Forum Klix.ba

VRLI PITAC


Ne znam jesam li to ja izmislio ili sam negdje pročitao da ima samo jedna jadnija stvar nego biti mamuran - biti mamuran, a kokuz!

Sjedim u Fast foodu (nije mi jasno zašto se tako zove, jer niko ovdje ne jede - svi loču) i cijedim svoju zadnju votku čekajući da Omer otvori svoju kafanu gdje mogu piti i jesti na teku, a kazaljka na satu se ne miče, baš kao da je zalijepljena; u čaši je sve manje votke, pročitao sam sve novine i nisam saznao ništa što već nisam znao, nisam našao išta što me interesuje, iz zvučnika se čuju neandertalski glasovi jedne te iste kasete, kiša je napolju, a ja sam samo u majici kratkih rukava; žurim u siva lica na tramvajskoj stanici i preko kurca ispunjavam stupidnu križaljku...

Konobar mi donosi još jednu votku.

"Šta je sad ovo?", pitam.

"Bajro jutros bio ovde i platio da naspem kad dođeš."

Malo kiše na suhu zemlju.

Ona kazaljka na satu kao da se mrvicu pomakla, a za sto prilazi čovjek i učtivo pita:

"Džamonja, je li slobodno?"

Ne sluti mi na dobro čim me neko oslovi sa "Džamonja", ali gestom pokažem da jeste i kobajagi se udubim u čitanje članka koji sam već pet puta pročitao, a nisam mu uhvatio ni kraj ni konac.

Po nesreći u ruci mi se raspada upaljač, pa htjedoh - ne htjedoh bijah prisiljen da zatražim vatre od svog novonastalog "susjeda", a on namah iskoristi priliku da me upita:

"Izvinite, a poznajete li Vi Abdulaha Sidrana?"

"Poznajem", kažem umjesto da odmahnem glavom i tako prekinem u startu inkviziciju koja će slijediti.

"Kakv je on čovjek?"

"Fin", kratko odgovaram.

Za tu kratku konverzaciju sam nagrađen još jednom votkom, ali kazna tek slijedi...

"A, poznajete li Nedžada Ibrišimovića?"

"Aha."

"Kakav je on čovjek?"

"Fin."

"Jeste li čitali..."

Tu ga prekidam:

"Nisam i neću."

Stiže još jedna votka, a ja u sebi ponavljam:

"Omere otvori", i razmišljam o ljudima koje više nikad neću vidjeti - više ih je od onih koje svakodnevno viđam.

Pored mutnog stakla mojih uspomena prolaze Hamić, Kilo, Manda, Briga, Gane, Braca i ja im mašem, ali oni prolaze ne osvrćući se baš kao da mene više nema.

Opet je ispred mene votka, a ja je plaćam slijedećim (retoričkim) pitanjem:

"Vi znate Senada?"

"Kojeg?"

"Avdića, onog iz Bosne. Kakav je on?"

"Fin."

"A, onog drugog?"

"Kojeg?"

"Onog Pećanca... iz Dana?"

Ispravljam ga:

"Nije Pećanac, nego Pećanin, i da ti odmah kažem i on je fin."

Već me hvata panika da ispod miške neće izvući telefonski imenik i početi me propitivati od "A" do "Ž", ali na kokuzu je da trpi...

"Boro Kontić me interesuje. Znate li ga?"

"Nažalost - da. On mi je prvi komšija."

"Zašto nažalost?"

"Zato što je i on fin, i sin Slaven mu je fin, i žena mu Alma fina..."

Ako mi pređe na djecu, ima da se bacim pod prvi tramvaj - ili da popijem još jedno piće na njegov račun.

Odabirem bolniju varijantu i prihvatam daljnju torturu... Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, a ja po automatizmu odgo­varam: "Fin."

Mog inkvizitora kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja, pa mi se obraća:

"Džamonja, vama su svi fini - znate li Vi nekog ko nije fin?"

Pogledam na sat - kazaljke su se najzad pomjerile na pet i pet­naest, što znači da je Omer već otvorio, pa mu kažem:

"Znam, pička li ti materina. Znam tebe."

Dok izlazim iz kafane čujem ga kako konobaru, koji je došao naplatiti račun, odgovara:

"Ja banke nemam."



* * *

Kod Omera jedem grah, a on me pita gdje sam bio. Kažem mu "tu i tu".

"Sreće ti, kako je tamo?", pita Omer.

Zaustim da mu ispričam cijelu storiju, ali znam da i on ima belaja, pa kratko odgovorim: "Fino."

SEDAMNAEST
MINUTA SREĆE
(i vječnost samoće)


Nikad u životu nisam bio veći kokuz. (Što ne znači da neću biti, jer još nisam platio račune.) To je zato što više vremena provodim pored telefona nego u kafani. U kafani i postoji šansa da mi neko zovne piće, ali da me neko zovne telefonom - zaboravi na to! (Osim ako se ne radi o nekoj klimakteričnoj ludi kojoj smeta moj veš na prozoru.) Pa, ipak, dogodi se i to čudo. Prepoznajem drag glas, a ona mi kaže da može razgovarati samo sedamnaest minuta, jer joj još toliko traje kartica.

U tih sedamnaest minuta pokušavamo jedno drugom reći sve što smo propustili, pravimo nerealne planove kako da opet budemo zajedno, posjećujemo mjesta gdje smo nekad zajedno bili, zaklinjemo se da više nikad nećemo ponoviti iste greške, onih se­damnaest minuta curi li curi sve do tupog signala da je mojih sedamnaest minuta sreće proteklo i da mi se valja vratiti u žabokrečinu svog života, koji se mjeri popijenim pićima i ispisanim karticama teksta. (Što se svodi otprilike na isto; nikakve koristi ni od jednog ni od drugog: popijeno ću već sutra ujutru povratiti, a napisanog se već sutra niko više neće sjećati.)

Stavljen na torturu kratkotrajnog sna, čekam svanuće, baš kao da je ovaj život pjesma i kao da će jutro promijeniti sve.

Ali tek je tri-četiri sata ujutru i do jutra će jastuk i čaršaf ispod mene biti mokri od znoja, pepeljara pored kreveta puna. Telefon opet zvoni, a ja predstave nemam ko bi to sad mogao biti, pa se premišljam da li uopšte dići slušalicu.

Ne prepoznajem glas. Ženski. To je moja bivša žena. Ne sluti na dobro, jer me je u protekle dvije i po godine zvala samo dva puta. Prvo mi se žali kako je prethodne godine morala platiti dvanaest hiljada dolara poreza, a ustvari, hvali se i stavlja mi do znanja kakav sam kenjac što sam se vratio u Sarajevo. Slijedi još malo šuplje priče, a onda dolazi ono glavno: traži da se odreknem starateljstva nad svojom kćerkom Nevenom.

I prvi put (prije dvije i po godine) kad je zvala, to je bio povod. Ali, tad sam još uvijek bio frišak, omanđijan Sarajevom, imao sam i nešto love u šteku, natjecali su se ko će me prije intervjuisati, a ja sam samo čekao dan kad ću useliti u svoj stan, pa sam je fino zatjerao u tri krasne... Od tada se situacija promijeni­la - drastično.

Pitao sam je za razloge koji bi me natjerali u taj moj korak u ništavilo, a ona mi je složila priču kako je nedavno bila na pregle­du i da, po svemu sudeći, ima rak dojke.

"I?", upitao sam bezdušno.

"Znaš, ako se meni šta desi, Nevena bi u tom slučaju pripala tebi, jer imamo zajedničko starateljstvo..."

Opet sam upitao: "I?"

"Znaš, ona se užasava pomisli da bi se morala vratiti u Sarajevo..."

Prekinuo sam je:

"Znam da joj ne bi bilo lako, ali sigurno lakše nego u onim američkim prihvatilištima, gdje djecu vežu za stolice i gađaju bejzbol lopticama, gdje ih tuku za najmanji prekršaj discipline, a da ne govorim o ostalim gadostima..."

Ona je požurila:

"O, ništa ne brini za to. Sredila sam sve sa našom prijateljicom Liz i ona je pristala da joj bude staratelj."

Osvrnuo sam se oko sebe. Vidio sam gomilu neopranog veša. Vidio sam gomilu opranog veša na podu, jer nemam gdje da ga stavim; iz kuhinje se čuo vonj prljavog suđa, televizor koji nije u stanju čestito uhvatiti ni snijeg na ekranu, gramofon koji zavija (ne vjerujem da Nevena uopšte zna šta je gramofon, šta su to "longplejke", da ga ne bi znala ni upaliti), vidio sam muzgave zidove što vape za farbanjem, prozore bez zavjesa, patetičnu dunju na ormaru bez vrata...

