stvaralaštvo proširiće vizije apsurdne izmještenosti, nevjerice da se može događati ono što se događa, zaprepaštenosti, obespućenosti. Sve je književno oblikovano na način koji postmodernu i ilustruje i postepeno se od nje udaljava. Takva je zbirka pripovijedaka Smrt u Muzeju moderne umjetnosti (1996. godine, kada je objavljen i roman U znaku ruže), koja antiratni angažman iskazuje nizom nemogućih, samo u ratu mogućih apsurda. Evoluciju nastavlja posljednja zbirka pripovijedaka Biljke su nešto drugo (objavljena 2003), u kojoj spisateljica doseže visoku književnu maestriju. Za ovu knjigu sam nedavno napisala da je u njoj «postmodernistička naracija» stavljena u «etički ključ» književnice. Sartrovski, na jedan postsartrovski način, kroz angažman posebne vrste, ovdje se jedna estetika izjednačila sa jednom etikom. Rat je prisutan u ovim pripovijetkama i onda kada je tema pripovijetke postratna. On ostaje mjera stvari i omeđenje doživljaja svijeta. Evo jednog primjera među veoma brojnima:

«Grad više nije opkoljen...Deset hiljada stanovnika nije preživjelo opsadu. Ja jesam. Ali ponekad mi se čini da me nema». (Ostrvo Ellis) Rat je utisnut u psihu spisateljice, u cjelokupnost njenih životnih asocijacija, u reminiscencije čak i kad su one samo ovlašni okrzaji, jezičke tangente koje klize po svakodnevici poratne stvarnosti. A upravo spontanost te referencijalnosti, autentičnost tog prelijevanja iz jedne izbrušene, ranjene osjećajnosti u tekst, iz prethodno doživljene u trenutno življenu stvarnost – i čini da se estetika ovog pisanja nadograđuje. Asocijativnost, autocitatnost, signifikantna pojedinost stoga nisu i ne mogu postati manir pisanja. Izvor asocijativnosti ugrađen je u samo biće autorke, onakvo kakvo je uobličio rat, u njeno novo biće, kao i u njen upotpunjeni identitet. To biće je svojom cjelokupnošću okrenuto protiv rata, ono što se iz njega pretače u tekst nosi naboj zahtjeva za pravdom, etičnošću, smislenost angažovanja. Iz cjeline izranja predočenje posebne ratne sudbine žene, izbrušeno kao krik koji je mogla književno eksteriorizirati samo žena-koja-piše, to jeste ona kojoj je pisanje smisao ljudskog postojanja. Po Almi Lazarevskoj, kao i «biljke», žene i jesu «nešto drugo».

III



Nešto stišanije, spontano i indirektno, ali isto tako i neposredovanim vezama i direktno, razvitak ženskog pisma u bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i u književnosti zemalja susjeda, a prije ratova i unutar ranije Jugoslavije, - prati književna dešavanja iza Drugog svjetskog rata u Evropi i u svijetu. U prvom periodu radilo se o praćenju svjetski novih dešavanja odmah nakon svjetske klanice, kada je i inače u svijetu značajno prisustvo i uticaj francuske antropološke misli i književnosti. Tu mislim na nadrealizam, u poeziji kao i u slikarstvu; i na egzistencijalizam, a u njegovom okviru na egzistencijalističke zasnove ženskog pitanja i ženske književnosti (mada je Drugi pol Simone de Beauvoir, iz 1949, kod nas kasno preveden – 1982 – njegov posredni uticaj prethodi tom prevodu). Osnovni stav tu je da, budući da su žena i muškarac ontološki identični, njihovo pisanje bitno ne zavisi od njihove anatomske i fiziološke različitosti.

Drugi period vezuje se društvena kretanja i pobune maja 1968. godine. U književnoj teoriji feministkinjā novog tipa uobličuje se tvrdnja da žena piše tijelom, da je njeno pisanje suštinski različito od muškog. Kao i konsekvenca da takva različitost nije privremena nego da će ostati trajna, da angažuje i budućnost.

Ukratko ću napomenuti najnovije stavove o tom delikatnom pitanju, one koji se profiliraju devedesetih godina 20. vijeka i na početku 21. Prema njima, sasvim eksplicitno, seksualna razlika uslovljava tekstualnu. Što znači i da bi se, polazeći od anonimnog teksta, moralo moći dospjeti do seksualnog identifikovanja autora. Taj stav izgleda kao definitivna radikalizacija tvrdnje da žena piše tijelom. Ali on se, ustvari, vremenom vrlo suptilno precizira kao iskaz potrebe da se sa istog stanovišta analizira svako pisanje, žensko, muško, homoseksualno, biseksualno, transseksualno, - što obuhvata današnje viđenje totalne hibridizacije polova. Danas se dakle oblikuje stav o potrebi književne dekonstrukcije svakog teksta u pravcu detektiranja seksualnih nijansi pisca, što ustvari znači da se, u sprezi sa filozofijom i dekonstruktivnom metodom Jasquesa Derride i prispijećima francuskog i svjetskog feminističkog pokreta, oblikuje jedna nova teorija književnosti. Sada se smatra da je seksualna razlika sama po sebi mogućnost za jedan oblik pisanja. /Sam Derrida je na jednom simpoziju dekonstruisao svoj intelektualni i spisateljsko-filozofski profil tako što ga je vezao za svoju svjesnu pobunu protiv osakaćenja, ranjavanja, to jeste protiv obrednog obrezivanja jevrejskih dječaka odmah po rođenju, kome je bio podvrgnut, - za ožiljak psihe koji je po njegovom mišljenju iz toga proistekao, a čije je komponente kao dijete bio potisnuo u najdublje zakutke podsvijesti. Na skupu je rečeno (Hélčne Cixous) da je Derrida jedini muškarac koji, kroz aktivnost u tekstu, pristaje da izloži svoje tijelo./

Takvo proširenje ovisnosti pisanja od seksualne pripadnosti, pa i od nijansi jedne seksualnosti, ukazuje, po mom mišljenju, na vraćanje stavu o analognim korijenima i dometima književnog stvaranja, pa onda i na jedno drugačije, mnogo obuhvatnije prihvatanje sartrovske ontološke identičnosti dvaju polova ljudskog roda.

Na spoznajnom nivou, ova nova teorija književnosti i njenog valorizovanja, francuska ali i svjetska, počinje da biva prisutna i kod nas, unutar naše književnosti, našeg književnog eseja i studije. Upoznaju je, osmišljavaju i prenose unutar bosanskohercegovačke književnosti one spisateljice, teoretičarke i esejistkinje, čija je tematika pisanje o književnosti, i koje i same takođe reprezentativno pripadaju bosanskohercegovačkoj književnosti.



Sarajevo, 25. 10. 2003.

[StLouis]

ŠANK OD 100.000 by DAVOR ŠPIŠIĆ

Pekarenje

U davna vremena pekare su bile mitska mjesta.
Danas su poprišta bijednog lopovluka.
Nekad puna usta kruha, bureka i fantazija o oznojenoj pekarki. Danas pustoš, jer svi su ionako u mega marketima. Pa je prilika za sirote tranzicijske desperadose - idealna.
Čitali ste o tome, pune su ih crne kronike, tih scena.
Nigdje nikoga. Samo prodavačica kojoj gazda duguje šest mjesečnih plaća i koja nezainteresirano premiješta po tezgi velika pakovanja Pampers pelena, aranžira ih s osušenim kiflama. U radnju upada tip, s kapom nabijenom na oči. Vitlajući isukanim nožem, histerično se prodere:
"Otvaraj kasu!"
Prodavačica i sama vrisne. Ne pada joj na pamet ginuti za ideale, pa otvara kasu s malenim kompjutorskim ekranom i predaje otimaču sve što je tog dana utržila. Plijen je uglavnom mršav. Jedva da će lupežu dostajati za par eksića ili za struju u tekućem mjesecu. Koliko takvih pekara mora isprepadati, majko mila...
Tip nestaje u magli. Policija na uviđaju sliježe ramenima i češka se pod šapkama. Prodavačica uzme bolovanje.
No, jedan osječki "fantom" ovih je dana iskočio iz rutine sličnih prepada. I zasjeo u crne kronike gradskih novina. Naime, momak se uporno vraća i pelješi jednu te istu pekaru u centru grada. Jednu te istu pekarku.
Prvi dan upao je oko 20.30 sati, djevojka se već spremala da zatvori dućan. Skoči gangster preko tezge, narandžasta kapa na očima, plava jakna zakopčana do grla... Otvori kasu, zgrabi 1.200 kuna i napusti mjesto zločina. Drugi dan evo ti njega opet. Uporan i radišan. Istina, malo je poranio: 18.55. Bez kape, bez jakne. Bit će da i ne stanuje daleko.
"Otvaraj kasu!"
Pekarka ne vjeruje svojim očima. Vrišti i zapomaže. Ali džaba zove u pomoć. Komšiluk ne reagira. U to vrijeme gleda sapunice.
Leti Zoro preko tezge, sam otvara kasu, kad tamo - tek 400 kuna!
Prokune curi i oca i mater, zgrabi ono malo jada i nestade.

