Nacrtao sam linije gdje sam godine proveo, ostalo ispred Hladnjace/Pijacna kao i Stup 2(iza Tibre/OMV-a) ne poznajem najbolje pa nisam htio lupati. Aerodromsko pogotovo. Kod Oslododjenja livada nas je dijelila, oni su bili na brdascu iznad, sad da li je to 20 ili 50,70 metera. Udaljenost linija na Stupu vecinom je bila negdje 10ak pa do 50 metera. Sama linija kod Hemijske cistionice (ovaj špic zeleni na S.brdu) bila je mozda udaljena nekih 5-7 metara( samo nas je ulica dijelila). Onda spic u Azicima , kako smo ga zvali(ovo pored ulice za Doglode), mi u hangaru, oni u kuci ispred (5 metara, plafon). Ali niti smo mi mogli tamo a ni oni nisu pokazali interes da krenu prema nama izuzev ovoga poslije deblokade95. Bilo je nesto mina na tim isturenim mjestima, ali vecinom same rusevine su bile dobra prepreka, a i nase katakombe su bile takve da bi se izgubili u njima. Nije jednom bilo za dlaku da porokamo nekakve iz komande koji su šatro dolazili u kontrolu, a poslije toga bilo jeBali beg Malkoč wrote:što ne docrta do kraja karteSta ti bi? wrote:Ovo bi trebalo da su bile linije (zeleno) u Azicima i Stup. brdu koje su ostale maltene iste od 93 do kraja rata.Sad dali je 150 ili 200 metera, nije ni bitno ali su bili pravo blizu, livada ih je dijelila. Da je bilo nekih interventnih jedinica ublizu, pa i nije bas (ako se sjecam bio je POG iz Specijalne nekad 93-5,6 momaka i to je to). To je upravo pokazala Gusica hala i hemijska cistionica 95 kad se cijeli grad digao da ih vrati, sto se uspjelo tek nakon 5-7 dana. Sreca je bila da nisu poslije 93 ozbiljnije krenuli (sem ovog 95), kakvo je stanje dole inace biloi koliko nas je bilo na linijama, mogli su do TV komotno doci
Srecom nisu bili zainteresovani. Mi smo po rovovima bili sa 2 okvira i par bombi cijeli rat, i to oni sto su na liniji. Pa ovu liniju u Azicima cuvalo je cijelih 5(pet) ljudi, koji bi naravno spavali po obicaju, dok ostalih 15-20 bilo je iza pruge koji bi bili odsjeceni u sekundi bez obzira na tunel ispod pruge i transeje. nije nas jednom snajper poklopio da se nismo mogli mrdnuti a gdje ostalo. Sreca nasa pa bi kako bi
Tako je bilo svuda dole.
Ali zato smo pod parolom nasih bajnih planera i komande "kopajmo do pobjede"malo pomalo osvajali/oslobadjali teritoriju, tako da smo pred sami kraj prisli im na 15 metara. I danas smi stoje kvrge na dlanovima. Sad sto je neko popio metak za tih pisljivih 20 metara, 'ebi'ga.
gdje ide dalje linija preko Miljacke, prema Bačićima, da li je onaj Centrotrans bio kod nas ili kod njih
i ovu stranu Aredromskog naselja, ja sam je napamet ucrto posred naselja, da li je bila kako rekoše naša samo uličica
po ovom tvome, nisu valjda bili na 20 m od zgrade oslobođenja
. Znalo se kad je smjena i to je bilo OK a inace rokaj, jer su nam mogli prici samo s ledja. Jos ako kisa pada ili vjetar puse, pa mogao je tenk proci da ga ne cujes. Jedino su bili zeza snajperi koji su pokrivali nase šube(puskarnice), pa ako je neko i pokusavao gledati, morao je koristiti periskope inače bi ostali "nasmijani". Inace kad se zaroka, uvijek smo rokali iz transeja.Ali vremenom smo toliko oguglali da dodjes na "žutsra", dekica i broji ovčice sa prstom na okidacu a vamo šatro stroga pripravnost. Onda smjena dolazi i slomije se budeci te, naravno sa sigurne distance.
. A imali su skolski uvezan sistem vatre da im nismo nista mogli , jos bruka mina posijana... a ni oni nama vala tesko da bi sta mogli. Zato je i bilo mirno do kraja. Dobro nama dobro njima. Mada je uvijek bilo zajebancije i zrtava od snajpera i mnobacaca,troblona, ebga, opustis se malo i neko odmah zaplati.
Imao sam dobru klapu radi koje sam bio spreman glavu izgubiti a sad više nema tih vrijednosti.Ponekad poželim osjetiti to drugarstvo i žrtvovanje.Djelili smo konzervu na tri dijela a sad nemamo vremena ni za zajedničku kafu.
