Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu
Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282
Pripremio: Nadan Filipović
Prijedorska i sarajevska rezolucija također oštro ustaju protiv ustaških zločina. Sarajevska rezolucija traži da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakave razlike, što će reći za Srbe i Židove. Dalje se zahtjeva da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazvati pobune i krvoprolića u narodu.
Zvuči istina naivno, ali je bez dvojbe odvažno, kada se u ustaškom novom poretku traži da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, bez razlike kojoj vjeri pripadaju, te da se najstrožije kazne prema zakonu kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali i za njih dali mogućnost, pa dalje, da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska, što bi praktično značilo ukidanje ustaških političkih i vojnih formacija (sve ove tačke ponovila je i banjalučka rezolucija).
Manje je odlučan stav Tuzlanske rezolucije, ali se i u njoj nalazi tvrdnja da su neredi izazvani ispadima protiv Srba od strane neodgovornih elemenata, a nažalost se ti ispadi protiv njih dešavaju i u najnovije vrijeme, pa to onda izaziva na osvetu.
U rezoluciji se traži da se svi krivci za nezakonite čine koji su ovim nemirima prethodili pozovu na odgovornost i javno kazne.
Osim ovih energičnih osuda fašističkih metoda i prema Srbima i Židovima, rezolucije su glavnu pažnju posvetile pitanju učešća Muslimana kao cjeline u ustaškim zlodjelima. Banjalučka rezolucija napominje da Muslimane ispunjava naročitim negodovanjem činjenica što su stanoviti elementi uvukli u protusrpsku akciju i “dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo.”
Zatim se nastavlja: “Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došle iz prijeka s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana; i u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istako Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana, ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeve gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: Udri, Mujo, drži ga Haso, ne daj mu tamo Meho i slično. Mi znamo i takvih slučajeva, gdje se šaptalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli činiti prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.”
Sarajevska rezolucija kaže da među počiniteljima raznih zlodjela ima i takvih koji nose muslimanska imena. Konstatira da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to – veli se dalje – da oni nisu to od sebe činili dok im nije dato oružje, ovlaštenje, često puta i naredba.
Dalje, sarajevska rezolucija napominje kako se prilikom pokolja izrabljivao fes i muslimanska imena da se odgovornost za zlodjela obori na Muslimane.
Prijedorska rezolucija obarajući se na ustaški logor u Prijedoru, ističe slijedeće: “Za vrijeme pobune u okolini mjesta, bez pitanja ma kog Muslimana, naoružavao je ovaj logor među ostalim Muslimanima i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz saradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog stanovništva grko-iztočne vjere, a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo i jedino Muslimani zulum činili. Znanjem toga logora divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo vrše Muslimani. Čak se i prezime Tomislava Dizdara, nekakvog ustaškog zapovjednika, koji je prvi izdao naredbu za mjesno ubijanje, iskorištava da se prikaže kao da je taj zapovjednik Musliman.”
Mostarska rezolucija reagira u istom duhu ovim oštrim riječima: “Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini.”
Na sličan način su se Tuzlanska i bijeljinska rezoducija ogradile od muslimanskih pojedinaca koji su uzeli učešča u ustaškim zločinima. Treće važno pitanje koje su rezolucije obuhvatile odnosi se na progone Muslimana u NDH. Rezolucija Muslimana grada Mostara, npr., doslovce kaže:”Teška vremena koja se preživljuju, koja smo niti željeli niti pripremali, uvukla su u svoj vrtlog i muslimane, pa je samo iz našeg grada platilo svojim životom oko 10 nevinih muslimana, a da njihove ubice, premda se za neke zna, nisu ni od koga pozvane na odgovornost, niti kažnjene. To je trebalo da predstavlja samo početak i prodor u naše muslimanske radove sa ciljem da se oslabi cijela muslimanska zajednica. Najenergičnije osuđujemo ubistva i progone muslimana pod izlikom srpstva, komunizma, gajretovštine, sokolstva, jenesovstva, jerezoštine.”
U sličnom pravcu govori i banjalučka rezolucija, koja kao najfrapantniji slučaj progona spominje umorstvo hodže Edlhem efendije Hadžića, kojega je u dvorištu banjalučke bolnice ubio ustaša Josip Babić.
O zapostavljanju Muslimana opširno govori i prijedorska rezolucija, kada, među ostalim, konstatira da se od osnivanja NDH nije nijedan Musliman mještanin zaposlio ma u ikakvoj službi. Rezolucija istče i to kako se Muslimanima onemogućava školovanje.