Vidio sam i jedini ukras na zidu: fotokopirani portret moje kćerke Nevene.

Tuđim glasom sam rekao:

"Pošalji papire da potpišem."

"Šta si rekao?", zabezeknula se ona.

"Rekao sam da pošalješ papire da ih potpišem. Ja odavde ništa ne mogu učiniti."

Dodao sam: "I poljubi Nevenu. Zamoli je da mi piše i da mi pošalje još svojih slika."

Sjedio sam i slušao zvuke buđenja u komšiluku: budilnik, škripu vrata, povlačenje vode u klozetu, muziku s radija, paljenje kola u dvorištu... Nenamjerno sam nagazio na sat i pomislio: "Jebiga."

Ali se onda sjetih da (kad potpišem taj komad papira) meni više vrijeme neće ništa značiti, osudiću sebe na vječitu samoću.

Gargamel wrote:Pa zar niste pronašli:

http://rapidshare.de/files/36553767/Poz ... e.pdf.html

Jesmo al je ovako sladje

triton wrote:

Gargamel wrote:Pa zar niste pronašli:

http://rapidshare.de/files/36553767/Poz ... e.pdf.html

Jesmo al je ovako sladje

Bravo Triton

Fino

RAJA JE RAJA


Jim Timony, moj socijalni radnik, otišao je u Nebrascu da dok­torira, tako da slijedeće nedjelje ne moram da idem na svoju obaveznu seansu pokajanja i trućanja takvih laži koje ni pas s maslom ne bi polizao: "Jeste li ikad udarili nekoga?", "Ko? Ja? Šta vam pada na pamet." "Je li vas otac tukao kad ste bili mali?", "Tukao me k'o vola u kupusu." (To je opravdanje, koje uvijek pali, pa da sam čak i zaklao dvoje ljudi u po bijela dana i na po ulice, potapšali bi me po ramenu s razumijevanjem i pustili kući, na posao, da čistim hale, okrećem hamburgere, perem suđe, pakujem jebene košulje - što se sve svodi na isto - to jest, da radim i plaćam porez. Ali, pod uslovom da sam Amerikanac, ovako...)

Završeno je i božićno ludilo, pa u fabrici, gdje radim, više nema posla za sezonske radnike, tako da sam "na čekanju".

Imao sam tonu prekovremenih sati prošlog mjeseca, plus sam primio i božićni ček u iznosu sedmične plate, tako da se može durati neko vrijeme.

Sinoć me zvao moj jaran Mujo, s Floride. P'jan je i svega mu je do guše:

"Danas, u samoposluzi, utovaram kese nekom šupku u gepek, kad vidim da je registracija iz Wisconsina. Kažem mu da imam jarana, Dacu, u Wisconsinu, a on me gleda k'o da sam smeće i kaže: de, momak, nemam ja cijeli dan vremena. Ćuj, ba, njega 'momak' - mogao bih mu otac biti. Ne mogu više, Daco - sve mi se zguturilo."

"Radiš li sad za vikend?"

"Mogao bih, al' neću."

"Naletiću ti na piće ovih dana."

"Zajebavaš?"

"Nisam odavno nikoga razvalio na remiju..."

Vansezonska, povratna karta na Greyhound autobusu je samo pedeset i šest dolara, a put do Tampe traje dva dana. Kako već imam iskustva sa fašistoidnim šoferima, koji brane svaki alkohol, u litarsku Coca-Colu sipam viski i idem da vidim prijatelja, koji me je ispratio iz Sarajeva, prije skoro pet godina i to je bilo naše zad­nje viđenje.



* * *

Sjedim u Coral Baru u Tampi, na Floridi i svi me gledaju kao luđaka, jer su mi na nogama čizme, samtane pantalone, košulja i teška vindjaka ("kanađanka") prebačeni preko naslona stolice, a napolju je preko trideset stepeni.

Mujo je rekao da će doći po mene za pola sata, ali, evo, ja već pijem treće pivo, a njega nema, pa mi ljubazna šankerica opet daje telefon...

Dubravka, Mujina žena, kaže mi da je on krenuo prije pola sata i da je, vjerovatno, kreten, zalutao...

Na drugom kraju šanka je neki stari, olinjali pijanac i ja znam (pošto sam magnet za budale) da će mi se kadli-tadli obratiti...

"Gadi mi se veći dio čovječanstva; pojebao sam 2500 žena, kla­dio se na 12500 konjskih trka, popio jezero Michigan alkohola, objavio dvanaest knjiga... A, šta si ti, mala pizdo, uradio od svog života."

Šankerica kaže:

"Hej, Charles, sada je dosta...", ali je ja prekidam:

"Sve je O.K. Daj čovjeku piće (whisky s vodom) na moj račun", jer na tom neobrijanom licu, punom dubokih bora, koje samo bol može izrovati, nečešljanoj, sijedoj kosi, bistrim, plavim očima poznajem nešto - Vratnik, Bistrik, Marindvor, Korzo i Istru, bife San, Šetalište, Plavi podrum i Hamam-bar, Gradinu i Marinkovu baru - jednom riječju: raju.

"Živio, šupak", kažem mu, "propustio sam 2500 žena, pojebao sam 12.500 konja, ukrao sam na stotine knjiga, imam dvoje djece - eto, to sam uradio od svog života."

U njegovim očima zaiskri smijeh:

"Sandy, daj maloj pizdi piće na mene."

"Hvala, stara pizdo."

"Znaš...", on poče, ali ja ga prekidoh:

"Ne znam, ali me nemoj gnjaviti, ako boga znaš."

(Već sam se zabrinuo što Mujo, kreten, ne dolazi - ne zbog toga što mu se nešto moglo desiti - nego što mi se, onda, valja uvaliti lovu za taksi do njegove kuće.)

U to, ulazi i Mujo: isti kao i uvijek, samo pocrnio, kao da je proveo dvije smjene na ljetovanju u Ulcinju.

"Pa, gdje si, ustašice! Nisi ni po sata u gradu, a već znaš najveće pijance."

Grlimo se i ljubimo, balimo se i plačemo, a malobrojna američka publika u baru je zbunjena kakofonijom bosanskih: "Pa, pička ti materina... Eeeh, jebo te otac... Kurvo stara... Pederu jedan... Majmune blesavi... Idiote kretenski... Budalo stara... Pa, jebem ti majku..." - svih naših, toplih izraza milošte i ljubavi.

Nakon što smo othuknuli, rekoh:

"Sandy, daj nam piće - šta ćeš ti, Mujo? - i Charlesu, takođe"

Mujo kaže:

"Ma, nemoj, Dubravka će se brinuti..."

"Ne brini, zvao sam je već... Sandy, would you be so kind to give me a telephone once more?"

Mujo zove ženu i kaže da ćemo samo popiti piće i da dolazimo kući; čujem Dubravkin glas, pun radosti: "U redu, ali mi samo nemoj reći da ćeš s Dacom ostati još malo, jer s njim se ne može ostati još malo".

Charles hoće, pošto-poto, da završi misao koja mu se, još prije pola sata začela u glavi:

"Znaš..."

"Jah, de reci!"

"Znaš, dečko, ti bi se trebao baviti pisanjem."

"Hvala ti, Charles. Razmisliću o tome."



* * *

Poslije petog pića, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sreće ti, takav kreten, nađe onakvu ženu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja žena - ona mi je raja."

RAJA JE RAJA (II)


Dubravku godine nisu nimalo promijenile, ista je kao i uvijek -lagana i prozračna kao pahulja, sa istim sjajem u očima i sa osmi­jehom - baš kao da su joj se u životu dešavale samo lijepe stvari.

Ali, zato, Mujinog i Dubravkinog sina, Zlaju, jedva sam poznao: oca je dostigao u visini (što baš i nije teško), prokrupnjao se - ni nalik na ono žgepče koje sam zadnji put vidio u Sarajevu.

Kaže da me se sjeća, a ja mu ne vjerujem, ali me on pita kako mi je kćerka, Nevena.

"Dobro, sine, dobro. Sad je već velika cura", sad ja foliram, jer kako mu reći da ne znam, da svoju kćerku nisam vidio već osam mjeseci, od razvoda sa ženom.

Sjedimo na verandi i razmjenjujemo informacije o raji: Rambo je u Australiji; i Tule i Jolić; Dubravko je, takođe, u Americi - s njim se obojica čujemo; Tiho i Goro u Kanadi; Bambi u Njemačkoj; Bobo u Švedskoj; Mosto u Beogradu, a našeg Hamića i Kile više nema; ni Mande ni Bege...

Rat i ne pominjemo, kao da je to bio samo ružan san, nego se sjećamo svih partija zinga u Hamićevoj radnji, barbuta u Mujinoj kući, pokera kod mene, imena svih konobarica i konobara u gradu i, dok se prazne konzerve piva gomilaju na stolu, sve više jedan drugom ponavljamo:

"Šta nam ovo uradiše, šta nam ovo uradiše, majku im jebem..."

