5 0 5 wrote:Kikibombona wrote:Predivni momenti...
Muslimani brane 'krstase' i 'inkvizitore'
sjetih se jednog argumenta od prije par godina sa jedne od ateistickih tema, kada je forumas napadajuci ateizam a braneci religiju, rekao "pa vidis li ti sta židovi rade od muslimana dolje u palestini".
Mogao je taj onda i Busha odbraniti. I njemu je Bog rekao da napadne Afganistan i Irak.
Nego, religija je, kao društvena institucija, na ovaj ili na onaj način uvijek imala bitnu ulogu u historiji, nekad manje a nekad više. Naravno, ratovi su se uglavnom vodili, a i vode se zbog resursa, prije svega, (voda, nafta, plin, zlato, zemlja), migracija, naseljavanja (Hitlerov
Lebensraum),na stranu mitovi da su se vodile zbog žena (Trojanski rat se vodio zbog zemlje, teritorija, budući da se Troja nalazila u neposrednoj blizini moreuza Dardaneli, što je Grcima ometalo prolaz brodovima prema Crnom moru tačnije prema Krimu, koji je bio žitnica Evrope). U skoro svim ratovima koji su se vodili, naravno da je i religija kao društvena institucija koja okuplja mase imala važnu ulogu i bila je nezaobilazan faktor u manjoj ili većoj mjeri, ponekad i jedan
spiritus agensa, raspiravača mržnje, ratova ili je služila kao sredstvo da bi se došlo do ostvarenja primarnog cilja.
U knjizi od talijaskog sociologa religija Enza Pacea s naslovom
Zašto religije ulaze u rat?, potvrđuje se u cijelosti postavka Juergena Habermasa da mi živimo ne samo u postmodernome, nego u “postsekularnome društvu”, u društvu koje u bitnome obilježava religijsko, u društvu u kojem se religija uzima kao temeljna odrednica najvažnijih čovjekovih identiteta –
kulturnoga, nacionalnog, političkog, vjerskog. Time nam se to naše postsekularno društvo pokazuje kao suprotnost onome društvu o kojem smo mogli slušati prije nekoliko desetljeća, a koje se nazivalo sekularno društvo, i kada se smatralo da religija i Sveto polagano nestaju, da gube svoje značenje u modernome društvu. Međutim, danas vidimo da u odnosu na to nekadašnje “sekularno društvo” religija u ovome vremenu dobiva sve veću važnost ne samo u privatnome životu, nego i u društvenoj javnosti. U predgovoru hrvatskome izdanju prof. Pace naznačuje da se tokom boravka u bivšoj jugoslavenskoj državi, upoznavajući prve generacije sociologa religije, kao što su bili prof. dr. Srđan Vrcan ili prof. dr. Vjekoslav Mikecin upoznao također, zahvaljujući upravo njima,
“vezu između religije, nacionalnog identiteta i lokanih kultura na Balkanu”.
Zamisao da napiše ovu knjigu rodila se
“na ruševinama Staroga mosta u Mostaru”. Zapravo, rušenje Staroga mosta postalo je, smatra on, predvodnica kasnijih događaja u Evropi i svijetu, pa sve do 11. septembra 2001., kada su materijalna zdanja postali religijski simboli onoga drugoga, Neprijatelja, i od kada je njihovo rušenje značilo pobjedu nad Neprijateljem. Taj “mostarski” događaj, naglašava Pace, promovirao je ideju koja će se također kasnije javno izreći u Njemačkoj i Francuskoj, a nedavno i u Norveškoj, koja kaže da se
“ne može zajednički živjeti u različitosti” i da je nemoguće uspostaviti
“solidarnost među strancima”, da je propao
“projekt multikulturalnosti”, svejedno što mi pod tim pojmom podrazumijevali.
Pace stoga naglašava da živimo u vremenu u kojemsu iznova otvoreni “arhivi sjećanja”, iz kojih se izvlače novi kosturi koji bi na mjesečini ljudske mržnje trebali pokazati da su oni posljedica onih drugih, naših neprijatelja koje treba mrziti, istrijebiti, uništiti, onih drugih koji su stranci, tuđi, koji su različiti od nas. I stoga prof. Pace svoje djelo i temelji na analizi “sukoba sjećanja” u modernim društvima, na odnosu između religije i sjećanja koji predstavljaju posudu, kako on sam kaže “s gorućom žeravicom postavljenom na tronožac, na kojemu se stvara snažna društvena energija, snažna društvena moć koja povezuje tri važne činjenice:
Riječ – Narod – Zemlja”. Pozivajući se na poznatoga historičara Halbwachsa autor napominje da se taj mehanizam kolektivnoga sjećanja javlja uvijek kada neka zajednica dođe u krizu. U tome smislu i moderne politike identiteta postaju politike sjećanja, politike pripadanja naciji s podrškom u religiji.