Sarajevska rezolucija također govori o progonima Muslimana, ističući da oni “u svojoj povijesti nisu doživjeli težih časova.”
Rezolucije predstavljaju važnu prekretnicu u političkom osvješćivanju širokih muslimanskih slojeva na koje je svenarodni i demokratski stav narodnooslobodilačkog pokreta izvršio odlučnu preorijentaciju. Mada još kroz čitavu 1942. široki muslimanski slojevi ne sudjeluju u oružanoj borbi narodnooslobodilačkog pokreta, ipak se ne može poreći da pojava rezolucija znači odlučan korak naprijed u procesu njihova istrgavanja iz političke dezorijentiranosti i pasivnosti ka aktivnoj borbi. Jasno je da u doba kada se oružana borba protiv okupatora i njegovih pomagača nametala kao nužni i neophodni imperative, sama pojava rezolucija, ne znam kolilko one bile borbene, nije mogla riješiti Muslimane dužnosti da i oni, sa pripadnicma ostalih naših narodnosti, masovno prihvate oružje za borbu na strani narodno-oslobodilačkog pokreta. Na rezolucijama se nije smjelo stati, pa u tome smislu treba shvatiti i proglas Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu s kraja 1941. godine, upućen svim poštenim i rodoljubivirn Muslimanima Bosne i Hercegovine, gdje se kaže: “Za zločine i grijehe muslimanskih izroda koji su se prodali ustašama plaća i nedužan muslimanski živalj. Pored svih nastojanja ljudi koji su svijesni da za izrode i njihova zlodjela nije kriv svaki Musliman, žrtava će biti svaki dan sve više, ako čestiti Muslimani Bosne i Hercegovine budu i dalje skrštenih ruku posmatrali borbu koja se sve više šire ili se budu zadovoljili pisanjem rezolucija.”
Dakle, rezolucije su bile vidan i jasan znak političkog buđenja Muslimana, pa je njihova pojava predskazivala potpuni slom Pavelićevih planova sa Muslimanima. U jednom ustaškom službenom izvještaju koji je kasnije pročitan prilikom suđenja Gutiću, povodom Gutićeva djelovanja kaže se i ovo: “Stoga su svi pošteni Hrvati obiju vjera najenergičnije tražili da se politički kurs promijeni, da se Gutić i gutićevci uklone i pozovu na odgovornost za svoja nedjela. Za ovo su dokaz rezolucije Muslimana iz svih većih gradova Bosne i Hercegovine, koji otvoreno i energično traže politiku smirenja. Ova nastojanja, iako su od strane vlasti najoštrijim mjerama suzbijana progonima, hapšenjima i upućivanjem u koncentracione logore onih koji su se usudili da dignu glas protiv takvog stanja, ipak su imala tu posljedicu da su mjerodavni politički činioci došli do zaključka da treba dr Gutića i njegovu kliku prividno da uklone iz ovih krajeva (»Politika«, Beograd, 8. II 1947).
U jednom drugom izvještaju, i to ustaškog stožera Banje Luke, pod br. 11/42; od 16. ,I 1942, dostavlja se banjalučka i mostarska rezolucija, koje se, u izvještaju nazivaju predstavkama, pa se kaže: “Muslimanski element, koji se prije rata klanjao svim režimima nastojao se je od strane ovoga stožera privući i dati mu mogućnosti za što užu saradnju u ustaškom pokretu, ali moram konstatirati da su svi napori koje sam uložio u ovom smjeru ostali uzaludni. Muslimanski elemenat nije ni ukojem pogledu pokazao svoj odziv koji se je očekivao. Povučen u svoj uskogrudni krug, Musliman proživljava život koji naliči na doba vjerske mržnje prema katolicizmu, a ujedno s velikim nepouzdanjem gleda na sve događaje koji se obavljaju ne samo kod nas već i u cijeloj Evropi, te misli da se ovakvo stanje neće održati i da će se vratiti ono staro, pa je radi toga, da sebi sondira teren i ‘osigura' budućnost, pristupio raznim načinima promičbe, a u ovom konkretnom slučaju i predstavkama, optuživanju ustaša i svaljivanju krivnje na ustaški pokret za sve ovo što se sada odigrava na teritoriju ove župe; pa dapače na području čitave Bosne i Hercegovine ... “
Da još navedemo jedan ustaški dokumenat o rezolucijama.
