dobar osjecaj wrote:Joj sto ja volim dobro upucene price. Zamjenska zemljista vise nivoa jezera su uglavnom cemer od zemljista. Tanak sloj crvenice i stijene ispod. Posadis biljku pa je vuces i moljakas da raste cijelu sezonu koliko joj je dobro. To je jedan dio price o zemljistu. Drugi dio price je promjena klime koja je dosla s jezerom. Nebitne nijanse i odvratna vlaga zimi koja ulazi u sve pore i cini zivot oko jezera cisto carobnim.
Nemam problem s cinjenicom da se za napredak i prelazak iz necega sto se u datom trenutku smatra nazadnim u neki napredniji oblik drustva zrtvuje sve sto se mora zrtvovati. 1953. godine potopljen je dio istorije i identiteta moje porodice. Nasa stvar i tema za nase porodicne razgovore i osnova nekog drugacijeg identiteta manje sklonog vezivanju za komad zemlje, vinograd, vocnjak. Mocna struja je nuzda i potreba da se napreduje.
Recimo da su to bili tek primitivni seljaci navikli na svoj mali ograniceni svijet. Neko je morao preuzeti odgovornost da misli za njih i da im rasprsi iluzije da se svijet zavrsava tu na malom zelenom imanju i da je dovoljno raditi na svojoj zemlji i zivjeti od plodova svog rada. Sigurno je medju politicarima i inzinjerima koji su bili ukljuceni u citav proces planiranja i osmisljavanja cijelog projekta bilo mnostvo onih koji su rado dali svoju djedovinu i odrekli se dijela svog identiteta za opste dobro. A tek sto u tadasnjoj vlasti nije bilo nikoga ko nije imao sarenu ratnu proslost, ma isto kao kod nas danas.
Nije bitno ni sto se uprkos obecanjima pred potapanje zemljista govorilo o obezbjedjivanju infrastrukture, putnih komunikacija, elektrifikacije, ulicne rasvjete u tom kraju koji se potapa za opstu dobrobit i cija ce unistena imovina omoguciti proizvodnju struje...nije bitno ni sto su neka od tih obecanja ispunjenja tek u u zadnjih dvadesetak godina tek u drugom kontekstu. Dvadesetak godina nakon potapanja zemljista ne samo da su ljudi s druge strane jezera gacali po blatu i oslanjali se na camce u svim vremenskim uslovima da dodju do skole ili ljekara, nego ni ljudi na lijevoj obali koji su bili uz cestu nisu imali prava da koriste osnovnu infrastrukturu. I tada su se morali dugo boriti da dobiju dozvolu za autobusko stajaliste pa se desavalo da Centrotransov autobus trudnicu u visokom stadiju trudnoce usred mecave i hladnoce ostavi 5 km dalje od sela gdje zivi i kuda je prolazila magistrala jer drzava koja ih je rasporedila u brda vise jezera nije smatrala da zasluzuju da budu dio putnih komunikacija.
Ali uvijek se moze reci da je iskustvo gubitka identiteta, kvalitetnog zemljista, odsjecenost od putnih komunikacija i ljepota gacanja kroz blato koju su decenijama uzivali zitelji suncanih sela s druge strane jezera ucinila uslugu tim ljudima da postanu borbeni i da se vise trude da uspiju.
Vama koji nemate nikakvog dodira s tim prostorom i kojih se ne tice nista iz istorije tog prostora je naravno normalno da kad se danas za potrebe tranzicionog drustva gase radna mjesta, ponistavaju dekade tudjih zivota, osim ako vam nije zabavno kao osnova za prepirku forumskim perom, prebacite kanal ili odmahnete rukom i pomislite "nesto se mora zrtvovati, svaka promjena je teska". Tako i meni. Treba imati na umu opste dobro.
Moguće je shvatiti tvoju bol i emotivnu pripadnost potopljenom zemljištu, i to je sasvim prirodno, ljudski. I žao mi je što su povrijeđeni osjećaji stanovništva sela koja su potopljena i čiji su stanovnici iseljeni u druga područja. Nažalost, neko je dobio mnogo lošiju zamjenu, drugi je, pak, dobio bolju. Moraš shvatiti da je jednostavno nemoguće podjednako svima ugoditi, i da uvijek postoji loše i dobro.
Kod Jablaničkog jezera loše je uništenje kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, njegovom obradom preživljavalo je lokalno stanovništvo, povrće i voće prodavano po pijacama Sarajeva i Mostara omogućavalo je nabavku drugih industrijskih proizvoda, nekom školovanje, ili čak i kupovinu karte za odlazak na rad na Zapad. Loše je napuštanje rodnih sela, mnogi to smatraju gubitkom identiteta, skrnavljenja porodica i njihovih istorija, itd. i mnogi se nikad nisu pomirili s tim.
S druge strane, dobro je učinjeno cjelokupnom društvu, u koje svakako ubrajamo i te iseljene mještane potopljenih sela, dobro je učinjeno državi, u koju su se kleli svi, sigurno i tvoji preci i ostali iseljeni. I onda je bio, i danas je, interes društva ipak iznad interesa pojedinca, čak i iznad interesa manje grupe ljudi, npr. naseljenih na trasi auto-puta ili sličnih objekata od značaja za državu, slično kao što je potapanje neretvanskih sela bilo iznad interesa tih ljudi u selima.
Ti odlučii da li je emotivni interes, tvoj ili lokalnog stanovništva Jablaničkog jezera, prioritetniji od ekonomskog ili privrednog interesa cjelokupne zajednice ljudi Bosne i Hercegovine.