nemam vremena detaljno čitati, ali da i ja koju kažem...
reći da je ovo presuda srpskom narodu, od strane bilo koga, u stvari znači da je Karadžić i srpska politika uspjeli u svom naumu: poistovjetiti se sa narodom, i jednu zločinačku politiku koja se ostvarivala genocidom, fakturisati u potpunosti na srpski narod. zato oni koji ovo tvrde, Rašo vam se duboko zahvaljuje.
politika srpskog rukovodstva devedesetih nije nešto što je palo sa neba, sa Radovanom, Koljevićem i Plavšičkom, ili Miloševićem, i bez kojih takve politike i ideologije ona ne bi postojala. riječ je u stvari o ideologiji, koja de facto nastaje u toku Istočne krize, oslobađanju od Osmanskog carstva, popratne mitologije, romantizma, stvaranja naconalnih država. ona je u povojima u ustancima portiv osmanlija, definiše se kroz nezavisnost Srbije, preko Balkanskih ratova, kroz Kraljevinu SHS, ekaliranjem u Drugom svjetskom ratu, tinjanjem u komunističkoj Jugoslaviji i konačnim eskaliranjem devedesetih.
u svom tom periodu više ili manje se definišu velikodržavni ciljevi, gleda na sve strane da se ugrabi
Lebensraum i obavezno cilja na teritoriju koja je najlakše ugrabiti. a ona je uglavnom, zna se, u rukama naroda izgubljenog u vremenu i prostoru. najlakša meta. zato ga je i najlakše dehumanizirati i kao šlag na tortu, iskoristiti istu religijsku pripadnost sa višestoljetnim osvajačem, u tu svrhu vrlo predano je radila i Srpska pravoslavna crkva, gdje je autokefalnost stvorila lokal nacionalistički podij za opijanje lokalnih masa željnih tuđe krvi.
sjajan set up za bestijalni fašizam.
istinski fašizam, u svojoj punoj definiciji, sa svim potrebnim elementima, osim možda oličenja snažnog vođe. jer, Milošević, iako diktator određeni period, nije bio oličenje srpskog fašizma, nažalost. kažem, nažalost, jer srpskom fašizmu nije potrebna ta jedna, snažna figura vođe. riječ je o ideologiji koja ima mnogo svojih pristalica, i mnogo onih koji će spremno preuzeti ulogu Velikog vođe, i u tome je velika tragedija svih nas - mnogo, mnogo je teže odstraniti ideju od pojedinca. a ideja srpskog fašizma je vrlo živa i ima ogroman broj sljedbenika i još veći broj onih koji okreću glavu od toga, ali neće prevaliti preko usta nikada ono što vide, ali neće ni sebi da priznaju.
u svemu ovome dolazi Radovan Karadžić kao, u suštini nebitna stavka. samim tim i presuda njemu.
riječ je o čovjeku kojem ni edukacija, ni grad, ni druženje sa pitomijim ljudima nisu pomogli da se riješi sirovog porijekla. jedan od sljedbenika ideologije, kojeg je zapalo da bude tu gdje je bio. vrlo lako je mogao biti i neko drugi, i posljedice bi bile iste ili slične. on je samo lice srpske politike u BiH devedesetih. niti je donio mnogo samostalnih bitnih odluka, niti je kreirao nešto posebno, niti je i po čemu poseban osim u svojoj sirovosti. da je bio neko drugi, bilo vjerovatno isto ili slično. i opet kažem, u svemu tome jeste najveća tragedija.
jer, nije on sam stvarao republiku srpsku. nije on sam donio zaključke o strateškim ciljevima srpskog naroda u bosni i hercegovini. isto tako, nije on ni ništa novo izmislio. jednostavno se složio sa politikom i ideologijom koja je postojala i prije njegovog rođenja i bio njeno zaštitno lice, između ostalih.
jer, nema sumnje da za veliki broj Srba on nije ratni zločinac. ili možda jeste, ali su i nas ubijali, jel. ili ono, jebe mi se za Muslimane. osim kada kupuju mojoj pekari. al i tada ću se nadati da nemaju twitter nalog. ideologija je još jaka, postoji, da ne kažem preovladava. sada više meta nije muslimanski narod. sada je meta Bosna i Hercegovina, jer muslimanskog naroda više nema tamo gdje je manje više i planirano da ga nema. i oštrica te ideologije se usmjerava u tom pravcu. degenerisano čedo te politike, Republika Srpska, postoji i bez Radovana. tako da je iz ove perspektive značaj presude deklarativan.
s obzirom na sve izrečeno, teško je odoliti generalizaciji. ali treba se sjetiti da je ona pristajanje na narativ krvi i tla, pristajanje na fašistički pojednostavljeni narativ kako su svi isti. nepovjerenje je veliko, hiljadu puta povjerenje iznevjereno, ali pristajanje na generalizacije je opravdavanje svake ispaljene granate i svakog ispaljenog metka na Bosnu i Hercegovinu i narod koji je ustao da je brani. svi su isti narativ je koji služi da ubije svaki progresivni primjer, svaki iskorak prema boljem. koriste ga i stranke u svom djelovanju - svi su isti znači da su svi lopovi. nikad ne znači da su pošteni. tako je i ovdje.
zato, ova presuda nije presuda srpskom narodu. ovo je presuda srpskoj politici, srpskoj ideologiji, srpskom fašizmu. presuda je svakom onom ko pristaje na njih. koliko god poštovalaca srpskog fašizma ima, ne pristajte na generalizacije, jer onda više nije u pitanju sukob civilizacije i anticivilzacije, fašizma i antifašizma. tada je u pitanju sukob dva ista narativa.
Od srpskih ustanaka, preko seljacke bune, svjetskih ratova do 90 - tih isti ciljevi. 
, a mogo je usput i zaključat jer ne vjerujem da se tu šta može još novo reći...