***

Bizarno ili ne, ali istoga dana kad je haračlija uboge pekare osvanuo u donjim kutevima crnih kronika, jedan njegov poznatiji kolega okupirao je same naslovnice hrvatskih dnevnih listova. Jer, iz francuskih sudskih registara stigli su novi detalji koji kompletiraju kriminalnu strast tog ražalovanog generala: milijunske pljačke, otmice, trgovina narkoticima...
Cinik bi primijetio da ova dva odmetnika imaju štošta zajedničkog. Evo, obojica su očigledno vješti u prerušavanju i iščezavanju u ravnodušnoj masi. Pa onda i jedan i drugi, definitivno imaju jatake. Pekarski fan vjerojatno može računati s par kvartovskih faca.General ih bogme ima na tisuće, sve do samog vrha države. Oba kriminalca drže taoce. Tip s narandžastom bejzbol kapom ima na duši tek rastrojene nerve jedne pekarke. General drži u šahu jednu cijelu zemlju.

Dok osječki krušni lupež vjerojatno nema para ni za put do Harkanya, general je proputovao svijet. I sad ima šansu recimo stanovati u Haagu, ali mu se tamo nekako ne ide. Od anonimnog pekarskog fana i ne očekujem da se preda. Ionako su male gotovine koje krade iz kase svoje omiljene pekare. Ali zato Gotovinin kukavičluk smrdi kao pljesnivi kruh. I džaba u njemu pokušava sakriti svoj zločin.

[StLouis]

