Evo ti argumenti da svijet nije bio na strani multietnicke BiH.
Pitanja za Ričarda Holbruka
Piše: akademik Muhamed FILIPOVIĆ
Oslobodjenje
22/11/05
Kako je moguće da ste sačinili ovakav Dejtonski sporazum?
Pitanje zbog čega dejtonski mir nije veliko postignuće politike, ma ko da je tu politiku vodio, ima osnovu u sadašnjem stanju naše zemlje i nužno ga je postaviti. Na to pitanje morao bi odgovoriti onaj ko je stvarao ovakav mir. Pitanja upućujem gospodinu Holbruku kao tvorcu mira, a ona glase:
1. Postoje li dokazi da su građani muslimanske i katoličke vjere u bilo kom smislu vršili diskriminaciju i onemogućavali u pravima građane pravoslavne vjere, odnosno da su Bošnjaci i Hrvati vršili nasilja bilo ikoje vrste nad Srbima u periodu od 1990-1992?
2. Da li je BiH na legalan i legitiman način organizirala i provela od EU preporučeni referendum o neovisnosti i na legalan i legitiman način proglasila svoju neovisnost, jer je suverenost imala i po ranijem Ustavu?
3. Da li je BiH bila priznata od strane SAD i najvećeg broja zemalja u svijetu kao samostalna i suverena država u vrijeme kad je otpočeo napad na njenu teritoriju, institucije i građane?
4. Da li je ona bila, i uz podršku SAD, primljena u članstvo OUN i postala njena članica?
5. Da li je poznato kakva prava članicama OUN-a garantira Deklaracija OUN i na šta obavezuje ostale članice kad je u pitanju agresija na jednu članicu i posebno kad je agresija praćena masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom?
6. Da li je tačno da je vlada SAD smatrala kako je vladavina Slobodana Miloševića nasilna, nedemokratska i agresivna i da predstavlja opasnost za sigurnost i mir u regionu?
7. Da li je poznato da je tadašnja republikanska vlada i posebno njeni glavni predstavnici zaduženi za vanjsku politiku i nacionalnu bezbjednost (Lorens Iglberger i general Skovkroft) smatrala da je u BiH izvršena agresija i počinjen zločin genocida masovnim ubijanjem stanovnika i njihovim totalnim izgonom iz mjesta gdje su živjeli stotinama godina?
8. Da li je vlada SAD podržavala stav da se BiH ne odobri naoružavanje u uvjetima kad je na nju izvršena agresija od strane jedne stalno naoružavane sile i da joj se time oduzimalo jedno od bitnih prava garantirano Deklaracijom OUN-a i praksom međunarodne politike, a to je pravo na obranu i na sredstva za tu obranu?
9. Zbog čega su SAD i međunarodna zajednica našli načina i odlučnosti da na vrijeme zaustave rat u Hrvatskoj prije nego li je on ispoljio svoje ogromne negativne posljedice, kao i rat na Kosovu, a zašto nije zaustavila rat u BiH i zbog čega je dozvolila da on traje gotovo četiri godine, uza sve svijetu dobro poznate i od svjetske javnosti oštro osuđivane posljedice?
10. Da li je poznato da BiH nije nikada bila podijeljena teritorija i država, da na njoj nikada nisu postojale nacionalne ili etničke države i nacionalno homogene teritorije, da je njeno stanovništvo živjelo maksimalno izmiješano i da je zbog toga BiH moguća samo kao jedinstvena država, baš na isti način kao i SAD, koje su povele odlučan rat protiv secesionizma južnih država u sopstvenoj zemlji iz razloga što on nema ni moralnog ni političkog ni historijskog opravdanja?
11. Da li je političkim krugovima SAD bilo od početka jasno da se u BiH radi o agresiji i da je politika koju su vodile vodeće europske zemlje bila pogrešna?
