Bijadoh u Indiji, evo sad ce sedam godina... Nadasve zanimljiva zemlja. Evo mali tekstic koji sam tada napisao...
Indija
Dodjoh na aerodrom, nadjoh se sa jaranom, popismo par pica i vec smo u avionu. Stanica prva, Amsterdam. Kafa, piva, internet, opet avion. Odspavati, popiti par vina i vec smo u novom gradu. Carina, kontrola, imam pasos, imam vizu, dolazi jos jedan jaran, napustamo aerodrom, udara nas toplotni val, dosta vojske oko nas, Beach Boys na radiju, lud saobracaj, vozac koji ne prica rijeci engleskog i otvara se prva boca viskija. Dobrodosli u Indiju.
Dobra zemlja. Zemlja kontrasta, zemlja nezavrsenih projekata, zemlja boja, mirisa, dobre klope. Zemlja koja ima vise ljudi nego sto ih moze podnijeti. Ljudi bogatih, siromasnih, edukovanih, bosih, napucanih, gladnih, a opet sve ukupno najljubaznijih.
Sljedecih 10 dana sam proveo skacuci po ovoj predivnoj zemlji (uglavnom po New Delhiju i Agri), pokusavajuci apsorbovati barem mali dio svega sto sam vidio i dozivio. U sustini jako intenzivno iskustvo koje se sastoji iz stvari koje sam vidio i ljudi sa kojima sam bio. Dobar prijatelj se zenio, tako da je zovnuo dosta nas koji smo studirali sa njim, u sustini jedna raznolika ekipa iz raznih dijelova svijeta, te nas je ugostio i pokusao nam predstaviti barem mali dio indijske kulture.
Bili smo na vjencanju koje je trajalo pet dana, putovali smo u Agru da vidimo Taj Mahal i Agra Fort, skakali smo po pijacama i ulicama New Delhija, gdje covjek ima osjecaj da milion ljudi bas njemu pokusava prodati novcanik ili ogrlicu, hranili se po restoranima sa odlicnom klopom, koja je normalno bila ljuta i zacinjena kao sto i treba biti.
Sve ceremonije vjencanja su bile ispunjene bojama, muzikom, plesom, mirisima i sretnim ljudima. Glavna ceremonija je bila nevjerovatna. Svi smo bili u tradicionalnoj indijskoj odjeci, djevojke su se sarenile u sarijima, a ni mi ostali nismo puno zaostajali. Ruzini vjenci su bile glavni motiv vjencanja, sa prelijepom kombinacijom bijele i crvene boje (neko bi nasao simboliku tu), udarajuci nas predivnim mirisima sa svih strana. U momentu kada je mlada popela se na binu, pogledala buduceg muza svojim ogromnim ocima ispunjenim srecom do zadnjeg momenta, zamalo se nisam rasplakao. Prelijepo. Poslije je normalno alkohol tekao potocima, hrana je bila nevjerovatna (ubjedljivo najbolje skampe koje sam u zivotu jeo, bez ikakve konkurencije) i svi smo hodali okolo sa ogromnim osmijehom na licu, ne znajuci objasniti odakle crpimo toliko kolicinu srece (ok, mozda i malo sjete). E sada, takvo vece se u raznim varijacijama ponovilo pet puta, i svako je fakat bilo predobro.
Sat vremena spavanja, brutalno budjenje, skakanje pod tus, trcanje pred hotel, autobus ceka, pet sati nadasve neudobne voznje, nesanica ubijena nevjerovatnim pejzazem koji se kretao od modernih dijelova Delhija, preko siromasnih predgradja, malih gradica od kojih je svaki imao drugaciji stil gradnje (od sarenih zgrada do koliba od trske) i nadjosmo se pred Taj Mahalom. Sta napisati o jednom takvom monumentu? Svi smo ga vec vidjeli na TVu toliko puta da smo vise manje znali sta da ocekujemo. Stvar koja mi se pravo svidjela su bili detalji. Prosto je genijalno koliko je paznje obraceno na iste u jednom tolikom kompleksu. Svaki centimerat prostora, od same gradjevine, preko pratecih kula, vrtova i zgrada je pazljivo isplaniran i gradjen. Osjeti se da su ljudi bili tjerani ljubavlju da naprave jedan do tada nevidjen monument. Ne znam da li je bilo planirano tako, ali sam primjetio jedan nevjerovatan kontrast. Dok je s vanjske strane Taj Mahal stvarno simbol ljubavi i zivota, iznutra je mracan, hladan, neko bi rekao kao i ljudsko srce. Opet, provedosmo tu jedno lijepo poslijepodne, okruzeni s milion ljudi koji su dosli da se poklone spomeniku ljubavi.
Brzi rucak, kratka voznja, petominutno spavanje i opet nova gradjevina. Agra Fort. Ogromno zdanje opasano 4.7 kilometara dugim zidovima. Carska palaca. Mnogo paviljona, svaki gradjen nezavisno, a opet sve uklopljeno u jednu skladnu (mada masivnu i donekle prijetecu) cjelinu. Hranio sam vjevericu iz ruke, gledao kako se majmun zalece na ovog mi jarana, krio se od cuvara dok sam cigaru zapalio, i lutao kroz nevjerovatno prostranstvo te gradjevine. A ima i lijepu, malu dzamiju unutra, koja mi se bas svidjela.
Ljudi. Od svih gostiju koji su bili tamo, druzio sam se sa jedno 15-16 ljudi. Vecinu njih znam vec dugi niz godina, druzili smo se u raznim situacijama, dok sam par njih (uglavnom lokalnih) upoznao sada. Dobri ljudi. Kada nesta razmislim, bilo nas je sa svih kontinenata, sem Australije (uvijek fali neko iz Australije). Nas glavni zadatak je bio da se dobro provedemo, sto smo uspjesno obavili, uz obavezne scene da nam konobar drzi u stavu mirno flasu viskija dok doruckujemo, ili dok Steven Spielberg zove hotelsko obezbjedjenje da nas zamole da se smirimo (preskocih taj momenat), ili kada pola hotelskog osoblja trci za mnom da mi objasni da je bazen trenutno zatvoren. Bilo je tu dosta smijeha, razgovora, hodanja, lutanja, spavanja u nemogucim situacijama (vidjeh na nekim slikama i mazanje kaladontom, uzas). Sve u svemu jedno divno druzenje sa ljudima sa kojima bih sutra opet otisao na bilo koji kraj svijeta.