Asmir Kujović
PARFEM PARANOJA

Telefon zazvoni. Imran ustane s kauča, priđe vitrini i baš u trenutku kada rukom pođe slušalici, telefon prestane zvoniti. Zastane na časak, dok mu ruka još lebdi u zraku, a potom se žurno uputi u kupatilo, odvrne vodu iz slavine, izvadi okrvavljeni tampon iz usta i ispljune krv. Jednom, pa još jednom: krv ima ukus nepoznatog. Telefon ponovo zazvoni. U nekoliko skokova kroz hodnik već je pored telefona koji, najednom, ponovo prestaje zvoniti. Njegova pružena ruka nekoliko trenutaka miluje slušalicu. Potom sjeda na fotelju, zagnjuri glavu u šake, ustane, obiđe u polukrugu zastakljeni stol, zapali cigaretu, opet sjedne i nervozno češka nožne listove. Sa stola uzme knjigu, Josif Brodski, Vodeni žig, otvori je nasumice i čita. Telefon ponovo zazvoni. Ovog puta neće ustajati. Među prstima mu drhti otvorena knjiga dok telefon zvoni, zvoni i zvoni... Zvoni neprekidno. Na nekoliko trenutaka prestane, a onda ponovo: ZVRRRRROON... Jasno mu je da bi ga mogao zvati samo neko ko pouzdano zna da je kod kuće i da ne odgovara na poziv. Ponovo ustaje i prilazi telefonu. Telefon opet umukne.
Da li je moguće? Da mu žele staviti do znanja da ga gledaju?!
Leže na krevet i pokri se ćebetom preko glave. Otkako je doselio u ovaj stan nije namještao posteljinu. Spavao je obučen i pokrivao se dekama, koje su mirisale na nepoznatu ženu.
Okretao se s jednog boka na drugi; očekivao je da će zaspati, ukoliko se ne bude silio da zaspi. Na unutrašnjoj strani očnih kapaka podrhtavale su slike uspomena kojih se davno odrekao. Dražila ga je rana u desnima. Kako se tišina zgušnjavala, postepeno su ga obuzimale grješne misli: zamišljao je kako ljubi jednu ženu. Njenu sliku vidio je u osmom razredu osnovne škole na naslovnoj stranici jedne enigmatske revije. Nije znao kako se ona zove, no slika te žene progonila ga je više od deset godina. Bila je previše žena, zapravo samo žena, bez ikakvih primjesa, i u stvarnosti se vjerovatno nikada ne bi zaljubio u jednu takvu damu. Uostalom, ne bi imao šta da joj pruži, s obzirom da je student, bez kola, bez stalnog posla, bez kuće i novaca. U Talmudu stoji da ako mladić s dvadeset godina nije oženjen, onda živi u grješnim mislima. Tako je i on, povremeno, živio u skladu s riječima talmudskog mudraca. Kralj Solomon je umro stojeći u hramu, oslonjen o svoj štap. Sluge nisu primijetile njegovu smrt, sve dok jedan crv nije rastočio štap kojim je njegovo tijelo bilo poduprto. Tako bi trebao da živi svaki Abrahamov sljedbenik: da se ne primjećuje da je mrtav. I da se ne primjećuje da je živ.
U neko vrijeme začu se zvono na ulazu. Na vratima je stajala žena s crvenim cekerom u ruci, dok je pod pazuhom pridržavala bijelu najlonsku kutiju.
- Dobar dan, prodajemo posteljine, jeftino, ako vam treba...
- Ne treba, hvala.
- Jeftine su, samo deset maraka po komadu.
- Ne treba, ne treba, hvala.
Zaključa bravu i opazi na podu papire koje je neko proturio ispod vrata. Bile su to dvije reklame za zubnu pastu Colgate i raspečaćeno pismo od njegove sestre iz Holandije. Poruka je bila jasna: neko ko čita njegova pisma zna da je on tog dana bio kod zubara.
Imran se prisjeti kako je pretprošle noći dva puta zaključao bravu kada je izlazio, no kada se vratio bila je zaključana samo jednom. Prošle noći ugasio je svjetlo, izvadio ključ iz vrata i sjedio u hodniku. U jednom trenutku čuo je kako neko isprobava ključ. Neznanac je zatim hitro izvadio ključ i žurno strčao niza stepenište. Znao je da gazda, njegov rođak iz Düsseldorfa, ne može biti upleten u to.
Imran kleknu na pod, podiže glavu prema stropu i prodera se na sav glas: “Alfa i omega! Alfa i omega!” Zatim ustade, priđe vitrini i iz fioke, krišom, kao da se zaklanja od neke nevidljive kamere na plafonu, izvuče crni ukoričeni vojni bajonet i strpa ga u unutrašnji džep teksas jakne. Malko odahnu, potom priđe stolu i zapali cigaretu.
Kada je izašao na ulicu, već se smrkavalo. Jedan prolaznik ga je čudno gledao i Imran pomisli da je i on jedan od njih. Ispod postave u džepu još jednom opipa metalnu dršku bajoneta.
U tramvaju ga neki bradati klošar sve vrijeme odmjerava s nekakvim zagonetnim smiješkom u uglu usana. Zatim iznenada uperi prst u Imrana i glasno vikne: “Vidi ga što se prep’o! Isprepadani, gdje si ti isprepadani? A-ha-ha-haa!” Imran skrene pogled ka prozoru, oćutjevši na sebi ljepljive poglede radoznalih putnika. Izađe na sljedećoj stanici i žurno se uputi ka prvoj bočnoj ulici.
Zastaje ispred zastakljenih vrata na kojima piše Hard rock café. Ulazi u ružičasto obojeni mrak. Pusto je. Iz zvučnika trešti “Parfum Paranoia.” Za stolom u uglu sjedi Faruk, sam i očigledno napušen.
- Šta ima, legendo?
- Pa gdje si ti, kralju? Šta ima? Hajde, sjedi.
Faruk je reinkarnacija Jima Morrisona. Rođen je istog datuma kada je ovaj izdahnuo.
- Je l’ se sjećaš onog što smo prošli put pričali? Znaš, u zadnje vrijeme su mi se događale neke čudne stvari... Mislim, svi idu linijom manjeg otpora, dok sam ja pokušao da se suprotstavim i zato su me i uništili, znaš. Pričao sam ti prošli put, postoji tajni program na kojem rade Pentagon i CIA da se sve duhovno smeće Amerikanaca pohrani u glave Bosanaca i da ga se oni tako riješe. U te svrhe CIA koristi džine kao kontraobavještajce. E sad, u okviru tog programa razrađen je specijalni program krađe emocija: ne znam da li si primijetio da u Sarajevu više nema mirisa? Nema smrada, ali nema ni mirisa, jer nam Amerikanci preko mirisa kradu emocije, kradu nam ljubav.
- Kako preko mirisa?
- Čuj kako, fino! Ti nemaš pojma kakvom oni tehnologijom vladaju. Tako mi polako nesvjesno odumiremo i ja sam pokušao da o tome obavijestim nadležne organe, ali su me spengali, jarane... Njih dvoje, oni su kontraobavještajci i imaju takvu moć da ulaze u mene i ubacuju mi lažna sjećanja. Razumiješ, vraćaju me u embrion i prepravljaju moje uspomene. A evo kako to oni rade: njih dvoje ulaze u mene i vode ljubav preko moje krvi, mojih nerava, razumiješ. Užas, to je pravi užas, jer ja osjećam kako mi njih dvoje kradu sjeme, razumiješ, iz moje kičme... čak su došli dotle da skrnave ono što je najsvetije u meni. Znaš, ja sam imao jednu platonsku ljubav u srednjoj školi, bila je smotra u holu škole i tada sam je prvi put vidio, i u trenutku kada su nam se pogledi sreli, ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila; i sad, vidiš, tu najsvetiju uspomenu u meni oni su oskrnavili, ja sam gledao kako ovaj muškarac siluje tu moju djevojku...
Imran sve vrijeme klima glavom i trudi se da pokaže zanimanje za Farukove teorije. Duh je nešto poput električne energije: može se pretvoriti u savršenu muziku iz zvučnika, u slike Bertoluccijevih filmova na ekranu, u povjerljive informacije u kompjuteru, u toplinu ringle na kojoj prokuha čaj ili hladnoću frižidera u kojem su poredani jogurti u tetrapaku i tegle s marmeladom. Ili se može pretvoriti u zbrkane besmislice koje Faruk priča, zavisi od kvalitete “aparata”.
Ili ga, možda, i on samo provocira? Možda je i on jedan od njih?
Za šankom se pojavljuje Lana. Nehajno zabacuje pramenove smeđe kose.
- Dobro ti stoji taj šank – dobaci joj Imran.
- Misliš, dobro mi stoje na šanku – odgovara Lana, prihvatajući se dlanovima za svoje bujne grudi.
Visoka je sto šezdeset pet centimetara. U Prvoj gimnaziji raste se do te visine. Oštra linija vilice. Radoznale oči, podcrtane tamnosmeđim krejonom. Govore da je svijet zabavan. U dubini tih očiju vrte se filmovi s Nicholasom Cageom i Melom Gibsonom u glavnoj ulozi i prolaze dženaze neznanih gazija. Mogla bi imati šesnaest, osamnaest, dvadeset, dvadeset pet, trideset i više godina ( i Cindy Crawford ima preko trideset). Liči na neku od pjevačica iz grupa Spice klix, All Saints, klix’s Child i Tic Tac Toe.
- Kako ide novinarstvo?
- Ma onako, osrednje... Ti, mijenjaš Sibelu?
- A-ha, ima ispit sutra. Što to ti susaš?
- Izvadio sam zub – Imran se uhvati za lijevu stranu vilice.
- Ižvadio ši žub? Ha-ha... Da ti pokažem knjigu što sam dobila na poklon: Vodeni žig Josifa Brodskog. Šta misliš?
Nije mu trebalo puno da poveže neke činjenice: Lana je bila kći visokog bosanskohercegovačkog političara kog su novinari Washington Posta optuživali za korupciju i ratne zločine.
- Dobra je to knjiga. Hoćeš da odemo u WC da smotamo jedan džoint?
- Imaš li?
- Of course. Evo, prihvati. Idi ti prva, eto mene za tri minuta.
Imran se osvrnu oko sebe a onda ponovo priđe Farukovom stolu i nalakti se uz naslon pored zida, okrenuvši leđa Bobu Marleyu.
- Znaš, u pravu si za ono što kažeš da nam ubacuju lažna sjećanja. To si u pravu.
- To je zapravo samo jedan mali segment. Ali, koliko vidim, ti nisi na tom nivou svijesti da bi mogao da me pratiš. Sve je to vrlo komplikovano, mislim za jedan prosječan ljudski um...
U klozetu Lana se hihotala prislonjena uz ivicu radijatora. Imran joj priđe i pripi se uz nju, a zatim kažiprstom opisa krug oko njenih usana.
- Kao da smo u meksičkoj sapunici, samo što nema Meksikanaca, ha ha ha...
- Pričaj mi.
- Šta da ti pričam?
- Pričaj mi šta si radila prošlog ljeta.
- Ha ha ha... šta ti je ovo u jakni? Magnum?
Imran izvuče bajonet i naglim trzajem pogodi je drškom po ustima, a zatim hitro zamahnu pesnicom i udari je snažno u nos. Ona prigušeno vrisnu i poče se otimati. Iz nosa joj poteče krv i njene razrogačene oči poprimiše stravičan izraz. Drugom rukom uhvati je za kosu, okrenu joj lice ka zidu i svom snagom raspali o zid. Još jednom i još jednom - sve dok se na ružičastim mermernim pločicama ne ukazaše krvavi pečati na mjestu gdje je pisalo: “VODIM VAS U SRETNIJU BUDUĆNOST. ADOLF HITLER.” Nije više vrištala. Otkopča joj farmerke, zajedno s gaćicama spusti niz butine i prodre u nju. Klonula glava joj je tupo udarala o radijator u ritmu njegovih pokreta. Htio je da učini onako kako je Meursault u romanu “Stranac” Alberta Camusa savjetovao svog komšiju: da joj pljune u lice kada bude svršavala. Ali stvari nekada izmaknu kontroli.

[StLouis]

UNUK MAME LEONE

Na kniževnoj večeri održanoj u zagrebačkoj Močvari 27. 10. 2003. u okviru Bosna literarnog ekspresa, imao sam privilegiju uživo intervjuisati svog ličnog književnog uzora, jednog od najnagrađivanijih književnika štokavskog govornog područja, autora jednog od najobimnijih romana u 2003. godini, Miljenka Jergovića.

Da li si sin Mame Leone ili otac Mame Leone i gdje je granica između autobiografije i fikcije u toj knjizi?

Kad smo kod tih familijarnih metafora ja se zapravo cijeli život, pa i kad je riječ o Mami Leone, osjećam kao unuk, zato što su me svemu pametnom u životu naučili djed i baka i što mi je taj položaj unuka najbliži. Između ostaloga i zato što jedino unuci nisu pretvoreni u povijesne i političke metafore, jer imamo sinove domovine, očeve domovine, očeve nacije, a unuci su tu na neki način ostali pošteđeni. Što se tiče odnosa fikcije i stvarnosti i fikcije i autobiografije ili biografije, to je moram priznati pitanje koje mi se jako često postavlja i ja najčešće na njega zapravo lažem. A lažem iz prostog razloga što nisam uvijek sasvim siguran gdje sam šta izmislio s jedne strane, a s druge strane što mi jako prija kad ljudi misle da se sve dogodilo upravo onako kako se dogodilo u mojim knjigama. Onda insistiram na tome da je sve to autobiografija ili biografija. Ali prvi dio Mame Leone, ono gdje se govori o malom dječaku, gdje se govori o njegovim djedu i baki, roditeljima, prijateljima i ostalim, to je uglavnom sve istina.

