Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[basta sljezove boje]

Karim Zaimović
Sarajevo, 1971-1995.

Odrastao u umjetničkoj obitelji i u urbanoj sarajevskoj atmosferi jednoga razdoblja u kojem je svakodnevnica bila već posve zapadnjačka, a još se nije moglo ni naslutiti u kakvom će krvoproliću završiti, Karim Zaimović se već kao dječak intenzivno predao svijetu slikarstva, stripa, filma, književnosti. Ali odmah se vidjelo: ne kao puki konzument, nego kao tumač i suptilni razumijevalac. Sa četrnaest godina on je već znalac, koji objavljuje članke i eseje o stripu i filmu u svim relevantnim časopisima i listovima ondašnje Jugoslavije. Rat je proveo u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača i urednika magazina Dani, urednik časopisa Fantom slobode, a svoje priče objavljivao je i na radiju Zid. U načinu na koji su se u Karima Zaimovića presipali darovi, u načinu na koji je on svoju darovitost nosio i vladao njome, bila je evidentna mocartovska priroda njegove pojave. No, sudbina kao da je htjela i više od toga: uz raskošne kreacijske sposobnosti, Zaimović je bio obdaren rijetkom ljepotom potpunoga čovještva, onakvom zbog koje se svatko tko mu je bio blizak i sam morao osjećati darovitim i privilegiranim. Pa kada je 1.kolovoza 1995. godine, već pri kraju rata, Zaimovića na ulici smrtno ranila granata što je doletjela odnekud sa srpskih položaja oko grada, ta smrt odnijela je najbolje što je Sarajevo imalo.”

U ovoj kratkoj biografiji je sažeto mnogo stvari koje je ovaj uistinu veliki čovjek i veliki umjetnik uradio. Pričati o njemu bi se moglo u beskraj, pričati o njegovim uspjesima i velikim djelima također. Zato ću se posvetiti njegovoj, nažalost, jedinoj knjizi koja je izdana posthumno i koja dovoljno oslikava uistinu preveliki talent koji je i ovaj grad i ova država i ovaj svijet izgubio.

Karim Zaimović je bio veliki umjetnik. Iako mu je u trenutku smrti bilo tek dvadeset i četiri godine, on je ipak pokazao da je u tom kratkom životnom razdoblju mogao postići nešto za što je mnogim drugim ljudima trebalo nekoliko decenija. To dovoljno govori o njegovom talentu koji je, nažalost, prestao ratnim vihorom.

