Foto @fukara
Suzan Abdulismail 15 godina
„Lijepo obučena. Dotjerana kao obično. I vesela. Stajala je u velikoj masi omladine okružena prijateljima, smijehom i muzikom. Emina i Dino su je zvali da prošetaju do Česme. Ona se samo smijala i mahala im. Kao na nekoj stanici. Propinjala se i mahala i smijala se. Kao na slici uokvirenoj Kapijom. Onda je odjed¬nom bljesnula crvena, užareno crvena, gusta svjetlost. I prolomila se razorna eksplozija...
U spomenaru koji je "otvoren" 10. 9. '94. i "zatvoren" 14. 3. '95. Suzi je zapisala:
"Rodila sam se plačući
dok su se svi smijali.
Zato ću možda umrijeti smijući se
kada svi budu plakali."
Lejla Atiković 14 godina
“I zaista, Lejla je izašla na Kapiju i 25. maja 1995. godine. Tamo je bilo mnogo njenih vršnjaka. Zbog kišnog maja, dugo se nisu okupili u tolikome broju, kao te tople večeri. Dugo atmosfera nije bila tako dobra. Slušali su zvukove svoje muzike, pjevušili, razgovarali i jedno drugome se smiješili. Da li je i te večeri čula Erica Claptona i njegovu predivnu "Lejlu". Da li se baš ta ili neka druga Lejli draga pjesma razlijegala malim trgom, popunjavala prostor između kamene kocke pod nogama, fasada stare čaršije i neba, i kozmički stru¬jala njihovim venama. Da lije u tom trenu s nekim razgovarala ili je možda bila već krenula... kada se pojavio bljesak, kada se razlijegla eksplozija, kad je strašni talas vatre i metala pokosio i Lejlu i njene vršnjake, sve one koji nisu imali sreću da prežive ovaj užasni tren.”
Dijana Ninić 20 godina
“
Bila je jedna od najljepših djevojaka u gradu. Nisu toliko skladne crte njenog lica pobuđivale pažnju koliko nešto svijetlo, radosno i snažno što je izviralo iz cijele njene ličnosti. Teku riječi. U njima živa Dijana odlazi sa Nedimom u šetnju nestašna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana što se lavovskom snagom bori za svoj život, Dijana koja kao leptir napušta tijesnu čahuricu i odlazi u susret novim svijetovima. I pitam se čemu liči ljudska sudbina?”
Pokojna Dijana Ninic, te rahmetli Jasminka Sarajlic I Edina Mustajabasic preminule su u tuzlanskoj bolnici nekoliko dana nakon ranjavanja na Kapiji. Na Aleji mladosti na Slanoj Banji pokopane su 53 zrtve dok su ostala djeca sahranjena na drugim grobljima.
Sandro Kalesić 2 godina
“- Bila nam je godišnjica braka. Nismo mislili te noći izlaziti, trebao sam otići na kontrolu u bolnicu. Ipak, krenuli smo na prostor kod Kapije, namjeravali kupiti sendviče i popiti po neki sok. Sandro nije htio izaći iz kola skoro sat i po vremena. Volio je sjediti u kolima i pomjerati volan. Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu. Zadnji sto je bio, tu pored nas bila je i Dijana Ninić. Sandro je bio u krilu, prijatelj Asmir ga učio da lupka po stolu kao po bubnjevima. Onda je Sandro tražio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate - priča nam Sandrov otac Dino Kalesić. - Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Mnogi su bili pogođeni. Stravična slika.
Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i pomalo ječi. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica, k'o zrno riže. Dotrčali smo do kola i hitno krenuli do Kliničkog centra. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Zaludno, vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju naš pogled. Bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen - nastavlja priču Dino Kalesić.
I ništa više ne govorimo. Opet se pale cigarete, opet ustajemo i hodamo po stanu. Dosta dječijih igračaka.
U mislima ono dijete što u smrt ode otvorenih očiju i malo zgrčene jedne ruke. Zbog one rupice k'o zrno riže što na Sandrovim grudima napravi geler od zločinačke četničke granate sa Ozrena.
U mislima i ona noć kada se Tuzla oprostila od svoje tragično stradale mladosti. I onaj mali bijeli sanduk i ono silno cvijeće što ga prekriše baš kad se nova zora nad Tuzlom najavljivala. I one igračke Sandrove među cvijećem.
Na vitrini gledamo okačene jedne male kopačke. Sandro Kalesić u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu. U šumici kraj mezaristana na Slanoj banji uvijek se čuju ptice. Jedno dijete u smrt je otišlo široko otvorenih očiju.
