Chisum wrote:Sta tu cudi?
Kada se rasprse, sa jedne strane uopsteno moralno palamudjenje, o ciju se univerzalnosti "svete" knjige grebu - a radi se tek o od iskona ukorijenjenoj svijesti o dobrom i losem, savjetima koje bi svaka brizna majka ili brizan otac dali voljenom djetetu, sa ili bez bogova! - te sa druge strane, gomila ovih za jedan prostor i vrijeme vezanih, danas potpuno besmislenih i smijesnih naredbi i propisa, poput ovih o ishrani, zivotinjama, oblacenju, kada se, dakle, rasprse pod tezinom same sustine svake od ovih "svetih knjiga", ostane nam da "uzivamo" u "sitnicama" poput ovih uputstva za upotrebu koje bi bogovi, uz garantni list/pravilnik o reklamaciji, prilozili uz svakog prodanog ili zarobljenog roba...
A upravo iz ovakvih redaka izviruje sustina i svo zlo koje ove knjige sobom nose, te ne znam sta mi ogavnije zvuci - sami propisi, ili krscanska, islamska i ine apologetike sa svom svojom ljigavoscu, hipokrizijom i prodavanjem muda pod bubrege.
Malo pravde pravde na starozavjetni nacin, sa Boznjim ISO certifikatom...
Kada covjek prebije svog muskog ili zenskog roba, udarajuci ga motkom toliko jako da rob premine pod njegovim rukama, taj covjek ce biti kaznjen. Medjutim ako rob pozivi dan ili dva nakon toga, ne treba ga kazniti, jer rob je njegovo vlasnistvo! (Izlazak 21:20-21 NAB)
Pa jos jedan od Boga certificirani prirucnik za upotrebu tek kupljenog, neotpakovanog roba (i to za samo 9,99 KM!!)... uz, negdje u kutiji skriveno iznenadjenje za malisane - malo semitskog rasizma.
A rob tvoj i robinja tvoja što ćeš imati neka budu od onih naroda koji će biti oko vas, od njih kupujte roba i robinju. I između stranaca koji budu kod vas, između njima kupujte i iz porodica onih koji budu kod vas, koji se rode u zemlji vašoj, i ti neka vam budu vlasnistvo. Mozete ih kao vlasnistvo ostaviti sinovima vašim, da vam svaku službu vrše do vijeka; ali nad braćom svojom, sinovima Izrailjevim, niko nad bratom svojim da ne gospodari žestoko.
(Levitski zakonik 25:44-46)
Optuživanje religije za najveća zla ovoga svijeta ideja je na kojoj počiva dobar dio retorike savremenog ateizma. Inkvizicija, krstaški ratovi, bombaši samoubice i razni oblici fundamentalističkog terorizma - primjeri su koji se obično izvlače “iz naftalina” u svakoj raspravi o vjerskim pitanjima, makar s temom ne imali nikakve veze.
Takvi protuvjerski argumenti su, međutim, bezvrijedni i postoje barem dva razloga zašto ih treba odbaciti:
1.) S čisto logičke tačke gledišta, riječ je o školskom primjeru logički pogrešne “ad hominem” argumentacije. Pod ovim se nazivom u logici smatra pogrešno argumentiranje gdje se ne osporava sama sporna tvrdnja, nego se pokušava diskreditirati osobu (ili u ovom slučaju, kolektiv) koja tvrdnju zastupa. Upravo je o tome riječ i u ovom slučaju. Naime, predmet spora u raspravama između vjernika i ateista nije pitanje jesu li vjernici griješili, pa i činili zločine kroz historiju. Niko ne osporava da jesu; štaviše, griješe i danas. Predmet spora je, naprotiv, pitanje je li istinit nauk vjere ? A razmatranje bilo čijih zločina kroz historiju neće nam dati odgovor na ovo pitanje. Ateisti koji se služe navedenim argumentom, čini se, razmišljaju otprilike ovako: "Kroz historiju su, u ime religije, učinjeni mnogobrojni grozni zločini. Dakle, Boga nema, a nauk vjere je pogrešan". Ne treba biti osobito veliki logičar da bi se vidjelo da je ovakvo zaključivanje logički neispravno: zaključak ne slijedi iz premisa. Radi se, kako je već rečeno, tek o retoričkom triku koji ne cilja na razum, nego na emocije sugovornika.
