To u Sarajevu kazu ono basum sagum, mi taj izraz nemamo.Ili je arapski(kod prakticara) inna lillahi ili primi saucesce.Ali kakve to veze ima s temom?plain vanilla wrote: ↑22/06/2025 15:22 Kad biste izbacili sve tursko, ni izjavljivanje saucesca vam ne bi ostalo
Gulaš od austrijanaca???Vjecita_zavrzlama wrote: ↑22/06/2025 09:07
Fvo uzeli smo od austrijanaca gulash ,krofne strudle , hocemol sad uzeti i knedle? Austrijske virsle? Sve je to nase
Isto carstvodacha bosanac wrote: ↑22/06/2025 16:07Gulaš od austrijanaca???Vjecita_zavrzlama wrote: ↑22/06/2025 09:07
Fvo uzeli smo od austrijanaca gulash ,krofne strudle , hocemol sad uzeti i knedle? Austrijske virsle? Sve je to nase
Jes' carstvo, al' nije proizvođač
Problem je sto turisti nigdje ne postaju domacini osim kod nas.Masa ruskih turista u Turskoj pa nisam vidio da se sluzi borzjplain vanilla wrote: ↑22/06/2025 16:03 Poenta je da su mnoge stvari dosle i prosle kroz Sarajevo, a one koje su se odrzale sad zovemo tradicijom.
Da nema musterija za turski caj, ne bi ga ni bilo u ponudi. A na Bas carsiji vjerujem da svakodnevno ima vise turista nego Sarajljja, pa tako turisti i utjecu na ponudu.
I mogu se opkladiti da autoru teksta ne smeta kfc ni mcdonalds, ali eto turski caj i lokum su problem
Afiyet olsun
Sorry madjarima, ali su ga nama donjeli austrijancidacha bosanac wrote: ↑22/06/2025 16:07Gulaš od austrijanaca???Vjecita_zavrzlama wrote: ↑22/06/2025 09:07
Fvo uzeli smo od austrijanaca gulash ,krofne strudle , hocemol sad uzeti i knedle? Austrijske virsle? Sve je to nase
Ja to kući pomenut' ne smijem ako hoću da živimVjecita_zavrzlama wrote: ↑22/06/2025 16:45
Sorry madjarima, ali su ga nama donjeli austrijanci
Isto kao sto je kafa i masa ostalog arapsko, ali donjeli turci
U Demreu, naročito oko crkve u kojoj je radio sv. Nikola, skoro svaka prodavnica ima imena, obavještenja, cjenovnike itd i na turskom i na ruskom. Ne samo restorani, suvenirnice i slične, nego prodavnice odjeće i obuće, kućanskih potrepština, bijele tehnike, knjižare itd.Vjecita_zavrzlama wrote: ↑22/06/2025 16:43Problem je sto turisti nigdje ne postaju domacini osim kod nas.Masa ruskih turista u Turskoj pa nisam vidio da se sluzi borzjplain vanilla wrote: ↑22/06/2025 16:03 Poenta je da su mnoge stvari dosle i prosle kroz Sarajevo, a one koje su se odrzale sad zovemo tradicijom.
Da nema musterija za turski caj, ne bi ga ni bilo u ponudi. A na Bas carsiji vjerujem da svakodnevno ima vise turista nego Sarajljja, pa tako turisti i utjecu na ponudu.
I mogu se opkladiti da autoru teksta ne smeta kfc ni mcdonalds, ali eto turski caj i lokum su problem
Afiyet olsun
Vjecita_zavrzlama wrote: ↑21/06/2025 17:20 Naidjoh na tekst i potpisujem , sta vi mislite gubi li bas carsija svoj duh?
HOĆU ĆEVAPE, NEĆU DONER – Pijem kahvu, a ne čaj… osim ako sam bolestan
Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera.
Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni.
A danas?
Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?
Nikada nismo imali milion verzija turskih lokuma koji jednostavno nisu dio naše kuhinje… niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo.
Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita.
Na svakom čošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni…
A gdje su nestale naše predivne aščinice?
Moraš ih bukvalno tražiti povećalom.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk – Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku.
Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena?
Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu.
Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi.
Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike.
To nismo mi.
Mi smo mnogo više od toga.
Naravno da je sasvim u redu da postoji turski kutak, kvart, restoran… ali ne ovako intenzivno i gotovo agresivno.
Jer ako izgubimo ćevap, izgubili smo mnogo više od zalogaja. Izgubili smo identitet, okus djetinjstva, prepoznatljiv miris i onu kahvu uz naš ćejf…
Baščaršija je duša Sarajeva gdje mi ostajemo MI.
I valjda se zna: kod nas miriše na roštilj, na čorbe iz aščinica, a ne na sezonsku fuziju za TikTok turiste.
Hoću ćevape. Neću doner.
Rekao sam što sam rekao!
svaka na mjestu!
Bascarsija je epicentar bosnjackog neukusa. Da se razumijemo, Tursku ne gotivim, kao nesarajlija se tamo osjecam ko da sam sa Marsa pao. Ne svidja mi se, preorijentalno, jedva sam prije dvije hefte naso pivo da popijem (Havana). Bezveze...Vjecita_zavrzlama wrote: ↑21/06/2025 17:20 Naidjoh na tekst i potpisujem , sta vi mislite gubi li bas carsija svoj duh?
