Imao sam, cast da sam najranije djetinjstvo proveo u "divljini" - tacnije receno: bosanksoj pitomini . Stanovali sam u malim mjestima. Livade, rijecice i sume su bile uvjek na ivici "nasih djecijih lovista". Imao sam jos dva brata, pa smo bratski i sistematski istrazivali zavicajnu floru i faunu.
Sa 5 godina sam imo svoje lane, koje smo gojili dok nije vise moglo boravit kod nas. Otac ga je nasao pored pruge, izgladnjelog i preplasenog, jer su mu krivolovci ubili majku. Lane rijetko moze ostati samo i na ivici gladi, ako mu je majka ziva i zdrava, a krivolovaca je bilo jako puno.
Tih 6-7 sedmica provedenih sa lanetom je jedna cijela djecija civilizacija.
Stari je preko prijetelja sredio, pa je lane zavrsilo u Zagrebackom zooloskom vrtu. Stari nije imao druge nego i nas dva ukljucit u pratnju lanetu od Potoka do Prijedora. Onda je i majka morala poci. Bila je to porodicna ekspedicija vrijedna reportaze National Geographica. Htjeli smo mi i do ZOO-a sa lanetom- ali su nas uspjei ubjediti da lane ide na sigurno. Kad smo vidjeli da ga utovaraju u vagon sa pratiocem vozova - pristali smo na povratak kuci.
Sljedece godine sam imao prvu "lovacku avanturu" i pucnaje iz najljuceg djecijeg oruzija. Komsija lovac je pronio ubijenog jelena pored nase kuce i sutra dan je fasovao kamencugu u glavu i to stvarno fasovao u sred celenke. Bio je na bolovanju, imao par kopci i trajni oziljak na celu. To mu je bila djecija osveta za ubijenog jelena. Nas dva smo bili sigurni da je ubijeni jelen tata od naseg laneta i presuda je pala. Nismo nikad skontali ciji ga je kamen strefio, jer smo se dali u bjezniju. Nismo ni vidjeli da je covjek pao u nesvjesti i to je bio razlog sto on nikad nije znao ko ga je opaucio. Tajnu smo krili dok nismo odselili. Otac se godinama smijao toj nasoj "lovackoj prici" a kad smo odrasli rekao nam je da je on sumnjao da je taj covjek bio i krivolovac, pa ga je sustigla djecija pravda.
Lane je definitivno odredilo sav moj dalji odnos prema zivotinjama a posebno divljim. Medu sam uzivo vidio sa 6 godina, kad je cijelo selo bralo borovnice za dzemove . Istina: daleko, daleko na proplanku koji se zove Palez, ali sam mogao jasno razaznati da je medo, Pored mene je bio tatin najbolji prijetelj i najbolji lovac u zavicaju, sa puskom i kerom kojeg sam jako volio. Bio sam se ufurao da adrenalin koji me je drmao nikako nije bio strah. Desetljece poslije toga nasi roditelji su se iscudjavali kako je neko sa 5 i 4 godine mogao da pamti toliko mnogo detalja o lanetu i "susretu" sa medom. Ja sad mislim da je to do adrenalina. Adrenalin upisuje podatke u nasu memoriju - taman ko laser na disk.
Mozda je bas taj isti medo naredne godine ubio dvije krave od kojih je jedna bila nasa - koju je otac kupio za zimnice. Nisma mu ni mrve zamjerio. meni ej medo bio kralj sume i kraljevski je morao ad se hrani.
Copor vukova sam iz cire vidio na Ostrelju ili negdje na tim dionicama stare uskotracne pruge.
NAstavak djetinjsta je bio u nesto pitomijoj Lasvanskoj dolini sa prelijepim Vlasicem u pozadini, u kojam sam imao na stotine susreta sa svjetom bosanske divljine.
Svakao da to nisu bile one krvolocne i opasne zvjerke. Svaki iskreni poznavaoc divljine ce priznati da i iskusnog lovca moze trznut i prepast i kad najmanja ptica, iznenada, prhne pored njega. Strah je instiktivan i spontan osjecaj. Stvar je samo u tome sto poznavaoc sume i njenih zvukova u djelicu sekunde razazna o kojem zvuku se radi, pa njegov strah traje desetinke sekunde i nema panicnih i smijesnih manifestacija straha, bjezanije itd.
Moja generacija nije imala priliku igrati kompjuterskih strategija, mi smo se igrali stvarnog zivota, lova i igara. Sa osam godina sam naucio golom rukom loviti ribu. Nikakvo oruzije ili lovacki pribor, osim obicnog komada stakla i poznavanje navika potocne pastrmke. Staklo slici da bi se moglo bolje gledati kroz vodu. Lipena nisam nikad ufatio. Od 20-30 pokusaja uspije jedan ili ni jedan, ali ako lovis na Ugru ili Ilomskoj, gdje je ribe bilo toliko- da se imao osjecaj da se ugazilo u kakav ribnjak- tad se mogao imati impresivan ulov, kome su i najbolji sprotski ribari ljubomorno zavidili. Vazna stvar u svemu je i to sto djeca od desetak godina imaju brzinu i reflekse kakve nece nikad poslije imati.
