Forum Klix.ba

Karikaturist wrote: ↑09/04/2021 08:01

Van Halen wrote: ↑09/04/2021 07:21 Nije stanovnike ovog grada zvao "Sarajlijice" ko misevi iz drugih gradova sto se naslađuju sarajevskoj nesreci. Ljudina.

Nemoj da serondas na ovoj uzvisenoj temi o pokojnom generalu.
Jovo, hvala vam.

Dr. Kuca wrote: ↑09/04/2021 09:49 Dobrovaljcka treba dobiti ime po generalu, junaku, ljudskoj gromadi Jovanu Divjaku!

kakotakonikako wrote: ↑09/04/2021 10:09 Generale laka ti zemlja bosanska.

Cast mi je bilo biti borac ARBiH kojoj si ti bio jedan od rukovodilaca.

MUHAMED KOVAČEVIĆ: Alijin general u Alijinom logoru


Preminuo je Jovan Divijak. Simbol apsurda naše nedavne tragične istorije, simbol multietničkog Sarajeva kojeg nema i simbol laži koje su o njemu i danas duboko ukorijenjene u jednom djelu BiH.

Jovan Divijak je na početku rata u BiH, nije bio jedan od rijetkih oficira JNA, koji je odlučio da ostupi iz službe i uključi se u formiranje novonastalih sistema odbrane, u friško nezavisnim državama. Njegov primjer je uveliko bio specifičan po tome, što kao pripadnik druge etnije, učestovao u ratnim zbivanjima, protiv pripadnika „svoje“ etnije. I upravo ta i takva njegova uloga će ga označiti kao vječitog krivca, koji nije prispio nigdje, a koji je bio poželjna tema svima, od divljenja do prezira.

Svoj kultni status je dobio 3. maja 1992 godine, kada je uz snimanje televizijskih kamera, sa UN-ovog transportera, energično naređivao prekid pucanja po konvoju JNA, koji se izvlačio iz kasarne Bistrik prema Lukavici. Tragični događaj u kojem je živote izgubilo 6 osoba, a koji je široj javnosti poznat kao slučaj „Dobrovoljačke ulice“, trajno će obilježiti upravo Jovana Divijaka. Prvenstveno u očima ljudi koji su ostali u opkoljenom Sarajevu, kao neusporedivog heroja i velikog branitelja, odnosno zločinca i ubice, ako se na prostorima današnje Republike Srpske. Objektivno gledajući, uloga Divijaka u tom incidentu je bila veoma pozitivna. Posebno sa stanovništva tadašnjeg generalštaba JNA, kojeg je predvodio general Milutin Kukanjac, koji sada je to poznato, duguje ogromnu zahvalnost upravo Jovanu Divijaku, koji je svojim neplaniranim prisustvom, sigurno spasio Kukanjčev život, kao i život njegove lične pratnje. Ipak i pored toga, Divijak će zbog svoje neplanirane uloge u Dobrovoljačkoj ulici, zaraditi interpolovu crvenu potjernicu, koju je, zbog slučaja Dobrovoljačka, podigla država Srbija.

Upravo zbog toga, Divijak će svoju nevinosti morati dokazivati na ekstradicijskom sudu u Beču, gdje je po podignutoj optužnici bio priveden, a nakon toga i oslobođen. Upravo će nakon toga i sam Divijak, promjeniti narativ o tom cjelokupnom slučaju. Nakon prvobitne čvrste pozicije, da je napad bio legitiman, Divijak je vremenom počeo govoriti, kako u tom napadu ipak postoje elementi zločina koji se mora istražiti, i da se konačno pravnim putem na to taj događaj stavi tačka. Promjenom svog nartiva, dao je šlagvort, bošnjačkom „pravovjernom“ STAV-u, na čelu sa famoznim Mustafom Drinišlićem da hraknu na njega, i njegove „konstatacije“ o dešavanju tog tragičnog dana.

Drinišlićevo ponižavajuće i uvredljivo pisanje, je za Divijaka bilo samo bolno podsjećanje, da je on ipak „strani element“, u besprijekornoj čistoći neukaljane Alijne vojske, koja je svojim „čudom bosanskog otopora“ otišla u legendu, u kojoj se ne trpi nikakav drugi i drugačiji narativ, posebno ako je isti zasnovan na tezama, činjenicama i argumenatima, koji teško optužuju samu tu vojsku i njen vojni vrh.

