Dr. FAHRUDIN ZEJNILAGIĆ, ŽRTVA LJUDSKE ZLOBE, SARAJEVSKE ZAVISTI ILI FARMACEUTSKE INDUSTRIJE?
Lijepo to opjeva Kemica "Sarajevo ljubavi moja", a i Sarajevo je nama, svojoj djeci uzvraćalo svoju ljubav na "mali milion" načina. Sarajevo je davalo šansu svima ali nije ni svaka ljubav idealna, pa u ovoj priči iz "arhiva sjećanja mog djetinjstva" priča je o jednom velikom Sarajliji koji je ostao neprihvaćen i nepodržan od Sarajeva, ili tačnije od svojih sugrađana, zavist, ljubomora, "viši interesi", "strani lobiji", ili kako narod kaže "Đavo će ga znati", uglavnom hiljade bolesnih su ostali bez nade, a tajna je otišla u grob sa dr. Zejnilagićem!
Ovo priča počinje sa "pričom" o sodi bikarboni i njenoj magičnoj ljekovitoj snazi, a brižljivo potisnute za javnost od strane farmaceutske industrije. Ovo može biti isto tako priča o ljudskoj zlobi i sarajevskoj zavisti!
Rak je, po nekim doktorima, kiselina, posebno mliječna kiselina koja je otpadni proizvod gljivica i raznih plijesni i živi u pokruženju sa vrlo malo kiseonika! Velika količina kiseonika nepovoljno djeluje na njihov rad, pa ih čak i eliminiše!
Ovih dana se desila sramna afera u Italiji, u kojoj je glavna žrtva farmaceutske industrije dr. Tulio Simoncini.
Doktor otkrio lijek i završio u zatvoru – soda-bikarbona liječi rak!
"Rak se može liječiti kao bilo koja gljivica – sodom bikarbonom", ovo već nekoliko godina tvrdi i svoje pacijente tako liječi italijanski doktor Tullio Simoncini.
Šta je zapravo utvrdio italijanski doktor?
Candida albicans je gljivica koja je u određenim količinama prisutna u svakome od nas. Candida raste u crrevnoj flori svih ljudi i njen je sastavni dio. Ova gljivica također živi u ustima, grlu i polnim organima većine ljudi. Organizam zdravog čovjeka održava kandidu pod kontrolom, ali ako iz nekih razloga imunitet opadne i gljivica se razmnoži, može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme.
Italijanski doktor Tulio, stručnjak u oblasti onkologije, dijabetesa i poremećaja metabolizma – tvrdi da je karcinom upravo infekcija candidom, i da teorija konvencionalne medicine o tome, da rak nastaje kao rezultat nepravilnog funkcionisanja ćelija, ne pije vodu.
Od samog početka svoje medicinske karijere, ovaj doktor vidio je da nešto ozbiljno nije u redu sa konvencionalnim načinom liječenja raka:
"Svuda oko sebe sam vidio nepodnošljivu patnju. U bolničkim onkološkim sobama djeca su umirala. Patio sam, kada sam gledao jadnu decu, koja su umirala od posljedica hemoterapije", kaže dr Tullio.
Proučavajući karcinome, primjetio je da su sve izrasline raka imale istu boju – bijelu, kao i candida. Povezavši bijele naslage sa kolonizacijom candide, Simoncini je krenuo sa daljim istraživanjem ovog fenomena. Nakon nekog vremena, Simoncini je shvatio da formiranje ćelija raka nije "greška" u funkcionisanju organizma, već zaštitna reakcija organizma na invaziju candide.
Najobičnija soda bikarbona (farmaceutska bez aluminijuma) koju je koristio dr. Tulio postizala je bolje pozitivne efekte na bolesnike nego najskuplji lijekovi, a što nije bilo baš po volji industrije lijekova!
Doktor je proglašen od moćnog lobija nadrilekarom i upućen u zatvor!
Sva ova priča mi je vratila slike mog djetinjstva polovinom šezdesetih godina i lik Fahradina Zejnilagića. Za mene lično to je priča o prokletstvu sarajevske zavisti i zlobe, a možda dijelom su u to bili umješani i prsti farmaceutske industrije?
Doktor Zejnilagić, zdrav, krupan i pametan čovjek posvetio je dobar dio života ispitivanju i traženju lijeka koji će pomoći nemoćnim i bolesnim od raka. Nije imao podršku od zdravstvenih službi i sve je sam finansirao iz svog rada.
Imao je hrabrosti da tih davnih šezdesetih godina, bude avangarda i u privatnom biznisu, pa je otvorio svoju privatnu stomatološku ordinaciju u zgradi na Obali iznad apoteke, kod Careve ćuprije!
Možete zamisliti, koji je kvalitet i povjerenje pacijenata imao dr. Zejnilagić, kada su ljudi u ta kokuzna vremena, kada je sve u zdravstvu bilo besplatno, bili spremni da plate za njegovu uslugu i pomoć.
Bio sam dijete, i naravno da sam ne rijetko imao zubobolje. Kada više nisu pomagali "provjerene" narodne metode, oblozi, rakija na zub, dim od cigare, aspirini, ..tada nije bilo više izbora valjalo je ići zubaru. Za mog oca nije bilo izbora, niti je tražio ovjerenu zelenu zdravstvenu karticu za besplatnu ambulantu, nego pravo u tramvaj pa kod "zubara Fahre".