Taj njegov talent se može dosta dobro i lijepo očitovati u njegovom jedinom djelo, a to je “Tajna džema od malina”. Odmah jedna napomena. Ovo djelo nikada nije bilo zamišljeno da bude u formi u kakvoj je danas, ali sama ostavština Karima Zaimovića je sama po sebi zahtijevala da bude izdana pa makar i u nedovršenoj i nereviziranoj formi. Tako je ovo njegovo djelo ostao jedini svjedok i njegova života, ali i tog talenta koji je propao.
Ova njegova knjiga je svojevrsna alternativna povijest našega doba. Karim stavlja samo Sarajevo u epicentar svjetskih dešavanja i to kao samostalnu jedinku zajedno sa svim ljudima koji su obitavali ili još uvijek obitavaju u njemu. Reći ću ovu stvar. Kada sam pročitao prvu priču iz ove njegove zbirke, naslov joj je “Nigel Breen”, odmah sam uzeo u ruke razne enciklopedije da provjerim sve navedene podatke u toj priči. Uskoro sam se uvjerio da je ova, a i ostale priče, čista fikcija, ali ipak takva fikcija koja je sama po sebi tako sugestivna i istinita da čovjek apsolutno povjeruje u nju. Jer zašto se svjetski suvremeni mitovi i legende ne bi ispreplitali i u Sarajevu, ako već mogu u Parizu, New Yorku, Londonu, Cairu, Rio de Janeiru i mnogim drugima. Karim stavlja upravo Sarajevo i Bosnu u to središte svih svjetskih zbivanja stvarajući jednu alternativnu povijest koja je u potpunosti istinita kao i ona koju danas znamo i učimo.
Karimovo igranje sa povijesnim činjenicama i prilagođavanje istih svojim načelima dovoljno govori o samoj povijesti. Govori to da je povijest jedna od najvećih istina, ali je u sito vrijeme toliko pogodna tuđoj manipulaciji da se onda osoba zapita što je u stvari istina, a što ne. Sve priče ove njegove zbirke su jedna vrsta opomene onoga što se sa tom poviješću radi i u dobre, a posebno u loše svrhe.
Druga bitna stvar ove zbirke jeste jedna specifična fikcija koja pruža čitaocu bijeg od stvarnosti i uvjerenje da smo ipak i mi ovdje i sada sam centar svega što se u svijetu radi. To je jedna odlična stvar budući da on koristi te suvremene mitove i legende, ali ih prilagođavajući nama. Tako je uistinu predivno vidjeti da se Walt Disney nađe kao osoba koja je bila inspirirana Sarajlijom, zatim film o nevidljivom čovjeku koji je u stvari iz Sarajeva te konačno da su se i vampirski okršaji dešavali u Sarajevu i to pred ulaznim vratima radija kojeg upravo slušate. To je u krajnjem slučaju, ako se i zanemare sve književne i umjetničke funkcije, stvarno predivno za vidjeti i znati. Osoba dobije utisak da smo i mi sami u nekom Hollywoodskom filmu zavjere.
Karim je bio fasciniran filmom i stripom i onaj koji barem malo zna nešto o tome može u ovom njegovom djelu da to prepozna i vidi. Međutim, on od tih umjetnosti ne stvara neku jeftinu i banalnu fikciju kakvoj su podložni mnogi, već on to tako lijepo “upakuje” u jednu književnu formu koja nas ostavlja doslovno bez daha.
Najbitnija stvar koju je Karim u svom životu napisao jeste definitivno vlastita smrt. Kada se to samo kaže čovjek odmah pomisli da je to nemoguće. Međutim, ono što je Karim zapisao u jednoj svojoj priči, a također i u spisima koji nisu ugledali svjetlost javnosti u potpunosti oslikava ono što mu se desilo.
U priči koja nema naslova on govori o jednom čistom paradoksu. To je paradoks isprepletenosti ljudskih života o kojemu sam čak jednom prilikom u nekoj drugoj emisiji pričao. U toj priči Karim izlaže biografije dva lika. Jedan je Aleksandar Antonijević, a drugi, zamislite, Karim Zaimović. U priči se izlažu njihovi životni putovi. I jedan i drugi su živjeli u Sarajevu, ali nikada nisu imali niti prilike niti sudbine da dođu jedan s drugim u kontakt. Obojica su bili totalno suprotne ličnosti tako da to dovoljno govori o njihovom međusobno nekontaktu. Tako je njih dvojicu rat rastavio na dvije strane. Jedan je završio u Beogradu, a drugi ostao u Sarajevu. Karim je vodio emisiju na radiju, a Aleksandar životario po Beogradu. Slučajnom prilikom životni put je Aleksandra doveo do poznanika na Grbavicu u toku opsade Sarajeva gdje su se oni onako malo zapili. Istovremeno su slušali radio na kojem je bila upravo emisija Karima Zaimovića u kojoj je pričao priču koju sam vam i ja upravo sada ukratko ispričao. Revoltiran zbog toga što netko nepoznat slučajno zna sve o njemu, a i zbog samog svog života, Aleksandar odluči da svjesno prekrši primirje te ispali topovsku granatu na Sarajevo koja pronalazi put do radija i na mjestu ubija voditelja, Karim Zaimovića.
Nešto slično se u stvarnosti i desilo. Par mjeseci prije samog prestanka rata, u toku primirja, tri granate su doletjele u Sarajevo sa srpskih položaja. Druga je pala stotinjak metara nedaleko od Karima, a geler je bio sudbonosan. Uspio je da poživi trinaest dana. Nakon toga ga je stigla smrt. Mnogi vjeruju da se u stvari obistinio scenarij koji je zapisan u priči “Bez naslova”.
Neobjavljeni spisi Karima Zaimovića kažu ovako:
“…Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt.”
Dalje je on sam zapisao.
“Sudbina se poigrala sa mnom. Šta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu sam se preselio u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet… i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično. I o tome se da pričati na drugi način.”
Tako je Karimu uspjelo nešto što zasigurno nikome drugome nije. Opisao je svoju smrt i to tako doslovno da čovjek jednostavno mora povjerovati budući da je se to uistinu tako i desilo. Što reći na to? Mislim da je svaki komentar suvišan.

Mladen Tyr Vuković

[Semsaa]

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2007/06/19

[T8]

Jucer se navrsilo 16 godina od osnivanja Armije Republike Bosne i Hercegovine
Armija RBiH je zvanično osnovana 15. aprila 1992, od jedinica Teritorijalne odbrane BiH, i drugih patriotskih snaga koje su se ukljucile u odbranu BiH

[MoHiKaNaC]

Sinoc je na TVSA prikazan interesantan dokumentarac o proteklom ratu. U kratkim crtama podsjetili su na nastanak Armije, njene prve bitke, zatim nastavak rata, najbitnija ratista, razvoj situacije u svim dijejlovima BiH i onda prelazak Armije iz odbrane u ofanzivu...