12. Da li je poznato kako populacija koja broji nešto više od milion ljudi nije u stanju da mobilizira efektivnu vojsku koja bi brojala 150.000 ljudi i da jedna politička stranka nije u stanju da, bez državnog aparata i ekonomije, u kratkom vremenu naoruža vojsku i finansira ratni napor, te da već u početku rata raspolaže sa 50 borbenih aviona, 500 bornih i oklopnih kola i tenkova, da posjeduje 5.000 artiljerijskih oružja, te da vojno i policijski kontrolira veliku teritoriju, održava bezbrojne logore i mučilišta za civlile, vrši izgone i transporte istih, održava nužne službe proizvodnje i prometa i vrši druge nužne funkcije koje rat donosi, te da iz tih činjenica izlazi jedino mogući zaključak da je rat u BiH organizirala, vodila i finansirala vlada tadašnje Jugoslavije i da su u njemu učestvovali brojni vojnici, oficiri, policijski funkcioneri i radnici iz Srbije, Crne Gore i srpskih dijelova Hrvatske, čime se nepobitno dokazuje učešće tih država u agresiji na Bosnu i Hercegovinu?
13. Poznato je da Zubak nije htio da potpiše Dejtonski sporazum i time je spasio svoj i obraz tadašnjeg vođstva Hrvata u BiH. Na kritiku da nisu smjeli i nisu bili ovlašteni da potpišu takav sporazum, jer niko nema pravo da mijenja ustavno stanje u zemlji bez pristanka njenih stanovnika kao nosilaca suvereniteta, Izetbegović se branio da je bio pod ogromnim pritiskom i izložen prijetnjama američke diplomatije i osobno Vašim i prijetnjama Vorena Kristofera da će snage bosanske legalne vlade biti napadnute i bombardirane ako on ne pristane na sporazum. Šta gospodin Holbruk misli o legalitetu takvog sporazumijevanja i o validnosti tako postignutog sporazuma?
Gospodin Holbruk, kao i svako ko ocjenjuje događaj kao što je Dejtonski sporazum, morao bi uzeti u obzir činjenicu da je američka diplomatija bila jasno i precizno antimiloševićevska i da je tadašnji ambasador SAD u Jugoslaviji Voren Cimerman govorio u Sarajevu, a tom razgovoru sam svjedok, da je Milošević opasan čovjek, da mu se ne smije vjerovati i da je njegova politika agresivna, te nas time snažno poticao na izlazak iz Jugoslavije kojom je dominirao Milošević. Isto tako, mi nismo molili i prisiljavali nikoga da nas priznaje i da nas bira u OUN. To su bile odluke država i članica OUN-a. Ali je, iz činjenice da smo bili priznati i da smo bili primljeni u OUN, za nas proizlazila privilegija da budemo zaštićeni u slučaju napada na našu zemlju i njen ustavni poredak, kao i pravo da nam se omogući i čak i pomogne u obrani naše neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i ustavnog poretka koji je na snazi.
To pravo je nama zanijekano, ali ne i Hrvatima i Slovencima ili Albancima. Zašto takva diskriminacija upravo i samo legalne vlade BiH kad to pravo nije odrečeno nikome drugome u ratnom konfliktu na prostorima bivše Jugoslavije, a neki su bili naoružavani od jedne (SAD) ili druge (Rusija) struje u međunarodnoj politici. Lično sam, u Bijeloj kući, bio svjedok kad su Iglberger i Skovkroft rekli, saglasivši se sa ocjenom da se u BiH događa agresija i da bosanski Srbi nisu u stanju da imaju toliko vojnika i tako opremljenu vojsku, kao i da je u BiH na djelu i zločin genocida, te da vlada SAD ne dijeli stavove i oponašanje europskih vodećih sila, ali ne želi da ih ometa u njihovoj akciji. Nažalost, ta akcija je bila antibosanska i to je njima bilo poznato. Tom prilikom je Iglberger čak citirao i poznatu listu ratnih zločinaca koju je kasnije vlada SAD i objavila.
Kako je bilo moguće, na kraju, da u svjetlu svih ovih činjenica neko ko je vodio računa o pravu, moralu, demokratiji i nenagrađivanju agresora, a sve je to znao, sačini onakav sporazum kakav je sačinio gospodin Holbruk.
niko ne kaze...
