Euridika wrote:Da bi čovjek postigao rahatluk, mora prethodno postići duševni mir. A postići duševni mir u današnjem vremenu je skoro pa nemoguća misija. Milion i jedna stvar i briga te ometaju, sekiraju, narušavaju stabilnost i mir - i kako onda da čovjek bude rahat? Jedino da se povučeš iz života, živiš kao pustinjak, okreneš se samo meditaciji, promišljanju, vjeri i izbjegavaš kontakt s drugim ljudima.
Ako ima igdje rahatluka i zadovoljstva ima u BiH i pored teškoće življenja i opet život živiš sa drugima, a ne otuđen od drugih. Brinuli ili ne brinuli prilike se ne mjenjaju brigama. Brige samo donesu novi val tuge, nemoći i bezvoljnosti. Sve je u prihvatanju neminovnosti, života.
Ovdje se i u najtežim vremenima živjelo, uz suze znao se oteti i osmjeh, uz bol protegnuti pjesma, očejfiti uz zvuk granate metka, nevolje makar fildžan kafe, hodati po dnu života, a dizati se nadom da će biti bolje i to nebi bilo tako da nije bilo toga rahatluka, odmora, osjecaja bezbrižnosti, zadovoljstva u malom, onog inata i svega šta čini bosanskog čovjeka.
Rođen sam u Sa, porijeklo mi je svakojako, porodica šarena, obišlo se nešto i svijeta, svugdje pođi Sa dođi i znaš šta kažu ljudi oko nas iz bivše Juge, vani zaradi u Sa potroši jer tamo nigdje nećeš naći ono što mi imamo ovdje, a to je rahatluk. Rahatluk je u mnogo čemu, nije u bježanju samo od ljudi, već je i sa ljudima.
Svi smo mi ovdje nošeni životom, više nego što brinemo o svojim životima. Stariji forumaši taj osjećaj znaju još bolje jer i danas nađu vremena da uz gitaru sjednu, zapjevaju, popiju koji, zameze, druže se, a nije da nemaju briga. Ima ih svak, ali gurnes na stranu sve i odes da napunis baterije uz sta pozitivno. Mi malo mlađi 30+ fatamo još te niti. Ovi mlađi jok.
Jbg ne znaju kako je zapjevati i kad ti se svijet svija, a sam propadaš, grcas u belajims, a ushićenje i nada naviru uz "kraj pendzera Jusuf stari", "ja sam momak od meraka", "kad sretneš Hanku", "jedna čerga meni dosta" i drugim pjesmama, šali zajebancija pa nekad i onoj crnoj, pa i na tvoj račun, osmjesima dragih ljudi, mimici, zagrljajima, poljupcima, zdravici ti čupaš sebe iz opšteg društvenog negativizma.
Sve je lakše kad nisi sam. Mene najviše danas nervira ta potreba da se ljudi koriste, umjesto vole i ta potreba da te se voli prema onome koliko imaš. Neko glupo vrijeme došlo ljudi neće ljudima jer im smeta kesa, kako otici nekom, a nesto neponjeti, kako biti prijatelj, ako tebi neko nece doci, ko sto ti njemu, na praznike se familija najbolja neobilazi, ljudi se ne obilaze medjusobno jer jedan ima drugi nema i td.
Ljudi zaborave da imamo samo ono što damo. Rahatluk je u mnogo čemu, ja bi ga nazvao smirajem duše u onome što je lijepo, pa makar bio srdačan pozdrav, osmijeh i lijepa riječ drugim ljudima, znak ljubaznosti prema nekome siromahu, pomoci drugom, nije samo rahatluk u vilama i luksuzu i dobrom poslu, stabilnim primanjima i mnogo čemu što dobar život znače. Svak ga nađe u nečemu.
Što bi Zuko Džumhur rekao "mozes imati milione, ako u dusi nemas rahatluk, dzaba ti sve".
...nemaš ovo, da mi je ono, postigneš to...daj mi još ovo pa će mi biti potaman, a ima hoću i ovo, daj i to...žulja me drugo, evo stiže treće...koje od sreće smeće...rahat u grobu jedino biti...mada vele i da se tu ponekad okrećeš -prevrćeš od muke ili pak sreće...valjda te peče...