Nauk vjere je ili istinit ili neistinit. Ako je istinit, onda je istinit - zločini učinjeni od strane vjernika, pa i u ime religije, tu neće ništa promijeniti na stvari, koliko god ih bilo i kako god grozni bili. Ako je pak neistinit, onda je neistinit - opet, ne zbog nečijih zlih djela, nego jer je takav u sebi. No u tom slučaju treba nezavisnim argumentima dokazati da je neistinit. U svakom slučaju, ostaje činjenica da su moralno problematična djela vjernika potpuno irelevantna za pitanje istinitosti nauka vjere. Ako se istinitost nauka vjere pokušava “osporiti” na način da se blate (opravdano ili neopravdano - sasvim je svejedno) ljudi koji su taj nauk zastupali, očito je riječ o gruboj logičkoj pogrešci.
2.) Zagovornici iznesenog ateističkog argumenta pate, čini se, od selektivnog pamćenja. Dok se zgražavaju nad zločinima povezanima s religijom i počinjenima prije mnogo stotina godina, zaboravljaju na daleko veće žrtve deklarirano ateističkih režima, počinjenih nedavno, u vrijeme koje neki još i danas pamte. Brojke su zastrašujuće: žrtve se broje u milionima. Bezbožni komunistički režimi bili su u stanju u svega nekoliko sedmica pobiti više ljudi nego sve religije zajedno u četiri hiljade godina.
Narodna Republika Kina - 65 miliona
Sovjetski Savez - 20 miliona
Kambodža - 2 miliona
Sjeverna Koreja - 2 miliona
Afrika - 1,7 miliona
Afganistan - 1,5 milion
Komunističke države Istočne Europe - 1 milion
Vijetnam - 1 milion
Latinska Amerika - 150,000
Aktivnosti međunarodnog komunističkog
pokreta i komunističkih partija izvan vlasti - 10,000
Zloglasni Hitlerov nacistički režim, čije se žrtve također broje u milionima, iako se iz propagandnih razloga nije želio upuštati u tako otvoren i naglašen sukob s religijom kao njegova komunistička braća, bio je isto tako sekularni (nipošto vjerski) sistem.
Već za vrijeme Francuske revolucije, koja je po prvi put na velika vrata uvela sekularizam u europska društvena kretanja, u ime istog sekularizma i "kulta ne-razuma" ubijeno je između 18000 i 40000 ljudi (pod optužbom “kontrarevolucionarne djelatnosti”). U usporedbi s gornjim brojkama to može izgledati malo, ali to je još uvijek više žrtava u samo 10 godina u jednom ograničenom području Francuske, nego od svih triju inkvizicija zajedno tokom pet vijekova i u cijelom svijetu.
U svjetlu ovih brojki, čini nam se da je optuživanje religije za najveća zla u historiji primjer teškog licemjerja.
No osvrnimo se ipak na neke prigovore kojima se ateisti pokušavaju odbraniti od ovih za njih nezgodnih činjenica i njihovih implikacija:
Prigovor 1: “Svaka žrtva je previše”. Neko će, suočen s navedenim brojkama, možda reći: “Nije uopšte bitno ko je koliko ljudi pobio; svaka žrtva je previše. Zato se religija ne može braniti pozivanjem na žrtve bezbožnih režima”. Slažemo se da je svaka žrtva previše, ali onaj ko misli da su brojke nebitne ne bi trebao ni započinjati raspravu optužujući religiju za sva (ili barem ona najveća) zla u historiji. Smisao navednih brojki nije u tome da se relativiziraju zločini vjernika, nego da se ukaže na objektivne činjenice i da se pokaže da ateistički argument o religiji kao uzroku najvećih zala jednostavno ne stoji.