Dubravka je napravila tripice (na moju molbu, jer toga sam se zaželio u Americi), pa nam se i ona pridružuje. Pita me o razlozima razvoda s Dijanom, a ja počinjem nadugačko i naširoko, naravno, prebacujući svu krivicu na "bivšu", ali me Mujo prekida:

"Ma, rakija, brate, rakija!"

Ne mogu da se ne složim s njim, a Dubravka kaže:

"Ne znam, ali ona je meni uvijek bila draga", i tu nastaje neu­godni muk, koji remeti samo zvuk otvaranja konzervi piva i škljocanje upaljača...

Već je pokasno, Dubravka radi ujutro, a ni Mujo ni ja ne možemo više popiti kao prije, pa idem u krevet i molim Dubravku da ostavi upaljena svjetla, jer ne bih želio da im se, u gluho doba noći, popišam u špajz...

Budim se s najgorim mamurlukom u svom mamurlucima bogatom životu. Ne mogu se kotarisati štucanja - ni pivo ne pomaže.

Mujo mi se uskoro pridružuje i pita me:

"Šta si, majke ti, sinoć radio s onim deterdžentom?"

"Kojim, ba, deterdžentom?"

"Onim kesicama što su bile na stolu u kuhinji?"

Polako mi se vraća film: u neko doba noći sam ustao, dobauljao do kuhinje, vidio neke kesice sa slikom limuna i skontao da je to "limuntos", sasuo par njih u bokal i pomiješao s vodom... Ispostavilo se da su to reklamni uzorci nekog novog deterdženta "s okusom limuna", koje je Mujo uzeo iz supermarketa gdje radi - to objašnjava moj teški mamurluk.

Mujo me pita hoću li doručkovati, a ja mu kažem da ne mogu na prazan stomak i otvaram još jedno pivo...

Sad razgovaramo trezveno: o planovima za budućnost, o životu u Americi, o životu u Sarajevu...

"Ne znam, moj Mujo", kažem, "za sada mi je jedini plan da ne umrem, još... A, inače, ne mogu se pomiriti s mišlju da u Americi skončam kao kuhar... Znaš, nakon smrti svog oca, hiljadu puta mi se desilo, na pošti, banci, portirnici, kad izvadim ličnu kartu, da mi kažu 'A, vi ste Vlatkov mali', a meni srce OVOLIKO... Sve kontam, akobogda, jednog dana, kad Nevena ili Vesna budu dolazile u Sarajevo, da će im pogledati u pasoš i reći 'A, ti si Dacina'... Ne znam, ne znam..."

"Hoćeš li da ti pokažem grad", pita me Mujo.

"Ma, jebe mi se - svi su isti", nimalo ljubazno odgovaram, ne zbog Muje, nego mog besmislenog pokušaja da ovim putovanjem od pedeset i šest dolara, pokušam povratiti prošlost i skoro da mi nedostaje moj jednolični, ubitačni posao, bijedna soba, beskrajno redanje pasijansa u samoći, neprepoznatljiva slika na televizoru, koji mi je ostavila moja jaranica Farida, Alžirka, Jim Timony i nje­govo ispiranje (mog) mozga...

Svaka odluka koju sam donio u životu, ispunila me je kajanjem, pa s tim teretom i sad sjedam na autobus za "moj Madison".



* * *

Prije odlaska, moja Lin, Kineskinja s Taiwana, upozorila me je da se čuvam Korejanaca, da su to najgori ljudi na svijetu - kako sam joj mogao reći da "oni", "žuti", meni izgledaju svi isto?

U foajeu zgrade gdje stanujem je televizor, a treba da počne tekma Chicago Bullsa. Međutim, neka je koka došla ranije i gleda neko sranje od soap-opere. Dave, Korejanac, ustaje i mijenja kanal; ona se buni, a ja "gentleman Jim", kažem Korejancu da odjebe, vraćam kanal, ne zato što mi se to gleda, nego što kontam da bih zbog toga mogao nešto "ušićariti" kod koke... I to sranje se uskoro završilo, pa prebacujemo sliku na Bullse; u poluvremenu idem u halu, a, Korejanac za mnom... i tu me nokautira - ne "tekvan-doom", "karateom", "džiudžicom", nego klasičnim štosom!

U četvrtak se na "seansi" pojavljujem sa šljivom na oku, a prva stvar koju treba da ispričam je da li sam imao konflikata tokom prošle sedmice.

Lažem da sam se okliznuo na poslu i udario od rub stola. Mada mi ne vjeruje, Jim Tomony mi savjetuje da tužim poslodavca, a ja mu, i dalje, lažem da je to bila moja greška, jer nisam odmah pobrisao pod gdje sam, navodno, nešto prosuo...

Kući me vozi Rick, koji je novi (tek pet-šest sedmica) momak "u razredu", on je na uslovu jer je pod noge bacio polubrata, narko­mana, koji je iznuđivao pare od njihove majke; mrzi narkomane i nijednom ne pokazuje kajanje za ono što je uradio i stalno ponav­lja da bi to ponovo učinio i da će to ponovo učiniti, ako treba.

U vožnji mu ispričam šta mi se zapravo desilo, a onda odemu u Nitty Gritty, preko puta moje kuće, na piće.

Za šankom, Dave, Korejanac i podsmješljivo mi se smješka.

"To je šupak, koji me zavalio", kažem Ricku, a on mi hlad­nokrvno odgovara:

"Jebe mi se. (I don't give a shit.)"



* * *

Rick se nije pojavio na već dvije "seanse", pa pitam Jima zna li šta je s nj im.

"Nažalost, vratili su ga u zatvor. Prekršio je uslov - istukao je nekog momka iz Koreje u 'Nitty Grittyu'. To je blizu tvog stana."

"Znaš li u kojem je zatvoru?"

"U Bloomingtonu, pretpostavljam. Zašto pitaš?"

"Onako..."

P.S.

Nikad nisam posjetio Ricka i još se stidim.

Joj... Koreanci najgori od sve djece

Ovo je super.

MILJACKA JE OPET PLAVA


"Šta je s tim pićem?", pitao sam.

"Pa, znaš, Daco, da ja nikad ne pijem za ramazan", uvrijeđeno je odgovorio. "Znam, ali nigdje ne piše da ne možeš zvati turu. Ma, šalim se, Eso."

Sebi je poručio limunadu s kiselom vodom, a ja primijetih da mu to nije loša ideja, pa poručih isto. (Ipak nisam mogao odoljeti da Omeru ne kažem da mi limunadu pojača votkom.)

Eso je izgledao odsutno, a ja sam se već odavno odvikao da pri­jatelje pitam kako su i šta rade, jer po sebi znam da bih svakoga ko me tako nešto pita najradije zatjerao u krasni kurac.

Srkutao je limunadu i netremice buljio u akvarijum u kojem su lebdjela najsretnija stvorenja na svijetu - ribe: hrane ih, mijenjaju im vodu, a nikad neće biti pojedene.

"Miljacka je opet plava", rekao je ribama.

"Šta reče?"

"Miljacka je opet plava", ponovio je.

Baš tog jutra sam prelazio preko Skenderije i Miljacka je iz­gledala kao i uvijek (ne kao na razglednicama!): prljavožuta i depresivno ružna.

"Da ti, Eso, ipak nisi suknuo koju?", pitao sam ga.

Odmahnuo je glavom: "Znaš šta mi se sinoć desilo?"

"Pojma nemam."

"Imao sam sastanak s curom."

"Mašala", rekao sam ironično. Nije se obazirao, nego je nastavio:

"Poslije dvadeset i osam godina. S curom s kojom sam se posljednji put vidio prije dvadeset i osam godina."

"I, šta bi?"

Slegnuo je ramenima:

"Ništa. Bili smo na Keminom i Indexa koncertu. Pored nas su sjedili neki klinci - on i ona. Ma, kakvi klinci - bilo im je preko dvadeset i kusur godina. Momak mi je zatražio vatre, a onda nas upitao jesmo li za pivo. Donio je tri plastične čaše - ja sam odbio. Ponudio sam da mu platim. Nema govora. Dok nas je Dušan Gojković peglao svojom trubom, predstavili smo se jedni drugima, a onda sam se ja digao da kupim nove pive, a njegova djevojka (ispostavilo se žena) je odbila: u trećem sam mjesecu trudnoće, rekli su mi da jedno pivo ne može škoditi, ali... Kad je Pimpek izašao na scenu, svi su se digli na noge, a kad je zapjevao Bacila je sve niz rijeku, ne znam ni sam kako, ja sam svojoj "partnerici" položio ruku na rame, a ona me obgrlila oko pasa. Nisam ni skontao da sam pustio suzu kad je Oliver zapjevao Oprosti mi pape, a djevojka (žena) nas je upitala da li imamo djece. Rekao sam da imamo četiri kćerke."