HOĆU ĆEVAPE, NEĆU DONER – Pijem kahvu, a ne čaj… osim ako sam bolestan
Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera.
Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni.
A danas?
Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?
Nikada nismo imali milion verzija turskih lokuma koji jednostavno nisu dio naše kuhinje… niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo.
Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita.
Na svakom čošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni…
A gdje su nestale naše predivne aščinice?
Moraš ih bukvalno tražiti povećalom.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk – Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku.
Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena?
Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu.
Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi.
Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike.
To nismo mi.
Mi smo mnogo više od toga.
Naravno da je sasvim u redu da postoji turski kutak, kvart, restoran… ali ne ovako intenzivno i gotovo agresivno.
Jer ako izgubimo ćevap, izgubili smo mnogo više od zalogaja. Izgubili smo identitet, okus djetinjstva, prepoznatljiv miris i onu kahvu uz naš ćejf…
Baščaršija je duša Sarajeva gdje mi ostajemo MI.
I valjda se zna: kod nas miriše na roštilj, na čorbe iz aščinica, a ne na sezonsku fuziju za TikTok turiste.
Hoću ćevape. Neću doner.
Rekao sam što sam rekao!
Gli invincibili wrote: ↑23/06/2025 08:02Vjecita_zavrzlama wrote: ↑21/06/2025 17:20 Naidjoh na tekst i potpisujem , sta vi mislite gubi li bas carsija svoj duh?
HOĆU ĆEVAPE, NEĆU DONER – Pijem kahvu, a ne čaj… osim ako sam bolestan
Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera.
Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni.
A danas?
Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?
Nikada nismo imali milion verzija turskih lokuma koji jednostavno nisu dio naše kuhinje… niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo.
Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita.
Na svakom čošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni…
A gdje su nestale naše predivne aščinice?
Moraš ih bukvalno tražiti povećalom.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk – Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku.
Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena?
Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu.
Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi.
Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike.
To nismo mi.
Mi smo mnogo više od toga.
Naravno da je sasvim u redu da postoji turski kutak, kvart, restoran… ali ne ovako intenzivno i gotovo agresivno.
Jer ako izgubimo ćevap, izgubili smo mnogo više od zalogaja. Izgubili smo identitet, okus djetinjstva, prepoznatljiv miris i onu kahvu uz naš ćejf…
Baščaršija je duša Sarajeva gdje mi ostajemo MI.
I valjda se zna: kod nas miriše na roštilj, na čorbe iz aščinica, a ne na sezonsku fuziju za TikTok turiste.
Hoću ćevape. Neću doner.
Rekao sam što sam rekao!
Čaršija je upropaštena zato što nam u gradu žive i grad vode debili
Najjače mi je kad vidim onaj sladoled gdje te fol ono voza dok ti ga nedadne. Tipično za turističku ponudu Turske i samo se tamo može vidjeti.
Svaki normalan turista koji je iole putovao to zna, i znat će da prodajemo samo jeftinu kopiju nečeg tudjeg pod svoju kulturu. Debilizam na kvadrat
Vidis drugar ja ti dolazim iz jedne male kasabe sa sjevera Bosne... bice iza rata neki spektakl pa su gradski oci skontali dovesti mazoretkinje i limenu glazbu... bilo je to jos doba prije Turskeplain vanilla wrote: ↑22/06/2025 16:03 Poenta je da su mnoge stvari dosle i prosle kroz Sarajevo, a one koje su se odrzale sad zovemo tradicijom.
Da nema musterija za turski caj, ne bi ga ni bilo u ponudi. A na Bas carsiji vjerujem da svakodnevno ima vise turista nego Sarajljja, pa tako turisti i utjecu na ponudu.
I mogu se opkladiti da autoru teksta ne smeta kfc ni mcdonalds, ali eto turski caj i lokum su problem
Afiyet olsun
1997-98 ne znam tacno. Ja stojim sa curom (tadasnjom) na cesti i gledam bas super, uvjezbano i veselo dobro zvuci jbg band i cure super... u neka doba ova moja tuka veli sva sjebana: ma dobro je to al... nije to... nase... Brate... postala je bivsa u trenu oka. Tako i ti. Ljudi nesvjesni propadnosti zapadnoj civilizaciji samo gube svoje i tudje vrijeme ovde u Europi. Da se razumijemo... BiH ce ostati tu bez nas ili sa nama.Pa, izgleda da prije tebe nisu naučili šta Sarajevo i Bosna uopće predstavlja. Zemlja je bukvalno u svakom turističkom vodiču, knjizi, časopisu, opisana kao spoj istoka i zapada, kao cijeli balkan uopće.stubrijez wrote: ↑27/06/2025 01:01Vidis drugar ja ti dolazim iz jedne male kasabe sa sjevera Bosne... bice iza rata neki spektakl pa su gradski oci skontali dovesti mazoretkinje i limenu glazbu... bilo je to jos doba prije Turskeplain vanilla wrote: ↑22/06/2025 16:03 Poenta je da su mnoge stvari dosle i prosle kroz Sarajevo, a one koje su se odrzale sad zovemo tradicijom.
Da nema musterija za turski caj, ne bi ga ni bilo u ponudi. A na Bas carsiji vjerujem da svakodnevno ima vise turista nego Sarajljja, pa tako turisti i utjecu na ponudu.
I mogu se opkladiti da autoru teksta ne smeta kfc ni mcdonalds, ali eto turski caj i lokum su problem
Afiyet olsun