palestinka wrote:Za početak, uzmi bolovanje. Spavaj dva tri dana, skuhaj nešto, fino i polako jedi. Ne javljaj se na telefone i očisti ormare od viška garderobe. Pokloni stvari koje ti ne trebaju. Pomozi nekom ko je u nevolji, neće ti biti bolje ako vidiš da je nekom gore, ali iskreni altruizam puni životnom energijom. Pusti neka ti misli lete, ne razmišljaj ni o čemu posebnom, ali slobodno zapisuj i opisuj sve što te muči. Ako te neka misao opsjeda, opet papir u ruke.
Probaj se sjetiti u kojem trenutku ti je ovo stanje počelo. Sigurno se možeš toga sjetiti. Možda imaš samo nedostatak željeza, ali svjedno posjeti psihijatra, potrebna ti je pomoć da izađeš iz zatvorenog kruga u kojem se vrtiš kao hrčak u kavezu.Ne smij se na silu, ne možeš biti pozitivan po naredbi kao što ne možeš biti ni neraspoložen po želji. Daj sebi vremena.
Hvala ti na savjetu. Dao sam otkaz na poslu. Ne radim vise. Odnosno, trebam na proljece ponovno poceti, ali moram se dotad oporaviti. Ja nocima ne spavam, paiz toga razloga i pisem ovako kasno. Noge me strasno bole, posebno desna. a danas nisam presao ni 100 m. Ne mogu opisati tu vrstu boli, onemogucava me da se krecem. Ustvari, vrtim se po sobi u krug i sa na tv slusam muziku. pokusavam da ne mislim o nicemu, ali tesko.
Nije me strah ici psihijatru, ali ne vidim poentu. Mislim da me moze samo staviti na lijekove, i pozdraviti me. Mislim da iskreno nikome nije stalo do mene , kao meni samom. par zadnjih dana se smijem svemu, smijem se cak i kad gledam u plafon: i samo govorim , boli me briga, svejedno mi je, nista me ne interesuje
Pokusavam kreirati pozitivnu atmosferu u sebi, pa makar nazor. ne zelim komunicirati sa ljudima, ne zelim jer me samo zamaraju. Zamara me samo ako nekoga pogledam, jer moram kreirati atmosferu u kojoj bi se ta osoba meni posvetila, a da imam nekoga kome je posebno stalo do mene, bas i nemam. ovo je sve pocelo u aprilu, i stres je bio prisutan sve do sredine oktobra, dok sam svoj zivot konacno doveo u red i od sebe odganuo sve negativnosti. Ali mi je trebalo vrijeme, mnogo je bilo komplikovano
ali, za svojih 26 godina, nikad se nisam ovako osjecao. Po prirodi sam mnogo impulsivan i eksplozivne sam naravi, ali osjecam da je organizam iscrpio sve mogucnosti. nisam tip koji zeli zivjeti ubrzano, koji zeli da stekne sve i odmah, nego tjerao sam se do maksimuma jer sam morao da zavrsim dosta nekih stvari u relativno kratkom vremenu.
znas, mnogo je tesko covjeku kad zna da svaku noc ce da presjedi sam, gledajuci u TV, cak i na laptopu ne radim one stvari koje sam prije sa gustom radio
ne gledam serije, ne opustam se uz muziku, ne mogu citati knjige. Seksualna zelja ne postoji. posto sam radio spermiogram, plodan sam, ali ne mogu pored djevojke dozivjeti uzbudjenje. Tup sam na takve nadrazaje Jednostavno, ne mogu. Sam ne vjerujem da je to moguce. Znaci, cak i ako pogledam neku zenu , ja ne osjecam nista. apsolutna praznina/
Koncentracija mi je takodjer na nultnoj stopi, pa zapisujem na papir sta moram uraditi
reci cu ti sta svako jutro uzmem, u sokovniku smiksam cveklu, i onda je popijem, ustvari pojedem kasastu smjesu na vrhu i onda ostatak tecnosti popijem nataste
onda napravim sejker, jedna banana, jedno domace jaje, dvije kocke secera, mlijeko, orasi i med. sve smiskam i popijem
dnevno pojedem barem pola kg svjezih jabuka
mandarine obicno navecer, zitarice sa mlijeko obavezno ujutro
ali nekad se probudim, i nemam apetit, pa pokusavam nazor da jedem. ali slabog odjeka, samo sam dobio pretjerane gasove, sto je predpostavljam od sejka, ali generalno nema promjene, bar u energiji i snazi koju zelim imati
ja sam proteklih mjeseci strasno mnogo pusio, cak i 2 i po kutije dnevno. Nervoza, bilo je mnogo nervozwe
vise ne pusim, usporio sam zivotni tempo, nisam izlazio vani, ne treba mi drustvo, ne zelim biti drustven jer mi treba izolacija i mir. svaku vrstu fizickog i psihickog napora dozivljavam kao izuzetni problem, pa sam dnevne obaveze sveo na minimum.
