hAZNADAR wrote:Sve nesto nebitan je lik, sve nesto ko ga hebe, sve nesto ne interesuje me taj shupak,....
a vec pet stranica o njemu.
Neki bi ocigledno voljeli cuti da se kao pokajao, da je kao dosao tobe, da kao nije tako mislio kada je ono rekao, da mu kao nedostaje SA,... ista vrsta pacenika kao oni sto ceznjivo gledaju dali u RS navijaju za BiH repku pa poslije svake pobjede se nacrtaju prvo na "njihovim" portalima.
Niko ne prisiljava nekoga da gleda njegov interviju na BHRT, kao sto nije prisiljavao ni prije par godina na Face. Prekoreni kanal ako te ne interesuje, a prica jao kakvi smo to ljudi kada si to dopustamo je smijesna. Dokle god smo emotivni po tom pitanju - od njega i neleta pravimo velicine vece nego sto jesu.
Sarajevo bi trebalo dopustiti ili omoguciti neometanu posjetu i Kusti i Neletu. Bez tjelohtranitelja, policije,.. da im ne fali dlaka sa glave, da ih niko ne primijeti, da ljudi okrenu glavu od njih, da ih konobari ne primijete ili zaborave narudzbu, da im taksisti ne stanu, da ih na salterima preskoce, da se automatska vrata ne otvore kada pridju(ovo je moguce tehnici izvesti

), da im prosjak ne pridje, da ih trgovci ne primijete,... to bi bila najbolja poruka
Cuvaru blaga, svojim zadnjim pasusom vrsis duznost I podsecas sve na velikog Andrica kada opsiuje ignorisanje Francuskog konzula, ignorisanje njegovog dolaska u Travnik.
Procitaj svoj zadnji pasus I procitaj izvod iz Travnicke hronike. I prestani biti Gord haman :
.... Sa svim tim dolaze travnička deca na svet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz ceo život
prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog sveta. Njihova gordost nema ničeg zajedničkog sa naivnom nadmenošću
obogaćenih seljaka i sitnih kasabalija koji se, zadovoljni sami sobom, vidno prse i glasno hvale. Njihova gordost je, naprotiv,
sva unutarnja; više jedno teško nasledje i mučna obaveza prema sebi, svojoj porodici i varoši, upravo prema visokoj, gordoj i
nedostižnoj predstavi koju oni imaju o sebi samima i o svojoj varoši.
Vremena su postala takva da se ničem prijatnom nije moglo nadati, da dobro nije moglo doći. Zato su gordi i lukavi Travničani
želeli da uopšte nista ne done, da se živi, koliko je god mogućno, bez promena i iznenanenja.
Tako je, izuzev ono nešto prozeble cigančadi, povorka prošla kroz opštu ravnodušnost travničkog sveta. Turci su se pravili kao da je
ne vide, a hrišćani nisu smeli da je upadljivo posmatraju. A i onaj ko je sve video, ispod oka ili negde sa skrovitog mesta, bio je
pomalo razočaran ovako šturim i prozaičnim ulaskom Bunapartinog konzula, jer je većina zamišljala konzule kao visoke.....
Ignorisanje stvarnosti I cinjenica kao sredstvo izbegavanja suocavanja sa problemom je stari recept za slepilo I svaki moguci nazadak.