Covjek se na momente rastuzi a na momente zamisli ali osjecaj koji kontantno drzi i nadvladava sve ostale emocije jeste veliki ponos...

[Šole]

Svi mi koji smo tad bili ponosnosni na ono što jesmo.........bar smo imali šansu umrijeti kao ljudi.

[karanana]

Gledo sam i ja na TVSA onu emisiju, dobra je bila. A ovdje svi psuju TVSA a najbolja TV stanica kad su u pitanju ovakve teme.

[MoHiKaNaC]

Upravo tako. Mozda nemaju velik budzet ali im se mora odati priznanje sto na dan nezavisnosti prave kontakt program koji traje bukvalno citav dan, prave razne priloge na tu temu, dovode goste, dijele nagrade... Sinoc su opet imali kontakt emisiju u kojoj su gostovali Selmo Cikotic i gen. Karavelic, tema je opet bila vezana za Armiju, nekad i sad. I onda je uslijedio pomenuti dokumentarac.

Sole razumijem jako dobro to sto kazes jer heroji koji su pali u rati sigurno nisu imali vremena da se zapitaju da li je sve to imalo smisla. Danas mnogi sebi upravo to pitanje postavljaju...

[G@ss]

12.05.2007.
Dvanaesta godišnjica rušenja helikoptera na Žepskoj planini
Udes koji je uticao na sudbinu Srebrenice
Piše: Šefko HODŽIĆ

Jula 1995. njihova pomoć u odbrani Srebrenice bila bi dragocjena. Naredbu za let helikoptera za Žepu izdao je komandant RV i PVO, a komandant 1. vazduhoplovne brigade odredio je posadu u sastavu: major Džemal Malkić – vođa vazduhoplova, natporučnik Enver Čokić – drugi pilot i natporučnik Izet Džambić – tehničar letač.


Pad helikoptera Armije RBiH kod enklave Žepa u noći 7. maja 1995. godine i dalje je jedna od misterija minulog rata. U ovoj tragediji poginula su sva tri člana posade i devet putnika, među kojima i trojica od četvorice tuzlanskih ljekara koji su upućeni u Srebrenicu, a povrijeđeno preostalih deset putnika.

Nakon pada helikoptera, obustavljen je “vazdušni most” za Žepu i Srebrenicu. A to se kasnije itekako odrazilo na subinu istočnih enklava.

Oslobođenje

[shalaedin]

Kratka Biografija o Legendi



Izet Nanić je rođen 04.oktobra 1965.godne u Bužimu,od majke Rasime i oca Ibrahima drugi od sedam sinova.Osnovnu školu je završio u Bužimu sa odličnim uspjehom,a srednju vojnu (opštu) školu završio je u Zagrebu 1984.godine.Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine.Oženio se 1987.godine Sefijom djev,Remetić iz Varoške Rijeke.a 1988. godine dobio kćerku Leu,1991. godine sina Nevzeta i 1993.godine sina Ibrahima.Svoje službovanje u bivšoj JNA,kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom1992. godine.Nakon napuštenja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gde uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih jojnih jedinica .Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992.godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim .Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimsaka udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.)Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specifičnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja.Formira specijalne jedinice (ČSN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije» koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.Brigadir Izet Nanić ostavio je iza sebe nimalo jednostavnu zadaću historičarima koji će morati istražiti fenomen Bužima , mjesta ko je prije rata brojalo 18.000 stanovnika ,mjesta kojeg svi slobodari opravdano nazivaju izvorištem nadahnuća,oazom u kojoj se najbolje čuvala i sačuvala nepomućena slika Bosne i Hercegovine kao jedinoj domovini ,našoj potrebi , kao idealu i kao temelju naše budućnosti.Moraće istražiti fenomen bužimskog borca –viteza i njihovog Komadanta –idejnog tvorca i vodje.

[doktor30]

General SEFER HALILOVIC


General, Legenda, Heroj, Bosanac, COVIJEK !!

Osnivac Armije RBiH, njen komandant, prijeratni ilegalac i komandant Patriotske Lige RBiH..............legenda, bas!

[kekec]

...
fenomen Bužima , mjesta ko je prije rata brojalo 18.000 stanovnika
...

