http://www.avaz.ba/clanak/260726/sta-je ... u-sarajevu
Kako je uništeno remek-djelo sklada prirode i urbane strukture (III)
Šta je to gradsko u gradu Sarajevu
Objavljeno: 06. 11. 2016 - 07:47
Šta je to gradsko u gradu Sarajevu
Sarajevo je oduvijek bilo, a i danas je centar naše zemlje i države. Kao i Bosni i Hercegovini, i njemu se dogodilo nešto nelogično, opasno i žalosno, a to je da su ga agresori koji su ga rušili, a njegove stanovnike masovno ubijali uspjeli, uz pomoć svjetskih diplomata, podijeliti isto onako nakaradno kao i cijelu BiH. Nasiljem nad zemljom i njenim ljudima, jedna lijepa i normalna država pretvorena je u monstruoznu tvorevinu zloćudnog uma, a jednom prekrasnom gradu uzeto je srce.
Vlast i slast
Sarajevu su silom oduzeti neki najbitniji aspekti njegove topografske i funkcionalne cjeline, tako da je u samom gradu postavljena apsurdna granica (slučaj Danziga nije im bio pouka). Unutar gradskog atara i cjeline koja je oduvijek bila jedinstvena i raspoloživa za sve građane, silom se gradi jedan novi grad u gradu (geto), dupliraju institucije svih vrsta na jedinstvenoj gradskoj teritoriji, a među ljude koji žive metar-dva odvojeni jedni od drugih postavljaju granice koje teže da postanu ne samo državne nego i civilizacijske i kulturne. Vrši se nasilje koje nema presedana u cijeloj europskoj historiji i to naočigled europskih predstavnika koji to mirno gledaju i kao da u tome uživaju, kao da se svete gradu koji je stvarno bio simbol slobode i zajedništva i u kojem su naporedo postojale i džamije i crkve sve tri provenijencije i sinagoge i to sve vrijeme njegove historije, što se nigdje u Europi nije nikada dogodilo.
Sarajevo je strogo čuvalo svoju autonomiju i prava komune, jer u grad ni valija nije smio ući bez dozvole gradske uprave, da bi sada bio uništen i podvrgnut jednoj izmišljotini nazvanoj kanton, koji drži svu vlast i sredstva, dok gradska uprava predstavlja samo maskotu nekada živog i dinamičnog organizma. Cijeli rezultat tog nasilja je samo stvaranje nemogućih uvjeta za život za sve građane, osim za šačicu oligarha, tajkuna i nosilaca korupcije, koji drže u gradu stvarnu vlast, ali ne žive gradskim životom, nego u zasebnim i zaštićenim resortima.
Dok se stvarna vlast i njoj pripadajuća slast dijeli između Kantona i općina, Gradu, kao živoj ljudskoj, ekonomskoj, kulturnoj, urbanoj i životnoj cjelini i stvarnom centru i izvoru svih događanja, ne preostaje ništa osim da izigrava važnost zasjedajući u obnovljenoj Vijećnici u kojoj niko ni o čemu ne vijeća i ne odlučuje i da dijeli sada već sasvim besmislene i totalno obezvrijeđene šestoaprilske nagrade.
Sve to traži od nas odgovor na pitanje ima li danas išta gradsko u gradu Sarajevu?
Prvo što u kontekstu tog pitanja moramo konstatirati je da Sarajevu nedostaje institucija koja bi upravljala gradom na osnovu izražene volje građana i koja bi građanima polagala račune o stanju grada, njegovim prihodima, rashodima, troškovima raznih javnih službi i donosila odluke kojima bi regulirala način djelovanja i ponašanja svih institucija koje djeluju u gradu.
Konsekventno tome, Sarajevu nedostaju Sarajlije, tj. građani koji poznaju grad, znaju pravila i uzuse života u njemu, koji se ponašaju shodno imperativima i uvjetima života u gradu i koji grad poštuju. Kada bi grad imao upravu, tada on ne bi bio konglomerat raznih zakona i načina vođenja poslova koji su zajednički, jer se nikakva administrativna i upravna podjela ne može poistovjetiti s uvjetima života u gradu, budući da ljudi žive u cijelom gradu, oni nisu stanovnici općina, nego grada, oni se kreću gradom, rade i ostvaruju svoj život u gradu, a ne u općinama.
Kada bi to bilo tako, onda ne bi grad bio smetljište, ne bi ulice bile zapuštene, ne bi trotoari bili zaposjednuti parkiranim automobilima, puni rupa i svakojakih zamki za pješake, a ulice i šetališta pretvoreni u tržišta, ne bi se svaki čas događale opstrukcije u saobraćaju. Kada bi to bilo tako, ne bi se događalo da svaka općina ima svoj način i metodu uređenja ulica i trotoara, tako da se u općini Stari Grad sve sagradi od kamena i betonskih ploča, u Centru od pločica napravljenih od opeke, a u ostalim općinama od betona i asfalta.
Inicijativa javnosti
Najzad, ne bi bilo moguće da razni špekulanti, tajkuni i pljačkaši javne imovine grade i pregrađuju grad, ruše arhitektonske spomenike najviše vrijednosti da bi pokazali odsustvo ukusa, kao da sila zna za ljepotu, jer je jedini kriterij gradnje novac i želja njegovog vlasnika. Ljudi uzurpiraju javne površine, oduzimaju gradu ulice, ljudima dijelove vrtova i bašti, napadaju čak i historijske spomenike, a sve na osnovu svoje moći i utjecaja koji proizlaze jedino iz činjenice da mogu platiti korumpirane funkcionere u općinama i drugim institucijama koje odlučuju o tim pitanjima.
Ljudi koji su rođeni, odrasli ili naučeni kako se živi u gradu, posebno u velikom i uz to specifičnom gradu s velikom gradskom tradicijom, punom još žive historije, gdje je svaka stopa tla i svaki kamen bitan dio njegove velike historije, ne mogu se načuditi koliko je originalnost njihovog grada uništena za račun raznih graditelja koji po mahalama grade monstruozne građevine svih varijanti arhitektonskog kiča, tako da je stari dio grada postao izložba te vrste kuća.
Grad je pretvoren u opasno mjesto boravka, a sve to se snažno odražava na moralno i duhovno stanje građana i nije nimalo čudno da u gradu bujaju nezakonita postupanja, od načina vođenja grada i gradskih poslova do nasilja vršenog na sve moguće načine.
Ovaj grad nije više, nažalost, moguće spasiti i vratiti mu onaj sjaj i ljepotu koju mu je nasilje korumpirane vlasti oduzelo, ali je moguće zaustaviti ovaj hod u bezdan i pretvaranje grada u mjesto na kojem neće biti uopće moguće živjeti, mada će u njemu, ako se sve nastavi odvijati kako je to posljednjih 20 godina bilo, biti odista nemoguće živjeti.
Ono što bi bilo moguće i racionalno učiniti bila bi jedna inicijativa javnosti da se otvori opća javna rasprava o stanju u gradu i prisili vlast da učini neke korake, ma kako oni bili naizgled radikalni, da se spasi što se spasiti može, jer je najradikalnije i ujedno najopasnije rješenje ne učiniti ništa.
A onda dođu lutalice razbacaju smeće okolo i divota.
pasa koja je zadnja za kes 
