Kao sto sam vec mnogo puta napisao ovdje, ima nesto upecatljivo u ponovnom gledanju filmova koje ste obozavali kao djeca.
Neki su mi grozno ostarili i sad im uvidjam sve objektivne i subjektivne mane, neki su mi sad jos bolji, a neki su mi ostali isti, uz naravno opazanje stvari koje su mi ranije promicale.
Heving det sed, sinoc pogledam na Pink Thriller po ko zna koji put
The Saint (1997)
https://www.imdb.com/title/tt0120053/?ref_=ext_shr_lnk
I on mi je jednako zabavan kao i kad sam ga davno gledao kao djecak, uz cinjenicu da sam sad vise obracao paznju na arhitetkuru Moskve i politicko-historijski kontekst Rusije u tranziciji. Kilmer je razorio i pokazao svu raskos svog talenta.
I oprostio sam mu sve moguce kliseje i cheezy momente, ali ne mogu, necu niti cu ikad oprostiti sto onakva macka kao Elisabeth Shue u filmu ne moze da vjeruje da je muskarac primijetio
Zena kojoj bi se u real life muskarci nabacivali i dok kupuje hljeb se nije samo zaljubila kao šiparica u Simona, nego kao ne moze da vjeruje da joj se uopste obratio

nije tesko povjerovati da se onako zaljubila, ipak je uradio reverse engineering, a i ima tu dozu desperadosa koju (pojedine) zene vole, ali uz sav suspension of disbelief, u ovo nisam mogao povjerovati.
Shue kao primjer klasicne prirodne ljepote, pomalo nevinog seksipila, koja nosi sexy ves..pa da su je barem malo poruznili za potrebe filma, nego ni to
Narocito sto je film snimljen 2 godine nakon Leaving Las Vegas gdje je nas je sve ocarala u ulozi prostitutke
