Šokantna ispovijest pripadnika odreda El Mudžahid

[svjezi_ustipak]

Ekskluzivno: Šokantna ispovijest pripadnika odreda El Mudžahid

Gledao sam kako kolju ljude

Prvi put jedan od pripadnika odreda El Mudžahid govori za medije: Adnan Mešanović je rođen u Sarajevu 1978., u Visokom je završio osnovnu školu, a već sa 16 godina postao pripadnik jedinice El Mudžahid. Nakon rata i vanredno završene srednje škole, u Jordanu je diplomirao na Fakultetu islamskih nauka, na Odsjeku apologetika. Danas želi nastaviti školovanje, a zajedno sa Jasminom Merdanom je preveo, uredio i prokomentirao knjigu Vehabizam/Selefizam Hasana Ali Sekkefa. Oženjen je i ima dvoje djece.

Pise: Eldin Hadžović

Ratne 1994. Adnan Mešanović imao je 16 godina pa mu se priključenje odredu El Mudžahid činilo prirodnim izborom. Prakticirali su islam i bili poznati po žestokim akcijama. Ratobornom dječaku to je bio ideal. Počelo je u kampu za obuku na Orašcu. Krvavi pir u Vozući, kojem će prisustvovati, još je bio daleko, a Adnan nije ni sanjao čemu ide u susret. Ovo je njegova priča.



Pezo i Abu Maali

"Vjera me je jako privukla, škola mi je postala sporedna stvar. Završio sam medresu i ostao u jedinici", sjeća se. Prvi dani podrazumijevali su intenzivnu vojnu pripremu i vjersku indoktrinaciju: "U vrijeme kad sam se priključio, bilo nas je pedesetak u grupi. Postojala je skupina u odredu koju su popunjavali isključivo maloljetnici. Zvali su ih Muhadžirova grupa, po jednom Arapinu, veteranu iz afganistanskog rata koji ih je vodio. Znam da je poslije rata živio u Mehurićima, ali ne znam gdje je danas."

Novi regruti su dolazili svakih 40 dana, uzbuna nije prestajala: ili su bili na obuci ili akciji. "Ja sam bio među običnim regrutima, ali i naša je obuka bila teška. Naprimjer, okupe nas u halku i bace bombu među nas - pa gdje se ko baci. Baš je tada jedan kolega, odnosno brat, bio ranjen. Arapi, recimo, nisu znali da se treba baciti na zemlju, nego su trčeći bježali. Adnan Pezo je bio glavni za Bosance, a Abu Maali za Arape. Maali je 2001. isporučen, nije se više vraćao. Sjećam se da je Atif Dudaković dolazio; dolazio je i Alija, ali tada nisam bio tu."

Muhadžiri iz islamskih zemalja koji su popunjavali El Mudžahid donijeli su sa sobom vehabizam, šireći zapaljivu ideologiju. "Kao da su dodavali ulje na vatru", kaže Adnan. "Malo je poznato, ali nisu svi u jedinici bili vehabije. No, tačno je da su vehabije bile kolovođe. Dio jedne turske jedinice - koji su mahom bili sufije - priključio se odredu nakon raspada njihove jedinice. Međutim, njima je bio strogo zabranjen kontakt sa novajlijama da ne bi imali uticaja. Oni su bili drugačiji - pušili su, slušali muziku... bili normalni ljudi."

U vehabije su gledali kao da su s neba sišli - oko njih je vazda bio okupljen buljuk ljudi koji su ih slušali otvorenih usta, "iako su Turci bili daleko bolje obrazovani", kako kaže Adnan. Vehabije su imale finansijsku pomoć od Saudijske Arabije, Egipta i Alžira. "Ideja koju je je propagirao džemat je bila ideja pokreta Džema islamija, ekstremističke muslimanske organizacije, danas blisko vezane sa Al-Ka'idom."

