Josip321 wrote: ↑27/10/2025 15:19
---
Pa što je spaljivao sve te razne materijale? Što nije samo prepisao na papir? Što mu je bilo važno uništiti ono na čemu je bilo zapisano prije?
Zasto je Osman spalio komade na kojima je bio Kuran?
Vrlo dobro pitanje — i jedno od najčešće pogrešno shvaćenih događaja u islamskoj historiji.
Dakle, halifa Osman ibn Affan (r.a.) nije spalio Kur’an iz nepoštovanja, nego da bi sačuvao njegovu autentičnost i spriječio buduće greške i razilaženja u čitanju.
Evo detaljno i jasno objašnjeno

1. Pozadina – širenje islama i različiti dijalekti
U vrijeme Poslanika ﷺ, Kur’an je objavljen i učen na više arapskih dijalekata (ahruf) — da bi ga različita arapska plemena mogla razumjeti.

Svi ti načini učenja su bili ispravni i dozvoljeni od Allaha.
Poslanik ﷺ je lično naučio ashabe različitim varijantama izgovora i čitanja (qirā’āt).
Ali...
Nakon njegove smrti i širenja islama izvan Arabije (Irak, Šam, Egipat, Perzija), pojavili su se muslimani koji nisu Arapi — i među njima je počelo nerazumijevanje i prepiranje oko načina čitanja Kur’ana.

2. Problem nastaje u vrijeme halife Osmana (r.a.)
Za vrijeme Osmana, islam se raširio od Andaluzije do srednje Azije.
Ljudi su počeli čitati Kur’an na različite načine koje su naučili od svojih učitelja —
ali neki su pogrešno mislili da postoji samo jedan tačan način i da su ostali „pogrešni“.
Ashab Hudhejfa ibn Jeman (r.a.), koji je bio u vojnoj ekspediciji u Armeniji i Azerbejdžanu, vratio se u Medinu uznemiren i rekao Osmanu:
“O halifa, požuri da ovaj ummet ne padne u razilaženje kao što su se razišli Jevreji i kršćani!”

3. Osmanov odgovor – standardizacija mushafa
Halifa Osman (r.a.) je tada naredio da se napravi službena kopija Kur’ana prema originalu koji je bio sakupljen za vrijeme Ebu Bekra i čuvan kod Hafse bint Omer (r.a.), Poslanikove supruge.
Zadužio je Zejda ibn Sabita (koji je bio glavni pisar objave za vrijeme Poslanika ﷺ) i još trojicu kur’anskih hafiza (Abdullah ibn Zubejr, Sa’id ibn As, Abdurrahman ibn Haris) da prepišu Kur’an u standardiziranom pismu i dijalektu plemena Kurejš, jer je na tom jeziku objavljen.
Napravljeno je više identičnih kopija (poznatih kao „Osmanov mushaf“), koje su poslane u glavne islamske centre: Kufu, Basru, Šam, Mekku, Egipat itd.

4. Zašto je Osman naredio da se spale ostali primjerci?
Kada su nove standardne kopije bile gotove, Osman je naredio da se spale svi stari, neslužbeni rukopisi koji su mogli izazvati zabunu.

Razlog:
Neki su ashabi imali vlastite lične zabilješke (sa tefsirima, bilješkama, dijalekatskim razlikama),
Drugi su pisali djelimične kopije (ne cijeli Kur’an),
U nekima su bile marginalne napomene, redoslijedi po surama, dijalekatske varijante.
Osman nije spalio „Kur’an“, nego kopije koje su sadržavale moguće izvore zabune —
kako bi svi muslimani čitali isti, jedinstveni tekst, bez međusobnog sukoba.

5. Reakcija ashaba
Većina ashaba je podržala Osmanovu odluku.
Niko od velikih ashaba (ni Alija, ni Ibn Mes’ud, ni Ubejj ibn Ka’b) nije rekao da je time „uništio Kur’an“.
Naprotiv, Alija ibn Ebi Talib (r.a.) je rekao:
“Tako mi Allaha, da sam ja bio na Osmanovom mjestu, učinio bih isto što je on učinio.”
To pokazuje da je postupak bio opravdan, i služio očuvanju Kur’ana, ne njegovom uništavanju.

6. Posljedica Osmanove odluke
Zahvaljujući tom potezu:
Kur’an je ostao potpuno sačuvan u izvornom obliku više od 1400 godina,
Muslimani širom svijeta danas čitaju isti tekst,
Iako postoje različiti qirā’āti (načini čitanja), svi potječu iz istog Osmanskog mushafa,
samo se razlikuju u izgovoru, a ne u značenju.

Zaključak
Halifa Osman (r.a.) nije spalio Kur’an iz ljutnje ili nepoštovanja, nego da bi:
očuvao njegovu autentičnost,
ujednačio način čitanja,
spriječio razilaženje i zabune,
osigurao jedinstvo muslimana.
Njegov čin je zapravo jedna od najvažnijih mjera u historiji očuvanja Kur’ana.