"Koliko su stare?"

"Starijoj će biti punih jedanaest u decembru, a mlađoj je negdje oko pet i po."

Znam da je zvučalo glupo ali sam "svoju" pitao:

"Koliko je tvojima?"

"Dvadeset i tri i devetnaest."

Oni su razmijenili zbunjene poglede... Poslije koncerta otišli smo zajedno na još jedno piće, rastali smo se - momak je ponudio da nas odbaci do kuće, a ja sam mu rekao da bi mu to samo bio dever jer živimo na suprotnim krajevima grada... Odšetali smo do ulice koju sam nekad toliko volio, otišao sam kući i nisam mogao zaspati... U neko doba sam se digao, obukao - lažem! Nisam se ni skidao - i lutao gradom...

Stajao sam na Čobaniji i gledao u Miljacku koja se plavila i tekla uzvodno. I kroz glavu mi je prošlo kako je potrebno samo malo da se nagnem preko ograde i da me tok odvuče do izvora... Kroz glavu mi je samo prolazilo: A, noćas ako sluša, nek čuje bol, samo bol... i prišao mi je drot i tražio ličnu kartu...

"Znam li ja Vas odnekud?", pitao je.

"Ne vjerujem, premladi ste. Ja sam prvi put nakon dvadeset i osam godina u ovom gradu."

"I?", pitao sam.

Pogledao me je očima luđaka i na moj upit odgovorio pitanjem koje sam najmanje očekivao:

"Jesi li ikad bio trudan?"

"Koliko ja znam - nisam. A, ako i jesam, onda je to bilo u ne­znanju."

Nije reagovao na moju "duhovitost". Opet je skrenuo pogled ka ribicama:

"Čini mi se kao da sam u drugom stanju - drago mi je, a strah me je - šta li će se iz ovog izroditi?"

"Ne može loše, Eso. Hoćeš li se opet vidjeti s njom?"

"Hoću: rekla mi je da je čekam na istom mjestu 2028. godine."

Pojačao sam limunadu još jednom votkom i pomislio: "I to je nešto. Šta je dvadeset i osam godina naspram nikad."

FIŠTRIJA


Sreli smo kod Šipada, bivšeg Oslobođenja ili, svejedno kako to sad neko zove, jer imena traju samo kad se prikače mrtvima.

Prošlo je skoro petnaest godina od našeg posljednjeg susreta. I to, baš, čini mi se, na istom mjestu.

Ja sam nosio tekst u Večernje novine (Jutarnje novine), a on je žurio na posao u obližnju banku gdje je radio.

Pitao me je: "Daco, ako boga znaš, imaš li kakve kanafe?"

Teško mi je bilo dokučiti zašto li bi mu trebala kanafa u tim jutarnjem satima, a on mi je objasnio:

"Puklo mi je dugme na tolama, spadaju mi, a moram na posao..."

Pošto se ne sjećam da sam ikad u životu nosio klupko kanafe u džepu, izvukao sam kaiš iz pantalona i dao mu ga, a on mi je žurno odmahnuo rukom: "Vidimo se kasnije u Siranu..."

Sad je stajao tu: isti! Šlampavo svezana, naherena kravata, sako krivo zakopčan, tole na po guza, cipele koje su samo mogle sanjati o kremi i četki, vječna dvodnevna brada...

Doduše, bilo je neke razlike: više to nije bilo ALHOS odijelo "na kredu", nego rahmetli Versacijevo, a na ruci je, umjestu Kirovskog, blistao Rolex...

Nakon grljenja i ljubljenja bezuspješno sam pokušao vratiti vri­jeme petnaestak godina unazad, pa sam ga upitao: "Treba li ti kanafe?"

Sjetio se i počeo skidati kaiš s pantalona: "Evo ti - original imitacija skaja..."

"Ma, zajebavam se", odmahnuo sam rukom.

Tapšanje po ramenima i "E, moj Daco" i "E, moj Sejo" nije mo­glo vječno trajati i nelagoda je postajala sve veća: on se bojao da mu ne zatražim para, a ja sam se lomio da mu ih ne zatražim.

Jedina spasonosna rečenica (iako sam bio kokuz) bila je: "Sejo, ajmo na piće?"

"Ne pijem ti ja, evo već deset godina."

"Ti?!"

"Ne da mi ona moja fištrija."

"Ko ti je fištrija?"

"Ma, ne znam sjećaš li se ti nje... Bila je konobarica na Sedreniku... Čini mi se da smo bili zajedno kad sam je ja uštinuo za guzicu, a ona krenula da mi opali šamar... Bila je (i sada je) metar i žilet, pa je fulila. Rekao sam joj: kad slijedeći put probaš da me ošamariš ponesi štokrlu. Ona me je tad hraknula - bože dragi, kako me je samo hraknula!"

"I?"

"Eto, sretnemo se u Danskoj. Prvo smo iznajmili neki restorančić... onda smo otvorili svoj. I to smo prodali i počeli da se bavimo biznisom..."

(Sejo je, inače, imao problema s izgovorom i miješanjem riječi. Mlađi misle i pričaju da mu je nadimak Sejo Tufahija došao od toga što je u prodavnici ploča tražio Tufahije i kaskade, a ja pamtim davnašnju priču kako je jedne noći došao kući k'o treska, zavirio u frižider, izvadio tepsiju, obilno je zalio mileramom, posolio, pobiberio, smazao je i zaspao k'o zaklan.

Ujutru je pitao majku:

"Mati, ima li još onih filovanih paprika od sinoć?"

"Ma, kakve te crne paprike spopale? Uneredio si mi cijelu tep­siju tufahija, a ja ih maksuz spremila za goste."

Pričao mi je da je, za vadionu, materi, za Osmi mart, kupio kokos.

"Kakav, bolan, kokos?"

"Ma, ona skuplja to. Znaš šta je to? Ono malo bodljikavo što raste u Sehari."

"Misliš-kaktus."

"Jebaji ga - nit' je cvijet, nit' je drvo."

"Kakav ti je to biznis?", pitao sam ga.

"Pričat ću ti. Dolazim opet slijedećeg mjeseca da vratim stan, pa se vidimo."

"Kad si podnio zahtjev?"

"Jučer."

"E, moj Sejo. Ti misliš da je to tek tako. Mene su jebavali dvije godine..."

"Obećali mi ljudi."



* * *

Sreo sam ga prošlog petka.

"Daco, vratio sam se u stan. Čuo sam da su tvoj opuhali. Ako se ne ljutiš, imam jedan solidan parket..."

"Koji će mi kurac parket?"

"Šta ja znam, ako ti treba da smjestiš stvari?"

"Plakar, Sejo, ne parket!"

"Jebaji ga - nit' se jede, nit' se pije. Treba li ti?"

"Dobro bi mi doš'o."

"Zdogovoreno. 'Ajmo zalit."

"Koliko se ja sjećam - tebi ona tvoja fištrija ne da piti."

"E, moj Daco. Svaka fištrija ima svoj rok trajanja. Sad sam ja fištrija."

Sjedili smo kod Paje, a on je na sav glas pjevao Sejdefu majka... i kulturno razbijao čaše: zamotao bi čašu u maramicu, a onda je krhnuo u ćošak...

"Koji ti je kurac? Nešto ti ne ide piće? Hoćeš li da promijenimo kafanu?", pitao me je.

"U dure je. Nešto me jebe kiselina", rekao sam.

Pri tom sam mislio kako mojim fištrijama ne treba ni štokrla da bi me svaki dan, svaku noć šamarale. Mislio sam kad će njima isteći rok trajanja.

Kad li ću se ja ofištrijati?

Orhanowski wrote:


* * *

Poslije petog pića, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sreće ti, takav kreten, nađe onakvu ženu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja žena - ona mi je raja."

SAN SNOVA


Nema veće gorčine (koju naprosto osjećam fizički, u stomaku, na jeziku) nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o nečem što sam ne napisao, nego isisao iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe po­najviše, ali i preostatka svijeta.

S druge strane nema veće slasti kad me sličan idiot pljuje, kad mu iz usta pršti gorčina:

"Šta ti 'ono' (to čuveno ONO!) znači? Koga ti foliraš? Moj brat je zijanio na Žuči, a ti si se zajebavao po Americi - i sad imaš pravo da imaš pravo da pišeš o njemu?!"

Kako objasniti nekome da bi bilo preglupo da se junak neke moje priče sasvim slučajno zove Nuno (ili Mirza? ili Paša? ili Dragan? ili Crni?), a ne, što bi bilo sasvim neprilično i neuvjerljivo - Arsenije ili Nikifor.