Općina Bužim zauzima površinu od 130 km2 i u njoj živi 18.251 stanovnik. Gustina naseljenosti iznosi oko 150 stanovnika na 1 km2, što je po ovom kriteriju svrstava u sami vrh države Bosne i Hercegovine (BiH je prema popisu 1991 godine imala gustinu naseljenosti 80,5 stanovnika na 1 km2).

Prije rata cijela opstina oko 10500, a poslije rata oko 19000 stanovnika.
Samo neka se zna. Uz ime Izeta Nanica ne smije biti netacnih podataka, bilo koje vrste.

[Prozor]

...
fenomen Bužima , mjesta ko je prije rata brojalo 18.000 stanovnika
...

Općina Bužim zauzima površinu od 130 km2 i u njoj živi 18.251 stanovnik. Gustina naseljenosti iznosi oko 150 stanovnika na 1 km2, što je po ovom kriteriju svrstava u sami vrh države Bosne i Hercegovine (BiH je prema popisu 1991 godine imala gustinu naseljenosti 80,5 stanovnika na 1 km2).

Prije rata cijela opstina oko 10500, a poslije rata oko 19000 stanovnika.
Samo neka se zna. Uz ime Izeta Nanica ne smije biti netacnih podataka, bilo koje vrste.

Prije rata Buzim je bio sastavni dio opcine Bosanska Krupa, tek nakon Dejtona je dobio status vlastite opcine.

[stari_sarajevski_gospodin]

Ramiz Salčin - Komadant Općinskog štaba Novi Grad Sarajevo
Starosna dob: 38 godina
Poginuo 24. augusta. 1992. godine


Komandant Opštinskog štaba OS Novi Grad u Sarajevu, posljednji put je napustio svoj ratni kabinet prekjuče oko devet sati ujutro. Krenuo je tamo gdje je najradije išao-u borbu. Danas mu je džanaza na šehidskom groblju na Kovačima (24.08.1992)

Juče smo došli u ratni kabinet komandanta Salčina. A u kabinetu njegov brat Mirsad, takođe borac, Fako Lakota, sestrić i pratilac, pa drugi pratilac Džino, saborci i prijatelji-Osman Džamalija, Ševko Okerić, Ismet Čengić i mnogi drugi...oni pričaju o komandantu Ramizu
Na stolu je njegova putna torba, koju je malo kada nosio na front. Češće je nosio oružje. Tu je i maskirna bluza. Skunuo ju je koji munut prije nego što je smrtno ranjen. Ispod stola-patike i čizme. Čizme je nosio kada je išao u borbu, patike-kada je išao na sastanke. Zato je češće nosio čizme.
Bio je borac Patriotske lige. U martu je predvodio borce Mojmila i odbranio ovo sudbinski važno brdo da ga bivša JNA ne osvoji. Od prvpg ratnog dana borio se u prvim borbenim linijama, i to od borbi za MUP-ovu školu na Vracama 5.aprila do tragične pogibije na Nedžarićima. A između toga-učestvovao je u svim bitkama u sarajevu.
Iako je postavljen za komandanta Opštinskog štaba Novi Grad, ostao je ono što je najviše volio-borac na frontu i zato je uvijek išao na front. Primjerom je pokazivao-kakav treba da je komandant. Imao je dvije opsesije: prvu-da oslobodi kasarnu „Viktor Bubanj“ i drugi-da oslobodi Nedžariće. U bici ua kasarnu je teško ranjen, au Nedžarićima je izgubio život.
Izgubio je život od metka u borbi! A ne od granate, čega se plašio.
Kao pripadnik PL od prošle godine, pa borac od prvih ratnih dana, Ramiz je dobro znan i zajedno sa svojim saborcima, učinio je mnogo u odbrani sarajeva. Bio je hrabar i neustrašiv borac, koji je učestvovao u svim glavnim bitkama za odbranu našeg glavnog grada. A smrt ga je zadesila u 38.godini života.

[T8]

Kod TV repetitora na Humu jučer je položeno cvijeće i proučena Fatiha Fikretu Krakonji, prvom šehidu općine Novo Sarajevo, koji je bio pripadnik Velešićkog odreda u sastavu 1. slavne - 111. viteške brigade. On je na ovom mjestu 21. aprila 1992. godine poginuo braneći grad. Nakon toga odata je počasti i ostalim šehidima i poginulim borcima, te je na taj način prvi put obilježen Dan šehida općine Novo Sarajevo.

Otac Ahmet Krakonja kazao je da mu je velika želja da se nikada ne zaboravi lik i djelo njegovog sina Fikreta, ali i ostalih šehida i poginulih boraca koji su dali svoje živote za slobodu.