Elvira Hurić 16 godina
“Kako je utakmica ranije završila, moje, Elvira i Elsa su krenule malo prošetati do Kapije, Elvira se voljela družiti, imati mnogo prijatelja... Bila je tako prijateljski raspoložena prema svima, komunikativna. I uvijek sa osmijehom na licu." Tu, na Kapiji, mjestu druženja, ljubavi, poleta, sastajala se mladost ovoga grada. Nisu dozvoljavali ratu da im pokopa srca željna sreće. Kapija je bila njihov prkos. U Staroj čaršiji, na ulicama punim pitanja, stajala je i Elvira sa svojim prijateljima. I odjednom, prolomila se kroz proljetno nebo, ubilačka munja, koja je u sebi nosila svu mržnju, i zlo. Sve neljudsko. O, Bože! Sve je pokopano u jednom trenu, koji je za Elviru značio vječnost”
Savo Stjepanović 25 godina
“Savo je kao i sva prvorođenčad podizan sa mnogo pažnje i ljubavi, koju je nesebično tokom svog djetinjstva prenosio i na svoje sestre Draganu i Snježanu. U školi je Savo stekao mnoge prijatelje s kojima će do kraja svog života dijeliti dobro i zlo. Slobodno vrijeme iskorištavao je igrajući se kao i svi njegovi vršnjaci s loptom, a nije zaboravljao ni svoje sestre. Na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu Savo je pristupio u redove Armije RBiH Poslije prelazi u jedinicu Manevarske policije, odakle prelazi u specijalnu jedinicu Policije. Svojom hrabrošću, smirenošću i dobrotom brzo je stekao mnoge prijatelje. Nije Savo ni jednog trenutka osjetio strah, pa je uvijek bio u prvim redovima svoje jedinice. Obišao je sva ratišta u zoni odgovornosti II korpusa.
Pored odbrane domovine, imao je Savo i brigu o svojim najmilijim, bolesnom majkom Nevenkom i sestrama Draganom i Snježanom. Osvanuo je sunčani 25. maj. Majka i Savo su pili prvu, jutarnju kafu. Svojoj majci prepričavao bi tužne i vesele detalje iz svog života. Volio je Savo poigrati se i sa svojom podstanarkom malom Mirelom. Njihovu igru prekinuo je Savin izlazak na tuzlansku Kapiju gdje se okupljala njena mladost. Zauvijek.
Sestra Dragana”
Adnan Beganović 16 godina
“21. 05. 1995. godine Adnan je proslavio svoj 16. rođendan, ne sluteći da će se sudbina ubrzo tako okrutno poigrati s njim. Taj dan svi su se veselili, Adnan je svirao harmoniku i sve je bilo u rođendanskom raspoloženju. Kobnog 25. maja, Adnan je zamolio mamu da mu napravi omiljene kolače - krempitu, da ga čekaju kad se vrati spolja. Otišao je zajedno sa sestrom. Uputili su se prema Kapiji. Sestra je bila vrlo kratko i vratila se kući. Adnan je ostao. Ostali su kolači na stolu, ostala je harmonika u sobi, ostalo je sve da tuguje i žali za svojim Adnanom.
Adrijana Milić 17 godina
“Razgovarali smo o sjeni koju je rat bacio na najvažnije godine odrastanja djece iz Adrijanine generacije. Tokom tih godina, u kući Milićevih su se smjenjivale briga zbog tatinih odlazaka na ratište -Mladen je, od maja 1992. godine, pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine - i golema radost nakon njegovih povrataka. Jula 1994. godine, Mladen je doživio teško ranjavanje na vozućkom ratištu. Ada je, zajedno sa mamom, uložila mnogo truda da bi doprinijela njegovom oporavku. Satima je sjedjela kraj tatine ranjeničke postelje i tiho s njim razgovarala, ne sklanjajući sa lica, ni za tren, svoj osmijeh - po njemu će pamtiti Adrijanu svi koji su je poznavali. Ove godine, pod bosanskim nebom, proljeće se izborilo za svoju punu zrelost tek dvadeset i petog maja, nakon dugog niza oblačnih i prohladnih dana koji su odgađali njegov mirisavi trijumf. Ćudljiva snaga dozrelog proljeća nigdje se ne može tako jasno uočiti kao u školi, u onom posebnom nestrpljenju sa kojim učenici dočekuju završetak posljednjeg časa. U predvečerje tog dana Adrijana se dugo pripremala za izlazak, naročitu pažnju posvjećujući, po običaju, izgledu svoje kose. Tek nakon što se ogledala u maminom pogledu i u njemu našla potvrdu da je lijepa, pošla je po svoju prijateljicu Selmu da bi se zajedno prošetale gradom i zadržale među mladima, na Kapiji.”
Admir Alispahić 24 godina
Rahmetli Admir Alispahić je sine Nure Alispahić iz Srebrenice. Za smrt Admira saznala je tek nakon dva mjeseca od masakra na Kapiji kada je sa ostalim Srebrenicanima uspjela da dodje do Tuzle. Nuri su u Srebrenici 1993 ubili muza, sina Admira ubili su na tuzlanskoj Kapiji a najmladjeg sina Azmira prepoznala je na snimku iz Trnova gdje su Škorpioni ustrijelili I njenog Azmira. Kako ova zena zivi ja ne znam. Znam da je rahmetli Admir imo I dijete sina Ekrema.
Nura Alispahić