Kako to objasniti nekome koji uporno gura vrata na kojima piše "VUCI" - i obratno.

Iz takvih situacija se obično izvučem nekim stupidnim pitanjem:

"A, bogati, sjećaš li se ti kad je Hašim Kučuk Hoki pobijedio na Ilidži?

...ili:

"Koje ono godine poginu Silvana Armenulić?"

Tad priča već dostigne zadovoljavajući intelektualni nivo i ja sam barem za naredno pivo spašen od, ponekad neodoljive, potrebe da si bezubim ustima pregrizem vene na ovim besmislenim rukama koje bi samo da ninaju svoju djecu, da ih miluju, da im prave jelo, da ih ruknu po guzici kad je potrebno...

U današnje vrijeme u kafanama se više ne priča o fudbalu nego prevladavaju priče "strave i užasa", to jest, tema je "povratak" u stanove.

Kako sam veteran, a i jedan od rijetkih kome je pošlo za rukom da se vrati u (na) svoje, moja riječ se sluša sa poštovanjem.

Ali pošto sam svoju priču ponovio barem milion puta, sada na pitanje:

"U kakvom si stanju zatekao stan?", odgovaram: "San snova."

A, i ne lažem mnogo, jer samo su snovi ostali, a sve ostalo je skupljeno s "koca i konopca": stereo gramofon kojem radi samo jedan zvučnik, radio koji može uhvatiti samo Radio FERN, televi­zor koji na svakom kanalu emituje program RTS, kauč (po svoj prilici bivše vlasništvo nekog fakira) koji ima običaj da u neko doba noći zbaci svog spavača, frižider što skoči kao mazga kad god se uključi, šporet koji napucava plate onima u Elektroprivredi, vi­trine čijih se pola ladica ne može zatvoriti, a druga polovica otvoriti...

Svejedno, eno tamo za stolom (uzetim iz Kerimove kafane) sjedi moj prijatelj Gane Hamović, komandoskim nožem otvara konzervu škampa, a na gramofonu Vera Lynn pjeva:

"There'll be blue birds over the white cliffs of Dover..."

Vrabac šepesa do frižidera po novu flašu vina, a Zdravko Čečur u potpunom mraku klozeta "čita" Politikin zabavnik...

S. Erić spava, a u naručju mu njegova prekrasna kćerka Saška...

U kuhinji Sabina pravi filovane patlidžane, a u krilu mi sjedi Goca, Dijana, po običaju, nešto čisti i licka, Zrinka prevodi nešto s engleskog i, za divno čudo, dobro se slažu...

Moja kćerka Vesna je opet sakrila "tata Dacin" Zippo i Camel, a na moja uzaludna nagovaranja i potkupljivanja sladoledom, kratko odgovara:

"Nestalo."

Nevena, za štafelajom, koji joj je mama kupila za rođendan, slika jednu od svojih prelijepih slika, a ja nemam srca da je prekinem i da joj kažem da je vrijeme da uradi domaći zadatak iz matematike...

Biban je upravo oprao kosu i sada u ćošku sjedi s nekom opsjed­nutom damom i nešto joj tiho govori: ne čujem šta priča, ali i ne moram, jer znam da joj se jada kako mu je ostalo još samo mjesec dana života, pa: "njoj ništa, a njemu zauhar"...

Moj otac, sasvim neprimjereno ovim paklenim vrućinama, obučen u teški, sivi krombi kaput, stoji na vratima i na sve to se blagonaklono smješka...

...a, dijete Dario (pošto ne zna šta će mu se sve u životu desiti) usta punih zuba se smije u navali apsolutne sreće...

...i spava, spava, spava... Ali ne zadugo!

Na vratima su dvije pijane spodobe - došli na naselje i donijeli samo dobru volju da se dovrše.

Nudim ih pivom, a oni (da bi mi se odužili, šta li?), potaknuti mojim hrvatskim porijeklom (pardon: podrijetlom) počinju neka ustaška sranja, pa ih istjerujem iz kuće uz poruku da ih moje oči više nikada ne vide...

Možda još nije kasno, možda će se san opet spustiti na moje oči, možda ću opet biti tamo gdje pripadam, ali ne lezi vraže:

zvono na vratima je krvnički neumoljivo, a iz iskustva znam da tako samo zvone drotovi.

"Jeste li Vi taj i taj?"

"Bio sam."

Nemaju smisla za finese, pa im pokazujem ličnu kartu.

U čemu je problem: ona dvojica manijaka su se pobila pred zgradom, pa su, iz samo njima znanih razloga, navela moje ime.

"To nema nikakve veze s Vama. Laku noć."

E, lako ti je reći "laku noć", a meni valja sada bdjeti do zore!

Ni to mi se ne dade. Opet zvono na vratima. Jedan od sinoćnjih kretena - šest je sati ujutro, a on došao na pivo, baš kao da mi je iz oka isp'o.

Vidim da s budalom nema razgovora, pa se penjem do komšije Paše (moje Majke Tereze, koji mi mijenja sijalice, kuha kafu, vrši sitne popravke po stanu), a Paša je jeben igrač i Ivan L. (ime ću sa­znati tek iz novina mjesec dana kasnije) ozbiljno shvata njegovo upo­zorenje i ja se nadam da ga moje oči zaista više nikad neće vidjeti.



EPILOG:

U "Jutarnjem listu" čitam vijest da je u Zagrebu, poslije po­kušaja silovanja osmogodišnje djevojčice, uhapšen Ivan L. iz BiH - na mutnoj fotografiji prepoznajem svog neželjenog gosta. Piše u tekstu da ga je otac djevojčice tukao sve do dolaska policije.

Ivan L. je imao sreće, jer da je tako šta uradio mojoj Neveni ili Vesni, ja, bogom se kunem, ne bih ni zvao policiju.

- Bori se

"Moje ime nije Boris. Moje ime je Dario!"

DRUGA STRANA MEDALJE


Znam da čitaocima sve ovo što pišem ima sve manje i manje smisla i da se s pravom pitaju, nakon što su pročitali par mojih tek­stova: pa, jebemliga, ima li išta dobro u toj, da prostiš, Americi?

250 miliona i više ljudi živi tamo i niko se toliko ne žali, niko toliko ne kuka nego ON?!

ON, koji se rodio u nekoj sarajevskoj uličici, u jednosobnom stanu, bez kupatila; sa čučavcem (koji je valjalo dijeliti sa komšijama); spavao u istoj sobi sa ocem, majkom, stricem i tetkom Anom (baba i deda su spavali u kuhinji, na sećiji); jeo meso samo nedjeljom, a fijaker šporet ga i grijao i bio jedini "kuhinjski aparat" na kojem mu je pripreman omrznuti, do dana današnjeg, griz?

ON, koji je služio kao omiljena hrana neuništivim buhama i stje-nicama, koje su naprosto izvirale iz daščanog poda pokrivenog ponjavama i zidova zadnji put omolovanih nedjelju dana prije dolaska Franje Ferdinanda u Sarajevo?

ON, koji je prve farmerke (SUPER RIFLE) obukao kad je završio osmi razred s odličnim uspjehom, kojem su od prvog razre­da gimnazije (kad se osamostalio - što će reći ostao sam) jedini veš i pidžama bili fiskulturne gaće i majica... i tako dalje, i tako dalje... i da ne zaboravim važan detalj, koji je nosio, kao važan, i valjda jedini detalj i dokaz svog identiteta, otvarač za pive oko vrata?

ON???!!!

ON kuka?! ON se žali?! NJEMU ništa nije dobro?! Cijela Amerika nema druge brige ni posla nego da baš njegov život učini nepodnošljivim?!

Zato i pokušavam da u ovom pismu otkrijem i drugu stranu medalje, da popravim neželjeni utisak.

Bezbeli da u Americi ima milion dobrih stvari!

Kao prvo njihov 'Bili of Rights', što bi se moglo prevesti kao 'Lista prava':

"Svi ljudi su rođeni jednaki!"

Nema veće istine na svijetu! (Doduše, nisu nikad oni čuli kad se mom jaranu Mirsadu Kaukčiji rodilo dijete, pa on primio poziv iz bolnice da je Sabina OK, i da je postao tata, a on - čini mi se da je tad radio u "Bosna-autu" - zapalio s posla, naručio svima, znanim i neznanim piće u "Kvarneru", pa još jedno, pa još jedno, pa da ne duljim... kad su ga u neko doba pitali: "Dobro, Mise, je l' kćerka il' sin?", a on odgovorio: "Jest."; "Šta bolan jest? Je l' kitonja, il' pišulja?"; "Rekao sam vam jest: ili je kćerka ili sin - trećeg nema.")