Da neće niti može biti „ravnopravni“ subjekt u vojnoj hijerarhiji, Divijak će prvi put shvatiti na Bjelašnici, gdje će, nakon jedne prepirke sa Arifom Pašalićem, završiti u logoru kojeg je formirala ARBiH u Konjicu. Tako se desio historijski presedan, da tadašnji „Alijin“ oficir morao pisati pisati pismo predsjedniku Aliji, da ga oslobodi iz Alijinog logora. Svoja tadašnja iskustva, Divijak je stidljivo objavljivao u dnevniku „Radija Slobone Evrope“, dok priče sugovornika nije bilo, budući je privatno vozilo Arifa Pašalića skupa sa svojim vozačem, završilo, pod vrlo čudnim okolnostima u rijeci Neretvi, nedugo nakon završetka ratnih sukoba, odnosno davanja Pašaličevog iskaza Haaškim istražiteljima.

Postratni period, Divijak je provodio u hladovini nevladine organizacije koja se bavila obrazovanjem mladih i djece. Kao pop ikona, postao je jedna od najpoželjnijih osoba za slučaju fotografiju u gradu. Bio je i čest turistički vodič, raznim grupama stranih studentskih i drugih delegacija, kojima je kao živi svjedok ratnih događaja, prepričavao svoj doživljaj tadašnjeg vremena i dešavanja. Vrlo je vješto izbjegavao pitanja, tipa: „Kako je moguće, da je on jedini Srpski general armije BiH iz Sarajeva?“ Ili pak pitanja, zašto ne može da se kreće u drugom djelu grada koji se zove Istočno Sarajevo. Do kraja je ostao istrajan u svom narativu „odbrane pravih vrijednosti“, koji je bio jako poželjan na obilježavanju godišnjica kolektivnih trauma, gdje je on korišten kao simbol hrabrosti i otpora, nešto kao rambo duha tog vremena. Ipak pored svega, bio je duboko svjestan da ta njegova priča ne oslikava trenutno stanje u gradu Sarajevu. Pogotovo ne u smislu višeetničnosti za koju se on do kraja svog života zalagao.

U jednom privatnom razgovoru, koji sam sa njim vodio prije par godina, postavio sam mu direktno pitanje da li se on borio za ovakvu BiH? Odgovorio mi je da nije, niti bi se borio da je znao da će danas realnost biti ovakva kakva jeste.

Nažalost i pored te njegove iskrenosti, u drugom dijelu BiH, njegov lik i djelo će ostati kao simbol izdaje, mržnje, neprijateljstva i one loše slike, koju je kreirala ratno huškačka nacionalistička propaganda. Gotovo pa je besmisleno objašnjavati da Jovan Divijak nije imao nikakvog uticaja, na događaje u opkoljenom Sarajevu, koji su rezultirali stravičnim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom. Kao što je i besmisleno objašnjavati, da on kao vojno lice, uistinu, nije imao uvid, u razne uglavnom privatne logore lokalnih kabadahija i moćnika, koji su služili za pljačku i mučenja ljudi. Kao što je besmisleno objašnjavati, da je ipak i pored svega, svojim prisustvom, pomogao da mnogi sarajevski Srbi ne dožive još goru sudbinu, koji su tada preživljavali. Upravo taj paradoks, u kojem je se zaglavio Jovan Divijak, govori nam o tome, da, nažalost, u ovakvom omjeru etnopolitika, sa duboko etnički i ideološkim podjeljenim društvom, postoji strah da će njegova uloga biti jako brzo zaboravljena. Ostat će onaj dobri duh Sarajeva, koji lebdi u nekom vakumu, čekajući sud historije i neka druga, za nadati se, bolja vremena.



https://preokret.info/index.php/2021/04 ... 2dhQ_ous7Y

VladaFBiH wrote: ↑09/04/2021 11:20 nadam se da će ovaj ČOVJEK (namjerno velikim slovima) dobiti uskoro i svoju ulicu u gradu za koji je dao sve...

