Forum Klix.ba

Raspuknuli se moji stihovi po šavovima zašivenim koncima prošlih privida i bojazni, raspuknuli se stihovi pa se riječi rasule snagom.. Slapa po mojem tijelu... Tvojim mirisom zaogrnutom, rasule se riječi pa se slova izgubila u zbilji ranojutarnjeg, uzvišenog buđenja - koja se Tvojim dodirom zove... I sasvim je lako u zbilji živjeti, bez stihova, riječi i slova,
sasvim je lako u zbilji živjeti i Tebe, dušo moja, voljeti...Sasvim je, sasvim, lako...

Kad vidiš jasno nebo,
Osutao zvijezdama,
Gledaj kako plamenovi
Dršću trepere, poput
Žarkih leptira.
Kako se sve to miješa
I prelijeva. Kako oči gledaju,
Kako šapat stoji. To je ...
Nešto tajanstveno.....

Ponestalo mi je rijeći... iako govorim nekoliko jezika...nema dovoljno fraza i izraza, pa čak i kad ih pomješam....ponavljam se neprestano, kada osjećanja navru, nadajući se da će baš ova biti uspješna, da ću baš tada moći izvesti ono što se u meni krije...prebirem po riječnicima, knjigama, enciklopedijama...postoji li riječ da izrazi ovo?

potoje Fojte, kod tebe uvijek postoje rijeci, lijepe

evo jedna Trifunoviceva

Ni tvoj akcent, ni parfem, ni glas,
Ni tvoje ime, ništa ne znam.
Odveć brzo i hotel i ključ
I hladna soba i buđenje u osam.

Pričaj mi, reci bilo šta.
Pričaj mi, samo sad ne žuti.
Pričaj mi, jer tek sam stigao
Bosna Expressom...i njena slika sa mnom.

I jedna slika, skoro bijela sličica.
Miris čaja od jasmina.
Bijeli konji, ona i ja
I maslačci gore u brdima.
Pričam ti o njoj.
Pričam ti o njoj, mada nisam htio.
Pričam ti o njoj, tek sam stigao
Bosna Expressom...i njena slika sa mnom.

Hotel.
Ne podnosim
Hotel, motel.
Mrzim
Hotel.
I ovu ljubav.
Hotel, motel.

SUNCICA_SA wrote:potoje Fojte, kod tebe uvijek postoje rijeci, lijepe

A tebi evo nešto od Meše....

Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost,otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji....

faja Fojete

evo tebi opet dusko

Pristao sam biću sve što hoće,
Evo prodajem dušu vragu svome.
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome,
Kad me mirno slome.
Pristao sam biću sve što hoće.

La la la la la la la la la la

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati.
Po meni se ništa neće zvati.

La la la la la la la la la la

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući.
(Nemam kome)
Dokle pjevam dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući,
(Prijatelji bivši)
Pamtite me po pjesmama mojim.
Pamtite me po pjesmama mojim.

evo i Santica malo, ova je pjesma prekrasna

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

joc jedna

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

Draga moja, znaš da sve ima onakav izgled, kakav im da naša duša....

cnjam, isto kao sto cnjam da je je dusa sklona promijenama...stajno se necto mjenja

Dešavaju se promjene, ali osnovica ostaje uvjek tu i crata nas onakve kaki zaista jesmo...To ti je baš onako kako Džubran reče: "Oduvjek šetam obalama ovim, između pijeska i pjene... plima će izbrisati otiske stopala mojih, a vjetar će pjenu oduvati.. ali, more i obala će ostati
Zauvjek....

da, al' promijene su uvijek tske i ostalvjaju trag.....ne moze nista moja fojete bez tragova.....nekad brzo iszblijede, a nekad sporo....kao i sa ranama ti je to....

"U slavlje pocetka jednog cvijeta"


Samo jednom za zivota
Na pocetku ili kraju sunca
Jedinstven cvijet flora
U bozjoj basti nikne

Ljubimo ti latice floro
Sto pred tobom zlo puca
Samo tvoje meko lisce
I u kamenu cuje odkucaje srca

Pocetak tvoj slava je nasa
A odlazak u jesen nas kraj
Zato ti pjevamo punog glasa
Nadzivi nas, jer sami necemo naci raj…



Flori od njenog druga zadigija
srecan ti rodjendan mackico medju mackicama....
ovo ti moj poklon
mislio sam da je prikladnije na ovoj temi, nego na BC...