Ne kaže se, naravno, u Američkom Ustavu šta se dešava kasni­je: hoće li majka istog dana izaći iz bolnice i požuriti na posao u "McDonaldsu", na branje jagoda u Californiji, šivanje košulja u Wisconsinu, skupljanje smeća u New Yorku ili će sazvati konfe­renciju za štampu i ponosno objaviti rođenje čeda, a onda otići hla­diti pičku u Floridi - kao što je cijelog života i radila - jer Američki Ustav kaže, da to pojednostavim, da je "svako kovač svoje sreće".

Veliko je Ustavno pravo, takođe, da svako može posjedovati oružje. (To što se Bosanci ne spominju po tom pitanju je zato što kreatori Amerike nisu ni čuli za nas, mada smo kraljevali i posto­jali nekih zanemarljivih 600 godina prije njih.)

Onda, pravo svakog Amerikanca da glasa. (Ima li veće slobode na svijetu od prava glasa? - pitali su me moji američki prijatelji, pijani od sreće i piva što se džaba dijeli na glasačkim mjestima. Nisam im htio vrijeđati njihova duboka patriotska osjećanja i reći im da se kod nas može glasati kad hoćeš, koliko puta hoćeš, gdje hoćeš, pod kojim god imenom ti se mili...)

Eric Clapton (mada Englez) je nešto što me čini sretnim u Americi. Slušam njegov novi hit "Babine oči", gledam ga onako nikakvog, ružnog, ćelavog, bradatog, pa me on podsjeti na mog prijatelja Goru Krnetu, koji je sad u Kanadi... A kad se sjetim Gore, onda ne mogu da se ne sjetim svog Lile, koji je u Sarajevu... A, da čovjek kao Lile još hoda po ovom svijetu - velika je to sreća za mene.

Jack Nicholson je opet dobio "Oscara" i sretan sam zbog njega, jer sam čuo da je veliki jaran i siguran sam da ćemo se dobro družiti kad se upoznamo.

Ali, najveća sreća u Americi je kad nazovem svoju kćerku Nevenu, a još veća je kad ona nazove mene - pa milujem slušalicu i blesavo se smješkam još pola sata nakon našeg razgovora.

Nema tih riječi kojima mogu opisati svoju sreću kad se čujem sa svojom trogodišnjom "američkom" kćerkom Vesnom, kad provedemo deset minuta na telefonu ponavljajući jedno drugom: "Volim te, sine" i "Volim te, tata"... na našem jeziku.

Zar ON može poželjeti više?!

MICA TROFRTALJKA


Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da ću ikad u životu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondžije, od Triglava do Đevđelije, druslu kafansku "pevaljku", koja je svo­jim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila našu tadašnju javnost da je čak i osnovana nekakva "komisija za šund", koja je valjda trebala naše uši, oči i ostala socijalistička čula zaštititi od tog tolikog raširenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" - erekcije, koja, naučno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radničke klase, pa čak i pojedinih pripadnika poštene inte­ligencije vodi do "samozadovoljavanja" ili "masturbacije" ili, pro­sto, demokratski rečeno - drkanja.

(Šta li su pioniri, omladinci i "kamiondžije" u svoje "nadražene" sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objašnjeno, ali nameće se zaključak da je suvišak energije, potrošen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeručke prihvaćen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve štabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentištu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.)

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno - dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže "Hooters", gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životi­nje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI?

I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih" iz jednog od njenih najvećih "hitova":

"Turam, guram, al' neće da uđe

Moja noga u cipele tuđe..."

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup pre­velik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu pozi­ciju, ali svaki slijedeći put sa sve manje preostalog daha.



P.S.

Danas sam primio pismo od svoje bivše urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri priče u "Progressiv" magazinu u Madisonu. Naimenovana je za glavnog urednika novog časopisa "Praxis", na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuću, voljela bi da se čujemo...

Znajući da živi sama, da nema djece, to mi zvuči kao neko obećanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem...

"Bla, bla."

Opisujem joj posao koji sad radim:

"Čudi me kako ne poludiš? Mora da se osjećaš bijedno", puna je razumijevanja. "A, kakvo je vrijeme u Seattlu?", nastavlja u istom dahu.

"Seattle je predivan, ali me kirija kolje...", pokušavam vodu navući na svoj mlin.

"Drago mi je da si dobro", ona odgovara, baš kao da sam gluhom krmetu govorio. "Pišeš li još?"

Lažem joj da sam završio knjigu.

"Jesi li čitala ili čula za Nadeždu Mandeljštam i njenu knjigu 'Strah i nada'?"

"To je nešto o Rusiji? Zašto?"

"Moja se knjiga zove 'Strah bez nade'."

"O čemu je?"

"Nešto o Americi."

Ima negdje pred smrt ona priča (ili izjava), Daco o Hemonu...

Tako dirljivo iskren može biti samo velikan.

"Nešto o Americi"...

i ne kontam u cemu je kvaka s darijom dzamonjom. nis narocito

"nista narocito"

Ne kontaš?

Ne čitaš, bit će.

Ili, fakat, ne kontaš.

Jimmy_The_Saint wrote:"nista narocito"

Ne kontaš?

Ne čitaš, bit će.

Ili, fakat, ne kontaš.

hehe
jedino sto mi se otkrije kad ga citam jest da je bio dobar covjek

16 godina dok sazrije

medulla wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:"nista narocito"

Ne kontaš?

Ne čitaš, bit će.

Ili, fakat, ne kontaš.

hehe
jedino sto mi se otkrije kad ga citam jest da je bio dobar covjek

I to ti nije dovoljno?

Možda bi ti bolje leglo da uđeš u trag starijim književnim uratcima, mimo kolumnistike. "Zdravstvena knjižica", recimo...

Daco je bio dobar čovjek, i čaroban pisac. Tako nekako to ja vidim.

LET IZNAD
VRAPČIJEG GNIJEZDA


Moja pokojna tetka Mira bi padala u pravu depresiju kad na Božić ne bi pao snijeg. To je slutilo na tešku i nesretnu godinu.

Ne znam šta bi rekla da je doživjela ovogodišnji Božić bez ijedne pahulje, sa proljetnim temperaturama kada se Božić Bata znojio ispod svoje bunde, a njegovi jeleni umalo nisu lipsali od žeđi.

Sjedim pored otvorenog prozora i gledam komšiju Pašu kako u dvorištu čekićem lupa po nekom autu. Ne znam šta mu je namjera - da ga popravi ili uništi?

Nisam platio zadnji račun, pa su mi isključili telefon. U stvari, mene mogu zvati, ali ja ne mogu nikoga.

Zato i sjedim u kući i čekam poziv od djece i sati prolaze li pro­laze, a niko se ne javlja.

Na zvonjavu telefona skačem sa stolice i dižem slušalicu.

Na drugom kraju je neki nepoznat glas:

"Sretan Božić ili Merry Christmas, kako ti se više sviđa."

"Opet neki duhovit zajebani što nema druga posla", pomislim i odgovaram: "Što meni čestitaš - nisam se ja rodio danas. Čestitaj njemu. Nažalost, ne znam njegov broj."

"Kladim se da ne znaš ko te zove."

"Da li bih trebao znati?"

"Sjećaš li se kad sam ti iz murije u Njemačkoj poslao čestitku za Novu godinu i obećao ti da ćemo slijedeću dočekati zajedno?"

Malo sam se premišljao, a onda uskliknuo: "Vrabac!!! Pa, gdje si, jebo te patak..."

"Evo me. Mi nikad ne proslavismo onu Novu godinu, pa te sad zovem."

"Kad si se vratio iz Kanade?"

"Nisam, evo me u Vankuveru. Kontao sam da ti skokneš malo do mene..."

"E, moj Vrabac!"

"U čemu je problem? Imaš naš pasoš? Imaš Zeleni karton?"

"Imam ja i pasoš i Zeleni, ali nemam onih drugih zelenih papira."

"Za to ne brini. Možeš li se dokotrljati do Zagreba? Poslaću ti kartu preko Senke - ona radi u Air Bosni. Još danas je ovde, a sutra se vraća. Rezervisaću ti kartu do Seattla, a onda ću ja doći po tebe kolima. Važi?"

"Ma, znaš, Vrabac..."

"Znači: dogovoreno. Vidimo se, pa ćemo pričati."



* * *

Spakovao sam sve stvari, ali u džumbusu na stolu, među bezbroj nepotrebnih vizit-karti, komadića papira na kojima su zapisane neke moje "ideje", pozivnica na književne večeri na koje nikad nisam otišao, zgužvanih papirnih maramica i praznih kutija cigare­ta - nigdje moje Zelene karte!