Jovan Divjak: Odlazak narodnog heroja

Piše: Tomislav Marković

Divjak je svodio račune krvave agresije i srpske sramote, dajući jedini mogući putokaz koji vodi u budućnost: “Srpski narod je u ovom ratu osramoćen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokušajima nasilne realizacije ideje o ‘velikoj Srbiji’ i ‘svim Srbima u jednoj zemlji’, kojeg su provodili genocidom nad Bošnjacima i nemilosrdnom otimačinom bosanskohercegovačkog teritorija.

Piše: Tomislav Marković

Otišao je Jovan Divjak, branitelj Sarajeva, general i dobrotvor, oficir i džentlmen, narodni heroj, ratnik koji nije voleo rat, već ljude, pravdu, lepotu, poeziju i umetnost. I pre svega – veliki čovek koji je sačuvao ljudskost u vremenu razobručenog zla.

Kada je umro Josip Broz Tito, Miroslav Krleža ga je na večni počinak ispratio rečima: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao”. Nešto slično se danas može reći za Jovu Divjaka. Otišao je kod svojih vojnika koji su pali u borbi protiv nadmoćnijeg, zločinačkog neprijatelja. Kod svih onih s kojima se Divjak borio rame uz rame, kod svih Sarajlija i Sarajki koji su mučki pobijeni u ratu Karadžićeve vojske protiv civila, kod sarajevske dece koju su godinama ubijali Mladićevi „junaci“ sa okolnih brda.

Jovo Divjak bio je najčasniji srpski oficir u ovom ratu, „jedini srpski general na pravoj strani još od 1945“, kako je napisao Boris Dežulović. Čitav život proveo je Jovo Divjak na pravoj strani, pa je na njoj ostao i u ključnom, sudbinskom trenutku na početku devedesetih godina prošlog veka. Pukovnik Divjak u to vreme radio je u Teritorijalnoj odbrani i predavao u Vojnoj školi u Sarajevu. Kada je video da JNA 1991. godine naoružava srpske paravojne formacije predao je oružje Teritorijalnoj odbrani BiH, da ne bi završilo u rukama budućih ubica civila. Zbog tog „zločina“ Vojni sud JNA osudio ga je na devet meseci zatvora. Slobodan Milošević i njegove sluge predvođene Radovanom Karadžićem planirale su da ogromnu vojnu mašineriju usmere protiv nenaoružanog stanovništva. Ratovanje sa protivnikom koji nije baš potpuno goloruk nije ulazilo u njihove planove.

Obično se kaže da je Divjak napustio JNA i kasnije se priključio Armiji BiH, ali to nije sasvim precizno. Nije Divjak napustio JNA, nego je JNA napustila njega i stavila se pod komandu zločinaca i masovnih ubica, izdajući tako sve ono što se zavetovala da će štititi. JNA je postala zločinačka armija koja ruši gradove, ubija žene, decu i starce, puca po nenaoružanim, nemoćnim ljudima i iživljava se nad slabima i nevinima. U takvoj osramoćenoj vojsci pošten čovek više nije imao šta da traži. Jovan Divjak položio je, ujevićevski rečeno, „ispit savjesti“ u trenutku kad je savest bila retka ptica u SMB sredini. Tako je Jovo Divjak postao branitelj Sarajeva, simbol herojske odbrane grada od Karadžićevih i Mladićevih ubica koji su 44 meseca satirali sve što im se našlo u vidokrugu.

Rođen je u Beogradu, školovao se u Zrenjaninu, a potom završio Vojnu akademiju u Beogradu da bi se nastanio u Sarajevu i tu proveo, kako je sam govorio, „zvezdane trenutke svog života“. Tokom opsade ovako je pisao o Sarajevu: “Sazrevala je misao u meni da on postaje moja sudbina, moj grad za sva vremena. Sada, kad trpi najžešća materijalna i duhovna razaranja, kad patnja ljudi doseže granice izdržljivog, on mi je još draži i bliskiji”.

Srpski zločinci i njihovi ideolozi proglasili su ga izdajnikom, na jednu takvu listu stavio ga je i Ratko Mladić tokom rata, zapretivši mu kaznom streljanja. To je zapravo kompliment, šta drugo pošten čovek može biti za počinioce genocida i smrtoljupce nego – izdajnik. Za poremećene umove ogrezle u zlo, oficir koji je branio svoje sugrađane je izdajnik, a heroj je onaj koji je rušio grad i ubijao Sarajlije komandujući „Raspameti!“ Takvima nema pomoći. Takvi su mnogo godina nakon rata lažno optužili Divjaka za zločin u Dobrovoljačkoj i pokušali da ga utamniče. Za njih je naredba „Ne pucaj!“ – zločin, a patriotsko delo Mladićev poklič „Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo!”