- Prvi put obilježavamo ovaj značajni datum koji je od ove godine uvršten u Kalendar obilježavanja značajnih datuma i ličnosti iz perioda odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. godine Općine Novo Sarajevo. Nadam se da ćemo sljedeće godine postaviti spomen-ploču na mjesto stradanja Fikreta Krakonje - kazao je Salko Hajdarević, predsjednik Udruženja "1. slavna-111. viteška brigada".

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/sara ... a-krakonju

[Šole]

SARAJEVSKO NASELJE DOBRINJA

Nemoguce je ispisati imena svih heroja iz ovog naselja koji su ili dali zivote za odbranu drzave ili su prezivjeli, samo jedno znam da su vec poodavno pali u zaborav. Nazalost. Nekad se pitam dali se uopce iko, osim nas njihovi prijatelja i saboraca, sjeti istih?

Brate, često odem pred školu pa čitam imena sa mesinganih ploća.......možda je i bolje da su nas zaboravili, "ratna braća" se poznaju, makar i u prolazu..........sjevne oko, sjećanje.....ko nož jebote, zaboli sve. A opet neki osječaj me ponese ko na krilima, kad svom sinu prićam sjećanja.

[Šole]

Tema vam je prava,samo mogli bi ste ubaciti i kojeg Hrvata ili Srbina.Samo je armija branila Bih,a kad su klali neduzne Srbe i Hrvate o njima nitko nish ne pise.Boze u kojoj ja zemlji zivim,mrzim ze Bosno.

Elpez Oliver, 1 Dobrinjska brigada, na svojim leđima iznio 25 civila iz Aerodromskog naselja, kad je padalo. Poginuo na širem rejonu Otesa, moj "brat". Milojević Darko, 1. Dobrinjska brigada, pobjegao iz VŠ u Beogradu da brani BiH, moj "brat", Medo "Vlah" konobar kod velepekare 1.Dobrinjska brigada moj "brat"..........treba li ti još..............Jebe mi se ko je ko, zanimalo me samo hočeš li braniti BOSNU I HERCEGOVINU.

[Šole]

Mali Azur, bio s nama u VP, mi ga "otjeramo" u školu, on se vrati prije nas. Jedva malo viši od "kalaša", a "JEBENO SE ČEŠLJO" (oprostite na izrazu), poginuo u saobračajnoj nesreči 96-te na putu ka moru. Ironija sudbine.

[The Cult]

Mnogo prije svih shvatio je šta se Bosni sprema,pripadao je najhrabrijem ešalonu bosanskih heroja, poručio general Karavelić
Na starom mezarju Hemlijaši na području Memića kod Kalesije jučer je u prisustvu rodbine i nekoliko stotina saboraca , uz paljenje počasnih plotuna i druge vojne počasti , klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka heroja oslobodilačkog rata generala Senada Mehdina Hodžića , ekshumiranih prije mjesec i po u Zaseoku kod Zvornika.

Dostojanstveni ispraćaj Crnog labuda , kako su ga u ratu svi poznavali, kao rijetko kada okupio je prvake otpora agresiji na BIH iz tuzlanske regije , ali i s prostora širom BIH. Kolona sa Senadovim posmrtnim ostacima jučer je najprije zaustavljena u centru Kalesije , gdje su brojni mještani učenjem Fatihe željeli odati posljednju počast svom heroju, a potom su prevezeni na područje Memića.Senad je mnogo prije svih shvatio šta se Bosni sprema .Pripadao je najhrabrijem ešalonu bosanskih heroja koji su pokušali pomoći Bijeljini , Janji , Zvorniku, Bratuncu, Brčkom, koji nisu štedjeli svoje živote za spas bošnjačkog naroda. U jednoj od takvih akcija , prilikom zaustavljanja jedinica JNA koje su sa domaćim četnicima krenule iz zvornika prema Kalesiji i Tuzli , 10.05.1992. godine Senad je ubijen.Generacije naše djece moraju znati ko je Senad, moramo ih mi učiti da nikada ne zaborave heroje kao što je on bio –poručio je general Vahid Karavelić, Senadov komandat i saborac iz Patriotske lige.

Posljednjem ispračaju Senada jučer nije prisustvovala njegova majka Hurija. Ostala je, kaže, da u kući, kako to dolikuje islamskim propisima , moli za dušu svoga sina. Uz sanduk sa njegovim tijelom bila je njegova jedina sestra Ajša, kao i nekolicina rođaka , među kojima i imami Senad ef. i Sead ef. Bečić koji su i predvodili dženaza-namaz.

