Horcrux wrote:covjek donosi iracionalne izbore - sto je nesto sto bas i nije prirodno. Sve ono sto priroda ispred njega postavi, covjek moze izabrati nesto u potpunosti iracionalno, sto nema veze sa prirodom.
Čovjek može napraviti samo onaj izbor za koji razumije da jeste izbor. Ništa više. Čovjek može napraviti izbor koji, prema mišljenju sviju, jeste racionalan (optimalan, ispravan, dobar), a da opet se kasnije jave loše posljedice koje će retroaktivno učiniti da se taj izbor čini kao loš. Razlog tome jeste što čovjek nije stvorenje sa apsolutnim znanjem, pa ni apsolutnim znanjem o posljedicama izbora, stoga je moguće napraviti naizgled racionalne izbore koji se tek kasnije pokažu kao loši. No u tom slučaju se neće reći da je čovjek postupao "iracionalno", jednostavno zato što ne postoji apsolutno savršeno racionalan čovjek, te zato jer nije fer (da se tako izrazimo) kriviti čovjeka za njegovu nesavršenost obzirom da čovjek ne može nikada niti biti savršen i nepogrešiv.
Racionalnost postupaka je ne samo kvalitativna (ili jeste ili nije), već je i kvantitativna (količina racionalnosti), prosto zato jer čovjek, kao što je već rečeno, nema apsolutno znanje o svemu pa da sa potpunom sigurnošću zna šta jeste racionalan i ispravan izbor.
Izbori koji stoje ispred covjeka nisu u funkciji njegovog znanja ili neznanja. To su jednostavno izbori. Ne znam zasto bi suzavao taj izbor na ono sto moze razumjeti?
Zato što se izabrati može samo ono što jeste "izaberivo", a šta za svakog ponaosob jeste "izaberivo" ovisi o poznavanju (znanju) "izaberivosti" toga. Ako čovjek, gledano objektivno, ima 3 izbora, no on misli o i razumije samo 2 izbora, onda će samo 2 izbora zaista i imati. Dakle, znanje je osnova.
Sve u svemu, u setupu gdje imas Boga i Sudbinu po strani, slobodna volja je prilicno stabilan pojam, po meni.
Samo zato što nešto nije apsolutno/potpuno ne znači da toga nečega apsolutno nema. Samo zato što čovjekova volja nije apsolutna (to jeste, da je samo čovjek ima posve neovisno od svega i svakoga) ne znači da je apsolutno nema. Volja je ne samo kvalitativna, već je i kvantitativna.
Bog ima volju, no ona nije apsolutna jer bi onda ispalo da čovjeka praktično niti nema. Jer:
1. Čovjek ili jeste (postoji), ili nije (ne postoji). Znamo da čovjek jeste.
2. Čovjek može biti čovjekom samo ako ima osobine čovjeka, ako ima nešto "svoje". Neke od tih osobina su
vlastite misli, emocije, svijest.
3. Misli, emocije i svijest su aktivni principi, stvari koje "djeluju" (primjerice maštanje, voljenje, kontemplacija/introspekcija/opservacija).
4. Kako ti aktivni principi pripadaju čovjeku, slijedi da je čovjek taj koji "djeluje", jer
4.a. da čovjek ne djeluje onda ne bi niti imao te principe, ili drugačije rečeno
4.b. svijest misli, svijest je čovjekova, slijedi čovjek misli.
Dakle, čovjek ima svoju volju. Prostom činjenicom da čovjek postoji.
Čovjek je "vezan" za Boga, te sve što čovjek učini je u "povratnoj sprezi" sa Bogom. Istovremeno - Bog odabire izbor čovjeku i čovjek odabire izbor sebi. Čovjek će izabrati onaj izbor koji istinsti želi i hoće, a istovremeno će to biti onako kako i Bog hoće. Jer, ultimativno, samo može i biti kako Bog hoće, iz prostog razloga što je Bog taj koji je stvoritelj/izvor
svega.
Čak i da Bog "ne zna" šta će čovjek izabrati, opet čovjek može izabrati samo ono što istovremeno Bog hoće da izabere, činjenicom da je Bog taj koji je "izvor" čovjeka, a samim time i prirode čovjeka, te sukladno toj prirodi su i izbori koja ta priroda čovjeka želi i hoće da napravi. Čak i da Bog nije "unaprijed" odredio ništa za čovjeka, samom činjenicom da je stvorio čovjekovu prirodu takvom kakva jeste opet je na neki način "unaprijed" odredio set
mogućih izbora, što opet praktično nas dovodi do Sudbine. Ovaj odnos Bog-čovjek je daleko prekomplikovan za ovaj post, pa će se ovdje završiti.