Zašto u romanu Dvori od oraha Dražu Mihailovića tretiraš kao jugoslovenskog patriotu?

Ovo je vrlo neugodno pitanje s obzirom na to da većina publike nije čitala knjigu, pa će sad misliti da u toj knjizi ima nešto što u njoj zapravo nema. Naprosto radi se o povijesnom faktu da je pukovnik Dragoljub Mihailović poznatiji kao čiča Draža bio jugoslovenski patriot. I u svim relevantnim knjigama o ravnogorskom pokretu, a ja sam logično mogao čitati i čitao samo one koje su izlazile u ovim našim krajevima i koje su izlazile prije početka ovih naših ratova, jer one koje su izlazile nakon početka ovih naših ratova su naprosto bile besmislene, u svim tim knjigama se Draža Mihailović zapravo tako i tretira. A meni je on trebao u knjizi kao jedan upravo takav epizodni lik. On je inače jedan od dva stvarna lika, postojeća lika, u toj knjizi, ostali su dakle fiktivni. Drugi stvarni postojeći lik je Sigmund Freud. Ovo se ja sad izvlačim ono Frojd-Draža.

Pored književnosti pišeš i kolumne. Mogu li te zamoliti da prokomentraš to da nam jutros u jednoj zagrebačkoj mjenjačnici nisu htjeli primiti novčanice sa slikom Alekse Šantića, a primili su novčanice sa slikom Maka Dizdara?

Moram priznati da je zanimljivo, zgodno. Mehmedalija Dizdar, Stočanin, rođen 1908. u vrijeme prije nego što je, što bi stare žene po Bosni rekle, drug Tito dao muslimanima pravo da budu nacija, se izjašnjavao kao Hrvat. Jednom je rekao da je on Hrvat iz tehničkih razloga. Činjenicu da se Mehmedalija Mak Dizdar izjašnjavao kao Hrvat su iskoristili antologičari hrvatske poezije na čelu sa uvaženim saborskim zastupnikom akademikom Vlatkom Pavletićem, pa su ga stavili u svoje antologije, a Boga mi i u Stoljeće hrvatske književnosti. To sve skupa bi bilo u redu, ja mislim zapravo da i je u redu. Mislim mene ako Mongoli kojim slučajem stave u mongolsku književnost, meni neće pasti napamet da to demantiram. Međutim, u ljeto i jesen 1993 godine se pomalo, rekao bih, relativiziralo ili demantiralo mjesto Mehmedalije Maka Dizdara u hrvatskoj književnosti. Demantiralo se ili relativiziralo rušenjem Begovine i rušenjem stolačkih džamija i protjerivanjem cjelokupnog bosansko-muslimanskog življa iz tog grada. Srećom Mak Dizdar je tada bio već dvadeset i dvije godine mrtav, jer da nije bio mrtav i da se zatekao tad u svom rodnom gradu Stocu, on bi sasvim sgurno završio, ne na novčanici od sto konvertibilnih maraka ili već koliko, nego bi završio u koncentracionom logoru Dretelj. I baš me zanima kako bi jedan Mehmedalija tad figurirao u hrvatskoj književnosti i poeziji, samim tim i u zagrebačkim mjenjačnicama. Što se tiče mostarskoga pjesnika Alekse Šantića, on je po nacinalnosti, htio ne htio, birao ne birao, bio Srbin. Ali u vrijeme kad je nakon odlaska otomanske imperije iz Bosne krenula kampanja što dobrovoljnih, a što bogami manje dobrovoljnih odlazaka muslimana iz Bosne put Turske, put svoje nametnute ili novoodabrane domovine, tad je Aleksa Šantić svojim komšijama, svom narodu, pa na kraju i samom sebi, napisao tu pjesmu Ostajte ovdje. Ta pjesma možda nije neki poetski biser, ali je u ljudskom smislu koji je puno važniji od poezije na taj način potresna da ja kad pomislim na nju meni se brate od nje plače. I Aleksa Šantić je samim tim što je bio taj čovjek, što je bio Mostarac, što je napisao tu pjesmu, što je napisao Eminu, koja se evo pjeva ove godine tačno sto godina, bio i dio onoga što bi se moglo nazvati hrvatskom književnošću, hrvatskom tradicijom, pa čak hajde da kažemo hrvatskom poezijom. Ništa manje ili više od Mehmedalije Dizdara. I ja ne znam zašto ovo vama sve skupa pričam? Što valjda da se meni dogodio taj slučaj da mi nisu htjeli primiti ovu ili onu novčanicu, ja bih imao potrebu to reći tim ljudima u mjenjačnici. Međutim sto posto sam siguran da me oni ne bi saslušali.

Gdje vidiš autore Buntovne proze za recimo 20 godina?

To je pitanje, iskreno govoreći, za Georgea W. Busha, i to sasvim ozbiljno mislim. Mi ćemo svi biti ili tamo gdje nam on odredi u lošijoj varijanti, ili gdje nam sreća odredi, koja će nas od njega spasiti, u boljoj varijanti. Ali ako govorimo čisto na osnovu teksta, na osnovu literature, moram priznati te dobre autore Buntovne proze i inače, te neke nove generacije pisaca koji pišu na prostoru od Sutle, pa dolje do granice s Makedonijom. Mislim da ti pisci imaju jednu zajedničku crtu, a to je što se i životom i tekstom i vrstom iskustava pristupa književnosti razlikuju od svojih literarnih lokalnih prethodnika. Naime imam dojam da se stvara neka nova literatura koja je potpuno nova. Ne potpuno nova u tom smislu da nema odnosa prema tradiciji, nego potpuno nova u tom smislu što nema odnosa prema tradicionalnom književnom životu, prema načinima na koji se literatura proizvodila i načinima na koji su se pisci ponašali. U svakom slučaju čini se da i kad je riječ o Buntovnoj prozi, kad je općenito riječ o tim nekim generacijama, čini mi se da je naprosto riječ o ljudima koji pišu sa onom vrstom osjećaja za čin pisanja i onome što se piše kao i njihove kolege ili vršnjaci iz Evrope, Amerike ili tog Evropi i Americi bliskog svijeta. Dakle cijelog svijeta osim onih koji su, srećom ili nažalost, izvan dosega televizijskih i ostalih satelita.

[StLouis]

Blagodet je imati izdavača koji čita i razumije literaturu, s kojim si prijatelj i možeš razgovarati čak i o idejama za buduća djela

SITUACIJA U IZDAVAŠTVU JE TRAUMATIČNO SLOŽENA

Irfan Horozović piše drame, pripovijetke, romane, romane za djecu. Sarađuje na televizijskim projektima, predsjednik je upravnog odbora Fondacije za izdavaštvo/nakladništvo, a uskoro mu u TKD "Šahinpašić" izlaze sabrana djela sastavljena od deset knjiga.

Šta trenutno radite, pišete?

Uvijek nešto pišem, čitam, iščitavam... To je proces. Neka vrsta ispitivanja i samoispitivanja, prije nego što dođe trenutak takozvane drame pisanja - onaj trenutak kad se zabilješke i primisli oblikuju u konačni tekst. Nije riječ o određenom naslovu. Ima ih zapravo nekoliko. Neki su sa mnom godinama, neki tek povremeno otkrivaju svoje lice... I to je početak dijaloga, ili putovanja. Knjiga je na kraju kao neka vrsta sublimiranog sjećanja. Nisam u ovom trenutku posve određeno svjestan tog budućeg sjećanja.

Hoće li to što trenutno pišete biti drugačije od onoga što ste dosad napisali?