Naročito se gajio kult emira, kult vođe. "Naši muslimani ih nisu prepoznali - mislili su da je u pitanju grupa ljudi koji su samo klanjali drugačije. Oni su temelje vjere površno tumačili. Koncentracija je bila fokusirana na džihad, globalnu politiku itd. U principu, to je bila polazna stanica za nešto drugo, mada je kasnije došlo do podjela i među vehabijama u Bosni. U to vrijeme je bilo i još tvrđe nastrojenih koji se nisu ni u takav El Mudžahid uklapali. Takav je, recimo, bio i Abu Hamza Al Masri, koji je također bio jedan od kolovođa. Ja znam tog čovjeka. Toliko je bio ekstreman da su ga na kraju otjerali. Za njega su Alija, SDA, Armija... bili otvoreni nevjernici. On je bio spreman i sa njima ući u rat. U vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma, dio jedinice je bio spreman da uđe u sukob i sa Armijom ako treba!"

Smaknuća zarobljenika

"Istina jeste da je Armija BiH odred El Mudžahid slala tamo gdje je bilo najtvrđe, a sigurno je da su za to postojali razlozi. Znam samo da je tu bilo ljudi ozbiljno spremnih poginuti u svakom trenutku. Pisali su i mediji o tome; o tzv. bespotrebnim žrtvama, o ljudima koji su poginuli zauzimajući linije koje nikad niko prije njih nije ni pokušao zauzeti. Te su se akcije snimale, a te kasete kasnije služile za dizanje morala vojsci, a puštane su i novajlijama. Na taj su se način i regrutirale pridošlice, gledanjem snimaka klanja onih iz rova prekoputa. Inače, te su se kasete samo pod tim okolnostima puštale", nastavlja svoju priču Adnan.

"Takve stvari niti jesu niti mogu biti opravdane bilo čim, to je jednostavno bila jedna opća ludnica. Sjećam se konkretnog slučaja, grupe od nekih 50-ak zarobljenika. Da se razumijemo, ti ljudi su bili naoružani do zuba i mogli su se sigurno opirati bar još neko vrijeme, ali nisu, predali su se Armiji BiH, a ovi ih proslijedili odredu El Mudžahid. Iz perspektive neke strategije ratovanja, nije bilo nužno pobiti ih. A što se islamskog stajališta tiče: kako je bilo ko od vojnika El Mudžahida mogao znati da se u konkretnom slučaju radi o čovjeku koji je klao, ubijao, palio, silovao...? Ako te stvari znaš zasigurno, po islamu imaš pravo da ubiješ takvog čovjeka ako vam se ratni putevi ukrste. Međutim, pod onakvim okolnostima, to niko nije mogao sa sigurnošću znati. Uglavnom se radilo o starijim ljudima koje je ko zna kakva nevolja potjerala s one strane. Znam to zasigurno, jer sam pričao s nekim od zarobljenika.

Sjećam se jednog starca: ispričao mi je da je dugo radio u Libiji i da je stekao lijepo mišljenje o Arapima. Sjećam se da je slijedećeg jutra umro, najvjerovatnije od zatajenja bubrega; bio je star i bolestan, a spavao je na goloj zemlji. Takav čovjek ne ide u rat zato što mu se ratuje, već zato što ga je na to natjerala ko zna kakva muka. Bilo mi je žao kad je umro, ja sam na neki način bio njegov 'posljednji saveznik'.

Dakle, među tim zarobljenicima je definitivno bilo ljudi koji su se tu obreli silom prilika. Četnika se prepozna na prvu, bez ikakve dvojbe. Bilo je onih koji su nam, onako zarobljeni, psovali Boga i džamiju. Da se razumijemo: nema te armije na svijetu koja pod sličnim okolnostima ne bi primijenila silu! Što se tiče dešavanja na linijama - i tu je bilo stvari s kojima se nisam slagao. Jednostavno, čovjek koji baci oružje više ti nije prijetnja i nemaš nikakvog opravdanja da ga ubiješ."