NE zbog toga jer ne zelim raditi ili uzivati u zivotu, jer ne mogu
ne treba niko ovo dozivljavati kao neku vrstu zalopojke, ja zaista ne znam sta se sa mnom desava. cak i nalaze koje sam radio, imam ih negdje , ali se sad mogu sjetiti , da ne trazim. znam da mi je secer nataste bio 3,54, u toku dana 5,3 i 6,4. imao sam povisene leukocite od 11.7, limfociti su bili 12,7, mnogo ispod granice od 20, ali doktorica kaze da je od upale, i da ce nalazi pokazati imam li nekih problema i da ne budem opterecen.
Odnosno, kaze da sam previse opterecen, ali nikako da joj objasnim da ja vise nemam snage u sebi. Jer ispada , da kao ne treba da se brinem previse, da ce proci, ali ja evo vec 2 mjeseca nisam u stanju normalno da funkcioniram.
i sto mi je najgore, znam da necu moci zaspati prije 7 ujutro, jos 3 sata, tad vec osjecan umor i mantanje pred ocima, i samo zaspim, to tako traje nocima vec
...ustajem,snalazim se kako znam i umijem,vodu nosim na stakama na 12 sprat,mijenjam cilime,linije,videa,kasetofone,pojacala za hranu...Najdrazu gitaru dajem za dvije tegle nes kafe(400km) 
prohodao,grizem,ujedam dje god mogu,skacem po pisti, kradem jebene ikar konzerve,mnogo mi pomaze drug iz djetinjstva koji radi u unproforu...Malo se stabilizovali i pored svakodnevnog rokanja,ludila...Kad mi je tesko manijakalno citam,upalim kandilo,odem u sobicu i uzmem gitaru...i ...placem.U svoj toj bolesti i sestra kad cuje zvuk dodje i pjeva(i ona je svirala)...dodje i mama...i onda pjevamo...ko nekad...Zovem oca koji je tad u njemackoj,prvi put trazim nesto od njega.Jesi dobro,jesi.Jesi se naguzio,jesi.Jesi se naputovao,jesi...E haj sad fino kad ja zavrsim sestri papire ti zavrsi tamo...Doslo je vrijeme da ucinis i ti nesto,mama vise ne moze...Sestra odlazi u njemacku i pocinje lijecenje,sigurna je,bolje je psihicki...Ja i mama presretni zbog nje...Dalje je bilo lakse.Ja upoznajem svoju sadasnju zenu i pocinjemo mastati o zajednickom zivotu,odlasku...Volimo se,to je to,spremamo se,ganjamo papire i odlazimo...Ja prvi,operacija u njemackoj i dalje u drugu zemlju,ona dolazi...Dalje je bajka.Posao,stan,djeca,povratak u sarajevo...Sestra puuuno bolje,sposobna za samostalan zivot ali nikada kao prije,majka odlicno,preporodila se,unuke,igra...Nikad u zivotu joj ne smije nista zafaliti!!!Sta sam ja prezivio je nista u poredjenju sa njenom zrtvom kroz citav nas zivot.Danas smo sretna porodica.
bez puno kafe, ali sa puno vježbe tjelesne, to je onaj dio zdravog života. Endorfini se otpušaju u mozgu nakon fizičkih aktivnosti, baci kakav trening 3 puta sedmično.