Hvata me nervoza koja prerasta u paniku, a što sam nervozniji, sve su manje šanse da ću je naći. U tom trenutku mi pred oči, mimo svakog logičnog konteksta, izlazi scena iz nekog filma kad su oba avionska motora u plamenu, a pilot umiruje kopilota:

"Nije sad vrijeme za paniku", a ovaj mu odgovara: "Upravo je sad vrijeme za paniku."

Sipam si duplu votku i palim cigaru i prebirem papirić po papirić i razmišljam, tješim sam sebe: "Šta će kome moja Zelena karta? Kakve vajde od nje?"

Onda se sjetim kako mi je jedan Šok prije godinu dana nudio pet hiljada maraka za nju, a kad sam ga pitao šta će mu, on mi odgo­vorio: "Znam ja šta će mi."

Ipak, pada mi kamen sa srca, prepoznah plava slova (nikad mi neće biti jasno zašto to zovu Zelena) i zakopčah je u džep košulje iznad ustreptalog srca.



* * *

Sa Senkom sjedim na zagrebačkom aerodromu i palim jednu cigaru na drugu, jer znam da mi slijedećih šesnaest sati predstoji apstinencija, pa, k'o biva, da nadoknadim...

"Kakvo je vrijeme tamo?", pitam je.

"Znaš i sam - kiša, pa kiša, pa opet kiša!"

"Kako si upoznala Vrapca?"

"Kojeg Vrapca?"

Tek tad skontah da je Vlado bio Vrabac samo za raju;

"Mislim Vladu?"

"Zašto ga zovete Vrabac?"

Bila bi to predugačka priča, pa je upitah:

"Jesi li primijetila da na ruci ima tetoviranog vrapca?"

"Jesam. Odakle mu to?"

Slegnuo sam ramenima:

"Nemam pojma. Vjerovatno iz vojske."

Nastavila je:

"U kockarnici."

"To me ne čudi", pomislih, a upitah:

"Šta ste igrali?"

E, sad je bilo vrijeme da se začudim.

"Ja sam igrala black-jack."

"A on?"

"Ništa. On radi kao krupje."

Nisam mogao a da se ne nasmijem. Samo sam zamislio scenu kako Vrapca, koji je uzeo hiljade i hiljade papaka na šibici, u Kanadi pitaju ima li kakvog iskustva s kockom.

Senka me začuđeno pitala: "Šta je tu smiješno?"

"Ništa, ništa... Samo me čudi jer Vrabac... Vlado nikad nije volio kocku."



* * *

Avion je rulao po pisti. Ja sam iznad glave smjestio torbu sa odjećom za par dana i velikim komadom stelje.

To je bilo jedino što mi je palo na pamet ponijeti Vrapcu. Privezao sam pojas i nastavio da tkam svoj san.

LET IZNAD
VRAPČIJEG GNIJEZDA (II)


Čega me je sad strah?

Zašto ne mogu da spavam?

Bez problema sam otišao u inostranstvo - u Zagreb.

"Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosan­sku putovnicu.

U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, ušuškala me ćebetom i jastukom i pitala:

"Are you O.K.?"

Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao pričati da sam daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zašto više nikad u životu neću biti O.K...

Pitala me je može li mi kako pomoći.

Gledajući u dva crna bisera njenih očiju htio sam reći:

"Itekako", ali to ne znam reći na engleskom, pa sam uz svoj najšarmantniji bezubi osmijeh kazao kako bi mi jedna cigareta spasila život.

Zavjerenički se nagnula prema meni i kroz uniformu je bljesnuo bijeli grudnjak na njenoj tamnoj koži, a ja sam jauknuo.

"Imamo malu prostoriju za hitne slučajeve. Hoćete li poći sa mnom?"

Ponudio sam joj bijelu drinu, a ona meni "unuče" Johnnya Walkera. Rekla je da se zove Marta i da je iz Amsterdama i pitala me je jesam li Hrvat.

"Nisam. Ja sam Bosanac", rekao sam ne bez ponosa, a ona me je pogledala onim praznim pogledom na koji sam već navikao:

"Ah, tako. Neće vam smetati da se presvučem?"

"Hoće. Možete li pričekati da ispušim još jednu i da mi donesete viski. Dupli, please."

Ni na aerodromu u Chicagu (gdje sam presjedao) nije bilo nikakvih problema kad sam pokazao pasoš i Zelenu kartu, ali se, svejedno, nekog nedefinisanog straha ne mogu osloboditi.

Poslije tri godine sam opet u Seattlu. Baš kako je Senka rekla: kiša, opet kiša, pa onda kiša.

U prepunoj aerodromskoj hali pokušavam prepoznati Vrapčev lik, a onda vidim curu koja nosi tablu s natpisom: "DACO", i prifuravam.

"Slijedite me, please", i vodi me do bara, a za šankom sjedi samo jedan čovjek kojeg moje oči nikad nisu vidjele. Tek kad mu bljesnu osmijeh i kad raširi ruke u zagrljaj i reče: "Mislio sam da nećeš doći, pederu stari", prepoznah Vrapca.

Idemo do njegovog auta i pitam ga: "Kad sam te zadnji put vidio, kosa ti je bila sijeda, šepao si...?"

"Ti, vala, ko jetim. Ko da nisi živio u Americi. Znaš da se sve s parama može uraditi - osim onog vašeg Bičakčića napraviti lijepim:"

"Znam, ali..."

"Pos'o, buraz, pos'o. Znaš i sam da je imidž, ili što bi mi rekli 'lice picu prodaje', zakon."

"Kad smo već kod posla, Senka mi reče da radiš kao krupje. Pa, pička ti materina, odakle ti tolika lova da mi platiš kartu, da me zoveš - ja muda trebam otegnuti da bih za godinu, pod uslovom da ne jedem, ne pušim, ne pijem, ne dišem, mogao uštedjeti za ovaj put?"

"Pričaću ti. Pokazaću ti kad dođem u Vankuver. Kako je raja u Sarajevu?"

"Koja raja?"

"Pa, naša raja."

"Koja naša raja?'"

"Izvini, i ja sam frajer što pitam."

Stižemo na kanadsku granicu i carinik pita nosimo li cigarete ili alkohol iz SAD-a (u Kanadi je sve to pet puta skuplje), imamo li šta prijaviti za carinu, a Vrabac pokazuje palcom na mene:

"Koliko se plaća za Bosanca?"

Carinik mahnu rukom i ja se prvi put nađoh u Kanadi.

Vrapčeva kuća nije kuća - to je KUĆA.

"Hoćeš li' Jim Bean' - čitao sam u tvojim tekstovima da si to pio dok si bio u Americi."

"Može. Mal' ne zaboravih", otvorih torbu i izvadih stelju: "Vrabac, nisam znao šta da ti ponesem..."

On je uze u ruke, nježno kao što se nosi tek rođeno dijete, pomirisa je i poče plakati:

"Jebem ti život..."

Ja svrnuh viski i primijetih da nema njegove čaše:

"Pa, hoćemo li, Vrabac, šuknuti jednu zajedno, nakon svih ovih godina?"

"Samo ti. Moram nazvati, Beth, moju djevojku, da joj kažem da si došao."

"Kad smo već kod toga, mogu li nazvati svoju djecu u Ameriku.?"

Vrabac se uozbilji: "Ne možeš."

Kontam: nije pijan, a nije ni poludio, a on upre prstom u moja prsa i reče:

"Ne možeš. I tačka. Možeš ih samo zvati da dođu 'vamo."

"Vrabac...?"

"Ne kenjaj, boga ti. Šta si se sav sasro od straha? Primijetio sam to još na aerodromu. Koji ti je kurac?"

"Hoćeš li da ti jaranski kažem: kad sam se vraćao iz Amerike u Sarajevo, pišao sam od sreće, a u isto vrijeme srao od straha da se više nikad neću vratiti u Ameriku i vidjeti svoju djecu. Sad se pišam od sreće što ću vidjeti svoju djecu, a serem se od straha da više nikad neću vidjeti Sarajevo:"

"Bio budala - ost'o budala", reče Vrabac i nazva svoju djevojku.

LET IZNAD
VRAPČIJEG GNIJEZDA (III)


"Ajde, picni se malo. Izgledaš k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara", rekao mi je Vrabac zagrlivši me kao da sam mu mlađa sestra.

"Stani, bolan, da suknem još jednu. Onda ću."

"E, bogami, k'o da će ti pobjeć'. Dok se ti istuširaš, ja ću zvati Beth, svoju djevojku, pa idemo negdje na večeru..."

Izašao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao:

"Koji ti je kurac? Što ga gasiš?"

"Pa, znaš... struja..."

"Jebla te struja, mali... gdje ti živiš?"

Gorko sam mu odgovorio:

"U Sarajevu, u jebenom Sarajevu, moj Vrabac."