9/11

Vozuća, 11. septembar 1995. Dan nakon oslobađanja do tada neprobojnog četničkog uporišta. No, u haškim dokumentima stoji i da je general Rasim Delić bio obaviješten o tome da su vojnici Armije BiH iz jedinice El Mudžahid imali sklonost ka vršenju krivičnih djela, naročito zločina nad zarobljenim neprijateljskim borcima i civilima. Adnan zna da je bilo tako. Iz prve ruke: "Nisam učestvovao u akcijama na Vozući, ali sam taman stigao da vidim sve što se tada dešavalo. Prenošenje ratnog plijena je bilo u toku, a naš je zadatak bio da čuvamo zarobljenike, na trinaestom kilometru od Vozuće. Ne mogu precizno reći koliko je bilo zarobljenika, ali znam da su neki od njih odmah primali islam.

Bio je nekakav Sejo iz Zenice. Nekoliko puta se pokušao priključiti jedinici, ali su ga odbijali jer je bio... nesposoban. Naprimjer, pet puta prođe medresu i ne može dvije čiste da pojmi. Vidim: Sejo, s puškom u ruci, vodi jednog zarobljenika, dobro se sjećam da je bio u nekoj pidžami. Gledam kako onaj za njim skakuće i gledam kako ga ludi Sejo vodi. Neko je čovjeku koji nije bio sposoban obuku da završi dao pušku i zarobljenika da sa njim radi šta hoće! Tada sam već mogao pretpostaviti šta će se desiti za dva-tri dana. A onda je počelo.

Zločine su uglavnom činili stranci. Znam da su Jemenci bili najgori. Sa linije se vratila skupina Jemenaca i odmah su jednog zarobljenika odradili. Nastao je tajac. Onda su zaklali još jednog. Počeli su odvajati ljude po grupama i bilo je - kako ko hoće. Orgijanje je trajalo dva dana. Sve što se dešavalo na Vozući nije nikakva tajna. Čak su i djeca iz okolnih sela dolazila gledati šta se tu radi. Kasete na kojima su zabilježeni zločini nisu bile dostupne svima, ali su bile prikazivane regrutima. Na stadion, na kojem se sve dešavalo, kasnije su dovođena djeca na ekskurzije da slušaju predavanja, jedu sendviče... Ja sam kasnije, kao imam Aktivne islamske omladine, držao predavanja baš na tom stadionu. Ali ne bojim se, nemam oraha u džepu.

Treba imati na umu da se sve dešavalo neposredno nakon pada Srebrenice, i sjećam se jednog Jemenca koji je udarao zarobljenog srpskog vojnika urlajući - moja sestra Srebrenica, moja sestra Žepa! No, oni su jedinicu napustili odmah nakon rata."

Uopće, stranci koji su sa svih strana dolazili bili su skupina ljudi sa mračnom i neispitanom prošlošću. Oni su prihvatali islam kao izgovor za zločinačko ponašanje. Adnan kaže: "Gledao sam kako čovjek jednom zarobljeniku siječe glavu motornom pilom! Nisam mogao vjerovati! Taj je čovjek, prije dolaska u Bosnu, radio u nekom restoranu u Milanu i hvalio se kako je pljuvao mušterijama u pljeskavice. I šta da očekuješ od takvog čovjeka? Kriminalac koji je odjednom ušao u vjeru i svidjelo mu se - a tu ima pucanja, još kad mu se kaže da može klati... Onda on sam sebi skraja fetve, sam odlučuje o granicama svoje neljudskosti. Šta očekivati od takve životinje?"

Nekada je i sam bio muftija, a danas - kad je stekao obrazovanje - neće da ga slušaju. "U njima je bilo nekog vjerskog ludila, to nije moguće objasniti. Pa, oni su bili spremni ubijati i muslimane! A i ubijanje samo po sebi je bilo normalna stvar. Izađem, naprimjer, po doručak: zaobiđem ovdje uho, ondje glavu, tamo trup i idem po doručak. Prvih godina nakon rata sam često mislio o svemu što sam vidio. Danas ne mogu gledati ni kurban kako se kolje, a nekada sam gledao kako kolju ljude."

