Vjerovatno ti je dosadno i trolaš, ali situacija je relativno realistična, pa ću ti dati svoje mišljenje.
Ja sam se oženio sa tri’es’tri, a imao sam slične nedoumice. Prije braka sam insistirao da prvo živimo zajedno, što je bilo nekompatibilno sa odgojem i uvjerenjima moje tadašnje djevojke a sadašnje žene, ali prihvatila je, čime je dokazala da joj je baš stalo do nas. I dok smo živjeli zajedno godinu i dobar kusur sam odugovlačio i odgađao vjenčanje iz tog nekog straha od “zvaničnog” gubitka slobode, koja mi se bila osladila u prethodnim godinama.
Nakon nekoliko godina braka mogu reći da se nisam ni najmanje pokajao, naprotiv. Kajem se jedino što to nisam ranije uradio. A žena mi je slična djevojci koju si ti opisao: posvećena porodici i poslu 100%.
Ja sam od 16te do 24te imao dvije “ozbiljne” veze, prvo 3 pa 2 godine, (iako su to iz današnje perspektive skoro pa dječija posla), a onda od 24te do 30te ništa ozbiljno, samo “šeme”, a bilo ih je mašala. I baš mi se bio osladio taj način života. Danas mogu reći da je bila super škola. Kakvih sam sve rospija upoznao..
Neki moji prijatelji su oženili takve, pa sad imaju ogromne probleme u braku, ili su već razvedeni. Jedan je opet previše oklijevao, a imao finu curu. I puklo sve. Sad se žali kako je nemoguće naći normalnu osobu, a već mu je 36. I prilično se povukao i izolovao, svojim izborom.
A i ja mislim da nije lako naći normalnu i finu životnu saputnicu u današnji vakat (vjerovatno je slična priča i iz ženske perspektive). I ponavljam, baš sam sretan što sam stao na ludi kamen i napravio taj za mene olovno teški korak u tom periodu.
P.S. Žena ne zna da imam profil na forumu, pa ne pišem iz tog razloga.
A nisam joj ovo nikad ni rekao, niti planiram – da se ne bi ufurala.
Zato dobro razmislite vi koji ste u sličnoj situaciji kao postavljač teme. Par godina zajebancije, ludovanja i uživanja vam mogu pokvariti ostatak života. Neki vozovi prolaze samo jednom u životu.