ORGANIZATORI OTPORA

Dženazi Senada Mehdina Hodžića jučer su prisustvovali i generali Salih Malkić i Mirsad Gutić, brojni ratni komandanti, organizatori otpora, predstavnici boračkih organizacija sa područja TK-a, Sead Omerbegović i Bahrija Mehurić, ministri u Vladi TK, zatim Senadovi saborci iz Patriotske lige Dževad Tosunbegović, Salko Bukvarević, Ibro Huremović, Rasim Omerović, glavni imam Kalesije Enver ef.Alić, ali i majke poginulih Senadovih saboraca iz Patriotske lige, među kojima i čuvena majka Munira .

[T8]

Silva Rizvanbegović

Sarajevska Hitna pomoć ne nosi ime Silve Rizvanbegović. Po njoj se ne zove niti jedan sarajevski Dom zdravlja, pa čak ni najmanja, isturena ambulanta u nekom od podbjelašničkih sela. Silva Rizvanbegović, kako se na prvi pogled da istumačiti iz preovlađujuće povijesti ili zaključiti na osnovu službenog sjećanja na bezumlje koje nas je spopalo prije petnaest godina, nije postojala. Ili je, ako je postojala, bila jedna od onih, bezimenih, koji su se, kricima očaja i beznađa redali na našim ekranima ili su ostali upamćeni tek po krvavoj mrlji kojom su ispisali svoje živote na vrelom sarajevskom asfaltu ili na studenom sarajevskom snijegu, svejedno.

Silva, rekoh sebi prije nekoliko mjeseci, zacijelo nije postojala. Bit će da sam pogrešno prespojio slike, riječi i komadiće vremena, izmiješane u prevreloj, lako hlapivoj juhi mojih sjećanja, pa sam u sebi, od šarolikih djelića različitih osoba i stvarnih događaja, sastavio neki zamišljeni lik i ispleo neku priču koja se nije odigrala nigdje drugdje već u mojoj glavi. O doktorici Rizvanbegović nisam čuo ništa već petnaest godina; ta, valjda bi je se neko sjetio, još neko negdje pomenuo, da je ona doista postojala. A kada iza tebe ne ostane ni slovo, niti pomen, onda valjda više i nije važno da li si doista bivstvovao ili ne.

Čak ni mreža svih mreža, ova koja pohranjuje naša imena, čuva naše tajne, hvali nam poslovne uspjehe, i zna stanje naših bankovnih računa, o Silvi Rizvanbegović nije znala ništa. Tek uzgredno, zakopano na 1663. stranici nekog sudskog spisa Tribunala za ratne zločine u Haagu, krilo se, u nečijem svjedočenju pomenuto njeno ime i izjava da je ubijena u vozilu izrešetanom mecima ispaljenim iz Kasarne Maršal Tito. Nije zapisano da je Silva Rizvanbegović bila u ambulantnim kolima Hitne pomoći i da je, skupa sa vozačem, bila na radnom mjestu, pokušavajući pružiti hitnu medicinsku pomoć onima kojima je ona bila potrebna.

O njoj nije bilo napisano još ništa, dok nisu blogeri, od kojih su neki i radili sa njom, svojim zapisima pokušali otrgnuti njezino ime iz nemilosrdnih kandži zaborava. A doktorica Silva nije zaslužila da ju se tako lako zaboravi.

Kada je počeo rat, primarijus Silva Rizvanbegović je bila šef smjene u sarajevskoj Hitnoj pomoći. Bilo je to doba kada su na našim ekranima paradirali psihijatri i njihovi pacijenti, heroji i kukavice, kriminalci i bilmezi, i svako je prijetio, kukao, bodrio, očajavao… svako je, na svoj način, dramio, i samo sam Slivu upamtio kao jedinu staloženu, pribranu osobu na ekranima tih dana. Ona je, valjda, jedina znala šta radi, jer je radila svoj posao. Onda kada bi joj se obratile lokalne informativne kuće, ona bi im, jednostavno i pregledno, davala podatke o broju ranjenih, broju primljenih u Hitnoj pomoći, o vrstama povreda, izvršenim intervencijama, proslijeđenim pacijentima…

U riječima koje je izgovarala nije bilo ništa neobično, neobičan je bio način na koji je to činila. Umjela je s riječima, nizala ih je jasno, razgovjetno, samouvjereno. Imala je notu plemenitosti u intonaciji od koje ti se uvijek činilo da slušaš zvanično saopćenje neke visoke ustanove, toliko visoke i moćne da će, možda, vrlo skoro, uspjeti i to ludilo oko nas staviti pod kotrolu i zavesti mir. Bila je sigurna i odrješita u svome nastupu, a opet je u kameru gledala blagim pogledom, dajući ljudima do znanja da joj je, barem nekome, stalo do njih. Riječju, u prvim ratnim danima je Sarajlijama uljevala nadu i ja se sjećam dana kada nisam ni slušao šta priča, već sam iz njene lokucije i njene elokvencije za sebe cijedio tek kapi utjehe.