Zadig wrote:"U slavlje pocetka jednog cvijeta"


Samo jednom za zivota
Na pocetku ili kraju sunca
Jedinstven cvijet flora
U bozjoj basti nikne

Ljubimo ti latice floro
Sto pred tobom zlo puca
Samo tvoje meko lisce
I u kamenu cuje odkucaje srca

Pocetak tvoj slava je nasa
A odlazak u jesen nas kraj
Zato ti pjevamo punog glasa
Nadzivi nas, jer sami necemo naci raj…



Flori od njenog druga zadigija
srecan ti rodjendan mackico medju mackicama....
ovo ti moj poklon
mislio sam da je prikladnije na ovoj temi, nego na BC...

hvala Zadig

Ti
Nestvarn stvaran, što mislima svojim razbio si vrata moga srca, čelikom sivim, hladnim okovana...Ušunjao se u moje tijelo i ispunio beskrajne plave dubine moje duše....Strašću sputanom, ispunjenje dotakao rukom svojom njeno dno....Srebrenim pijeskom prekriveno, uskovitlao ga snažno i usnama svojim na svakom njegovom zrncu ostavio svoj trag, trag ljubalju čistom optočen...

Ljubav je moja, kao
ruža u cvatu,
kao cvijet što miriši
noću, ptica što u
osami svojoj pjeva,
jezero u kojem sunce
umire.

Ljubav je moja,
kao mračna šuma kip
što iz ruševina se
izdiže.
Glazbeni komad sviran
u duetu sunčeva zraka
u jutarnjoj tuzi.

Ljubav je moja,
kao kamena statua,
bršljan skriven u
dubini bunara, kupina
što rodila je samo
jednim cvijetom,
katedrala impozantna,
od sreće sazdana.

Teška i plemenita,
ispravna i čista, a
istovremeno moćna i
sladostrasna vatra, na
ledu i rubin u bjelini,
zbrka i osjećaja,
svetogrđe, ljubav je
moja.....

KAKO DA TI KAZEM


Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom

Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli

Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio

Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?

Enver Colakovic

Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela,

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.

Volim...
Naše imaginarne plesove u tišini, uz neku muziku samo nama znanu.
Dvije siluete, ni blizu ni daleko, oboje u svom svijetu, a sami jedna planeta.
Čudne mi poglede ponekad privlačimo, mili moj.
Čarobnjace sa ponorom u očima...
Drugi su Ti samo sjenka.

Ti si večernji oblak koji plovi usnulim nebom mojim. Beskonačnost snova i oganj gladnog srca mog. I na njegovom kraju, kroz hiljade nepoznatih lica i buku nekih tuđih života, osjetim Tvoja milovanja i najdraži mi pogled. Onaj "samo moj".

I kako da se ne smijem kada Te drugi opišu kao prijetnju?
Kako, kad si Ti moja najveća maza?
Kada znam šta leži ispod tih visina?

Čista moja dušo. tražim riječi među zvijezdama, da Ti ih još jednom poklonim uz sebe.
Da Ti jos jednom kažem koliko sam Tvoja...

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta


Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

FortunaBela wrote:Hoće li ikad doći vrijeme kad će čovjek moći da hoda otvorena pogleda, bez ikakve zatajivane misli, bez hiljade strahova u duši, kad će moći da odbaci od sebe oružje pretvornosti, da odloži to nisko, podmuklo čelo i da gazi kroz život sa širokim, slobodnim osmijehom na licu...

Hoce, to ce vrijeme doci i u to nema sumnje. Jer ono sto je Gospodar Svjetova rekao, to je hakk-istina. Ovo gore nabrojano, bice samo u Dzennetu moguce.

Pogledajte samo ove ruzu subhanallah ..



http://www.kashar.net/islam/?link=pmiracles

Na rukama purpurne noći
Nježno se spustih na tvoje oči
I kapke ti poljupcem sklapam
Na tvojim snovima, mirna spavam…

U oblacima i glatkoj svili
Iste smo snove oboje snili.
I ruke smo u vijenac spleli
U vijenac mirisan, i tako vreli.

Kad nam je jutro šapnulo da stiže
A noć se skriva i od suncem gmiže.
Tvoje su trepavice ka nebu ustale
Pružih ti prste od ljubavi sustale.

Spavala sam na tvome snu
I sanjala rijeku bistru, široku
A sad me zrake toplinom bude
I znam da se budim, u tvome oku…

Koliko košta osmijeh? Koliko košta čaša puna snova? Kolika je cijena neispričane priče? Tako ljudski... Ljudskim dahom obgrljeno... Kao da kupiti se može... Može... Možda... Ako srcem kupujemo...

Sjetim se kako otkrila sam i druge svjetove i uvidila da priče ne završavaju uistinu, pretapaju se u druge, drugim haljinama odijevaju tijela... I shvatila sam da ne postoji završetak, samo početak... Uvijek iznova početak u toj bujici života... Da bi nešto rođenim bilo, prije svega umrijeti mora... Umiremo da bi se rodili... Rađamo da bi pružili šansu jednog dana nečemu novom, drugačijem ili istom, jer iz nas izvire...

Kao prah s tvojih krila
Bacam boje glasovima noći...
Poljem krijesnica koračam
Budim snove...

Pastir tišine...

Svijetle li noćas kao nekad
Tanane paukove mreže...
Nit livade omata mi misao...
Noćas ću...
Noćas?
Hoću...