U nekoliko segmenata, vjerujem, ili makar u jednom segmentu. Bio to bilo koji od projekata na koje sam mislio, iako ih nisam imenovao. Inače ih ne bih pokušavao oblikovati. Kod dvoumica oko novih tekstova (bio to roman, drama ili naprosto knjiga), kako ja gledam na to, moguće su samo dvije stvari: ili ih napustiti ili jednostavno napisati (ovo drugo me nikad nije zanimalo). Kod nedoumica, moguća je i treća: živjeti s njima i čekati da se dooblikuju i dovrše sami. Neiskaziv je osjećaj potom vidjeti svoju stopu na neočekivanom mjestu, koja, poput putokaza, pokazuje na korak dalje.

Kojim ste temama sada zaokupljeni? Da li fragmentima iz prošlosti ili nekim savremenim?

Jedno ne isključuje drugo. Pitanje je jednostavno, a istovremeno gotovo neiscrpno. Moguće je na njega odgovoriti jednom riječju, a moguće je napisati i knjigu. Nerijetko se u svom životu zadesimo u nekoj poznatoj priči, poznatoj iz prošlosti - kao što u priči ili povijesti iz prošlosti, koju tek čitamo, prepoznajemo nešto smo sami već davno doživjeli. Zato nikad nisam odvajao prošlost, sadašnjost i budućnost jedne od drugih na definitivan način. Uvijek iznova otkrivamo sebe. Svugdje i u svakom trenutku koji su dijelovi našeg života. I u prošlosti i u budućnosti. To je naša sadašnjost. Svakoga dana srećemo se s Antigonom, Hamletom i Faustom. Sa Hasanaginicom. O pribjegarima i pribjegarkama da ne govorim. Koliko ih prepoznajemo, to je već sasvim druga stvar.

Smatrate li svoju poetiku postmodernističkom?

Na samim počecima pisanja i razmišljanja o Pisanju ona je to zasigurno bila. Mislim da se to vidi i u Talhama. Međutim, u ovakvim razgovorima uvijek se nužno posve jasno odrediti prema terminskim značenjima i podrazumijevanjima. Ukoliko je riječ o korištenju stilskih baština i preciznom odnosu, u tekstu, prema njima (ironijskom ili naprosto samo asocijativnom), onda bi, vjerujem, bilo zanimljivo (čak i začuđujuće zanimljivo) interpretirati na taj način moje romane za djecu (Inspektora vrtnih patuljaka, na primjer). S obzirom da sebe smatram istraživačem teksta i književnih oblika, nikako se ne bih mogao precizno odrediti na način na koji to ovo pitanje podrazumijeva. Možda će moje buduće knjige dati pravi odgovor.

Pored toga što pišete tv-drame, šta još radite a da ima veze sa televizijom?

Urednik sam u Igranom programu Televizije Federacije Bosne i Hercegovine. To podrazumijeva mnoštvo stvari. I mnogo gledanja. I čitanja. I recenziranja. Prije nekoliko godina bilo je zaista dinamično. Sad je, nažalost, situacija teška. Nadam se da će se u vremenu koje dolazi produkcija revitalizirati. Istovremeno sam, u nekim specijalističkim emisijama (Slika slova, na primjer, koje više nema) izgovorio niz kritičkih i esejističkih komentara u čijem je fokusu uglavnom bila književnost, u najširem smislu te riječi, ali i neki drugi umjetnički i kulturni dometi. Uz to, imao sam još nekoliko projekata, koje smatram vrlo zanimljivima i, za sebe lično, provokativnima, ali, stjecajem raznim okolnosti, nije došlo do njihove realizacije. Možda će njihovo vrijeme doći kasnije.

Da li Vaše drame nastaju na osnovu priča? Kako prepoznate neku životnu situaciju koja bi se mogla pretočiti u dramu?

Ni jednu od svojih priča nisam dramatizirao. Što, naravno, ne znači da neću. Zanimljivo, događali su mi se obrnuti slučajevi, jednom u potpunosti (Šesta smrt Benjamina Talhe) i dva-tri puta u nekoj vrsti transmedijskog kolebanja (Kišni fijaker, Podrumi zamka...). Neki fragmenti i dijalozi iz tih dramskih tekstova su se, vjerujem prirodno, inkorporirali u neke romaneskne strukture (Kalfa, William Shakespeare u Dar es Salaamu). U onoj mjeri koliko su tamo bili potrebni. Inače, kad razmišljam o nečemu što bih želio zabilježiti, osjećam to odmah kao pjesmu, novelu, dramu, roman ili naprosto samo zapis. Jednostavno, misao o nekom događaju ili osjetu već ima svoj oblik. Izuzeci koje sam naveo samo potvrđuju to pravilo koje se nekako empirijski ustoličilo.

Koje svoje djelo biste izdvojili iz opusa, koje Vam je najdraže, najuspješnije..?

Uvijek teško pitanje. Nikad se dosad, odgovarajući na nj, nisam opredijelio za jedno djelo. Svako je imalo i ima svoju sudbinu. I Talhe i Kalfa i Kadija. I Psi od vjetra i Filmofil i Shakespeare. I neka mala priča - Leda na primjer. U to vjerujem. Kao što vjerujem da su čitač i čitateljica u pravu. I slažem se s njima ukoliko su zašli u tekst iza teksta. Bez obzira na koju knjigu mislili. Obradovalo bi me da neki čitač-istraživač prepozna svoju umjetnost čitanja u Quadrigi, jer je to knjiga koja mu nudi neslućene mogućnosti basanja i tumaranja kroz račvaste staze fabule. Naravno, i sam sam čitač. I svoj vlastiti. Ponekad se zaista neobično družiti s riječima, slikama i mislima nekoga ko je od vas mlađi trideset godina. Ili tri godine. A vi mislite da ga poznajete, odnosno da znate ko je on. Zna se dogoditi, i to je fascinantno, da vam odgovori na pitanje koje vas opsjeda u tom danu kad ste uzeli knjigu u ruke.

S obzirom da je TKD Šahinpašić izdao Vaša Djela, da li to znači da će oni izdavati svaku vašu narednu knjigu koju napišete? Šta i koliko Vama to znači?

Nije isključeno da će moji novi naslovi (posebne kolekcije i posebne edicije su priča za sebe) izlaziti i dalje kod Tajiba Šahinpašića i njegovog TKD Šahinpašić, iako ne postoji nikakva obaveza. Za pisca je to sigurno dobra pozicija. Pogotovo u našim okolnostima. U velikim, uređenim zemljama, te tako i književnim poslovima, to je posve normalno. Blagodet je imati izdavača koji čita i razumije literaturu, s kojim si prijatelj i možeš razgovarati čak i o idejama za buduća djela. Ne bih imao ništa protiv da tako bude i ubuduće.
Što se tiče Djela, objavljivanje nije završeno. Preostalo je još pet knjiga i to je sigurno najveći izdavački pothvat u mom životu. Deset knjiga Djela kod Šahinpašića ono su što ja u književnosti jesam.

Kao predsjednik Upravnog odbora Fondacije za izdavaštvo/nakladništvo, možete li nam reći nešto o današnjem stanju u izdavaštvu? Kako prevazići krizu u kojoj izdavači ne mogu otplatiti kredite, u kojoj biblioteke ne otkupljuju knjige, u kojoj se sve manje čitaju/izdaju domaći autori, krizu u kojoj se, u usporedbi sa okruženjem, znatno manje prevodi…

Situacija je zaista traumatično složena. Mislim da ju je nemoguće dugoročno riješiti bez programa na nivou države. Postoji čitav niz problema kojima jedino može odgovoriti takav jedan program (otkup knjiga za biblioteke, prezentiranje naših književnih vrijednosti stranim čitaocima, popuna škola obaveznom lektirom, etc.etc.).
Fondacija u okviru svojih mogućnosti čini koliko može. Nažalost, jasno je da to nije dovoljno.

Možete li nam još reći hoće li (i kako će) ovogodišnji konkurs Fondacije biti dostupan javnosti?

Naravno. Kao i kod svih dosadašnjih, rezultati će biti objavljeni u medijima u kojima je bio objavljen konkurs. I to uskoro.