Pavelićev povjerenik za drinsku banovinu Hakija Hadžić, u jednom svom pamfletu od 15. 2. 1942, rezolucije označuje kao “deklaracije protiv države Hrvatske i protiv ustaškog pokreta.« One su to doista i bile. U ovoj prilici smo u mogućnosti - zahvaljujući susretljivosti Rafaela Brčića - da citiramo izvode i iz jednog njemačkog dokumenta; u kojem se Glaise von Horstenau, dajući svoja razmatranja o političkoj situaciji, osvrće i na sarajevsku i banjalučku rezoluciju. Horstenau ne štedi Muslimane karakterizirajući ih kao “vrlo oportunističke, asocijalne, i rasno ne baš naročito vrednosne”. Interpretirajući sadržaj banjalučke rezolucije, Horstenau podvlači, među ostalim, i dijelove u kojima se opisuje kako su se pozvani i nepozvani reprezentanti režima otimačinom, pljačkom i divljim zapljenama obogatili. Konstatira se da je u rezolucijama dat opis užasnih nasilja “divljih” i “pitomih” ustaša. Zahtjeve iznesene u rezolucijama Horstenau formulira navodeći da se u njima traži sigurnost imovine i života, vjerska trpeljivost, zaštita isključivo putem vojske i kažnjavanje zločinaca, a što je sve Horstenau prokomentirao riječama da su to “želja koje vlada kod svoje slabosti neće moći ispuniti u dogledno vrijeme.” Pojavom rezolucija manifestiralo se nezadovoljstvo velike većine Muslimana fašističkim sistemom nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije. Naročito je sarajevska rezolucija, mada je dosta nespretno sastavljena, izazvala pravu pometnju kod okupatora i njegovih pomagača. Pavelić je, navodno, prijetio da će sarajevekim asfaltom prije poteći krv autora rezolucije negoli će se vlada NDH odreći svog programa. Dr Joso Dumandžić, kojemu je predata rezolucija, nastojao je, po Pavelićevim direktivama, da prijetnjama i zastrašivanjima privoli potpisnike da opozovu potpise, ali mu to ni u jednom slučaju nije uspjelo. U istoj misiji Pavelić je bio poslao u Sarajevo i Džafera Kulenovića, koji je na sastanku sa oko petnaestak potpisnika iznio prijetnje hapšenjima, ali je i taj pokušaj propao. Naročito je bio bijesan ustaški povjerenik u Sarajevu Jure Francetić, koji je prijetio da će svi potpisnici biti upućeni u koncentracione logore.
Međutim, ovaj put je kod ustaša prevladao hladan razbor i računica, tako da su se ograničili na sitnije represalije, i to samo prema nekim potpisnicima (otpuštanje iz službe, obustavljanje u napredovanju u službi i sl.). Shvatili su da bi otvorenim progonima, bar u to vrijeme, još u većoj mjeri rasplamsali nezadovoljstvo i pojačali revolt Muslimana. Osvjedočivši se o slabom uporištu među Muslimanima, ako se i dalje budu oslanjali na Hakiju Hadžića, Osmana Kulenovića i druge, poglavnik dr Ante Pavelić je posegao za jednim drugim eksperimentom: on je mislio da će Muslimane smiriti ako u svoju vladu pozove Džafera Kulenovića. Tako je umjesto politički potpuno beznačajnog Osmana Kulenovića, koji je bio potpredsjednik vlade, Pavelić početkom novembra 1941. imenovao u svoju vladu njegova brata Džafera, koji je, prema jednoj verziji, trebao odmah po okupaciji stupiti u ustašku vladu, iako je neposredno prije toga bio jugoslavenski ministar, ali su se tome oprli Nijemci, pošto se Džafer Kulenović sustegao od glasanja za pristup Jugoslavije Trojnom paktu.
Eto, u doista teškim časovima u prvim mjesecima okupacije progovorili su Muslimani, osjećajući se sudbinski povezanim s ostalim našim narodlrna. Nisu, međutim, samo oni na ovaj način dali izraza svome distancioniranju od zločina. Dali su ga na najefikasniji način u prvom redu oni pripadnici naših naroda koji su s oružjem u ruci ustali, kako protiv ustaških, tako i protiv četničkih zločina, stupajući u borbene redove partizana i na drugi način pomažući narodno-oslobodilački pokret.
(Izvor: Glasnik Vrhovnog islamskg starješinstva,1-2, 1974.g., str 13 – 21)