U autobiografskoj knjizi „Ne pucaj“, Divjak je ovako svodio račune krvave agresije i srpske sramote, dajući jedini mogući putokaz koji vodi u budućnost: “Srpski narod je u ovom ratu osramoćen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokušajima nasilne realizacije ideje o ‘velikoj Srbiji’ i ‘svim Srbima u jednoj zemlji’, kojeg su provodili genocidom nad Bošnjacima i nemilosrdnom otimačinom bosanskohercegovačkog teritorija. Na prosvećenim Srbima građanske, demokratske provenijencije je težak, ali častan zadatak da skinu ljagu koju su srpskom narodu naneli njegovi vlastiti nacional-šovinisti. Ali, isti takav zadatak stoji i pred bošnjačkim i hrvatskim građanima, da i sami svedu račun sa svojim nacionalistima”. U ovim rečima sadržano je zaveštanje velikog čoveka i zadatak koji nam predstoji.

Bio je omiljen i poštovan među vojnicima i u običnom narodu, ali ga političke strukture baš i nisu trpele, jer tu za časnog čoveka nema mnogo mesta. O tome je samo Divjak pisao: “Za rukovodstvo Stranke demokratske akcije (SDA) bio sam i ostao nepouzdan elemenat, baš onakav kakvog me, na suprotnoj strani, video komandant srpske vojske general Ratko Mladić, odbijajući da pregovara sa vojnom delegacijom ARBiH na sarajevskom aerodromu 1993. godine zato što se ‘u muslimanskoj delegaciji nalazi izdajnik srpskog naroda’”. Divjak je vratio čin generala iz protesta i posvetio se filantropskom radu. Osnovao je Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” koje je finansiralo školovanje dece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja i mališane iz najugroženijih društvenih slojeva. Tokom 27 godina, koliko udruženje postoji, skoro 54 hiljade dece dobilo je stipendiju za školovanje.

Mnogo je dobra učinio Jovan Divjak za 84 godine koliko mu je bilo dato da poživi na ovom svetu. Uprkos svim mukama i nevoljama, siromašnom detinjstvu, uništenju zemlje koju je voleo, uprkos svim ratnim strahotama – bio je to ispunjen, smislen, lep i srećan život. Jer i danas, isto kao i juče, samo život posvećen dobru, pravdi, plemenitosti, čovečnosti, ljubavi i lepoti – ima punoću i smisao. “Ja sam slobodan, nezavisan, sretan i zaljubljen. Pojam ‘zaljubljen’ je veoma širok – u ljude, u pravdu, u prirodu, u pozorište, u muziku, u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu”. Tako je govorio mudri Jovo Divjak, čovek koji nam je svojim primerom pokazao kako treba živeti. Kad bi svako od nas učinio stoti deo onoga što je Divjak uspeo da uradi u svom životu, ovaj naš tužni svet izgledao bi potpuno drugačije.

U ovom vremenu cinizma i sveopšte korupcije, u društvima koja su izgubila kompas i prepustila se propadanju, u kojima su se premnogi ljudi prepustili zlu – sve to nam zvuči pomalo patetično, jer smo zaboravili na suštinske vrednosti, na ono što čoveka čini čovekom i život vrednim življenja. Svojom plemenitošću i dobrotom, Divjak nas podseća na ono što je u nama najvrednije, na blago koje smo zatomili duboko u sebi, prekrivši ga strahom, sujetom i zaboravom. Rečima Jovana Divjaka: “Srećan sam čovek! Duboko svestan da su te, nažalost ratne godine u Sarajevu, zapravo zvezdani trenuci moga života. Srećan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali života”.

Zaplovio je Jovo Divjak Haronovim čunom sa ljudske obale života, otisnuo se na poslednje putovanje, ostavljajući nam u amanet da tu obalu sačuvamo od poplave zla, baš kao što ju je i on čuvao.

Neka mu je laka zemlja bosanska koju je toliko voleo.

https://www.tacno.net/naslovnica/jovan- ... nog-heroja