"Sam si me učio: kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Jel' tako? Dobro me podsjeti - trebam nazvati Pileta, električara, da mi promijeni grijač. Sjećaš li ga se? Pao je i neke godine kad je skinuo sve bakarne žice s telefonskih vodova od Kovačića do Čengić Vile i kad ih je probao tušnut na otpadu? Ma, znaš ga... sjetićeš se kad ga vidiš."

Sjeo sam za šank, natočio si piće, a on mi je rekao da zovem djecu.

"Hvala ti, jarane, al' ne mogu."

"Šta ti je?"

Tri godine nakupljane suze su grunule iz mene:

"Ma, jebi se ti. Ti nemaš moju Nevenu i Vesnu. Kako ću se suočiti s Neveninim tužnim, pametnim pogledom, jer je već, dovoljno je odrasla, shvatila da tatu više nikad neće vidjeti? Kako odgovoriti mojoj maloj Vesni kad ću se vratiti kući? Kojoj jebenoj kući? Nemam je ni u Sarajevu, a kamoli u Americi!"

Vrabac je zabacio pramen kose s čela i rekao onim glasom kojeg pamtim, iz vremena kojeg pamtim, iz vremena kojeg se sve više manje sjećam:

"Da sam pametan, rekao bih ti nešto pametno, moj Daco..."

"Jebo pamet. Ajde sukni jednu, pravi mi društvo..."

Prekinulo nas je zvono na vratima. Ušla je Beth, Vrapčeva "djevojka."

"Nice to see you."

"Please to meet you."

Beth je izgledala kao da joj je trideset godina, ali trideset godi­na provedenih na plastičnoj hirurgiji, pa sam upitao Vrapca:

"Koliko ti cura ima djece?"

"Kakve djece! Unučadi. Al ima para."

"Što radi?"

"Ništa. Bogata je, al' željna kurca."

Beth je otišla u halu, a ja sam pitao Vrapca:

"Senka mi je rekla da radiš kao krupje. Pa, zar može biti tolika lova da mi plaćaš sve ovo?"

"To što radim kao krupje - to je posao. Ali imam svoj biznis. Beth i ja smo kupili kojih hiljadu hektara zemlje u Kanadi. Isto je to kao i u Americi - hektar te dođe pedeset centi, ali moraš za godinu izvući neku nafaku iz toga. Ako ne izvučeš - plaćaš porez na vlasništvo, ali sad više nije vrijednost pedeset centi, nego pedeset dolara..."

"Ja! Pa, šta?"

"Ništa. Na toj zemlji ima potok. Beth me pogurala i sad imamo malu fabriku. Pakujemo i prodajemo običnu vodu - po skupoj cijeni. Znaš li kako se zove voda? LEVAT. Pitali me kad sam pri­javljivao firmu, iz čiste radoznalosti: šta na našem znači LEVAT, a ja im odgovorio da je to u našoj zemlji, ne znam sada, bio moj najveći izvor prihoda. Hoćeš li probati jednu, imam u frižideru."

"Jebi se, Vrabac, zar ti ja ličim na levata?"

Beth, Vrapčeva djevojka, vratila se iz onog mjesta gdje i car ide pješke i oči (sočiva?) su joj blistale, a ja sam kroz svoj već mutni pogled konstatovo, potvrdio ono što je moj prijatelj Manojlo Tomić davno rekao, da nema ružnih žena, nego samo trijeznih muškaraca.

Opet je zazvonilo na vratima. Ušao je Pile, a ja sam ga prepoz­nao po frljavom oku, a on se pravio da me ne pozna. Pitao je za Vrapca, a ja sam mu rekao da je u hali.

Baš kao da sam u svojoj kući, kucnuo sam na vrata:

"Vrabac. Evo Pileta."

"Eto me za sekundu."

Išao je i oči su mu sijale.

Pile je ušao, promijenio grijač na bojlera, zadržao se nekih pet minuta, sjeo za šank, a Vrabac ga je pitao šta će popiti. On je odbio, ali je uz lisičiji, ulizivački smiješak rekao: "Ne bi... Ali, Vrabac, dođeš mi sto i pedeset dolara?"

Vrabac mu je odbrojao pare.

Onda je Pile iz torbe izvadio neke papire:

"Znaš, Vrabac, ti bolje znaš engleski od mene... 'Oću da pošaljem papire burazeru da dođe ovamo... Ne znam ovo ispuniti..."

"Nema problema", rekao je Vrabac i začas završio posao.

Pile je krenuo na vrata, ali ga je Vrabac zaustavio:

"Ej, Pile. Polako. Dođeš mi sto pedeset dolara."

"Ma kako Vrabac?"

"Jebaji ga - ja ne znam promijeniti grijač na bojleru, ti ne znaš engleski. Jel' u redu?"



* * *

Kako se praznila flaša Jim Beama, tako se moja hrabrost punila, pa sam, ipak, odlučio da zovem djecu...

"Daj, bolan Vrabac, da skroziramo ovu flašu zajedno?"

"Imam ja nešto bolje", rekao je Vrabac, otišao u kupatilo i vra­tio se s nečim što je ličilo na tabakeru i na staklenoj podlozi šanka izvukao tri "crte"... Beth je šmrknula jednu, on drugu, a ja sam već bio u avionu i vraćao se na osuđeno mi Sarajevo. Mislio sam: zar od mog Vrapca postade "koka"?

Stjuardesa me pitala: "Gospodine, je li Vam dobro?"

Nisam ni registrovao njen izgled, nego sam naslonu ispred sebe odgovorio:

"Ima li ijedan razlog zašto bi mi bilo dobro?"

JEK-DU


"Sve je u tvojim rukama", kaže meni majka, a, pritom ne doda­je ono meni toliko važno "sine", pa opet, po hiljaditi put sanjam njeno ime, sisam sisu koju nikad nisam sisao, i molim onoga u kojeg ne vjerujem da da... Mama, kažem tad životu, a ne njoj: sve mi izgleda da je moje bilo samo da se rodim - a ostalo je preostalo u nekom vrhovnom biću "čiji su putevi tajanstveni"...

Meni nisu! Taj surovi vladalac smrti i života igra šešbeša sa mnom.

Najgluplje igre koju znam, ali svejedno, ja prihvatam pravila, bacam kockice i "ubijam" jek-du: najgore nešto što se može baciti, nešto što ne znači ništa, što svako, slijedećim bacanjem može pobi­jediti... idem dalje, mama: opet bacam gubitnički jek-du i sve se nadam da će preplivati kroz poplavu užasa nešto lijepo i nešto nes­retno kao što sam i jesam...

"Sve je u tvojim rukama", odzvanja mi kroz glavu i, pošto mi je pun kurac bacanja jek-du, samo gledam kroz prozor, a visina me mami: baci, baci, baci... Boba, samo boba fali da povjerujem toj prokletnici. Sam pogled na nju (prelijepa je) i znam da joj je ime Smrt, ponovo uzima pod svoje skute Život - kakav takav, jebaji ga.

Idem tamo gdje ne bih trebao ići, srećem čovjeka kojeg ne bih tre­bao sretati: prošlu, samo prošlu, noć je "jebao i mrtvu i majku i oca"...

Digao sam se od stola - nisam svog jarana, Kikana, ostavio na bilo kojem cjedilu - nego sam rekao, u tom smislu da sam ja i prestar i preslab i prebolestan da se bijem, ali da ću se uvijek biti...

Sreli smo se jutros:

"Joj, jesam jučer bio pijan..."

"Ama, jebo to."

"Jesam li ja tebe, Daco, uvrijedio?"

"Nisi, Sara, samo si mi rekao da sam šupak."

"Ne bih ja to nikad za tebe izgovorio..."

"Sara, rekao si, ali se to ne pika."

"Izvini."

Sara ide iz kafane, šta li mu je u duši, ja to ne mogu znati, i kaže:

"Neću ti nikad zaboraviti ono cvijeće što si ostavljao pred vratima."

Vratim se ja malo, tridesetak godina unazad: Alma je ljepotica - ja sam pijanac i budala. (Imam ja, kakav-takav, status pisca i no­vinara, ali, pošteno: da sam pijanac i budala uvijek prevagne.) Svi mi zamjeraju kako pišem o nekakvim svojim seksualnim poduhva­tima...

Eto, neka svi znaju: Almu nikad nisam ni poljubio, ni dodirnuo... samo što sam radio bilo je buljiti u njen prozor, čekati da se opet pojavi...

Nakon sto godina svega, Alma je ostala isto lijepa (lažem, pro-ljepšale su je godine), ja sam i dalje beskrajno i beznadežno zaljubljen u nju i toliko sretan da nikad nije prihvatila moj poziv, jer ja uvijek bacam jek-du.