Bila je kopljima ispred onih koji godinama pohađaju kojekakve škole ne bi li se naučili ophoditi sa javnošću. Uvjeren sam da bi, da je poživjela do dolaska CNN u Sarajevo i da joj je to bila želja, postala prava medijska zvijezda. Priznajem, ne bez kajanja, da sam barem jednom pomislio da joj ta uloga isuviše dobro leži i da ovakvim sposobnostima liječnik zasigurno kompenzira nedostatak onih stručnih ili, pak, manjkavu savjesnost u obavljanju svoga posla.

Da sam bio u krivu, i da se savjesti i profesionalnosti doktorice Rizvanbegović nije moglo ništa prigovoriti, saznao sam 17. maja 1992. Unatoč sve goroj situaciji koja se tih dana komplicirala oko “Maršalke” iz koje su, sve češće, dopirali nasumično ispaljeni meci, unatoč činjenici što, kao šefica smjene, baš i nije morala prva napustiti relativnu sigurnost zgrade i uputiti se na najopasnije intervencije na terenu, i uprkos tome što je kod kuće imala porodicu, doktorica Silva je, u bijelom ambulantnom vozilu sa jasnim i vidljivim oznakama Crvenog križa pošla u pomoć svojim ranjenim i unesrećenim sugrađanima.

Njeno vozilo je u glavnom sarajevskoj ulici izrešetano sa četiri metka ispaljena iz kasarne Maršal Tito. Da li je posrijedi bio snajper ili rafal, to ne znam, ali da je bio zločinački, to zasigurno znam. Silva Rizvanbegović je imala četrdeset i četiri godine. Iza nje su, koliko se još nejasno sjećam iz nekog priloga, ostali unezvjereni, izgubljeni suprug i uplakana djevojčica od svojih desetak godina. Tog je dana nada, na dugo vremena, napustila Sarajevo.

Nakon toga, o Silvi Rizvanbegović više nisam čuo ništa. Na službenoj stranici sarajevske Hitne pomoći nema ni riječi o Silvi. Isto kao da nikada nije ni živjela. Kao da je, sa prvim pucnjima, pobjegla iz grada i zaputila se u sigurnije predjele. Ili kao da se, čim su se podijelile strane, uspela u brda i odozgo slala smrtonosne pozdrave od vrelog olova i čelika svojim dojučerašnjim kolegama. Ne znam koji je to Silvin grijeh, da je se danas niko ne sjeti?

Ili će biti da je grijeh naš? Grijeh da ljude cijenimo po ispraznim riječima, a ne po djelima, svrstavamo po podobnostima, a ne po sposobnostima, biramo po političkim, a ne stručnim kvalifikacijama. Grijeh da zaboravu predajemo one koji su za Sarajevo dali život, a ovjekovječujemo one koji se Sarajeva pošteno ni ne sjećaju.

Odveć tegoban i griješan, ne želim još biti dijelom i ovoga grijeha. Ovim skromnim slovom pridružujem svoj glas onima koji bakljama sjećanja pokušavaju osvijetliti i povratiti Silvu Rzvanbegović iz tmine zaborava.

tersaona.net/2007/05/21/silva/

Jedini pomen na internetu osim ove price je podatak iz oglasnika nekretnina da jedna ulica na Stupu nosi ime ul dr Silve Rizvanbegovic

[Vertigo]

Oliver Ibrahimovic, Zlatni ljiljan sa Alipasina polja, komadir manevarske cete,
poginuo 14.10.1994godine na Mosevackom brdu u direktnom sukobu sa Rusima

Ostao mi je u sjecanju kao pravi oficir i dzentlmen, covjek u punom smislu rijeci.