Da bi se stekla vjestine u takvoj vrsti lova treba nekoliko ljeta, sa komadom stakla- kriomice- gacati Lasvom oko vrba i posmatrati pastrmke, trazeci one koje su se zavukle u korjenje vrbi. Tada riba ne moze naprijed, nego samo nazad. Jedino se tada ima sanse za ulova. Koliko je riba brza kad ide naprijed - toliko je spora u rikvercu, pa je samo tako mozete uhvatiti golom rukom i to samo pod skrge, koje vas skoro uvjek obrezu. Kratak stisak ruke, brzi trzaj iz zgloba -da se riba izbaci na livadu - je osnov vjestine.
To je bio krivolov i ja od oca -koji je bio strastveni ribar- nisam smio donositi taj ulov kuci, nego sam ga vracao u rijeku. Samo bi sa bracom mjerkao sopstveni rekord i pokaziovao svoju vjestinu i igru.
Riba je prelijepa i zavodljiva zivotinja. Vrhunski lovac i dostojan takmac, ako je diciplina fer play. Stotine sati "druzenja" sa ribama kroz staklo i upoznavanja ostavi traga. Nemoguce je ne steci divljenje i postovanje prema ribama, pogotovo ako ste dijete i jos volite zivotinje. ZA mene je takva vrsta lova bila viteska igra, dostojna olimijskog pokreta. Nikad ni jednu ribu nisam ozlijedio. Moje sanse za uspjehom su bile visestruko manje nego riblje. Za mene je to bila vrhunska igra i zabava.
Samo sam jednom zloupotrijebio tu svoju vjestinu.
Moj otac je za svoje poslovne prijatelje cesto organizaovao ribolov na Ugru ili Ilomskoj. Desetak njih je islo u ribolov a mene i jednog dedu su vodili da im cuvamo kola u divljini, pripremimo mezetluke i rucak.
Ja sam bio dedin "mali od kuhinje", zaduzen za trckaranje po vodu i drva, te razonoda za dosade.
Te godine u ribu je isao i moj mladju brat, koji se vec bio odmetno - ocevim stopama -u vrhunskog ribara musicara, i jos boljeg majstora pravljenja musica. Posto je on bio mladji i vec isao sa vrhunskim ribarima, to je bio povod jednom "supku"
-a takvih uvjek ima medju deset odraslih- da me pocnu peckat i zadirkivat. To su prihvatili i neki koji su meni bili dragi, pa je kolicina zadirkivanja bas udarila na djeciju sujetu i ja sam u ljutnji pobjego do rijeke. Nisma se htio vratiti dok oni ne zamaknu rijekom, pa sam u tom cekanju odlucio da im pokazem ko je bolji lovac.
Kad su zamakeli, vratio sam se po svoje staklo - koje sam uvjek kriomice nosao na takve pohode, jer je dan znao biti jako dugacak - za djecije dosade. Jedino je dedo znao zasto ja sakrivam taj komadic stakla.
Prkos i povrijedjena sujeta su me toliko okupirali da sam ostao skoro do rucka. Kad su se oni okupili pred rucak dosao sam i ja, sav promrzo i modar od hladnog Ugra. Sav ulov koji sam imao sam istresao na sto pred onog "supka" koji me zadirkivo, uz izazov da on pokaze koliko je ufatio.
Najveci ulov na musicu je uvijek bio popodne i u sumrake - kad musica pocne padati na vodu. Tako da oni do rucka nikad nisu imali neki znacajan ulov. To je bila vise setnja uz rijeku i relaksacija. Visoko sunce je bilo moje vrijeme, tako da sam ja uhvatio mnogo vise ribe nego njih nekolicina zajedno. Riba se, preko dana, sakrije u korijenje uz obalu i tu ceka zalazak sunca.
Moja drskost je iznenadila i zbunila ribara. Pomalo se iscudjavao kolicini ribe i jednom lijepom primjerku, par puta je pogledao u mene i onako u sali upitao za boju musice koji sam imao. Ja sma mu kroz zube odgovorio da nemam pribora ni musica. To je vec bilo za cudjenje. Kad me upito sa cime lovim, a ja odgovorio da lovim sa zubima: nastao je urnebes medju inace ozbijnim poslovnim ljudima u kampu. Salve smijeha i duhoviti komentara dobrih prijetelja i lovaca su i mene malko zbunili. Megdan je prekinu moj stari koji je primjetio da mi krvari dena ruke i ne znajuci sta je prisao mi i pogledao. Njegov ljupobitljiv pogled me ponukao da samo kazem da su me skrge obrezale. Uzeo je cokaljce sljive, polio po rani i posao do kola da uzme zavoj i previje ranu.
POslije previjanja sam se udaljio iz kampa a brat je morao sve "priznati" oko moje "krivolovne" vjestine. Kasnije me jedan od njih sreo uz rijeku: pohvalio moju lovacku vjestinu i to kako sam viteski bacio rukavicu vrsnom ribaru.
Naredne godine ce mi taj isti pokloniti orginalnog vlasickog tornjaka. To je jos jedna moja "hajvanska" simpatija.
.
. Trenutno je netaknuta iznad Manatovca i to zahvaljujuci, tuzno ali istinito, minskim poljima.