Matrice na kojima su počivali i izrastali vjerski ratovi u Eropi, ili pak krstaški pohodi, a za koje se mislilo da su daleka i nepovratna prošlost, iznova postaju aktuelne. Iznova se, smatra autor, temeljem vjerskih suprotstavljanja crtaju nove geografske granice (Pakistan, Bosna i Hercegovina) uz napomenu da se ovdje pod vjerskim ratom ne razumijeva rat radi odbrane neke od vjerskih doktrina, kao npr. Dogme o bezgriješnome začeću bl. Djevice Marije, iako u nekim slučajevima to može i biti, kada se npr. muslimane poziva na sveti rat Džihad zbog objavljivanja Muhamedovih karikatura. Zapravo, prof. Pace naznačuje da se u krilu svih velikih svjetskih religija stvaraju pojedinci i pokreti koji se služe
“religijskim kompasom” u iscrtavanju kognitivnih mapa kojima se treba kretati
“mentalni stroj rata” i to rata koji stvara Neprijatelja
s kojim se treba boriti i kojega, ne budimo naivni, “treba uništiti”. Stoga političke vođe, a povijest nam o tome dosta puno svjedoči, i naša nedavna, uvijek kad im nestane uvjerljivih motiva za vođenje rata posežu za svetim vrijednostima koje baštine svi članovi određene nacije. (Pri)sjetimo se samo otvaranja škrinja negativnoga sjećanja krajem devedesetih kada se kroz mjesta koja su se nalazila na granici
“naših vekovnih neprijatelja”: islama i katoličanstva počelo nosati
“mošti cara Lazara”, kada se nudilo
“hleba i soli”.
Navodeći i analizirajući određene slučajeve prof. Pace je želio dokazati temeljne postavke na kojima gradi tekst knjige:
1. da su politike identiteta društveni, ali i politički pokreti koji žele potvrditi postojanje zajedničkih vrijednosti kod svih članova neke zajednice i koji žele te vrijednosti preobraziti u pravima prema kojima se samo društvo ravna.
2. da je identitet time “prirodna danost” koji za upravljačku strukturu postaje krajnji izvor državnoga legitimiteta. Time identitet postaje nešto što je neupitno, sveto i nepromjenjivo, nešto što se uzima
“zdravo za gotovo”, o tome niko ne postavlja pitanje.
3. U tome smislu, identitet je “nosivi zid” u svijetu životu pojedinaca, a religija je “smisleni dodatak” tome “nosivom zidu” i služi “za jačanje društvenoga djelovanja sve do gubitka svakoga stida”, a to znači da se u takvim kolektivnim pokretima prelaze sve granice “logičke doličnosti”. Ne trebamo prelaziti granice Republike Hrvatske ili Bosne i Hercegovine da bismo prepoznali taj gubitak stida, gubitak srama: maltretiranje svojih najbližih susjeda, silovanja (o čemuse u Hrvatskoj sve do sada šutjelo, iako je taj čin zlostavljanja proglašen “ratnim zločinom”) zatim iživljavanja na ranjenicima, zatvorenicima. Sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Srebrenice, ali i Dretelja, Jablanice itd.
4. U takvom okruženju religije koristeći se svojima aparatom rituala i simbola uprizoruju prostor, pozorišnu predstavu, u kojoj se, kako dalje kaže Pace, prikazuje drama identiteta, drama ugroženosti vlastitoga narodnog bića od Neprijatelja. U tome smislu, smatra autor, religije se upuštaju u rat kao djelotvorno društveno komunikacijsko sredstvo koje u dubini ljudskih osjećaja uvjerljivo tvrdi da je pribjegavanje nasilju dobro. Jer, zašto gotovo ni jedan od optuženika u Den Haagu nije priznao da je u posljednjem ratu učinio nešto Zlo. Svi su odreda rekli:
“Časni Sude, nisam kriv!”, uprkos nepobitnim dokazima da su počinili zlodjela. I ne treba puno pameti za to jer su svi oni za religijske zajednice kojima pripadaju narodni heroji, patnici, žrtve, osobe koje sebe žrtvuju na Oltaru Domovine, pojedinci koji su očuvali životni prostor onima koji baštine isti nacionalni, religijski i kulturni identitet kao i oni.
5. U tome smislu, smatra autor, religije ustrajavaju na postojanju
“utemeljiteljskog mita o kolektivnim identitetima” i time postaju tumači i revne sluškinje “organske solidarnosti neke etničke skupine” (Od stoljeća sedmog, od pokrštavanja Hrvata) braneći na taj način u ime nadnaravnih bića neprekinuto jedinstvo između naroda i Crkve (kada Bog postaje Srbin, Hrvat, Židov). U takvim nastojanjima očuvanja ugroženoga identiteta sukobi s neprijateljem predstavljaju
“životni dah koji hrani mozak društva kisikom kolektivnih pokreta” i grupa s vjerskom osnovom, što ratu daje eshatološka obilježja: to je borba Dobra protiv sila Zla. Zbog čega onda postoji npr. u Bosni i Hercegovini: Groblje šehida i palih boraca iako su svi pokojni muslimani. Ali jedni su u tome ratu po shvaćanju religijskih vođa bili “svetiji”. Time religije, kolikogod željele biti univerzalne postaju etničke, a to znači parcijalne ideologije zaboravljajući pri tome, kao u slučajevima međusobnih sukoba katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, židova, da svi potiču iz istoga Abrahamovog krila.