[StLouis]

Silviae Plath

Autorica

Po cijeli dan ona igra šah s
Kostima svijeta
Povlaštena (dok najednom pljusak
Počinje s druge strane prozora) ona
Liježe na tvrdi jastuk sklupčana
I žvače pokoji slučajni bombon
Grijeha.
Ukočena, ružičastih grudi, žena, ona njeguje
Čokoladne fantazije u sobi oblijepljenoj ružama
Gdje ulaštena komoda škripeći šapuće
Prokletstva
I rasadnik ruža gubi besmrtno
Cvijeće
Granati na njenim prstima svjetlucaju
I krv blješti sa rukopisa
Ona sanjari o mirisu, slatkom i bolesnom
Zatrovanih gardenija u crkvenoj grobnici
I izgubljena u istančanoj metafori, povlači se
Iz sivog dječijeg lica plačući na
Ulice.



Vertikalna sam

Ali bila bih radije horizontalna.
Ja nisam drvo s korijenjem duboko u zemlji
Što upija minerale i majčinsku ljubav
Tako da svakog marta mogu prolistati
Niti sam ljepota baštenskog kreveta
Mameći uzdahe i spektakularno obojena
Ne znajući da moram uskoro uvenuti.
U poređenju sa mnom, drvo je besmrtno
I glava cvijeta, ne visoka, već više zapanjujuća,
A ja želim dugovječnost jednog i odvažnost drugog.

Noćas, u beskrajno malenom svjetlu zvijezda,
Drveće i cvijeće razotkrit će svoje hladnokrvne mirise
Ja koračam između njih, ali nijedno od njih ne primjećuje.
Ponekad mislim da kada spavam
Moram im savršeno nalikovati -
Misli se zamagljuju
Za mene je prirodnije, ležati dolje.
Tada nebo i ja otvoreno razgovaramo,
I bit ću korisna kada legnem konačno:
Tada će me drveće možda jednom dotaknuti, i cvijeće imati vremena za
Mene.



Paralizovana

Dešava se. Da li će se nastaviti?
Moj um, stijena
Nema prstiju za uhvatiti se, nema jezika
Moj bog željeznih pluća
Koji me voli, pumpa moje dvije
Prašnjave komore unutra i van
Neće dopustiti da zapadnem u staro stanje
Dok se dan napolju viori kao papirna vrpca
Noć donosi ljubičice
Tapiserije očiju
Svjetla
Nježni anonimni glasovi: "jesi li dobro?"
Ukočena, nepristupačna zvijer.
Mrtvo jaje, ležim cijela
Na čitavom svijetu ne mogu dodirivati
Na bijelom, tijesnom bubnjiću mog kauča za spavanje
Fotografije me posjećuju
Moja žena, mrtva i glatka, u 1920 krzna
Usta punih bisera
Dvije djevojčice
Glatke kao i ona, koje šapuću: "Mi smo tvoje kćeri."
Mirne vode
Ogrću moje usne
Oči, nos i uši
Čisti celofan koji ne mogu skinuti
Na mojim golim leđima
Osmijeh
Buda
Sve želje
Padaju sa mene kao prstenje
Grleći svoja svjetla
Kandža magnolije
Opijena vlastitim mirisom
Traži ništa do život.



Vodeni nokturno

dubina u tečnim
tirkiznim nitima
razblaženog svjetla

drhtaj u tankim žilama
sjajnog staniola
na nemirnom mlazu:

blijedi list
podrhtava pod
nakrivljenim srebrom:

u plićacima
hitre ribe
svjetlucajuće pozlate:

školjke boje grožđa
bujaju snažno i
otvaraju ljušture:

trome lunarne grudi
meduze
plamte svježinom:


jegulje se vrte
u lukavim spiralama
na neuhvatljivim repovima:

vješti rakovi
tamne masline laganog koraka
na snalažljivim kandžama:

dolje gdje zvuk
postaje tup i bezbojan
kao bronzani ton
potopljenog gonga.



Lady Lazar


Uradila sam to ponovno.
Jedne godine u svakih deset
Pođe mi za rukom...

Poput hodajućeg čuda moja koža
Sjajna kao nacistički abažur
Moje desno stopalo

Pritiskivač za papire
Moje fino, jevrejsko rublje
Bez budućnosti.

Ljuska sa salvete
O moj neprijatelju
Da li se užasavam?...

Nos, očne duplje, čitav set zuba?
Gorki dah
Nestat će za dan.

Uskoro, uskoro meso
Grobnica će biti
Na svome na meni

I ja nasmiješena žena.
Tek mi je trideset.
I kao mačka mogu devet puta umrijeti.

Ovo je broj Tri.
Kakva glupost!
Uništiti svaku dekadu.

Kojih milion niti.
Sitno stisnuta gužva
Ulazi da vidi

Kako me odmotavaju, ruke i stopala
Veliki ogoljeni izazov.
Dame, gospodo,
Ovo su moje ruke
Moja koljena.
Mogla bih biti kost i koža,

Ipak, ja sam ista
Identična žena.
Prvi put kad se dogodilo
Bilo mi je deset godina.
Bila je to nezgoda.

Drugi put mislila sam
Izdržati do kraja i
Ne vratiti se više nikada.
Ja uspavana skamenjena

Kao morska školjka.
Morali su zvati i zvati
I skidati s mene crve
Kao ljepljive bisere.

Umiranje
Je umjetnost, poput svega ostalog.
Ja to činim izuzetno dobro.

Ja to činim da izgleda kao pakao.
Ja to činim da izgleda stvarno.

Mislim da biste mogli reći da imam poziv.

Sasvim je jednostavno uraditi to u ćeliji.
Sasvim je jednostavno uraditi to i
Ne micati se.
To je teatralni
Povratak u prostranom danu
Na isto mjesto, isto lice,
Isti surovi
Zaboravljeni krik:

"Čudo!"
to me izluđuje
to je briga

za gledanje mojih ožiljaka to je
briga
za slušanje moga srca
to zaista prolazi.

I to je briga
Zaista velika briga
Za riječ ili dodir
Ili kap krvi
Ili vlat moje kose na mojoj
Odjeći
Tako je, gospodine doktore
Tako je, gospodine neprijatelju.
Ja sam tvoje djelo
Ja sam tvoja dragocjenost
Djevojčica od čistoga zlata
Što se rasplinjuje u vrisak
Okrećem se i sagorijevam
Nemojte misliti da potcjenjujem
Vašu veliku brigu.

Pepeo, pepeo...
Guraš i pobuđuješ
Meso, kost, ništa nema tamo...

Komad sapuna.
Vjenčani prsten.
Zlatno punjenje.

Gospode, Luciferu
Oprez
Oprez.

[StLouis]

Raduje me kad vidim kako ljudi svako jutro odlaze na posao, a ja odmaram

Njegov književni uspon počeo je sa šarenom prepariranom pticom. Treći roman Floberov papagaj britanskom piscu Julianu Barnesu osigurao je uspjeh i slavu. Od tada se bivši TV-kritičar i leksikograf Oxford English Dictionary-a (tamo se bavio kategorijama sport i obscenosti (psovke)) sa svojim romanima Historija svijeta u 10˝ poglavlja, Troje, Ljubav, itd. razvio u nesentimentalnog, zabavnog, brilijantnog pripovjedača. Uz Ian MacEvena i Martina Amisa, Barnesa smatraju najpoznatijim i najbitnijim britanskim autorom tzv. fiftysomething generacije.

U romanu Troje ovaj 56-godišnji pisac nanovo se vratio omiljenoj temi ljubavnog trokuta. Novi roman Ljubav itd. predstavlja nastavak priče o Gillian, Oliveru i Stuartu. Iako to zvuči pomalo čudno, Barnes uživa čitati o različitim ljubavnim spletkama. Ovaj ljubitelj kuhanja, vatreni igrač snookera, dobitnik nagrada poput Prix Médicisa i nagrade Shakespaere često čita (nestandardne) priče o ljubavnim spletkama, a u kinu gleda slične filmove. Barnes u kinu - ko bi rekao. Ali to i nije ništa neobično. Jednom mjesečno na videu on gleda filmove, radije evropske nego američke blockbustere, a Sylvester Stalone me nešto naročito i ne interesuje.

