AntiKrist wrote:
Da da ,otovoreno skakao protiv Lagumdzije kad je ovom sudbina vec bila zapecacena,a 7 Februara zbriso iz Tuzle da trazi pomoc od istog,dok mu je zgrada opcine gorila,pizda izdajnicka gora od svih !
Kad je u februaru zapaljena zgrada Općine Tuzla, njen kućepazitelj, Jasmin Imamović, pobjegao je u Sarajevo da šefa, Zlatka Lagumdžiju, pita za svoje mišljenje. Poljubio je šefa u skute, naslonio glavu na hijerarhijski prvo rame za plakanje, i gorko zakukao: “Ne znam zašto su zapalili Općinu”!
lagumdzija_imamovic_jurisic
U povijesti Tuzle, nikada prvi čovjek Općine nije ostavio grad na cjedilu, a kako se izvršava taj časni, patriotski zadatak, u najtežim trenucima za cijelu BiH, a pogotovo za Tuzlu, zorno je 1992. godine demonstrirao bivši načelnik grada i poslije guverner Kantona, Selim Bešlagić. U onom povijesnom telefonskom, tajno snimljenom razgovoru, otresao je majora Pračera, rekao mu je što mu je trebalo reći, i potom stao na čelo kolone branitelja i tu ostao do kraja rata.
Nasuprot njemu, dok je Općina gorila, načelniku Tuzle i potpredsjedniku Glavnog odbora SDP-a, Jasminu Imamoviću, bitnije je bilo da ode po svoje mišljenje u Sarajevo, nego da stane ispred mase i zaštiti Općinu, zaposlene u njoj, i pokaže građanima Tuzle da nisu pogriješili što su ga izabrali za gradskog Poslovođu, kako ga lijepo naziva umjetnik Nesim Tahirović.
imamovic_causevic bivsi premijer Tk koji je skinut 7 Februara
Imamović je i prije, a i poslije, bio slijepi aparatčik, vojnik stranke, ćutolog koji se nikada nije drznuo da vođi “Crvenih Kmera” u brk kaže što misli o nekim njegovim potezima, dizač ruku blazirane face, prvi pobočnik šefu totalitarnog režima u kojem možeš misliti šta hoćeš, ali dizati ruku “za našu stvar” moraš.
Sve do sada. Kada su večeras u centrali SDP-a pljuštale ostavke, što iz moralnih, a što iz drugih razloga, čak i smišljenih, karijerističkih, oglasio se i književnik palanačke provenijencije, načelnik Tuzle i potpredsjednik GO SDP-a, Jasmin Imamović zv. Džasmin.
Kako je objavila Federalna TV, potpredsjednik Glavnog odbora SDP-a Jasmin Imamović ne pristaje na kolektivnu odgovornost, a potom je rekao:
“Nije dobro nastojati ljude imati pod kontrolom”, otprilike je izjavio Imamović i – ostao živ.
Upravo je Imamović najbolji primjer čovjeka koji ljude ne samo da drži pod kontrolom, nego ih teroriše, mobinguje, ne dopušta drukčije mišljenje i slično. Nema u Općini osobe koja se u nečemu nije složila s Imamovićem, a da nije šikanirana, pomjerena s radnog mjesta, uz prijetnje i stavljanje na popis neprijatelja. Mnogi bivši i sadašnji Imamoviću potčinjeni službenici, reći će, ali ne javno i glasno, da je osvetoljub, da ne trpi suprotno mišljenje, da je sujetan, narcis i da mnoge poteze povlači mimo poslovne, stručne i zakonske logike. Primjera je bezbroj, o nekima se raspravlja u Tužilaštvu.
imamovic Zaneta torta
Kome je to, onda, Imamović poslao šarenu lažu o tome kako nije dobro držati ljude pod kontrolom, kad on svoje saradnike drži pod šapom, u strahu, pod mobingom? Najbolji primjer njegove osvetoljubivosti jeste “slučaj Ajaz”, ili “slučaj Ć. Sarajlić”, pa “slučaj Avdić”, zatim, “slučaj Jusić”, da ne nabrajamo u nedogled i neke druge iz kojih se vidi kako se Imamović razračunava s ljudima i oportunistima.
Večerašnja izjava Poslovođe da ne priznaje kolektivnu odgovornost, u najmanju ruku je smiješna. Kao jedan od prvih Lagumdžijinih saradnika, s kojim se grlio i mahao na predizbornim skupovima, Imamović je sudjelovao u sprovođenju kompletne politike SDP-a, od sprovedbe putem vlasti, do kadroviranja. I kad nije diskutovao, Imamović je šutnjom ili nečinjenjem sudjelovaao u svim pozitivnim, ali i u negativnim potezima SDP-ove, čitaj Lagumdžijine politike.
Imamović se samim tim ne može distancirati od kolektivne odgovornosti za koaliranja, kadroviranja, za sve ono zbog čega je na ovogodišnjim izborima stranka doživjela fijasko. Pogotovo kada se zna da je bio alfa i omega svih kadrovskih rješenja u Tuzlanskom kantonu i samoj Tuzli, kada je doveo do toga da je 80 posto zaposlenih u općini i javnim preduzećima, a pogotovo na rukovodnim radnim mjestima, sa članskom karticom SDP-a. Javna je tajna da se niko nije mogao zaposliti u nekom općinskom preduzeću ili službi, mimio znanja i saglasnosti Imamovića.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Zato se njegovo večerašnje posipanje pepelom ne može nikako drukčije shvatiti nego distanciranje od Zlatna Lagumdžije u trenutku kada se “velikom vođi” zemlja izmiče ispod nogu (to se u narodu kaže zabijanje noža u leđa), a istovremeno spašavanje od inercije koja je neumitna. Ne može za debakl SDP-a BiH kriv biti kriv samo Lagumdžija, kada se zna da je najveću podršku u svojim potezima imao u Tuzli, od kadrova koji su u svemu sudjelovali, podržavali ga glasno ili šutke.
Sjejtite se onog dana kada je Željko Komšić napuštao SDP BiH i izlazio iz Centrale. Iza njega, vido se buljuk tuzlanskih kakdrova, koji su Komšićev odlazak propratili hinjski, smiješkom, zlurado. Ti isti kadrovi, među kojima je i Imamović, i tada i poslije stali su uz bok Lagumdžije, ni ne pokušavajući suprostaviti se jednoumlju i totalitarizmu.
S kim si, takav si. Šutnja je znak odobravanja i podrške. Jasmin Imamović je galamio u Tuzli i po tuzlanskim kafanama, a šutio i mutio kad bi se našao u Sarajevu. Gazdi je ljubio skute, a sada kada SDP-ov brod tone, među prvima bi uzeo pojas za spasavanje. Malo je kasno potpredsjedniče Imamoviću. Došlo je vrijeme da se i u Tuzli svedu računi. Lagumdžija iz Sarajeva il’ mali Lagumdžija iz Tuzle, kolektivno ili pojedinačno, trebaju platiti ceh loše stranačke politike i srozavanja zemlje u beznađe. Maske su konačno pale, ali nisu ni morale. Odavno se zna ko je ko u maskenbalu! (Piše: Senad ALIĆ)