Zločini nad svojim vojnicima

Vehabije su imale čudan pojam pravde. Adnan svjedoči: "Šerijatska - ja bih rekao proizvoljna - kažnjavanja u jedinici nisu imala nikakve veze sa islamom i šerijatom. Jedan je bosanski vojnik podigao platu na koju nije imao pravo. To se uopće ne može smatrati krađom po svim islamskim parametrima jer odgovornost valjda leži na onome ko daje platu. Ovog jadnika su poslije tukli i ponižavali, da bi ga kasnije na autopoligonu iznad kasarne ismijavali i maltretirali pred svim novim regrutima koji su to gledali. Naređivali su mu da puže, da drugog vojnika nosa na leđima i slično."

Da li je Armija RBiH mogla spriječiti zločin?

- El Mudžahid je bila regularna jedinica Armije BiH. Mada je upitno koliko je bilo ko mogao učiniti; ne zaboravimo da se ovdje radilo o apsolutnim fanaticima s kojima se niko nije želio zamjerati, naročito ne u ratnim okolnostima. U Zenici je u to doba El Mudžahid bio zakon! Nije se jednom dogodilo da prođu kraj nekog kafića, uđu unutra i polupaju sav inventar, bez da ikom išta objašnjavaju. A zločini nad zarobljenicima bili su u neku ruku javna tajna. Sjećam se slučaja kad je jedan vojnik Armije BiH prišao jednom od zarobljenika i počeo ga psovati zato što je četnik - znao ga je odranije. Spominjao je i drugog Srbina koji je bio u Armiji, govorio je: "Svaka mu čast!" Kasnije je sa vehabijama imao problema zato što je rekao svaka čast za jednog Srbina, bez obzira što je bio na našoj strani.

Goodbye, Muhammad Ibn 'Abd al-Wahhab!

Adnan je nakon rata otišao u Jordan na fakultet. Stupivši u kontakt sa tamošnjim stanovništvom, nastupio je novi šok: nisu svi muslimani vehabije ili koljači! Tada je počeo temeljitije istraživati vjeru i naročito vehabizam. Njegova skromna soba doslovno je krcata islamskom literaturom koja se bavi vehabizmom kao fenomenom. Iz tog istraživanja je nastala knjiga Vehabizam/Selefizam koju je nedavno objavio zajedno sa kolegom i prijateljem Jasminom Merdanom, a koja je ustvari uređeni i prokomentirani prijevod knjige Hasana Ali Sekkafa.

"U to vrijeme sam već čitao neku literaturu koja mi je prilično poljuljala stavove. Zaprepastila me reakcija džemata od kojeg sam očekivao pomoć i neku vrstu podrške, kao protuuslugu za vrijeme i trud koji sam dotad ulagao u posao koji sam obavljao. Radilo se o školovanju, bilo je logično da me podrže. Već sam godinu dana ranije odbio ponudu za studij u Jordanu, upravo iz odanosti džematu - uzgred, kult zajedništva je veoma bitan faktor u vehabizmu. Već sam pri prvom susretu s klasičnom arapskom literaturom shvatio da to nije ono o čemu su vehabije govorile. Period izlaska iz vehabizma trajao je neke dvije godine. Taj put smo Jasmin i ja prošli zajedno, istraživali knjige, išli kod raznih učenjaka, razmjenjivali literaturu s kolegama studentima… Uslijedili su pritisci od vehabija, gubitak stipendije... Kasnije, što smo više saznavali, to smo bili ljući na te ljude."

[Chaush]

Mozda je to tacno ali ove mudjahedine je trebalo izbaciti iz zemlje iste sekunde.

Uopće, stranci koji su sa svih strana dolazili bili su skupina ljudi sa mračnom i neispitanom prošlošću. Oni su prihvatali islam kao izgovor za zločinačko ponašanje.

Radi se o najlosijim ljudima,nevjernicima koji su nam kvarili ime,a ustvari nisu nikakvi borci bili,cigani.

To niposto !
Bosnjacima je radikalizam neophdan ako zele da opstanu na prostoru BiH i Sandzaka. Jedini nacin da opstanemo jeste da budemo bar za nijansu gori od nasih komsija i susjeda. Najveci broj nasih sunarodnjaka koje danas vadimo iz masovnih grobnica, jesu "muslimani po mjeri Europe"!




Sent from my iPad using Tapatalk