Na drugom spratu te velike i lijepe austrougarske zgrade, bila je velike i moderna zubna ordinacije, sa uredjenom čekaonicom u kojoj je uvijek bio neko ko je čekao svoj red. Koliko se o svemu vodilo računa, govori da je u čekaonici bila mala TV, u vremenu kada dosta ljudi nisu imali istu kod kuće.
Ima jedan "zubarski" psihološki fenomen, a to je: kada udješ u čekaonicu kod zubara, zub te prestane boliti i kao da nekako prodje, a ti bi da se vratiš. Meni se taj efekat javljao skoro uvijek, ali obraz (a još više otac) nije dozvoljavao "povlačenje" pa je valjalo ući u ordinaciju, a zvuk bušilice koji je slušao u čekaonici izazivao je traume kod tebe. Kada bi udji unutra, čekao bi ti jedan fini i strpljivi zubar, a zahvaljujući dobrim dijelom i njemu, mnogi njegovi pacijenti imaju i danas svoje zube.
I nije samo dr. Zejnilagić radio u ordinaciji, on je provodio dane i noći u laboratoriji, posvećujući se svom istraživačkom radu, jer je imao svoju naučnu opsesiju da pronadje lijek protiv smrtonosne bolesti zvane rak. Već tih šezdesetih godina počelo se pričati o strašnoj bolesti, protiv koje nema lijeka i od koje skoro svi koji obole sa vremenom umiru. Lijeka nije bilo ne samo u Jugoslaviji, nego u cijelom svijetu.
Dr. Zejnilagić je radio neumorno, noćima i danima, i jednog dana pojavio se sa lijekom, čiji su prvi rezultati bili više nego očekivani, a naročito su imali veliki pozitivni efekat u ranoj fazi bolesti i posebno u preventivi iste.
To je odjeknulo kao bomba, pa su i strane novine pisale o tome, a stranci su dolazili da ga vrbuju da ide u insotranstvo, ali on nije htio nikada napustiti svoje Sarajevo. Mnogi u svijetu su, po preliminarnim rezultatima, bili uvjereni da je sarajevski doktor na putu da pomogne bolesnima od te teške bolesti.
Ali ako su stranci bili dobronamjerni, sarajevski farmaceutski i medicinski "stručnjaci" nisu "putovali" istim vozom. Njegov lijek koji je bio na ispitivanju i analizama u "fabrici lijekova", nije dobio upotrebnu dozvolu, a time nije mogao ni ići u proizvodnju, a niti u prodaju.
Stručnjaci u farmaceutskoj industriji su odbacili u startu lijek, sa obrazloženjem i podcjenjivačkim stavom da je lijek zasnovan na soda bikarboni. Njima je to bila "šega" da mnogo skuplji (?) i kompleksniji farmaceutski lijekovi ne mogu pomoći bolesnima od raka, a da im pomogne lijek baziran na sodi bikarboni?
Prvobitni pozitivni djelotvorni učinci kod pojedinih pacijenata, pripisani su spletu sretnih okolnosti ili ličnom imunitetu liječenih? Sve je moglo proći, ali lijek baziran na sodi bikarboni nikako.
Ne, to je bilo nemoguće da jedan baš čovjek razvije lijek protiv raka!
Da li je u pitanju lobi farmaceutske industrije protiv jeftinog lijeka?
Lično sumnjam, pošto je bio socijalistički sistem na vlasti, ali nikada ne reci nikada, nekada interesi lobija prevazilaze i socio-političke razlike društava!
Ponekada osjećam u ovoj priči ukus prokletstva ljudske i sarajevske zavisti i ljubomore!
Poslije negativnih ocjena od ovlaštenih organa, prašina vremena je pokrila ovu istorijsku šansu, pa je moguće Sarajevo da počne proizvoditi lijek protiv raka. Ovom, za mene, neobjašnjivom odlukom mnogim bolesnicima je uskraćena potencijalna nada da će pobijediti bolest, a gradu jedan veliki biznis koji bi zaposlio mnogo ljudi i donio kapital. U krajnjem slučaju industrija lijekova, mogla je investirati u dalja ispitivanja i razvoj navedenog lijeka, a ne sve to prekinuta na jedan pomalo "brutalan" način...
Ljudi k'o ljudi, ogromna većina sugrađana, naročito bolesni i njihovo okruženje, je žalilo za napuštenom nadom, a bilo je i onih kvarnih i zlobnih koji su govorili: "Čuj soda bikarbona liječi rak, stipa ba šuplja"!
Pedeset godina kasnije, neki doktori u svijetu nastavljaju tamo gdje je zaustavljen nezaboravni sarajevski doktor! Pedeset godina koje su pojele "uši", ali ne one male što izazivaju svrbež, nego one velike (ne)ljudske.....
Ovo je bilo po onom sistemu; "Ma znam ja nas, jebo ti nas!"
Doktor Zejnilagić je umro relativno mlad, a ako su na taj "rani odlazak" uticali i faktori iz ove priče, onda neka je na savjest onih koji su pridonijeli da se ova priča, koje je u početku "obećavala", završi žalosno!
PS. Autor ovog teksta imao je desetak godina u vrijeme dogadjanja ove priče, pa je moguće da je nešto propustio ili nije znao sve detalje, pa ako ima onih koji znaju više, isti su zamoljeni da dopune ovaj tekst sa detaljima!