Lokal u kojem sjedimo je napola prazan, a publiku sačinjavaju uglavnom studenti i mlađi ljudi, iako su likovi njegovih romana pretežno srednjovječni. Autor je sjajno raspoložen. Svuda oko sebe rasipa svoj šarm. Na pitanje publike o uspjehu koji mu je donio prvi roman (Razgovarati o tome), odgovara: Jako puno uspjeha. U svakom slučaju sam mogao priuštiti sebi put na egzotično ostrvo privatnim avionom. Hvala na pitanju. Novac ćete dobiti nakon ovog našeg meetinga.

Jednom ga je neki književni časopis upitao koji njegovi romani zaslužuju drugi dio, na što je odgovorio: Niti jedan. Ljubav itd. je samo nastavak, a ne drugi dio. Barnes kaže da su čitaoci bili razlog za Ljubav itd.: Stalno su me zapitkivali šta se desilo sa protagonistima romana Troje. To ni sam nisam znao. A onda su mi počeli davati prijedloge. Pored toga, želio je ispitivati forme pripovijedanja. Interesovalo me koliko daleko mogu ići u mogućnosti obraćanja troje likova čitatelju.

Barnes tvrdi da je potpuno zadovoljan svojim životom. Moj posao mi trenutno pričinjava veliko zadovoljstvo. Trudim se da moje pisanje ne postano monotono. U Engleskoj je izdao i zbirku eseja o Francuskoj. Također je radio i na uređivanju i izdavanju romana francuskog pisca Alphonsea Daudeta (1840-1897) o njegovom dugom, mučnom umiranju od sifilisa. Londonski pisac stalno radi na više projekata.

Biti pisac, to je stvarno privilegija, tvrdi Barnes. Sve zavisi od podjele poslova. Barnes najradije piše vikendima. Raduje me kad vidim ljude kako svaki dan idu na posao a ja odmaram. Njegov kritički odnos prema medijima nije poznat svakome. Jednom prilikom je došlo do obračuna sa Guardianom povodom njegovog teksta o sukobu oko Falklandskih otoka. Niko nas (Britance) nije zadržao tada. Britanci su, u izvjesnom smislu, željeli ratovati, jer su bili uvjereni da su u tome dobri. Meni je taj rat izgledao smiješan, ali su slike bile jako potresne. Sada smatram da u slučaju Bushovog napada na Irak, stanovništvo Velike Britanije neće odobravati učešće britanskih trupa. Ustvari, Britanci već bombarduju Irak u zaštićenoj zračnoj zoni. O tome mediji ništa ne govore.

Barnes otvoreno kritizira oficijelnu medijsku politiku u vezi s napadom na Afganistan i borbom protiv terorizma uopće. Kada počne rat, vlasti lažu. Najčešće su lagale i prije toga. Ja mislim da nas stalno lažu. Ipak, on ne bi volio da događaji nakon 11.septembra postanu tema njegovih romana. Jako je opasno kada pisci smatraju da njihovo mišljenje o stvarima zanima cijeli svijet. Na pitanje da li u kriznim vremenima u njegovoj domovini postoji razmjena mišljenja između političara i pisaca, kao što je to trenutno slučaj u Njemačkoj, on se nasmijao. U Velikoj Britaniji je odnos intelektualaca prema političkoj klasi distanciraniji nego u Francuskoj ili Njemačkoj. M. Tatcher je jako kratko uživala u sastancima sa piscima, a u svojim memoarima ih je nazvala "umišljenim intelektualcima". John Major nikada nije tražio bilo kakvu vrstu izjave od intelektualaca ili pisaca. Tony Blair se ne konsultuje čak ni sa vlastitom strankom, a ni sa svojim kabinetom ne komunicira često.

Dakle, odsustvo dijaloga. Šta ovaj bivši novinar i ekspert za sport ima da kaže povodom verbalnih napada britanskih časopisa poslije utakmice protiv Njemačke u Munchenu?

Kad smo već govorili o falklandskom ratu: u njemu su podjednako učestvovali kako TV, tako i fudbal. U časopisu News of the World tada se pojavio naslov Velika Britanija - Argentina 5:1. To je bila direktna aluzija na argentinske brodove koje je potopila britanska mornarica. Meni je jako žao da novinari i dan danas posjeduju takav mentalitet, čak i kad govore o fudbalu. Sve vam može biti jasno kada pogledate pozadine obaju svjetskih ratova i mnogih svjetskih prvenstava u fudbalu, gdje su se također sastajali Britanci i Nijemci. Fascinantno je koliko puta smo izgubili od Nijemaca, ali nedavna pobjeda u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo predstavlja nam stimulaciju za sljedećih par godina.

Volker Behrens, NZZ

prevela: A.R.

[StLouis]

Masovna kultura: Love parade, svjetsko prvenstvo u fudbalu i Lady Diana

Zanimljiv esej Paula Treanora o zaluđenosti mase i glupostima koje čini teorija masovne kulture

Paul Treanor: Svijet u znaku mase

Teoretičari kulture žive u svijetu pederastih medija, transseksualnih fenomena i opskurnih aspekata cyberspacea. Oni nas uče da je svijet fragmentiran. Ali takav svijet postoji samo na njihovim konferencijama i u centrima za nove medije.
Iako je 90% gledalaca u Amsterdamu pratilo poraz nacionalne reprezentacije, za medijski centar De Waag važniji događaj bio je rad cyber-umjetnice Shu Lea Chang, koji je tretirao ubistvo transseksualca Brandon/Teene – prvi takav rad je napokon pobudio interesovanje važnog holandskog muzeja. Ali na to Amsterdamci nisu ni obratili pažnju.
Nova teorija kulture nikada ne tvrdi da se odnosi na stvarni svijet. Za nju ni ne postoji stvarni svijet. Međutim, svijet izvan centara umjetnosti postoji. U zapadnoj Evropi to nije svijet cyberfeminizma ili guy-teorije, nego svijet teorije društva iz tridesetih, četrdesetih, pedesetih. Masovno društvo, mas-mediji, čovjek-organizator – to nije postmoderna, haos ili fragmentarnost.
To je, također, svijet nacija: jedinstvo osjećaja mase jeste nacija. Ako želimo navesti ikonu 1998. godine, to sigurno neće biti transseksualni website, nego slika koju možemo stalno vidjeti na vijestima prije prenosa svjetskog prvenstva u fudbalu: ljudi na čijim je licima naslikana zastava njihove države.
A je li Love parade nacionalna? Za svakog izvan Njemačke ona izgleda tipično njemački. I Pariz, evo, planira svoju verziju. Za tri će godine vjerovatno i Zagreb, Dublin, pa čak i Minsk, imati svoju nacionalnu Love parade.
Nije problem u tome da ovakvi događaji potiskuju visoku kulturu, kako smatraju konzervativci. Problem leži u jedinstvu. Jedna Love parade i još jedna mala manifestacija. Nema opozicije, nema anti-nacionalističkih demonstracija. Kada bi svi u Berlinu posjetili i operu, bila bi to visoka kultura za masu, a to bi opet bio monopol.
Problem ne leži u tome da je svijet potpuno homogen, nego u tome da je spektar mogućnosti sveden samo na želje mase. Opasnost dolazi iz svijeta u kojem niko ništa ne čini, u kojem milioni ljudi ništa ne čine. Masa sa pivskim flašama i narančastim šeširima u Amsterdamu, masa sa pivskim flašama i narančastim šeširima u Zagrebu, masa sa pivskim flašama i narančastim šeširima u Sao Paulu ukazuju na jednostavnu istinu o nacijama: većina od 180 kultura nije velika većina.
Kada se masovno društvo, masovni događaji i masovne emocije prošire, problem ne postaje gubitak aristokratske kulture, nego to da izvan tog jedinstva mase ništa više ne postoji. To znači: nema više inovacija. Nikada neka inovacija nije već prvog dana privukla milione ljudi – fanova. A Love parade jeste. Svijet masovne kulture nagrađuje konformizam, ali i konzervativizam. Nađi svoju zastavu, svoje pivo, svoje slavlje: to je prava sloboda!
Jedno je sigurno: ništa dobro neće doći od teoretičara kulture. Smiješno je tvrditi kako svjetsko prvenstvo u fudbalu ne postoji ili da je Diana dovela u pitanje teoriju roda. Smiješno je diskutirati nepostojeću postmodernu u umjetničkim galerijama. Najprije će biti da su svi zadovoljni sa svijetom ovakvim kakav jeste.