Prigovor 2: “Ateistički zločini nisu počinjeni u ime ateizma”. Često se čuje i ovakav odgovor: zločini vjernika su počinjeni u ime religije, dok zločini ateista nisu počinjeni u ime ateizma. To bi valjda trebalo značiti da je religija na neki način odgovorna za “svoje” zločine, dok je ateizam po tom pitanju čist i nevin, pa bi zato trebalo prihvatiti ateizam, a s indignacijom odbaciti religiju. Odgovor na ovo je trostruk:
1.) Ovaj prigovor nema veze s raspravom. Cilj je bio osporiti jednu konkretnu ateističku optužbu koja tvrdi da je religija uzrok najvećih zala u historiji - i ona je osporena. Demonstrirano je da najveća zla s religijom nemaju veze, štaviše, da su u snažnoj korelaciji upravo s njenim odsustvom. Time također automatski pada u vodu i ono što se ovakvim argumentima obično pokušava prešutno sugerirati, a to je da bi svijet bez religije nekako bio bolji. Imali smo prilike vidjeti kako izgleda svijet bez religije, a koliko je on "bolji" ljudi su iskušali na vlastitoj koži. Je li pojedini zločin počinjen u nečije ime ili ne, u kontekstu ovoga razmatranja ne mijenja ništa na stvari.
2.) Teza da ateistički zločini nisu počinjeni u ime ateizma je dvojbena. Zločini su svakako počinjeni u ime bezbožnih ideologija, u kojima ateizam predstavlja bitan aspekt; počinjeni su, dakle, u ime nečega čiji je militantni ateizam bitan dio. Od ove spoznaje ne treba bježati.
3.) Kao što su primijetili neki analitičari, vrlo je izvijesno da je ateizam u zločinima bezbožnih režima odigrao i ključnu neizravnu ulogu. Jer, kao što je davno rekao Dostojevski, “ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. Svijest o Bogu kao sucu kojemu ćemo nakon smrti odgovarati za svoja djela služi barem donekle kao određena, iako nesavršena, kočnica koja će od zločina odvratiti mnoge vjernike koji bi se u drugim okolnostima na zločin lakše odlučili. Kod ateista, takve svijesti, pa onda ni kočnice, nema. Naravno, time se ne osporava da ateist i pored toga može biti moralna osoba, katkada i moralnija od pojedinih vjernika. Međutim, premda može biti moralan i premda katkada to u mnogim aspektima i jest, ateist će teško objasniti sebi i drugima zašto biti moralan; bit će mu dakle teško smisliti teoretsko, intelektualno opravdanje svoje moralnosti. Ta moralnost je zapravo nešto što je on kroz odgoj preuzeo iz šire društvene sredine, sredine koja je sama još uvijek barem donekle i barem historijski uslovljena religijom. Ateist je tu moralnost u svome djetinjstvu i mladosti usvojio nesvjesno i na razini emocija, ali ona je kod ateista nešto bez čvrstog intelektualnog temelja. I zato, premda će kod većine ateista te davno usvojene emocije poslužiti kao temelj određene etičnosti kroz čitav život, ipak neće kod svakoga. Neko će se ipak zapitati: zašto ? Zašto biti moralan ? I ne želeći priznati Boga za gospodara, neće naći odgovora, osim možebitnih privremenih odgovora u činjenici da mora poštovati zakon da bi izbjegao represivnom aparatu države, ili u činjenici da je u svakodnevnom životu i dalje ovisan o drugim ljudima i da ih zato iz interesa treba poštovati. No dođe li u poziciju apsolutne vlasti, i ovi razlozi nestaju. I zato će često se dogoditi - a o tome nam svjedoči historija - da će, bez te “kočnice” u obliku svijesti o Bogu pred kojim će i on polagati račune, zabrazditi u teške zločine. Stoga se čini vrlo izvjesnim da je upravo ateizam bitan faktor koji objašnjava zamašnost zločina ateističkih režima, nezavisno o tome u čije su “ime” oni izvršeni.
Prigovor 3: “Zločinci i nisu bili pravi ateisti”. Neki će ateisti pokušati opravdati ateizam od ovih zločina te na neki način i odgovornost za njih prebaciti na religiju. Tako će reći da je Staljin “popovski đak” (jer je u mladosti studirao teologiju), da je Hitler rođenjem katolik, i tome slično. Ova primjedba je možda najmanje uvjerljiva od svih. U trenutku kad su činili zločine ovi monstrumi bili su se odavno odrekli religije; bili su ateisti i zločine su počinili kao ateisti. Nekakva rasprava o njihovom porijeklu i ranijim afilijacijama ne može osporiti ovu činjenicu.
Umjesto zaključka: Kako su zla ovoga svijeta uvijek konsternirajuća bilo historijskim ponavljanjima, bilo novim oblicima, takva će biti i buduća optuživanja religija jer se njihovim prozivanjima smještaju u ambijent i uslove kamo bi najmanje trebala pripadati.