[Bosanac sa dna kace]

12.05.2007.
Dvanaesta godišnjica rušenja helikoptera na Žepskoj planini
Udes koji je uticao na sudbinu Srebrenice

Mislim da je to bilo uoci Kurban Bajrama, medju ubijenim doktorima bio je i dr.Deljkovic, covjek koji je spasio mom ocu zivot, bio je iz Srebrenice, govorio je da vise ne moze da podnese sta se tamo desava, htio je da ide preko sume...
Bio je cini mi se i u logoru, doso je u Banovice sa suprugom, zivjeli su na pocetku u izbjeglickom centru sa po 30 ljudi u sobi, kasnije su dobili neki napusteni srpski stan u kom nije bilo ni uticnice, jako malo mjestana im je ikad ista pomoglo a pogotovo domaca vlast, a bio je odlican doktor, radio je i dan i noc...jedino je cini mi se par sitnih kriminalaca pomogalao doktoru i njegovoj zeni, donoseci im niotkle sir i kajmak...mislim da je to bio jedan od najtuznijih Bajrama u nasoj porodici

[T8]

09 juna navršilo se
Šesnaest godina od pogibije Vinka Šamarlića

Cvijeće na grob položili supruga Rada i sin Ilija, te saborci i članovi Udruženja „Prve slavne 111. viteške brigade"...
http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/sara ... -samarlica



http://www.veterani-bosna.com.ba/nasiheroji/index.html

[Pietje_Bel]

[Leonid Breznjev]

bez jakih tenzija druzino moja nema potrebe.. i on ima pravo na svoje misljenje.. ako misli da je tako, onda je to za njega tako.. i necemo ga lincovati zbog toga.. jel tako?






dosta prepucavanja @kontras, vratite se temi..

[KENJAC]

Postao/la T8 dana 07/03/2007 00:07



Slaviša Šućur - proslavljeni tenkista Armije RBiH

Iz intervjua Slaviše Šućura

Povodom koje akcije ste dobili odlikovanje Zlatni ljiljan?
- Svog ljiljana sam dobio nakon oslobađanja kote 850, Golog brda, odnosno platoa Žuči, za doprinos u direktnoj borbi, kao nišandžija na tenku T55.

Najteži ratni dan?
- Izvlačenje tenkova na Treskavici. Bila je to čudna situacija. Diverzanti iz Prve i Druge slavne brigade zarobili su tenkove u pozadini i mi smo morali da ih osposobimo i izvučemo odatle. Proveli smo noć i dan u nepoznatom okruženju, nenaoružani i bez ikakve zaštite. To su mi najteži noć i dan u ratu.
Najteža bitka?
- Na Treskavici 1995. godine, u akciji deblokade, kada sam imao improvizovane granate sa smanjenim punjenjem a morao sam gađati rovove koji su bili svega 30 metara iza naših diverzanata. Oni su se privukli blizu jer su imali toliko povjerenja u mene. Ali, put od ispaljenja do udara granate za mene je trajao čitavu vječnost. Možda bi moje kritičare zanimalo to da sam u vrijeme te bitke već bio zvanično demobilisan. Ali, pošto su me tražili moji saborci, otišao sam ponovo na Treskavicu i tamo ostao dva mjeseca.
Zašto ste demobilisani?
- Tražio sam to. Već je bio kraj rata, nije se ni znalo za ovu akciju. Želio sam da idem, u Armiji je već bilo previše politizacije, a malo borbenih dejstava. Nisam čovjek koji voli vojsku, ne volim postrojavanja... Također, dosadili su mi i razni bezbjednjaci koji su gradili karijeru na tome što su mene pratili... Sve te razloge sam pošteno iznio pred Delića i on mi je odobrio demobilizaciju. Ali, ubrzo mi je Karavelić telefonirao i rekao da diverzanti neće da idu u akciju ako ja neću biti na tenku. Spakovao sam se, otišao i učestvovao u još dvije ofanzive.
Nekome na cast , a nekome da se stidi! A mene najvise boli sto niko ne spomenu SARAJEVSKE SRBE!!! Normalne obicne ljude, sto rat provedose izmedju Radovanovih granata i Alijinih pasa (pasa u smislu dzukela a ne u smislu Turskih titula) Niko se ne sjeti ljudi koje brdjani nazvase "Alijini Srbi" a borci za "jedinstvenu i ravnopravnu BiH" nazvase petokolonasima i cetnicima! Dan kad mi je moj "saborac" rekao- Zavezi Srbina pod sto i udaraj ga nogom, a drugog sjedi za sto i nahrani ga- obojica ti isto misle, je bio za mene dan kad je umrla Bosna i Hercegovina!!! Sto se sad pokazalo tacno! Ti neki ljudi sto su mnoooogo ranije vidjeli pravo lice "oslobodilaca" Juke, Cace, Cele i njihovig jadnih sljedbenika zasluzuju da se i o njima nesto kaze!
NEKA IM JE VJECNA SLAVA I HVALA!!!