Prevod sa njemačkog: A. R.

[StLouis]

Rječnik postmoderne kulture

Šta ukratko podrazumijeva pojam postmoderne u književnosti, arhitekturi i filozofiji?

Sastavio: Thomas Köster

POSTMODERNA: Pojam teorije kulture i umjetnosti, zasnovan krajem pedesetih. Odlikuje ga distanciranje generacije umjetnika od estetske osnove moderne. Postmoderna odbija inovacijske težnje moderne, smatrajući ih automatiziranim i etabliranim. S druge strane, ona se ugleda na modernističko zahtijevanje otvorenosti umjetničkog djela. Karakteristična odlika postmoderne jeste ekstremni stilski pluralizam koji – kao u arhitekturi – najčešće završava u miksturi detalja iz različitih perioda. Osnovno polazište jeste to da se u književnosti, filmu, arhitekturi i pozorištu ništa novo ne može stvoriti (ovaj stav je svojevremno imao i Thomas Mann) odvelo je umjetnike u igru sa različitim materijalima. Osvrt na povijest i tradiciju ispostavio se kao pokušaj da se stvaralački postupci kolažiraju u jedno. Pritom se svjesno brišu granice između kiča i umjetnosti, masovne i visoke kulture ( najbolji primjer predstavlja umjetnik Jeff Koons). Sinonimi za postmodernu su transavangarda i kasna moderna, pri čemu posljednji termin pomiruje antitezu između moderne i postmoderne.

POSTMODERNA LITERATURA: Već u Finnengans Wakeu (1939.) Jamesa Joycea osjetan je kasnomodernistički pokušaj beskonačne refleksije dostupnog književnog materijala u jednom istovremeno babilonskom univerzalnom jeziku. A sada obratimo pažnju na fenomene na osnovu kojih možemo prepoznati postmodernu eksperimentalnu književnost. U eksperimentalnim romanima (dominirajućoj formi postmoderne), u principu, nedostaje sveznajući pripovjedač, odraz društvene stvarnosti i psihologija likova. Tradicionalne pripovjedačke strukture se razvaljuju, karikiraju i miksaju – priča više ne teče pravolinijski. Tu su također inovacije u načinu pričanja: monolog i upravni govor zamjenjuju dotadašnje opise, i dijaloge. Do izražaja dolazi i intertekstualnost – tekst koji pišemo krade misli i rečenice iz nekih drugih tekstova, spominjemo naslove nekih knjiga iz prošlosti, pa tako ono što pišemo komunicira sa prošlim tekstovima. Mnogo se koristi tehnika montaže, a nezaobilazna je, naravno, ironija. Mjesto uređenosti zauzima haos, umjesto opipljivosti tu je apstrakcija; mimezis kao tradicionalno podražavanje stvarnosti najčešće iščezava. Postmoderni roman želi šokirati, začuditi, poreći i zanijemiti čitaoca, a sve to radi strategijski, tako što estetski iskorištava slučajnost.
Postmoderna otkriva magiju, intuiciju, novu osjećajnost, postavljajući je na isti stepen sa znanstvenim vrijednostima, želeći pritom postići demokratiju. Izgleda da je se ne tiču sve opasnosti toga čina.
Nakon Joycea, najava književne postmoderne dolazi od Argentinca Jorge Luisa Borgesa. U svojim knjigama, on je stvorio jedan enciklopedijski tekstualni univerzum, u kojem vlastiti tekst korespondira sa mnogim drugim. Ova intertekstualna igra najbolje se primjetna u Borgesovoj priči Babilonska biblioteka (1944.), koja cijelu postmodernu poetiku predočava u slici beskonačne, iracionalne biblioteke.
U Italiji ovu tradiciju slijedi Italo Calvino.
Važan predhodnik postmodernog pripovjedačkog umijeća jeste Thomas Pynchon, koji je još u ranijim tekstovima u svoju literarnu strategiju uključivao ironiziranje profesionaliziranja postmoderne recepcije.
U Njemačkoj, program postmoderne 1982. formulira komedija Kaldewey, Farce Bothoa Straussa, integrirajući time teoretsku nadgradnju u teatarsku predstavu: Vrijeme, ono sakuplja mnoga vremena. Ostali njemački predstavnici su Peter Handke i Christoph Ransmayer, a u USA William Burroughs, Kurt Vonnegut, Robert Lowell Coover, John Fowles i Paul Auster, u Latinskoj Americi – Julio Cortảzar i Mario Vagas Llosa. U Francuskoj je postmodernu književnu tradiciju inicirao novi roman sa svojim naglaskom na umjetnom u umjetnosti. Alain Robbe – Grilletova igra sa žanrovima (krimi, detektivskim i ljubavnim romanom) najbolja je odrednica postmoderne – preuzeta vjerovatno od Vladimira Nabokova. Veliki ljubitelj Borgesa, Umberto Eco se u svom bestselleru Ime ruže kretao u okviru srednjovjekovnog krimi romana, koji objedinjuje mnoge postmoderne i semiotičke značajke u književnu cjelinu. Ostali predstavnici književne postmoderne su Salman Rushdie (Midnight’s children, 1981.), Doris Lessing (Canopus in argus, 1979. – 1985.) i surrealistička bajka Bloody chamber (1979.) Angele Carter. I u postkomunističkom SSSR-u autori su pokušali skrenuti sa puta socijalnog realizma, literarno sjedinjujući nesigurnost i heterogenost svakidašnjice sa poetikom postmoderne. Reprezentativna odlika u ovom slučaju je groteska.

POSTMODERNA ARHITEKTURA: Amerikanac Charles Jencks uveo je sredinom sedamdesetih pojam postmoderne u arhitekturu, da bi opisao stil aktuelnih građevina.
Jencksove izvedbe završavaju u zahtjevu za radikalnim eklekticizmom u umjetnosti građenja. Pritom su elementi svih dosadašnjih stilova ironijski kombinirani, bez straha da zapadnu u historizam. Građevinsko djelo postaje igra citatnosti i kosi se na taj način sa vlastitom funkcionalnošću. Daleko prije nego što je Jencks uspostavio termin postmoderne arhitekture, taj projekat bio je već u upotrebi. Značajni predstavnici su: Charles Willard Moore, Robert Venturi, Denise Scott Brown, Aldo Rossi, Mario Botta, Robert Stern, James Frazer Stirling i Hans Hollein.

POSTMODERNA FILOZOFIJA: Postmoderni smjer savremenih filozofa striktno se odvaja od svake forme vjere u progres. Hegelov kraj povijesti u njihovoj interpretaciji prvenstveno zamjenjuje slobodne kombinacije dosadašnjih spoznajnih modela. Općenito, pojam postmoderne označava filozofsku refleksiju o trenutnom stanju kulture. Prije svega, francuski filozof Jean Francois Lyotard posmatra eksplozivnu plimu informacija i pristup određenom znanju povezan sa novom tehnologijom kao osobinom postmoderne kulture. U svojoj knjizi Postmoderno znanje (1986.) Lyotard posmatra rasulo autoriteta velikih pripovijesti (ideologije, racionalnih sistema) na zalasku XX stoljeća u korist manjih fragmenata smisla. Oni se mogu kombinirati po želji, bez toga da upućuju na jedan smisao.
Još jedan teoretičar postmoderne kulture Paul Virilio konstatuje munjevito nestajanje svih čvrstih prostorno-vremenskih kategorija.

Sa njemačkog: A.R.