Vidi, te kafe sa prijateljima su mi postale toliko rijetke da mi to baš neće faliti. Pogotovo danas u doba ovih pretjeranih komunikacija.
Život mi je sada moja porodica, mala beba i žena.
Od mog društva, nas sedmorica koji smo se baš družili od malih nogu (nevezano za škole), i družimo se već 25 godina, samo mi je kum ostao u BiH. Svi su otišli vani. A kum i ja sjednemo na tu bajnu kafu, kad i ova ekipa dođe iz inostranstva pa svi zajedno sjednemo.
Ja kad dođem s posla, odem oko kuće da radim, provodim vrijeme sa ženom, a za vikende nam je najdraže putovati.
To je način života koji je moguć u svakoj državi, a pogotovo gdje je standard na višem nivou.
Zdravstvo nigdje nije bajno, ali ovdje ne postoji sistem odgovornosti, vani makar to ima.
Njemački imam položen B2, ali ga ne volim, taj jezik je sranje
Ipak, žena i ja smo odlučili za neku zemlju sa engleskog govornog područja, i eto sad imamo izbor dvije. Još malo pa ćemo morati odlučiti

Engleski znamo oboje perfektno, tako da nam je to olakšavajuća okolnost.
Što se tiče tih nekretnina i to, ovdje imam kuću, čije sam renoviranje tek završio. Imam i firmu koja posluje dobro.
Materijalno, ništa nam ne fali a da je bitno, a i ono nebitno nam ne fali. I hvala bogu zdravi smo svi.
Ovi svi moji prijatelji iz društva koji su otišli, otišli su sa vrhunskih plata i ugovora na neodređeno ovdje. I evo, nijedan se nije pokajao.
Kako god sam ostvario ovo što imam ovdje, tako mogu i bilo gdje, a pogotovo u onom pravom kapitalizmu koji mi u potpunosti odgovara.
U sistemu gdje svako odgovara za ono što radi, jer je plaćen za to što radi.
Stvari su vrlo jednostavne, kad isključiš vjeru i politiku, i odgovorno i predano se baviš poslom za koji si plaćen.
I da, kao što rekoh, nama je želja putovanje, znači svaki godišnji negdje drugo. Ne planiramo godišnje odmore provoditi ovdje u BiH, jer ne vidim svrhu toga.